ARGUSOV POGLED

TRI RIMA I VELIKI INKVIZITOR

3.850 pregleda
Hristov monogram iz Konstantinopolja (Vikipedija)

Ime Vizantije smislili su prvi vizantolozi, profesori Sorbone u 16 veku, po imenu male antičke grčke kolonije koja se nalazila na mestu Novog Rima osnovanog početkom 4 veka (324. godine) od strane rimskog imperatora Konstantina Velikog. Ovaj potcenjivački onomastički anahronizam, svakako, nije nastao slučajnošću, on je odraz konfesionalnog zapadnog prozelitizma koji je od srednjeg veka obeležavao odnos Zapada prema jedinom legitimnom i neposrednom nasledniku Rimske imperije.

Prof. dr Boška Bojovića

Prof. dr Boška Bojovića

Naziv Vizantija nastaje oko jedan vek posle nestanku ove hiljadugodišnje imperije koju su njeni žitelji nazivali Rimskim carstrvom, dok se je na Zapadu njegovo drugo ime bilo Istočno rimsko carstvo. Ime Vizantije su smislili prvi vizantolozi, profesori Sorbone u 16 veku, po imenu male antičke grčke kolonije koja se nalazila na mestu Novog Rima osnovanog početkom 4 veka (324 godine) od strane rimskog imperatora Konstantina Velikog.

„Konstantinova darovnica”,
falsifikat koji nastaje pod
okriljem papske kurije, kako
je ukazano još u 8. veku.

To je nešto kao kad bi na sto ili više godina posle nestanka evropske civilizacije istoričari u budućnosti nazivali istorijsku Francusku po imenu antičkog grada koji je postojao na mestu Pariza, Lutecija, ili Srbiju po imenu Singidunuma, grada koji se u starom veku nalazio na mestu Beograda.

Ovaj potcenjivački onomastički anahronizam svakako nije nastao slučajnošću, on je odraz konfesionalnog zapadnog prozelitizma koji je od srednjeg veka obeležavao odnos Zapada prema jedinom legitimnom i neposrednom nasledniku Rimske imperije. Činjenica da je imperator Konstantin preselio u novu prestonicu njegove imperije, ne samo Senat i ostale državne institucije, nego su preseljene i sve patricijske porodice koje su sagradile nove palate i rezidencije po ugledu na one koje su imale u starome Rimu, kao da nikada nije zaboravljena, još manje oproštena od strane zapadnih, pre svega crkvenih elita i hijerarhija.

Papski falsifikat

Stoga je bez sumnje i nastala takozvana „Konstantinova darovnica”, falsifikat koji nastaje pod okriljem papske kurije, kako je ukazano još u 8. veku i čiji apokrifni karakter je dokazao Lorenzo Vala u 15. veku[1]. Konstanin je prema toj lažnoj darovnici darovao rimskom papi Silvestru duhovno staranje i politički autoritet nad zapadnim delom carstva, što je u svakom pogledu suprotno duhu i poretku rimske imperije, ali je svakako bilo potrebno papskoj kuriji u njenoj borbi da se nametne i održi crkvena i politička dominacija na poluvarskom Zapadu i ne samo Zapadu.

Ruski pravoslavni filosof
Aleksej Homjakov je novi razdor
okarakterisao kao dihotomiju
„jedinstva bez slobode”.

Polaganje prava na dominaciju je u papskom Rimu napuštenom od strane carsta nasleđeno iz poriva za dominacijom koja je snažna prateća pojava ove velike antičke civilizacije. Pentarhija kao višecentrizam prvobitne Crkve tako je žrtvovana monarhijskom i imperijalnom shvatanju Crkve s papom kao autokratskim monarhom nepodeljene vlasti nad svim crkvenim pa i svetovnim autoritetima.

Ako se u teškim i konfuznim vremenima posle varvarskih najezdi na evropski Zapad može razumeti potreba za vespostavljanjem starorimskog poretka i papskog autoriteta, vremenom je autokratski poredak u Crkvi pokazivao sve više pogubnih posledica, kao što je bio veliki raskol nametnut od strane Rima istočnoj Crkvi 1054, tako i reakcijom uglavnom germanskog dela zapadnog dela Crkve, kada Luterova Reforma definitivno razbija njenu monolitnost u 16 veku.

Ruski pravoslavni filosof Aleksej Homjakov je ovaj novi razdor okarakterisao kao dihotomiju „jedinstva bez slobode”, zbog kojeg nastaje „sloboda bez jedinstva”, stoga što je u prvom slučaju narušen iskonsko načelo i poredak drevne Crkve: „Jedinstvo u slobodi”[2].

Helen Arvajler, kao šef najstarije katedre vizantologije, na Sorboni, pitanjem upućenim katoličkim učesnicima simpozijuma „Prvi – Drugi – Treći Rim”, koje glasi: „Ako je istorijski Prvi Rim paganski – Drugi Rim (Konstantinopolj) hrišćanski – a Treći Rim Moskva, koji ste vi dakle broj ?”[3], ukazala je na apsurd i nelogičnost rimokatoličke pretenzije na crkvenu hegemoniju.

Istorija i ostala problematika vezana za istoriju takozvane Vizantije ne može se svesti, dakako, na dogmatska ili kvazi dogmatska pitanja, iako je i njih potrebno poznavati ako se želi razumeti i objasniti jednostranost i pristrasnost sa kojom su tu istoriju tumačili zapadni, pa i ostali istoričari pod uticajem zapadne vizantologije. Posebno stoga što vizantijsko duhovno i kulturno nasleđe pripada civilizaciji istočnog hrišćanstva čije poznavanje i razumevanje predstavlja uslov za prevazilažnje hipoteka prošlosti unutar opštehrišćanskog sveta.

Sporna hronologija

Naziv Vizantija i Vizantijci za žitelje Istočnog Rimskog ili tačnije Hrišćanskog Rimskog Carstva, koji su sebe nazivali Romejima i nikako drugačije, simboliše isključivost fundametalističkog prozelitizma bez čijeg se odustajanja teško može zamisliti dalje približavanje između dva dela hrišćanstva.

Preostali tragovi uzurpiranog imena najblistavije civilizacijske sinteze zadržali su se uprkos svemu u jugoistočnoj Evropi gde je njeno zračenje ostalo najdugovečnije i najprisutnije.

Deo zapadnih istoričara još
počinje hronologiju Vizantije
od šestog, sedmog ili osmog veka.

Turski naziv za Balkan uvek je bio Rumelija, od arapskog naziva Rum za Rim i Rimsko carstvo, kao što je Rumunija deo istog semantičkog i civilizacijskog nasleđa, koje je veliki rimunski istoričar Nikolae Jorga nazvao „Vizantija posle Vizantije”[4].

Osim samog naziva, hronologija je, takođe, sporna u zapadnoj istoriografiji hrišćanskog Rima. Deo zapadnih istoričara, naime, još počinje hronologiju Vizantije od šestog, sedmog ili osmog veka[5], čime se posredno produžava težnja konfesionalnog prozelitizma da se prvi deo istorije Novoga Rima uzurpira u ime umišljenog latinskog karaktera carstva u tom periodu.

Latinski jezik jeste bio u tom prvom periodu ravnopravan sa grčkim kao službeni jezik carstva, iako je grčki još od rane i naročito pozne antike bio većinski govorni jezik kao i jezik kulture i pisane reči Istočnog Mediterana, privredno i civilizacijski najrazvijenijeg i najnastanjenijeg dela imperije.

Pozivanje na pravno i administrativno nasleđe staroga Rima, na koji se institucionalno najlegitimnije neposredno produžava istorija hrišćanske imperije, samo zato da bi se za par vekova skratilo i okrnjilo njeno jedanaestovekovno trajanje, takođe pokazuje jednostranu i pristrasnu interpretaciju njene trikontinentalne istorije.

Činjenica da je i hrišćanski Novi Rim doživeo brojne najezde varvara, ali je za razliku od zapadnog dela carstva uspevao da te nove i paganske narode integriše i asimiluje svojom moćnom cililizacijskom gravitacijom i hrišćanskom misijom, za šta je na latinskom Zapadu sticajem istorijskih okolnosti bilo potrebno neuporedivo više vremena uz niz regresivnih posledica po jedva delimično održavanje i kontinuitet urbane klasične civilizacije.

Tako je surovost paganskog Rima sa simbolom latinskom arenom u kojoj je prolivanje ljudske krvi jedno od osnovnih uporišta stvaranja masovne euforije i društvenog koncenzusa, dijametralno suprotna helenskoj olimpijadi sportskog i viteškog nadmetanja slobodnih ljudi i ratnika. Nije slučajno što se na Zapadu vekovima održava najokrutnija praksa Svete inkvizicije, uporedo sa ne manje okrutnim krstaškim redovima i njihovim osvajanjima, ne samo nehrišćanskih zemalja, u kojima sveštena lica bez zazora i ustezanja neštedimice ubijaju i učestviju u prolivanju ljudske krvi, sve ono što je bilo i ostalo nezamislivo za judeo-helensko nasleđe hrišćanskog Istoka.

Istočni dijalog

Odnos prema kulturnom i konceptualnom nasleđu, pisanoj reči, filosofiji i hrišćanskoj liturgijskoj praksi i dogmi bio je, takođe, bitno ako ne i dijametralno različit.

Hrišćanska imperija umela je
ne samo da pridobije i veže uz
Carigrad brojne i velike narode,
nego i da od njih načini moćnu
polugu svoga hiljdugodišnjeg trajanja.

Dok je na Zapadu Rimska kurija diktirala papocezarističko jednoumlje uterujući putem Inkvizicije nasilno jednoumlje i versku isključivost, na Istoku se održava plodan dijalog ili bar koegzistencija hrišćanskog i poznoantičkog pogleda na svet, isihastičke duhovnosti i helenskog neoplatonizma – kako suptilna isprepletanost,  tako i oštrija dihotomija[6] – uz toleranciju kakva se na Zapadu sve do Humanizma i Renesanse teško mogla i zamisliti.

Hrišćanska imperija umela je ne samo da pridobije i veže uz Carigrad brojne i velike narode, nego i da od njih načini moćnu polugu svoga hiljdugodišnjeg trajanja i daljeg zračenja na neuporedivo većim prostranstvima. Tako je bilo u prvom redu sa slovenskim morem koje je preplavilo evropske provincije Carstva, da bi ga njegova duhovna i civilizacijska misija pretvorila u stvaranje Trećeg Rima nad čijim nebom nikada sunce ne zalazi.

Tragom cunamija slovenskih masa koje dopiru do Krita, pa i do Egipta nešto kasnije, vreme dolaska Srba i Hrvata za vreme cara Iraklija, zbilja označava početak najvažnijeg i najzrelijeg, klasičnog perioda hrišćanske Romanije na Balkanu i u Maloj Aziji u prvom redu. Prevelik stepen urbanizacije nadoknađuju mase slovenskog i srpskog življa koje carigradski vasilevsi naseljavaju širom Male Azije. Tako nastaju slobodni seljaci i vojni obveznici – stratioti, koji plaćaju porez i obezbeđuju vojničke resurse koji će vekovima održavati vitalnu supstancu njegovog dugog trajanja.

Kada je reč o zemljišnim odnosima u okviru feudalizma[7], ovaj sistem zemljišne i vojne samodržive međuuzročnosti između slobodnog seljaštva i Carstva bio je svojevremeno predmet korisnog i produktivnog sporenja između francuske i srpske vizantologije, tačnije između vodećih autoriteta Sorbone i Beogradskog univeziteta, Pola Lemerla i Georgija Ostrogorskog.

Dok je zapadna istoriografija još između dva svetska rata feudalizam usvajala kao zaštitni znak evrocentrične samobitnosti i nadmoći zapadnog modela, ova se istoriozofska floskula za vreme Hladnog rata dodatno instrumentalizovala sve do japanskog feudalizma kome se pripisuje zapadnoevropski karakter, dok je ta privilegija bila osporavana za Vizantiju i njeno nasleđe, za koje je bila rezervisana Marks-Engelsova kvalifikacija „istočne despotije”[8].

Krstaško razaranje

Kulminacija selektivnog animoziteta nastalog iz hroničnog kompleksa prema neuporedivom sjaju i prestižu hrišćanskog Rima bio je prvi pad Konstantinopolja pod udarom IV krstaškog pohoda. Tada je hrišćansko varvarstvo trijumfalno narušilo trajanje najveće hrišćanske civilizacije i na presudan način potkopalo njene temelje[9].

Prema svedočenju zapadnih hroničara, prilikom osvajanja i besprimerne orgije razaranja, pljačke i krvoprolića, krstaši su zapalili i razorili jedan kvart Carigrada koji je sam bio veći od zajedno tri najveća francuska grada.

Romejsko carstvo se nije moglo
u potpunosti oporaviti od
latinske okupacije i sve militantnijeg
versko-ideološkog prozelitizma.

Za vreme više od poluvekovne okupacije Konstantinopolja, oni taj deo grada nisu pokušavali da obnove, a to im nije ni bilo potrebno jer je majka svih gradova carstva, u kojoj su delom na neki način kampovali, bila za njihove potrebe prevelika. Okupacija je završena tako što je 1261 manje odeljenje vizantijske vojske u prolazu nedaleko od moćnih odbranbenih zidina slučajno saznalo da je veći deo posade privremeno izašao, ušlo u grad, proteralo krstaše i povratilo vasilevsu koji je stolovao u Nikeji drevnu prestonicu Romejske imperije.

Simtomatičan je dvostruki aršin kojim je papa kaznio krstaše koji su, na zahtev Venecije, uzurpirali prvobitnu namenu pohoda tako što su za račun venecijanskog dužda najpre osvojili katolički grad ugarskog kralja, Zadar, pre nego su to učinili sa Konstantinopoljem. U prvom slučaju su bili kažnjeni papskom disciplinskom merom, dok je za razaranje prestonice hrišćanske imperije, osim blagog prekora, kazna papske kurije izostala.

Romejsko carstvo se nije moglo u potpunosti oporaviti od latinske okupacije i sve militantnijeg versko-ideološkog prozelitizma.

Gubitak monetarne hegemonije u 11 veku posle više od sedam vekova neprekinute i nepodeljene stabilnosti monetarne ekonomije pre toga su najavili opadanje Romejske imperije u korist privrednog i ekonomskog uspona Zapada i venecijanske talasokratije. Značajan vojnički i teritorijalni uspon u vreme dinastije Komnena privredno i finansijski je iscreo resurse Carstva.

Privredni uspon Nikejskog i kulturni procvat smanjene imperije u vreme Paleologa nisu više mogli zaustaviti opšte opadanje pod udarima turskih i osmanlijskih osvajača sa Istoka, a i trgovinske kolonizacije zapadnih pomorskih republika. Ideološko-verski i konfesionalni radikalizam kao uzročno-posledična pojava ekspanzije istočne i zapadne dominacije dovodi carstvo Romeja u procep suprostavljenih nepomirljivosti.

Kao najveća i najtrajnija sinteza helenskog i latinskog Istoka i Zapada, judejsko-semitskog azijsko-afričkog i evropskog juga i severa mediteranskog basena, hrišćanska imperija stvarana u znaku civilizacijske sinteze i kulturnog eklektizma postaje plen sve naglašenijim partikularizmima i ideološkim polarizacijama[10]. Narodi koji još nisu bili dovoljno kulturno i institucionalno integrisani kao bugarski Sloveni i Srbi na Balkanu idu ka afirmaciji sopstvenih državnih i crkvenih ustanova.

Kulturni i verski partikularizmi na istoku slabe front otpora islamskoj najezdi, nastojanja u disciplinovanju maloazijskog konfesionalnog partikularizma doprinose otuđenju jermenske komponente bez koje anadolijski prostor postaje sve ranjiviji. Razgrađivano unutrašnjim suprotnostima i pod udarom spoljnjih predatora, Carsto opada privredno i demografski dok se uporedo sa smanjenjem teritorije pretvara u sve više monoetničku grčku državu, sve dok ne postane grad-država čija prestonica ostaje sve nesrazmernija u odnosu na sve suženiju teritoriju.

Dušanov neuspeh

Posle neuspelog Simeonovog pokušaja da stvori bugarsko-rimsku sintezu, Dušanov projekat grčko-srpske balkanske imperije propada dobrim delom zbog nespremnosti Vaseljenske patrijaršije da učini neophodne ustupke. Podrška Venecije i njene flote izostaje, jer je za merkantilnu pomorsku dominaciju pogodnije slabljenje Carstva od nastanka nove balkanske sinteze.

Admiral Luka Notaras:
„Bolje i turski turban,
nego latinska ohola obrva”.

Kada su poslanici poslednjeg, još neosvojenog romejskog grada u zapadnoj Maloj Aziji, Filadelfije, poslali poslanike papi u Rim tražeći vojnu i ostalu pomoć koju oslabljeni vasilevs Romeja nije bio u stanju da im pruži, dobili su nedvosmislen odgovor da će, kad prime rimokatoličku veroispovest, sam Bog biti na njihovoj strani te da im tada ni ljudska pomoć više neće biti potrebna[11].

Ništa nije promenila Lionska, a ni Florentijska iznuđena crkvena unija, kao poslednje uzaludno nastojanje za pridobijanje zapadne pomoći, osim što je još više podvojeno preostalo stanovništvo Romanije i dodatno oslabiljen njegov otpor Osmanlijama. Iz vremena kada je Mehmed Osvajač pretio končinom Carstva i njegove prestonice, ostaje da se pamti izjava poslednjeg velikog drungarija, admirala Luke Notarasa, „bolje i turski turban, nego latinska ohola obrva”. Poslednji slobodni Romeji bili su naime stavljeni pred nemoguć izbor: žrtvovati veroispovest slobodi ili političku slobodu verskoj i kulturnoj pripadnosti.

Mehmed i ostali sultani su na svoj način poštovali taj izbor, Vaseljenski patrjarh je iz Konstantinovog grada upravljao svim pravoslavnim hrišćanima novog carstva na Bosforu koje se ponovo protezalo na tri mediteranska kontinenta. Kao etnarh svih pravoslavnih on je bio više nego verski poglavar hrišćanskog mileta Osmanlijske imperije i islamskog kalifata[12]. Poslednji potomci pravoslavnih Rimljana su na taj način sačuvali veru kada nisu mogli održati carstvo.

Ono je posredstvom te vere, kao i vladarske i državne ideologije, čitav vek posle pada Carigrada, ipak, obnovljeno na dalekom severoistoku novorimskog konfesionalnog i civilizacijskog kruga, u vidu Trećeg Rima – Moskve. Obnovom Novoga Rima pravoslavno slovensko carstvo nastavlja svoju istorijsku i duhovnu misiju, uprkos svim nastojanjima da se spreči njegovo širenje i uticaj.

Za tri veka od carice Katarine Velike, rođene Anhalt fon Serbst, pa sve do cara Aleksandra, ruska je imperija vodila 12 pobedonosnih ratova protiv osmanskih sultana i njihove imperije čiji je konačni poraz sprečila Berlinskim kongresom 1878. Evropa predvođena Britanskom, Nemačkom i Austrougarskom imperijom[13]. Sve dok je najspornije Istočno pitanje zaokupljalo odnose velikih sila i Istočna kriza pretila pucanju ravnoteže njihovih snaga, evropske sile su na čelu s Engleskom budno čuvale „bolesnika na Bosforu” kako je nazivana Turska, održavajući njegovo pogubno nasleđe na Balkanu.

Emancipacija njegovih naroda pod geslom „Balkan balkanskim narodima”, nije stekla podršku velikih sila, sve dok Balkanski savez nije okončao bezakonje turske manjinske okupacije Jugoistočne Evrope. Kasnije proglašen predigrom Velikog rata, Balkanski savez i rat nije bio po volji evropskih hegemona.

Trusni Balkan

Danas je Balkan, pod eufemizmičnim smokvinim listom ili prefiksom Zapadni, najsporniji i najtrusniji deo evropskog kontinenta, zapuštena i prepuštena siva zona kao enklava protektorata i dominiona na periferiji evroatlanskog prostora. Konstanta geopolitike velikih sila ostaje na podeli interesnih zona na jugoistočnom delu Evrope, sve dok nagomilane protivrečnosti, kad dođe vreme za prestrukturaciju odnosa njihovih snaga, ne puknu ponovo po leđima njegovih žitelja.

Balkanski federalizam, konfederacija
ili carinska unija nisu imali podršku
velikih sila u 19, kao ni u 20. i 21. veku.

Sve dok EU ne bude imala sposobnosti, kapaciteta i političke volje da integriše kvazidržavne enklave takozvanog zapadnog Balkana, čijoj je poznoj i nedovršenoj tranziciji u najvećoj meri doprinela, one će biti izvor nestabilnosti i potencijal rizika za najopasnije rasplete.

Balkanski federalizam, konfederacija ili carinska unija nisu imali podršku velikih sila u 19, kao ni u 20. i 21. veku. Prepušten sopstvenoj stihiji, sklerozi EU regulative i posustalih institucija, nadmetanju interesnih zona velikih i sve više regionalnih sila, balkanski sindrom kao uzročno-posledična zakonitost preti balkanizacijom evropskog projekta.

Kategorički imperativ dominacije kao iracionalne opsesije, koja je sama sebi svrha i stereotipska tautologija, dovodi do svetskih ratova i ponovne militarizacije međunarodnih odnosa. Zapadni kompleks Vizantije, uz namensku mistifikaciju i ideologizaciju njene istorije, ukazuje na antinomiju sinteze i dominacije kao dva suprotstavljena civilizacijska i kognitivna koncepta. Isključivost i jednostranost, mitomansko jednoumlje monopola lažne savesti[14], dovode do sumraka zapadnog modela i sistema vrednosti u koje njegovi protagonisti sve manje veruju, dok ga sve agresivnije nameću ostalom čovečanstvu[15].

Materijalni i kvantitativni progres po cenu devastacije biotopa i destrukturacije čovečnosti i elementarnih društvenih i ljudskih vrednosti dovodi do debalansa na putu samouništenja. Civilizacija koja tri veka nije proizvela duhovnu kreaciju, kako konstatuje jedan poznati zapadni muzikolog, vapije za duhovnim sadržajem i otkrićem trajno otuđenog nasleđa. Duhovnim nasleđem još sačuvanim tamo gde je gotovo svaka sekularna ustanova nasilno odstranjena iz istorije, kao što je slučaj sa takozvanom Vizantijom, pojmovno i kognitivno zapretenom nivelacijom zapadne netolerancije, isključivosti i nepomirljivog prozelitizma.
[1] Iako poznata kao jedan od najflagrantnijih falsifikata, kako je dokazao humanista Lorenco Vala u delu objavljenom 1442, „Darovnica“ će još dugo imati svoju mistifikatorsku funkciju (L. Valla, La Donation de Constantin. Sur la donation de Constantin, à lui faussement attribuée et mensongère, trad. et comm. J.-B. Giard, Les Belles Lettres, Paris, 1993), B. I. Bojović, Vizantija – Balkan – Evropa. Pripadnost i onostranost, Službeni glasnik, Beograd 2014, str. 366, f.-n. 62.
[2] V istorii podlinnыĭ ideal cerkovnoĭ žizni sohranяet tolьko pravoslavie, garmoničeski sočetaя edinstvo i svobodu i tem samыm realizuя centralьnuю ideю Cerkvi – ideю sobornosti. Naprotiv, v katolicizme i protestanti- zme princip sobornosti istoričeski narušen. V pervom slučae – vo imя edinstva, vo vtorom – vo imя svobodы (A. S. Homяkov, Sočineniя bogoslovskie, SPb, 1895).
[3] Hélène Ahrweiler, „Constantinople Seconde Rome: le tournant de 1204“, Roma Costantinopoli Mosca Da Roma alla terza Roma, Studi I, Napoli 
1983, str. 304-315; B. I. Bojović, Vizantija – Balkan – Evropa. Pripadnost i onostranost, Beograd 2014, str. 366.
[4] N. Iorga, Byzance après Byzance, Balland, Paris 1992.
[5] G. Jehel, B. I. Bojović, Vassa Conticello, Le monde byzantin (VIIIe-XIIIe siècle). Economie et société, Editions du Temps, Paris 2006.
[6] Vassa Conticello, G. Jehel, B. I. Bojović, Le monde byzantin (VIIIe-XIIIe siècle). Economie et société, Editions du Temps, Paris 2006, str. 148-169.
[7] B. I. Bojović, G. Jehel, Vassa Conticello, Le monde byzantin (VIIIe-XIIIe siècle). Economie et société, Editions du Temps, Paris 2006, str. 87-146.
[8] Donekle je neprimereno ovom stereotipu pisanje Fridriha Engelsa sredinom 19 veka: „Poluostrvo koje se naziva evropskom Turskom prirodna je baština južnoslovenske rase. Od dvanaest miliona, sedam miliona stanovnika pripada toj rasi. Dvanaest vekova ona je u posedu tog prostora (…) njihovi konkurenti su turski i arnautski varvari, koji su se pokazali kao tvrdokorni protivnici svakog napretka. Nasuprot tome, južni Sloveni u unutrašnjosti zemlje isključivi su nosioci civilizacije. Oni doduše još nisu jedna nacija, ali imaju u Srbiji jedno već snažno i srazmerno prosvećeno jezgro. Srbi imaju svoju posebnu istoriju, sopstvenu književnost. Njihova unutrašnja autonomija nastaje iz hrabre borbe protiv višestruko nadmoćnog neprijatelja. Tokom poslednjih dvadesetak godina brzo su napredovali u kulturnom i civilizacijskom pogledu uopšte. Hrišćani Bugarske, Trakije, Makedonije i Bosne vide u Srbiji stožer okupljanja za predstojeću borbu za njihovu nezavisnost”, F. Engels, „Was soll aus der europäischen Türkei werden?“, u Marx–Engels, Werke, bd. 9, Berlin 1960, str. 33, uporediti sa: B. I. Bojović, Kosovo i Metohija – etničko nasilje u službi dominacije velikih sila, ΠΑΙΔΕΙΑ, Beograd 2016, str. 97 f.n.108, str. 123 f.-n. 174.
[9] B. Bojović, Le millénaire byzantin (324-1453), « Ellipses », Paris 2008, str. 172.
[10] I. Biliarsky, Hierarchia l’ordre sacré. Etude de l’esprit romaïque, Fribourg 1997; E. Patlagean, Un Moyen Age grec. Byzance IXe–XVe siècle, Paris, 2007, str. 57–60.
[11] H. Ahrweiler, „La région de Philadelphie au XIVe siècle (1290–1390), dernier bastion de l’Hellénisme en Asie–Mineure“, Académie des Inscriptions et de Belles-Lettres, Paris, 1983, str. 175–197 ; B. I. Bojović, Vizantija – Balkan – Evropa. Pripadnost i onostranost, Beograd 2014, str. 361.
[12] P. Ş. 
 Nǎsturel, « Denys II de Constantinople “empereur et patriarche” (1546) », Etudes balkaniques. Cahiers Pierre Belon. Recherches interdisciplinaires sur les mondes hellénique et balkanique 4 (1997), str. 135-146.
[13] B. I. Bojović, ”Balkanы meždu evroatlantičeskimi integraciяmi, ih prepяtstviяmi i zaderžkami – Vostočnыĭ vopros – ot razvяzki do
novыh putanic  (1878-2011)”, Zbornik radova Međunarodnog naučnog skupa : Rossiя i Balkanы v tečenie poslednih 300 let – Rusija i Balkan tokom poslednja tri stoljeća, Moskva-Podgorica 2012, str. 127-142.
[14] B. Bojović, ”The Balkans – an indicator and anticipation of euro-atlantic contradictions”, National Reconciliation, ethnic and Religious Tolerence in the Balkans. Reconciliation and Human Security, Center for Peace and Developement of the University for Peace established by the United Nations, Belgrade 2013, str. 31-49 ; Id., ”L’hybris d’une fausse conscience. La guerre pour la domination globale mène à la guerre globale”,  Bulletin des sciences sociales n° 12, Ed. L’Harmattan (2015), str. 87-98.
[15] B. Bojović, ”Montezumin poredak – kardioktomia kao kolateralni biznis u humanitarnom ratu”, Vojno delo, jesen 2013 (3) LXV, str. 271-279 ; Id., ”Nadmoć nasilja lažne savesti”, Politika (feljton), 17-26 januar 2016.

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar