ARGUSOV POGLED

TO JE JEDNAKO SEBI SAMOM

937 pregleda

Pojam identiteta je jedan od temeljnih filozofskih pojmova još od vremena drevnih grčkih filozofa; u najopštijem smislu identitet je ono što je jednako sebi samom, što ima relativnu konstantnost.


Prof. dr Radomir Đorđević

Tokom poslednjih pedesetak godina pisalo se veoma mnogo o identitetu – problemu koji ima mnoštvo aspekata. To je bilo uslovljeno u prvom redu prilikama u zemlji. A posle katastrofe u kojoj je nestala država južnoslovenskih naroda još više se raspravljalo o identitetu. Mnogima je bilo važno isticanje neke posebnosti u odnosu na druge. Interpretacije istorije bile su bogomdane za koncepcije te vrste, u kojima su prenebregavane činjenice.

Pojam identiteta je jedan od temeljnih filozofskih pojmova još od vremena drevnih grčkih filozofa; u najopštijem smislu identitet je ono što je jednako sebi samom, što ima relativnu konstantnost.Još je Heraklit gledao na stvarnost kao na univerzalnu dinamiku, pa je to najbolje ilustrovao u svom znamenitom fragmentu da se u jednu istu reku ne može kročiti dvaputa; tu se već uviđa da se pojam mora preciznije odrediti dovođenjem u vezu sa drugim pojmovima kao što su razlika, protivrečnost, konflikt i tako dalje, ako ih ređamo po stupnju razvoja, da bi razumeli prirodu kretanja kao univerzalne karakteristike svega što postoji.

„Tako  se  p r i n c i p s p e c i f i č n o s t i
n a š e g v i đ e nj a  s v e t a i  č o v e k a
(podvukao A. Stojković) održao u istorijskom
kontinuitetu od Ćirila do Tita”.

Čitalac lako zapaža odmah da u brojnim tekstovima nema dovoljno preciznosti te je komunikacija otežana ili sasvim onemogućena. A nisu retki ni slučajevi sasvim proizvoljnog operisanja ovim pojmom. Reklo bi se da je to karakteristika naše situacije danas i da ga bar filozofi preciznije određuju.


Navešću samo jedan primer da je ta proizvoljnost bila karakteristična u našoj sredini i ranije, pa čak i u glavnim spisima pojedinih filozofa, kao što je Andrija Stojković, ali da niko nije ukazivao na besmislenost pojedinih zaključnih stavova tih autora. Čak ni recenzenti to nisu činili iz ideoloških razloga koji su obeležavali celokupnu društvenu klimu.
Andrija Stojković u svom glavnom delu „Razvitak filozofije u Srba 1804-1944” (Beograd, 1972), u rezimeu celokupnih svojih izlaganja, izvedenih na osnovu ideoloških zahteva tog vremena, ističe u vezi sa identitetima naših naroda: „Tako  se p r i n c i p  s p e c i f i č n o s t i  n a š e g
v i đ e nj a  s v e t a  i  č o v e k a (podvukao A. Stojković) održao u istorijskom kontinuitetu od Ćirila do Tita”.

Dalje autor navodi imena mislilaca preko kojih se održavao taj kontinuitet, što zapanjuje jer je reč o stvaraocima različitih koncepcija i da je razvoj tekao tako što se odigravao transepohalni diskurs, borba ideja i pokreta.

Ovakva koncepcija podseća donekle na teoriju evolucije na osnovu ortogeneze (pravolinijska upravljenost), koju je postavio teolog i naučnik Pjer Tejar de Šarden, Isusovac koga je Crkva proklela, a bio je, inače, i značajan paleontolog. U ovom slučaju umesto Hristosa je Tito, prema kome je usmeren ceo prethodni razvoj.

Pisac ovih redova se seća da je pomenuta Stojkovićeva knjiga nastala iz prevelikih pretenzija da se ugodi moćnima, radi kandidature dopisnog člana SANU, ali usled promenljivih političkih prilika to nije uspelo.

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar