ARGUSOV POGLED

U SENCI ČOVEKOVOG UMA

3.799 pregleda
Sudar dve inteligencije (Vikipedija)

Savremena elektronska tehnika (kompjuter i robot) znatno je proširila ljudske fizičke i umne mogućnosti i stvorila preduslove za ubrzani razvoj tehnologije i na njoj zasnovane proizvodnje, a time i društva u celini. Ali treba imati na umu da računar (robot) ne oseća samog sebe, na njemu se mogu izvoditi „hirurške intervencije” bez anestezije. Čovekova priroda je mnogo složenija i jedinstvenija. Nesporno je i to da će se veštačka inteligencija neprestano unapređivati, ali će uvek ostati u senci čovekovog uma.

Prof. dr Milan O. Raspopović

Prof. dr Milan O. Raspopović

Činjenica da se pojedinci emocionalno vezuju za mašine ne bi trebalo samo po sebi da bude iznenađujuća. Ljudi izgrađuju razne vrste emocionalnih veza prema mašinama, recimo, muzičkim instrumentima, automobilima, motociklima itd. Stoga nije ništa neobično, i to da se mnogi programeri jako vezuju za računare posle samo kratkog rada sa njima.

Oruđa koja čovek koristi postaju, konačno, produžeci njegovog tela i uma. U tom smislu sredstva rada postaju bukvalno deo njega, uz to ga i menjaju, menjajući na taj način i osnovu njegovog vlastitog odnosa prema samom sebi. Realno je očekivati da se čovek intenzivnije i dublje vezuje za instrumente, uređaje koje pripaja svojim intelektualnim, kognitivnim i emocionalnim funkcijama, koji su kompatibilni sa njegovim umom, nego za uređaje koji jedino povećavaju njegovu mišićnu snagu.

Bez obzira na to koliko elektronske
mašine mogu već danas da naprave
„čuda”, postoje neki misaoni procesi,
neka svojstva i aspekti koji su
imanentno svojstvo samog ljudskog bića.

Čovek poseduje izuzetnu adaptivnu sposobnost. Čovek je bio u mogućnosti da prihvati kao autentično prirodne date na osnovu kojih je izgradio svoj odnos prema sebi, prema svom identitetu. To, možda, pomaže da se objasni zašto on nije dovodio u pitanje ulaganja u računar svojih najintimnijih osećanja. Stoga se može reći da je prepuštanje čovekove autonomije mehanizovanom svetu jedna vrsta ekstrapolacije jedne daleko opštije tehnološke uzurpacije čovekove mogućnosti da deluje komplementarno sa mašinom u objašnjavanju i preobražavanju spoljašnjeg sveta i samog sebe.

Mašta i razum

Da li je uvođenje računara obnovilo i pojačalo prethodne pritiske koji su čoveka naveli na to da društvo posmatra na još racionalniji, a sebe na još mehanicističkiji način? Uticaj računara na čoveka i društvo treba posmatrati kao poseban slučaj jednog šireg uticaja. Reč je, u stvari, o čovekovom stavu prema tehnologiji i tehnici uopšte.

Bez obzira na to koliko može biti zamućeno tehnološkim žargonom, pitanje je može li se svaki aspekt ljudske misli svesti na logički formalizam ili, da se poslužimo modernim idiomom, da li je ljudska misao potpuno izračunljiva? Ova pitanja su, u jednom ili drugom obliku, zaokupljala mislioce svih vremena. Čovek se uvek borio za principe koji mogu da organizuju ili daju smisao njegovoj egzistenciji i koegzistenciji. Ti principi su određivali čovekove obaveze prema njemu samom, njegovo mesto i ulogu prema spoljašnjem svetu.

Računske mašine treba shvatiti i prihvatiti u svetlu čovekove večne borbe i potrebe da nađe što adekvatnije mesto u društvenoj i prirodnoj stvarnosti, i u kontekstu toga da definiše i identitet svoje ličnosti, individue. Naravno, to ne znači, da se mogu poistovetiti čovek i mašina. Postoje bitne principijelne razlike između ljudi i mašina. Bez obzira na to koliko elektronske mašine mogu već danas da naprave „čuda”, postoje neki misaoni procesi, neka svojstva i aspekti koji su imanentno svojstvo samog ljudskog bića.

Čovekova oruđa, koja su produkt znanja i veštine, mesto gde se najviše ukrštaju, prožimaju teorija i praksa, služe za oblikovanje i rekonstrukciju prirodne i društvene stvarnosti, a time i samog čoveka. Svet tako postaje riznica čovekovog subjektiviteta. Otuda su oruđa i stimulator, katalizator čovekove svesti. Pomoću njih se vrši nadgradnja prirodne datosti…

Nadgradnja nasleđenog

Oruđa i mašine nemaju samo preobražajnu ulogu adaptibilne datosti: oni su sami po sebi simboli puni značenja. Oni simbolizuju razna delovanja i aktivnosti koje omogućavaju vlastitu upotrebu. Na primer, veslo je oruđe koje služi za veslanje i ono simbolizuje i asocira veštinu veslanja u svoj svojoj složenosti. Neko ko nije veslao ne posmatra veslo kao veslo u širem smislu. Neko ko nikad nije svirao violinu ne posmatra je na isti način na koji violinu posmatra violinista.

Oruđe je, takođe, model za vlastitu reprodukciju i scenario za oponašanje veštine koju simbolizuje… U tom smislu oruđe je pedagoški instrument, mehanizam za obučavanje čoveka uz učestvovanje njegove misli i akcije. Sredstvo rada je sastavni deo čovekove stalne obnove i neizbežno mora da uđe u maštu koja neprestano konstruiše čovekov svet. U tom smislu je sredstvo rada nešto mnogo više nego sama naprava, uređaj. Njegovim korišćenjem čovek menja svoj odnos prema prirodi, prema drugim ljudima i samom sebi. Posedujući oruđa rada, mašine, čovek stiče osećaj veće vrednosti u odnosu na one koji ih ne poseduju.

Mnoge mašine predstavljaju funkcionalne dodatke čovečijem telu. Neke od njih umnogostručavaju mišićnu snagu, druge čine produžetak naših čula (mikroskop, radio-prijemnici, radari, televizija…), treće, znatno povećavaju brzinu čovekovog premeštanja iz jednog u drugo mesto sveta. Mnoge od mašina pomažu čoveku da rekonstruiše (reprodukuje) svoju prošlost i da planira i predviđa budućnost. Nažalost, u okviru vojne tehnike postoje i sredstva, oružja za masovno uništenje. Njihov arsenal, već u današnje vreme, u stanju je da razori čitavu planetu.

Fizičko i umno

Uticaj modernih oruđa na društvo i na pojedine njegove članove odvija se mnogo intenzivnije i u kraćem intervalu vremena nego što je to nekada bio slučaj. Na primer, parna mašina je izmenila svet, ali u jednom veoma dugom periodu, u odnosu na vreme izmena uslovljenih, recimo, pojavom telefona, radio-prijemnika, automobila, aviona itd. Promene postaju još brže i radikalnije kada je u pitanju primena računarske tehnike. Za nekoliko decenija tehnika je ušla u sve pore i sfere ljudskog života.

Računar se pojavio baš u trenutku da
spasi postojeće ekonomske, društvene,
političke i vojne pozicije.

Kad bi svi računari iščeznuli, većina industrijalizovanog i militarizovanog sveta došla bi na rub velike konfuzije i najvećeg mogućeg haosa. Računar je odavno postao sinonim i imperativ vremena. On je znatno proširio granice ljudske mogućnosti: fizičkih i umnih i stvorio preduslove i uslove  da se ljudi uhvate ukoštac sa sve bržim tempom modernog života.

Ističe se da je računar stigao „baš na vreme”. Ali na vreme za šta? Na vreme da spasi i prošire, postojeće društveno-ekonomske formacije, društveno-političke strukture, ili da ih radikalno izmeni pred novim zahtevima? Računar se pojavio baš u trenutku da spasi postojeće ekonomske, društvene, političke i vojne pozicije. On ih je učinio imunim, bar privremeno, na ogroman pritisak za izmenom. To treba shvatiti samo kao pripremu za kvalitativno nove društveno-ekonomske promene.

Računar je postao oslonac, pokretač i snaga u ljudskoj mašti, proširio je granice fizičke i umne sposobnosti do neslućenih razmera. Suštinska karakteristika svake mašine, posebno računarske tehnike je njegova stroga pravilnost, njeno slepo poštovanje zakona čije je ona otelotvorenje. Zakoni otelotvoreni u mašini, u računaru koji stupa u kontakt sa stavrnim svetom mora nužno pretpostaviti podskup zakona koji vladaju u tom svetu.

Bez gravitacije

Računar je fizički realizovana mašina i, kao takva, ne može da naruši prirodne zakone. Međutim, to nije sve. Rad računara upravljen je sistemom ideja čiji je opseg omeđen jedino granicama ljudske mašte. Fizički određena ograničenja, koja se nameću elektronskim i mehaničkim događajima unutar računara, praktično ne ograničavaju rad ove elektronske mašine.

Na računarima se mogu izvoditi programi koji su krajnje apstraktni, udaljeni od svake realnosti. Mogu se stvoriti svetovi u kojima, na primer, ne postoji gravitacija, ili u kojima se dva tela određene mase privlače, ne po njutnovskom zakonu, već po nekoj drugoj zakonitosti, recimo, po zakonu po kome je sila privlačenja obrnuto proporcionalna trećem ili čak n-tom stepenu rastojanja, ili u kome se vreme kreće napred-nazad, poštujući jednostavnu koreografiju. Neko može stvoriti i društvo sa takvim ekonomskim sistemima i tržišnim zakonitostima kod kojih cene rastu sa porastom mase proizvoda na tržištu, a padaju ukoliko ih ima manje.

Programer je kreator sveta u kome je on sam zakonodavac. On može biti i projektant bilo koje igre. Tako formulisani i projektovani sistemi nesvesno ispoljavaju svoju programsku suštinu. Oni pokorno slede svoje zakone i uočljivo manifestuju svoje ponašanje. Nikakav pisac pozorišnih komada, pozorišni režiser, inspektor, ma koliko bili moćni, nisu u stanju da iskažu takav apsolutni autoritet da bi uredili scenu ili neki sled događaja.

Treba istaći i to da je pojava raznih vrsta elektronskih mašina, posebno elektronskog računara, izmenila tradicionalni pojam „mašina” kao proizvođača, pretvarača ili prenosnika snage u sliku mašine kao pretvarača informacija.

Moć i nemoć mašine

Programiranje je način kojim se stiže do cilja, a ne cilj sam po sebi. Zadovoljstvo u tom radu treba da proizilazi iz uspešnog rešenja određenog problema , a ne iz toga što smo „prisilili” računar da se povinuje našoj volji. Mnogi programeri dugo žive u ubeđenju da realizacija projekta jedino zahteva poznavanje strukture računara i tehnike programiranja.

Čovek nikada neće biti u stanju, bez
obzira na nivo njegovog razvitka, da
napravi mašinu koja će sintetizovati
sva ljudska svojstva i određenja.

U tom slučaju se jedino raspolaže tehnikom, a ne znanjem. Tada programer nema nešto što bi mogao da analizira ili sintetizuje: ukratko, on nema osnovu da formira bilo kakvu teoriju. Njegova veština vezana je samo sa instrumentom na kome može da trenira, uvežbava.

Drugi, pak, idu u drugu krajnost. Oni proklamuju istraživački cilj nove nauke, veštačke inteligencije, koji ništa manji nije nego da se napravi mašina koja će u potpunosti oponašati čoveka, njegov um, čak ga, u bliskoj budućnosti, i prevazići. To su velike zablude. Jer, kako može jedna „mrtva” mašina, bez obzira na njeno savršenstvo, tretirati opseg problema… jednak opsegu na koji je pripremljen ljudski um. Kao što znamo, ljudski um je pripremljen, na primer, i na probleme estetike koja uključuje dodir, ukus, vid i sluh. Čovek nikada neće biti u stanju, bez obzira na nivo njegovog razvitka, da napravi mašinu koja će sintetizovati sva ljudska svojstva i određenja.

Istina, postoje danas mašine koje imaju ruke i šake, čiji su pokreti koordinirani. Šake imaju prste koji su opremljeni prekidačima koji su osetljivi na pritisak da bi im se „nakalemio” osećaj dodira. Napravljene su i mašine koje obavljaju rutinske hemijske analize, za koje se može reći da imaju osećaj za ukus. Osvojena je i proizvodnja glasa visokog kvaliteta koji je kao ljudski. Ulažu se ozbiljni napori koji vode ka realizaciji mašina koje mogu da razumeju ljudski govor. Ali sve to nema ni približnu ljudsku adekvatnost. To su samo grube, beživotne imitacije i „meditacije”.

Neponovljivi čovek

Za razliku od mašine, čovek je primalac, prerađivač i prenosilac informacija sa neprestanim dvosmernim delovanjem sa okolnom sredinom i sa samim sobom. Čak i u najprostijoj projekciji on je sigurno više nego čisto ogledalo koje manje ili više precizno reflektuje ili prelama signale koji na njega deluju.

Iako prima samo mali deo utisaka kojim ga okolina bombarduje, on transformiše taj destilat sveta u uspomene, maštu i duhovitost svih vrsta, u govor i pisanje, udarce i dirke muzičkog instrumenta, ukratko, u misao, akciju i ponašanje. Dakle, čovek je neuporedivo bogatiji, suptilniji, čulniji, razuđeniji i umniji i od najsavršenije mašine.

Istaknimo i to da je principijelna nemogućnost izrade mašine koja bi potpuno oponašala čoveka i u tome što čovek nikad neće biti u stanju da do kraja (iscrpno) upozna samog sebe. A osnovni preduslov da se napravi adekvatni (autentični) model jeste da se apsolutno poznaje original.

Kakva je „psihologija” robota, gde su
granice veštačke inteligencije, da li
roboti mogu imati svojstva živih bića itd.

Zablude o računarima, robotima i njihovim mogućnostima mogu se uporediti sa iluzijama koje su postojale u 19. veku u vezi sa mehanicističkim shvatanjima sveta. Ekstrapolacija shvatanja sveta na mehanističkim osnovama, u to vreme, doseže takve razmere da se prave, čak, pokušaji interpretacije i tumačenja živog sveta na bazi dostignuća klasične mehanike. Po mehanističkom shvatanju, razumeti nešto značilo je razumeti na mehanicistički način. Lord Kelvin je pisao: „Nikad se ne zadovoljavam sve dok ne mogu da napravim mehanički model objekta koji razmatram, proučavam. Sve dok ne mogu da napravim mehanički model tog objekta, ja ne mogu ni da ga shvatim.”

Nauka, naročito fizika 20. veka, potpuno je demantovala mehanicistički model stvarnosti. Teorijski i praktično, mehanicistička koncepcija sveta se ograničava. Ona ostaje na snazi samo u domenu klasične mehanike, odnosno u području mehaničkog kretanja tela, čestica. U tim okvirima ona i danas ostaje nezamenljiva i sa teorijskog i praktičnog aspekta.

Na pozornici današnjeg sveta veštačka inteligencija, odnosno mašine koje su „kadre” da „misle” po diktatu čoveka i, nadajmo se, u korist čoveka, nalaze se u visokom usponu razvitka. One su u mnogo čemu unapredile proizvodnju i čovekov život uopšte. Ali, i svojom pojavom one su izazvale mnoge sporove, dileme i kontroverzna mišljenja o tome da li mašina može stvarno da misli, kakav je odnos između čovekove i veštačke inteligencije, kakva je „psihologija” robota, gde su granice veštačke inteligencije, da li roboti mogu imati svojstva živih bića itd.

Već danas postoje tehnički uređaji koji se sami premeštaju u prostoru, koji imaju svrsishodne pokrete, orijentišu se u „nepoznatoj” sredini, obavljaju fizičke poslove, logičke i računske operacije, uslužuju mušterije, upozoravaju ih na određene propuste ili ih „upućuju” na pravilan izbor u kupovini raznih artikala, obavljaju razne kućne poslove, primaju diktat bez dodirivanja tastature, snabdevaju vozače raznim informacijama o najboljem i najkraćem putu do odredišta, o meteorološkim uslovima…

U upotrebi su i džepni kompjuteri koji mogu da prevedu pojedine reči na bilo koji strani jezik. Savremeni roboti poseduju pamćenje i „organe čula” kojima primaju spoljašnje uticaje, signale – svetlosne, zvučne, elektromagnetne, pa čak i „razumeju” čovekov govor. Ova realna dostignuća u području robotike upravo ponekad i stvaraju utisak, predstavu o sličnosti, bliskosti, ili čak identičnosti čovekove svesti, i „psihe” robota. Međutim, postoje principijelne razlike između čoveka i najsavršenije elektronske mašine. Potcenjivanje tih razlika ima korene u tome što se polazi od netačnih kriterijuma o „psihičkim sposobnostima” mašina.

Tehnicizam i tradicija

Glorifikacija veštačke inteligencije često se zasniva na spoljašnjoj sličnosti rezultata rada mašine i čovekovog rada u onim ograničenim zonama aktivnosti koje su dostupne robotima. Pravilan sud o „intelektu” mašine podrazumeva prethodno razjašnjenje prirode mišljenja kod čoveka i kod robota, kao i puta kojim se u jednom i drugom slučaju dolazi do rešenja istog zadatka.

Oni koji veruju u neograničenu moć veštačke inteligencije skloni su da u čoveku prvenstveno vide njegove nedostatke, da greši, da ima manji kapacitet pamćenja, da je sporiji, da se zamara, nervira.

„Čišćenje” ljudskog mišljenja od
običnih, rutinskih operacija – zalog je
daljeg razvoja intelektualnih funkcija.

Ima i obrnutih slučajeva, gde se, u sistemu „čovek – mašina” potcenjuje uloga elektronskih računara. Ovde se otprilike navodi: Radili smo, potrošili smo gomilu para, ogromnu energiju, nastojali smo da rad učinimo više stvaralačkim, kreativnim, da se oslobodimo od teških fizičkih poslova, rutinskih operacija, a od svega toga vrlo malo vajde. Stoga je čovekov put rešavanja problema mnogo sigurniji od puta, gde se koristi mašina. Dakle, oni više veruju tradicionalnom načinu rada, koji isključuje korišćenje savremene mašine.

Svakako, ni jedan, ni drugi pristup nemaju opravdanje. Prvi su preterano opterećeni tehnizacijom, a drugi tradicijom.

Problem istorijskog razvoja čovekovog mišljenja jedan je od klasičnih problema psihologije i disciplina koje su s njom neposredno povezane (sociologija, etnografija itd.). Psihologija je specifičan vid ljudske aktivnosti i delovanja. To je bitno ljudsko određenje, koje čini kvalitativni skok od orijentacione delatnosti životinja ka čovekovom mišljenju. Istraživanja su takođe pokazala da mišljenja čoveka koji živi i radi u društvu visoke socijalno-ekonomske razvijenosti karakteriše veći stepen logičke opremljenosti, sposobnosti, nego čoveka koji još nije došao do tog stepena razvijenosti.

Savremena tehnika daje mogućnosti da se postave i reše novi zadaci. Ona time proširuje sferu mogućnosti intelekta. S tim je povezana i promena odnosa između rutinskih i nerutinskih operacija u čovekovom mišljenju. „Čišćenje” ljudskog mišljenja od običnih, rutinskih operacija – zalog je daljeg razvoja intelektualnih funkcija. Naravno, taj proces prate potpuno novi, netrivijalni problemi.

Izgleda veoma interesantno i privlačno što se čovek usmerava samo na stvaralaštvo, na kreativan rad, na intelektualizaciju svoje delatnosti i da se ne opterećuje fizičkim rutinskim radom i operacijama. Ali se može postaviti pitanje neće li u tom slučaju čovek suviše zavisiti i biti podređen savremenoj mašini! U procesu rešavanja raznih zadataka čovek je navikao da izvršava niz operacija koje su tesno povezane sa stvaralačkim komponentama, koje često navode na kvalitativno nova rešenja, postupke.

Emocije u mašini

Psihološke teškoće mogu se pojaviti u onim slučajevima kada se čovek zapita: Mašina je izračunala i predložila određeno rešenje, šta ja tu mogu promeniti? Kakva je moja uloga? Ne želim da budem „prirepak mašine”. Mašina je izračunala… možda je pogrešila? Da li je programer bio dovoljno kvalifikovan?

Današnji roboti nemaju nikakvih saznanja
o sebi samima. Prirodno, oni ne mogu da
razumeju ili osete bilo šta o sebi.

Kako će se menjati čovekova aktivnost pri korišćenju „intelektualne” tehnike? Kako će se menjati sam čovek? Ta i mnoga druga pitanja nemaju samo tehnički, tehnološki već i veliki socijalni značaj. Svi ti aspekti moraju se dublje i šire istraživati. Jer, oni imaju velike reperkusije na celokupno društveno biće.

Izrada mašina vrhunske inteligencije je prirodno-istorijska faza našeg vlastitog razvitka, prirodan korak u čovekovoj evoluciji. Pomoću savremenih mašina utemeljujemo osnovu budućnosti, stvaramo preduslove za povoljniji život narednih generacija. Međutim, ni najveći eksperti kompjuterske tehnike nisu u stanju da iz današnjeg referentnog sistema predvide sve probleme na putu razvitka veštačkog intelekta i njegovo „superponiranje“ s prirodnom, ljudskom inteligencijom.

Već smo postigli da se mašine – roboti ponašaju kao da imaju ciljeve i namere i da se „nerviraju” kada pogreše ili previde stvari: oni mogu biti, odnosno izgledati uznemireno, da se ponašaju „tužno” ili krajnje „raspoloženo”, bez obzira što su i najsavremeniji kompjuteri bez duše. Ali sva ta njihova reakcija i ponašanje imaju sasvim drugu prirodu, ona se principijelno razlikuje od ljudskog stanja.

Ljudska osećanja i emocije proističu iz unutrašnjih sukoba, interakcija. Na primer, jednoj osobi može biti žao što je povredila tuđa osećanja, sujetu, jedino ako ima neku vrstu mentalnog uzora o onome što se dešava u svesti druge osobe. Čoveku su potrebna saosećanja da bi bio u stanju da po želji navede drugu osobu da se oseća na ovaj ili onaj način. Kako se osećaju roboti? U odnosu na ljudska saosećanja: „hladno” i „mrtvo”.

Današnji roboti nemaju nikakvih saznanja o sebi samima. Prirodno, oni ne mogu da razumeju ili osete bilo šta o sebi. Prirodno, oni ne mogu da razumeju ili osete bilo šta o sebi. Na njima se mogu raditi „hiruške operacije” bez anestezije. Ne mogu se plašiti da će propustiti da ostvare svoje ciljeve ili uživati u postignutim rezultatima, napredovanju.

Dostignuća veštačke inteligencije već danas predstavljaju trijumf tehnike. Ona je mnogo doprinela teorijskom i praktičnom rešavanju čovekovih problema, kao i kognitivnoj psihologiji. To je neosporna činjenica. Međutim, to ne znači da se mogu ili da će se moći ikada identifikovati čovek i mašina. Moderna tehnika može znatno da doprinese čovekovom identitetu, njegovom ispoljavanju, potvrđivanju, ali nikada ne može ugroziti čovekovu misao, ideju. Naprotiv, kao sredstvo rada mašina može znatno da unapredi čovekove aktivnosti, njegov rad, produktivnost i efektivnost njegovog delovanja, ali u najširem smislu shvaćeno, ona će uvek ostati u senci čovekovog uma.

Napomena: Sve ilustracije su iz Vikipedije, osim autorove slike.

O autoru

Stanko Stojiljković

10 komentara

  • Ako se inspirativan, veoma sadržajan, i sveobuhvatan članak profesora Milana Raspopovića o granicama i ograničenjima veštačke inteligencije dovede u vezu sa delima jednog znamenitog svetski poznatog matematičara i fizičara (Rodžer Penrouz: „Carev novi um“) i jednog, ne manje značajnog filozofa (Hjubert Drajfus: „Šta računari ne mogu“) dobija se sjajna argumentacija za jednu „nemoguću misiju“. Kako može biti stvorena veštačka inteligencija, po uzoru na ljudsku svest, pita se profesor Raspopović, kad „čovek nikad neće biti u stanju da do kraja (iscrpno) upozna samog sebe.“ Ono što je pri tome i lepo i naučno odgovorno, jeste činjenica da nijedan od trojice autora ne spori dostignuća i značaj daljeg razvoja fizike, teorije informacija i kompjuterske tehnike, na dobrobit celokupnog čovečanstva, uz uslov da razumna ponašanja nadvladaju nerazumna.

  • Ako je racunar je cudo, covekov um ce uvek biti vece cudo, ako sam dobro razumeo autora i potpuno se slazem sa njim

    Zivoin Topalovic

  • Sa velikim zadovoljstvom i interesovanjem sa procitala clanak naseg cuvenog pedagoga, fizicara i filozofa prof. dr Milana O. Raspopovica. On je jezikom nauke na jasan i pristupacan nacin sa puno argumenata i ilustracija prikazao odnos izmedju prirodne i vestacke intelegencije. Zahvaljujemo se profesoru na prezentaciji ove znacajne i slozene teme koja ce uvek biti aktuelna.

  • Profesore Raspopoviću, bravo! Dali ste vredan prilog razbijanju iluzija o svemoći i superiornosti mašine nad čovekovom mišlju. Kompjuter može da bude sluga, a ne čovekov gospodar. Doduše, čovek može da bude zavisan od kompjutera, ali u tom slučaju on opšti sa pojedincima koji su svoje misli, znanja i emocije pretočili u kompjuterske proizvode. Ne može robot da bude vizionar, ne može da vodi ljubav sa ženom u krevetu
    Čedo Nedeljkovic

  • Pročitao sam veliki broj tekstova o odnosu prirodne i vestačke inteligencije, ali ovaj nema premca. Kapa dole prof. Raspopoviću!

  • Postovani gospodine Raspopovicu, divno i produhovljeno izgledate,a i Vas prikaz odnosa covekovog uma i kompjutera nije los

  • Sjajan članak dr. Raspopovica. Vrlo stručno i argumentovano dokazuje da je „čovek mera svih stvari……“. Navodi na razmišljanje i podsticajno deluje na sve one koji hoće da se bave ovom problematikom,toliko aktuelnom u sadašnjem vremenu. pokazati i dokazati da mašina treba da ostane u funkciji čoveka,a ne čovek u funkciji mašine.

  • Prof. dr Milan Raspopović nam kazuje da se progres ne može i ne sme zaustavljati, pa čak i u slučaju kada bi to bilo moguće.
    Važna je i njegova poruka , da se razvoj mora odvijati isključivo po meri ljudskosti. Nove zajednice, nove mreže omogućuju oslobađanje od ograničenja prostora i vremena, što su nove mogućnosti za našu slobodu i udruživanje. Uspostavljanje kompjuterske mreže među milionima ljudi koji se ne poznaju je pokušaj unapređenja njihovog života. Međutim, ono je i ozbiljno iskušenje, jer takav način povezivanja često osiromašuje komunikaciju. U razgovorima na daljinu, sama daljina gubi značaj, a „umreženi“ se tako potpuno udaljuju jedni od drugih. Stoga s pravom veli Ivo Andrić , kako ćemo se moći čuti sa kraja na kraj sveta, ali ne i razumeti.
    Internet stvara psihološki izuzetno opasnu krizu osećaja nepostajanja granice između virtuelnog i stvarnog. Iskusni i mudri prof. Raspopović zna, da nikada tehnologija nije kriva , već ljudi. Samim tim što čovek ima mogućnost izbora, on ne može da se odreši od vlastite odgovornosti.
    Poruka je jasna, treba više voditi računa o ljudima nego računarima . U suprotnom, živećemo krizu humaniteta , koja povesno uvek nastaje kada sredstva postaju cilj sebi samima , umesto da služe čoveku i čovečanstvu .
    Nalazimo se u krizi čovečanstva koje ne uspeva da bude čovečno-kaže Edgar Moren, filozof, sociolog, antropolog ili, kako ga rado nazivaju, krizolog savremenog društva.

Ostavite komentar