ARGUSOV POGLED

SRPSKA NAUKA ZAPOSTAVLJENA

3.318 pregleda
Stručnjaci odlaze (Interfon)

Ne mora, valjda, da se dokazuje da zemlju iz krize, u kojoj se već dugi niz godina nalazi, mogu da izvuku samo nauka i struka. Samo stručni i sposobni ljudi mogu da budu vodeća snaga društva, a oni su u Srbiji skrajnuti na margine i, osećajući se nepotrebnim i zanemarenim, odlaze u svet.

„Ne činite nikad ništa što se protivi vašoj savesti, čak ako to od vas i država traži”
(Albert Ajnštajn)

Prof. dr Branislav Simonović

U ekspozeu predsednika Vlade, 9. avgusta 2016. godine, nije bilo posebnog poglavlja o nauci. Ali je postojalo o LGBT populaciji. Tek da se znaju prioriteti.

Pažljiviji čitalac naći će u poglavlju o istraživanju i razvoju koju reč i o nauci. „Uloga nauke je još složenija danas nego što je bila u 20. veku. Naš svakodnevni život sve više zavisi od nauke i tehnologije, dok sve manje ljudi razume kako nauka funkcioniše i zašto je važna”. Ili: „Izdvajanje za nauku u Srbiji od 1 odsto BDP-a niža su od proseka EU, gde je oko 2 odsto BDP-a u 2013. godini”.

Srbija stvara deficit
pameti i školovanih ljudi.
Ubrzo će ostati bez dovoljno
školovanih ljudi, bez lekara,
inženjera, mladih naučnika.

A o namerama Vlade: „U narednom periodu nameravamo da reformišemo čitav sistem nauke u Srbiji kako bismo povećali ukupne resurse koje je sektor istraživanja i razvoja u stanju da privuče, pre svega svojom konkurentnošću, s jedne strane, ali i da osigura da za uloženi novac proizvedemo najbolje naučne rezultate i to gde god je moguće kroz neophodnu spregu između nauke i privrede.”

Tako je u referatu. A u stvarnosti? Prema pisanju Politike, „u poslednjih deset godina iz budžeta Republike Srbije izdvojene su desetine milijardi dinara za finansiranje nevladinih organizacija, a 2014. godine je za nevladine organizacije izdvojeno skoro isto koliko i za razvoj nauke i tehnologije u Srbiji.”

Stručnjaci masovno odlaze

Iz ovih nekoliko podataka neosporno je da je nauka u Srbiji zanemarena, skrajnuta. Vlada daje podsticaje stranim firmama da otvaraju fabrike i pogone u Srbiji i da zapošljavaju najnekvalifikovaniju radnu snagu. U isto vreme umni i stručni ljudi su višak, pa masovno odlaze u svet, tamo gde se cene znanje i sposobnost. Srbija će ubrzo ostati bez dovoljno školovanih ljudi, bez lekara, inženjera, mladih naučnika.

 

Znanje na ceni (Vikipedija)

Ne mora, valjda, da se dokazuje da zemlju iz krize, u kojoj se već dugi niz godina nalazi, mogu da izvuku samo nauka i struka. Samo stručni i sposobni ljudi mogu da budu vodeća snaga društva, a oni su u Srbiji skrajnuti na margine i, osećajući se nepotrebnim i zanemarenim, odlaze u svet. Školovani ljudi postaju sve više najbolji i najtraženiji izvozni proizvod, ali od toga Srbija ne povećava izvozni suficit, već stvara deficit pameti i školovanih ljudi.

Šta je to nauka i čemu služi? Postoje brojne definicije, od kojih navodimo neke. Sama reč potiče od latinske scientia, koja znači znanje. Nauka je, prema Kembričkom rečniku, „pažljivo proučavanje strukture i svojstava fizičkog sveta, posebno posmatranjem, merenjem i izvođenjem eksperimenata i razvojem teorija koje opisuju rezultate ovih aktivnosti”.

Prema britanskom Naučnom savetu, to je „postizanje i primena znanja i razumevanje prirodnog i društvenog sveta pomoću sistematske metodologije zasnovane na dokazima”. Najčešća osnovna definicija nauke jeste da je to „sistematsko saznavanje prirode kroz ponovljena posmatranja i eksperiemntisanja”.

Nauka je, dakle, sistematizovani način prikupljanja znanja kroz posmatranje i eksperimentisanje, dok je tehnologija praktična primena nauke. Tehnologija služi da stvori proizvode koji poboljšavaju kvalitet života ljudi. Moglo bi da se kaže i da je tehnologija primena nauke da bi se rešili neki praktični problemi u životu ljudi.

Jedna od definicija kaže da je nauka „ljudska aktivnost traženja prirodnog objašnjenja za ono što opažamo u svetu oko nas”. To je „sistematizovana metoda stalnog istraživanja koja koristi posmatranje, hipoteze za proveravanje, merenje, eksperimentisanje, logičke argumente i teoriju izrađenu tako da vodi odgovarajućem objašnjenju prirodnih pojava”.

Pesnik je bio u pravu

Uobičajena je podela na osnovne i primenjene nauke, a ta podela zasniva se na tome da li je nauka prvenstveno usmerena na saznavanje i tumačenje osnovnih zakona koji vladaju u prirodi ili na primenjivanje rezultata naučnih istraživanja za rešavanje pojedinačnih problema radi zadovoljavanja ljudskih potreba. Ako je nauka „sistematsko saznavanje prirode kroz ponovljena posmatranja i eksperiemntisanja”, onda je njen osnovni cilj da otkrije zakone koji vladaju prirodnim pojavama.

Procenjuje se da je doprinos
istraživanja i razvoja
ukupnom ekonomskom rastu
od 30 do 50 odsto.

Najopštiji opis svrhe nauke jeste da nauka treba da daje upotrebljive modele stvarnosti. „Cilj nauke je, pisao je Karl Pirson, da daje potpuno tumačenje univerzuma”. To znači da nauka treba da omogući da se shvati i objasni svaki aspekt univerzuma. Pod univerzumom se podrazumeva celokupna fizička stvarnost, kako vidljiva, tako i nevidljiva. Mnogi postavljaju pitanje da li je moguće da nauka ostvari ovako široko postavljene ciljeve. Posebno ako se zna da je univerzum beskonačan u svojoj složenosti.

Ovakav stav najbolje opisuju stihovi engleskog pesnika Džona Drajdena „Kako mogu konačno da shvatim beskonačnost?” Drugi razlog za sumnju u ovako široko postavljene ciljeve nauke jeste da neki aspekti univerzuma (ljubav, istina, moralni principi, na primer) ne mogu da se razumeju u okviru naučne metodologije jer ne podležu u potpunosti naučnoj analizi.

Imajući na umu podelu na osnovne i primenjene nauke, onda je cilj osnovnih nauka istraživanje radi razumevanja i saznavanja. Osnovna istraživanja bave se razvojem važećeg, potpunog i doslednog opisivanja i objašnjavanja. U njima se podaci sistematizuju u opšte i čvrste zakone, pri čemu je naglasak na razumevanju i saznavanju. Ovakva istraživanja su motivisana radoznalošću i željom da se objasne prirodne pojave.

Dobar primer za ovakve tvrdnje jesu kvantno-mehanička istraživanja i Ajnštajnovi (Albert) keoficijenti A i B za stimulisanu emisiju koja su dovela do otkrića lasera. Tek dvadesetak godina posle prvog naučnog rada o laserima (koji je prvi put čak i odbijen za objavljivanje u časopisu Physical Review) počela su istraživanja o mogućim primenama lasera. Danas su laseri nezamenljivi u mnogim industrijama, zdravstvu i u svakodnevnom životu.

Cilj primenjenih nauka jeste rešavanje pojedinačnog problema radi zadovoljavanja ljudskih potreba. Otuda se i doprinos nauke tehnologijama ceni kroz doprinos ukupnom ekonomskom rastu. Procenjuje se (Majkl Džej Boskin i Lorens Lau, 1994.) da je doprinos istraživanja i razvoja ukupnom ekonomskom rastu od 30 do 50 odsto.

Usvojena uprkos kritikama

Oduvek je postojala, a i danas, borba između osnovnih i primenjenih nauka za raspodelu novca kojim se finansira nauka. Zanimljiva su zapažanja Džeroma Karla (dobitnika Nobelove nagrade za hemiju 1985. godine) o ulozi koju političari ili javni radnici u razvijenim zemljama imaju u stvaranju tzv. naučne politike, a time i u finansiranju nauke. I javno mnjenje može u znatnoj meri da utiče na raspodelu para.

Niko se ne pita u šta je
potrošeno više od 150 miliona
evra. Za taj novac mogli su da
se opreme svi instituti.

Primeri za takav uticaj su donošenje nekih odluka u predstavničkim telima (odluka o zabrani ulaganja u akceleratore velike snage u SAD) ili javne kampanje (protiv izgradnje nuklearnih elektrana ili genetski modifikovanih organizama), posle kojih dolazi do obustavljanja finansiranja takvih istraživanja iz javnih fondova. Ili javne kampanje za zaštitu životne sredine, za zaustavljanje klimatskih promena i slično, posle kojih dolazi do usmeravanja više novca u takva istraživanja.

Zbog toga i stalna potreba naučne zajednice da dokaže važnost osnovnih istraživanja za razvoj nauke, pa i primenjenih nauka. I u razvijenim zemljama osnovna istraživanja se najvećim delom finansiraju iz javnih fondova, a samo manji deo iz privatnih. To su osnovna istraživanja iz kojih nastaju tehnologije. Primenom novih tehnologija postižu se mnoge stvari koje su teško procenjive, jer se odnose na kvalitet života, zdravlje, odmor, bezbednost, komfor i dr. Ostvarene nove tehnologije dovode do ekonomskog napretka, stvara se nova vrednost, a time i uslovi da se više izdvaja u fondove iz kojih se finansiraju i osnovna istraživanja.

Ono što se često osporava kad je reč o ulaganjima u osnovna istraživanja, kako navodi Nejtan Rozenberg, jeste da takva istraživanja ne dovode uvek do ekonomski uspešnih tehnologija. Često je potrebno dosta vremena da bi se videle prednosti nove tehnologije ili da bi tržište prihvatilo nove proizvode.

Kod nas se takva pitanja uopšte ne postavljaju, niti javno mnjenje ima ma kakav uticaj na naučnu politiku. Najbolji dokaz za to jeste usvajanje Strategije nauke i tehnološkog razvoja za period 2016-2020. godine. Iako je celokupna naučna javnost bila protiv predloženog teksta nacrta, što se najbolje videlo na javnoj diskusiji u SANU, gde su izrečene brojne kritike i primedbe na predloženi tekst (predstavnik SANU, Zajednice instituta Srbije, akademici, profesori univerziteta, direktori instituta), ona je usvojena. Ministarstvu je bilo jedino važno da se poštuje procedura, da je održana javna rasprava, a to što se naučna zajednica nije složila s tekstom Strategije, uopšte nije bilo važno.

Najpre se menjaju zakoni

Kod nas se stvari odvijaju po inerciji, a promene su česte. Svaka nova postavka vlasti koja preuzme resor nauke najpre pokuša da promeni zakone. Ali procedura je toliko složena i spora, a nauka je po značaju uvek na sporednom mestu, da se pre promeni vlast nego zakona. Sledeća započne isto, ali i nju stigne ista sudbina. Najbolji primer za to je što se projekti, iako su bili oročeni na četiri godine, finansiraju već šestu godinu zaredom. I niko se ne pita šta se to već šest godina finansira i zašto!

Prema Oksfordskom rečniku,
strategija je „plan delovanja
napravljen da bi se postigli
dugoročni ili ukupni ciljevi”.

Niko se ne pita u šta je potrošeno više od 150 miliona evra i kakva je svrha nabavljanja opreme za dati projekat posle isteka roka za njegovu realizaciju. Za taj novac mogli su da se opreme svi instituti u Srbiji za narednih pet godina. Pare su potrošene, instituti su ostali neopremljeni, projekti su završeni bez, kako se u vreme počinjanja pričalo, neophodne opreme za realizaciju.

Nekome je, čak, palo na pamet da gradi zgradu za Centar za promociju nauke, čija je vrednost s prvobitnih 15 miliona evra narasla na 65 miliona evra. Političarima je najvažnije da kažu da je u nauku uloženo stotinak miliona evra, a nije im bitno na šta su te pare potrošene i šta su donela tolika ulaganja u opremu. Da ne pominjem i to da je sve to nabavljeno po dvostruko većim cenama, da je nabavljano pet godina i da ni polovina toga nije pribavljena.

Za pet godina silne pare potrošene su na osoblje zaposleno u novoosnovanoj firmi koja se time bavila. A kako se i koliko ta firma bavila onim za šta je osnovana, jasno je iz nekoliko prethodnih napomena.

Pri raspodeli novca iz državnih (javnih) fondova za osnovna i primenjena istraživanja, uvek je teško da se nađe prava mera jer ona zavisi od mnogo toga. Najpre, da li treba da se finansira nekoliko izabranih ili mnogo različitih oblasti? Da li treba da se finansiraju projekti koji za kratko vreme donose primenljive rezultate ili projekti koji široko pokrivaju neku oblast jer iz njih može da nastane mnogo veći broj novih tehnologija i procesa? Da li treba najpre finansirati projekte usmerene ka nekim posebnim proizvodima i firmama ili projekte čije će rezultate koristiti brojniji korisnici i u dužem vremenskom periodu?

Pitanja za svaku strategiju

Da bi se odgovorilo na ova pitanja i da bi se našla najcelishodnija rešenja, treba imati na umu: (a) koje su stvarne, koje hitne, a koje dugoročne potrebe zemlje (društva); (b) kakvi su planovi razvoja u pojedinim privrednim i društvenim oblastima; (v) s koliko novca se raspolaže ili će se raspolagati u narednom periodu za te namene; (g) s kakvim stručnjacima i specijalnostima zemlja raspolaže ili će raspolagati; (d) koliko je novca neophodno za realizaciju postavljenih ciljeva; (đ) kolika je upotrebljivost (primenljivost) rezultata koji su ostvareni u kraćem ili u dužem vremenskom periodu; (e) u kojem je stanju opšta naučno-tehnološka osposobljenost privrede da upotrebi (primeni) dobijene rezultate; (ž) kakva je i kolika je opšta korist od primene ostvarenih rezultata; (z) koliko ostvarenje usvojenih projekata doprinosi opštem ekonomskom rastu…

Kad se sve pobrojane sagleda, dobija ono što se zove strategijom. Prema Oksfordskom rečniku (Oxford Dictionary), strategija je „plan delovanja napravljen da bi se postigli dugoročni ili ukupni ciljevi”. Dugoročni ili ukupni postavljeni ciljevi mogu da se ostvare kad se napravi strategija kojom se predviđaju i planiraju napred nabrojani zahtevi.

Isti je slučaj i s naukom, pravi se strategija naučnog i/ili tehnološkog razvoja za određeni vremenski period. A ona mora da obuhvati planove i programe razvoja u ostalim privrednim i društvenim oblastima. Dakle, strategija nauke i tehnološkog razvoja mora da bude neka vrsta rezimea strategija svih ostalih ministarstava. Za razvoj ma koje oblasti neophodna je nauka, naučni pristup rešavanju problema i rezultati naučnih istraživanja i sagledavanja.

Tako bi trebalo da se uradi, ako se poštuju dosadašnja znanja nauke i struke. A evo kako se kod nas radi. U Strategiji naučnog i tehnološkog razvoja Republike Srbije za period od 2016. do 2020. godine – Istraživanja za inovacije „opšti cilj Strategije je unapređenje efikasnosti i efektivnosti naučno-istraživačkog sistema što će omogućiti:
– Stvaranje novih znanja, razvoj novih tehnologija i unapređenje postojećih tehnologija, rešavanje složenih društvenih i ekonomskih problema i definisanje privredne specijalizacije zemlje;
– Obrazovanje visokokvalitetnog istraživačkog kadra koji će biti u stanju da svojim znanjem i naučnoistraživačkim radom stvara nove vrednosti, osmisli i generiše ekonomski i ukupni društveni razvoj.

Svakih pet godina nova

Tako su nas autori vratili na samu definiciju nauke. Zar nauka nije „stvaranje novih znanja, razvoj novih tehnologija i unapređenje postojećih tehnologija” (osnovne i primenjene nauke)? Rešavanje kojih „složenih društvenih i ekonomskih problema”? Zar „obrazovanje visokokvalitetnog istraživačkog kadra…” nije posao koji se podrazumeva za visokoškolske i naučne ustanove?

U Strategiji naučnog i tehnološkog razvoja Srbije od 2010. do 2015. godine postavljeni cilj bio je: „Neophodno je izgraditi nacionalni inovacioni sistem da bi se uspostavila ekonomija i društvo zasnovano na znanju. MNTR će zajedno sa drugim nadležnim državnim institucijama i postojećim resursima ubrzano raditi na izgradnji, integrisanju i razvoju nacionalnog inovacionog sistema u kome će jedino moći da se proizvedu i komercijalizuju nove tehnologije u dužem vremenskom periodu.” (Strategija NTR RS, str. 21).

Da su autori čitali tekst
prethodne (2010-2015. godina),
znali bi da je Srbija već 2015.
godine „uspostavila ekonomiju
i društvo zasnovano na znanju”.

Svakih pet godina u Srbiji se donese nova strategija naučnog i tehnološkog razvoja za narednih pet godina. Nova se donosi, a da se uopšte ne sagledava šta je iz prethodne ostvareno, a šta nije i zbog čega nije. Važno je da možemo da se pohvalimo da imamo i tu, pored ostalih stotinak strategija.

Dovoljno je da se kaže da, uz sva ova velika „dostignuća”, planirana prethodnom strategijom nauke, 41,3 odsto vodovoda u Srbiji proizvodi hemijski ili bakteriološki neispravnu vodu za piće! Da su autori čitali tekst prethodne (2010-2015. godina), znali bi da je Srbija već 2015. godine „uspostavila ekonomiju i društvo zasnovano na znanju”. Da je Srbija „razvila nacionalni inovacioni sistem u kome jedino mogu da se proizvedu i komercijalizuju nove tehnologije u dužem vremenskom periodu”.

A da su znali i poštovali preporuku Alberta Ajnštajna s početka teksta, ne bismo ni došli u situaciju u kojoj se sada nalazimo. Zašto uvek u Srbiji mora da se „izmišlja topla voda”? Zar ne možemo da iskoristimo iskustva drugih. Evo kako je jednostavnim rečima postavljen zadatak Nacionalnom fondu za nauku SAD jdaleke 1950. godine. On je osnovan „da promoviše napredak nauke; da unapređuje narodno zdravlje, prosperitet i blagostanje i da osigura narodnu odbranu” (Akt o osnivanju Nacionalnog fonda za nauku).

O autoru

Stanko Stojiljković

2 komentara

  • Odlican tekst. I na zalost, samo tekst. Reci nisu dela. Prozivka drugih ostaje samo prozivka. Kao inzenjeru u biti mi je potreba da iznalazim resenja. Problemi jesu na visoj razini od one na kojoj bih mogao kao jedinka da se snalazim. Stoga, resenje vidim u:
    – pronalazenju grupacije koja bi formirala kriticnu masu dovoljnu za delovanje
    – formiranje liste prioriteta i raspolozivih resursa za resavanje
    – i sveobuhvatno delovanje.
    To nije neka nova organizacija u kojoj ce opet orbitirati birokratija. To je skup ljudi zeljnih promena, volontera, zaljubljenika u bolje sutra, u svoju zemlju i narod.
    Otvoreno se nudim da u svojim granicama pripomognem stvaranju kriticne mase. Ne zelim nikakvu revoluciju. Prosto, potreban je izlazak iz izolacije, cak i po cenu zrtvovanja, i pokretanje evolucije misli i dela.

  • Na zalos nasu zadnjih sto godina ljudi koji su voleli svoju OTADZBINU su sklanjani ,omalovazavani izlagani kao nacionalisti i po potrebi politike podizani i okivani u zvezde. Da bi posle upotrebe bili ponovo baceni u nemilost. Neka im je vjecna SLAVA I HVALA. Brzo smo ih zaboravili i potrosili jeftino njihove ZRTVE. Od 1912-1999 godine koliki je broj srpskog roda dao doprinos da bi VLAST u ime nekog NARODA jer mozda je zakletva data mekom drugo NARODU ( Nato, engleskom, austrougarskom, njemackom,vatikanskom) da ce mu sluziti. U sbe pore drustva su ubacili politicke SLUZBENIKE PA BRAVAR NIJE BIO GLUP. Unisti znanje i ubaci kukavicije jaje pa neka se skoluju movi iskrivljeni kadrovi. Koce to da ispravi posle 20-30 godina bice kasno a vec je proslo 17.

Ostavite komentar