ARGUSOV POGLED

URANIJUMSKA GOLGOTA

2.210 pregleda

Tokom bombardovanja Republike Srpske, od 30. avgusta do 15. septembra 1995, NATO snage su izručile 3,5 tone osiromašenog uranijuma i plutonijuma na, dok su na SR Jugoslaviju četiri godine kasnije izručili, čak, 45 tona tog materijala i uništili petrohemijsku industriju i elektroenergetska postrojenja, što je dovelo do oslobađanja izuzetno štetnih materija u atmosferu, vodotokove, zemljište, t.j. u lanac ishrane. Direktna posledica je povećanje incidence malignih tumora i drugih bolesti u srpskoj populaciji.

Prof.dr Alek J. Pačić

NATO je bombardovao Republiku Srpsku u okviru operacija „Namerna sila” i „Mrtvo oko” municijom sa osiromašenim uranijumom od 30. 8 do 14. 9. 1995. godine i to, vojne i civilne ciljeve u reonu Hadžića, Vogošće, Bratunca, Ilijaša, Pala, Jahorine i TV toranj na Kozari i Nevesinju. Od ukupno 10.000 tona bačenog eksploziva, upotrebljeno je oko 3,5 tona municije sa osiromašenim uranijumom. Prema izveštaju komisije UN (Program za zaštitu životne sredine) iz 2002/03. godine (Depleted Uranium in Bosnia and Herzegovina, post Conflict Environment Assessment, Mau 2003.), nedvosmisleno je potvrđeno prisustvo ostataka municije sa osiromašenim uranijumom na tri lokacije: Tehničko-remontni zavod u Hadžićima, kasarna „Žunovnica” i skladište artiljerijskog oružja u Han Pijesku.

Merenja su vršili odmah nakon bombardovanja i naši stručnjaci iz „Vinče”, ali ti podaci nikada nisu bili objavljeni, niti su dostupni.  Na bratunačkom groblju je do 2000. godine sahranjeno oko 400 izbeglica iz Hadžića, od kojih je većina preminula od posledica malignih bolesti (ukupno ih je 5.000 doselilo, u međuvremenu su raseljeni po inostranstvu ili u drugim gradovima Republike Srpske i Srbije).

Koliko je osiromašeni uranijum opasan
po ljudsko zdravlje govori i podatak da je
u februaru 1980. godine sudskim nalogom
države Njujork zabranjen rad fabrike za
proizvodnju penetratora od OU, National
Lead Industries, jer je radioaktivnost bila
iznad 150 µCi. A to odgovara količini od
387 grama osiromašenog uranijuma.

Prema podacima Instituta za javno zdravlje Republike ЅSrbije, broj novootkrivenih slučajeva malignih bolesti u 2012. godini iznosio je 5.478 (2.849 muškaraca i 2.629 žena). Stopa incidence za muškarce  205,8 na 100.000, a za žene 182,0 na 100.000. BiH ni danas nema centralni registar raka, čime ne može da se pohvali ni Ministarstvo zdravlja Republike Srbije.

Prvi put u Zalivskom ratu
Zvanično, municija sa osiromašenim uranijumom (OU) prvi put je upotrebljena u Zalivskom ratu 1991. godine, uglavnom kao topovsko zrno za tenk M1 Abrams, kalibra 120 mm i avion A-10 Thunderbolt, kalibra 30 mm. Pored navedenoga, SAD su razvile municiju u kalibrima 20 mm za brodske topove, koji sadrže oko 70 grama osiromašenog uranijuma, za topove 25 mm (sadrže 85g OU), tenkovske topove u kalibrima 105 mm i 155 mm. U literaturi su pronađeni i podaci da je OU  upotrebljavan  u raketama „tomahavk” (Tomahawk), odnosno da one sadrže 20 kilograma ove radioaktivne materije. Licence za proizvodnju poseduju fabrike Starmet Corporation (Masačusets), Aerojet (Kalifornija i Tenesi), a od 1970. i firma Alliant Techsystems (bivša Honeywell), sa pogonom u Mineapolisu. Pored SAD, osiromašeni uranijum u naoružanju (municiji) koriste: Rusija, V. Britanija, Francuska, Saudijska Arabija, Izrael, Ukrajina, Turska, Pakistan, Iran i Tajland.

A-10 u naletu (Vikipedija)

Povećan nivo radioaktivnosti na teritoriji Srbije, Makedonije, Crne Gore i, pogotovo, Kosova i Metohije 1999. godine predstavlja rezultat primene projektila od 30 mm, koji ulaze u komplet naoružanja američkih jurišnih aviona A-10 Tanderbolt (Thunderbolt), masovno korišćenih za uništavanje oklopnih i utvrđenih ciljeva. Ovi vazduhoplovi su posebno dizajnirani 1970. godine u tadašnjim strateškim planovima – kao odgovor na prednost snaga Varšavskog ugovora u brojnosti tenkova i drugih oklopnih oruđa. U operativnu upotrebu je ušao 1972. godine i do 1999. ih je proizvedeno ukupno 750 modela 10A, od kojih je 300 u tzv. borbenoj gotovosti.

Koliku važnost je Pentagon pridavao ovom tipu aviona, govori podatak da nijedan primerak „Tanderbolta” nikada nije stigao u treće zemlje, pa ni u članice NATO-a. Naoružan 7-cevnim topom Electric GAU-8/A Avenger (Osvetnik), sa punjenjem od 1.174 metka, kalibra 30mm, on predstavlja veoma efikasno oružje. Koristi dve vrste municije: 20% su zrna punjena visokorazornim eksplozivom (PGU-13), a 80 % su projektili sa penetratorima od OU (PGU-14). Rotirajući top ispaljuje od 35-70 metaku u sekundi, što znači da u jednoj ili dve serije rafala omogućava uništenje cilja za samo 2-4 sekunde. Efikasnost je dokazana u prvom Zalivskom ratu, kada je 148 ovih letelica, stacioniranih u Saudijskoj Arabiji, ispalilo 783.514 metaka, odnosno oko 260 tona municije sa OU. U agresiji na SRJ ispaljeno je između 31.000 (koliko je NATO priznao) i 40.000 projektila ove vrste.

Penetratori (protivoklopna jezgra) takve municije sadrže 292,18 grama OU. Zrno oznake PGU-14 je dimenzija 15×70 mm, cilindričnog je oblika, obavijeno alumunijumskom košuljicom. Sam metak je sačinjen od legure koja pretežno sadrži OU, a i primese gvožđa (Fe), cirkonijuma (Zr), titana (Ti), nikla (Ni), cinka (Zn) i bakra (Cu). Pomenuta masa odgovara 1M (mol-mera za količinu supstance) iz U 238 koji se u takvoj meri nalazi u prirodnom obliku u 100 t zemljišta.

Veće zračenje četiri-pet puta
Proračun poljskih fizičara, na osnovu podataka američke vojske, pokazuje da je sa (pomenutih) više od 750.000 metaka gađano 4.132 meta, u proseku 190 metaka po cilju, što je  u gruboj proceni aktivnosti jonizirajućeg zračenja 570 Mbq U238 + isto toliko Th 234, kao i Pa 234m + c.a. 100 Mbq U234 i 5.7 Mbq U235. Prema njihovoj tvrdnji, sličan obrazac može se primeniti i na primeru agresije NATO na SRJ. U obzir su uzeti i podaci da je ovde ispaljeno 30-40 puta manje OU municije nego u „Pustinjskoj oluji”, a i neki drugi parametri (klimatski, konfiguracija terena). Zaključak je da će doza izloženosti radijaciji na lokacijama gađanim sa OU biti 4-5 puta veća u odnosu na prirodno zračenje.

Procenjuje se da je u toku agresije od
kasetnih bombi poginulo više od 200
ljudi, a ranjeno više od 450, i da 33
hiljade projektila nije eksplodiralo na
površini od oko 31 kvadtatni kilometar,
što znači ostali su u funkciji mina.

Osiromašenim uranijumom gađano je ukupno 113 lokacija na području tadašnje SR Jugoslavije, od toga nepoznat broj na Kosovu i Metohiji. NATO jeu svom izveštaju UN priznao ispaljenih 31.000 projektila. Podaci o količini nikada nisu sa sigurnošću utvrđeni i razlikuju se zavisno od izvora informacije (od 9-45 tona i više). Izvesno je da su, greškom ili namerno, bombardovana i područja u Makedoniji i Albaniji. Stručnjaci u Vojsci Srbije tvrde da je na SRJ, bez Kosova i Metohije, bačeno 15 tona osiromašenog uranijuma, dok Ruska armija tvrdi, da je na SRJ bačeno 45 tona ovog opasnog, kancerogenog materijala.

Komandant NATO snaga, Džordž Robertson (George Robertson), izjavio je 2000. godine da je na Kosmetu, na lokacijama prema Albaniji, gađano 112 ciljeva, a van Kosmeta 89. Po pojedinačnim lokacijama, na kojima su se nalazili gađani ciljevi, palo je između 15 i 396 kilograma OU. Na osnovu ovih podataka može se zaključiti da je prilikom bombardovanja 1999. godine na prostor SRJ bačeno minimalno nešto više od tri tone osiromašenog uranijuma ili maksimalno blizu 80 tona.

OA municija (Vikipedija)

Osim vojnih ciljeva koji su sadržali hemijske supstance (skladišta goriva, maziva, vojno-industrijski kompleksi), smišljeno i planski su gađana postrojenja i skladišta civilne hemijske industrije. Pored ostalog, bombardovani su objekti u Pančevu, Novom Sadu, Kragujevcu, Lučanima, Prahovu, Boru, Bariču i drugim mestima. Tokom NATO agresije 1999. pogođeno je preko 30 rafinerija, hemijskih i drugih industrijskih (ukupno 78) objekata + 45 elektroenergetskih, kojom prilikom je došlo do curenja i ispuštanja opasnih komponenti, što je zahtevalo hitnu evakuaciju preko 70.000 ljudi iz opasnih zona. Ovo razaranje je bilo praćeno opsežnim zagađenjem atmosfere, vodenih tokova, tla i podzemnih voda vrlo otrovnim i štetnim materijama (hlor, njegovi derivati, monomer vinilhlorid, etilendihlorid, živa, kiseline, fenoli, piralen, amonijak i drugi otrovi) u radijusu 50-200 km od razorenog preduzeća. Svaki petrohemijski objekat u svojoj zoni skladišti do 500.000 tona ugljovodoničkog goriva, što je ekvivalentno energiji 3-5 megatona trotila.

NATO je ovim projektilima dejstvovao na 1.072 lokacije, sa oko 2.200 kontejnera – po nekima i više puta. Ukupan broj iznosi oko 37.000 projektila. Najčešće su upotrebljavane američke bombe tipa: CBU-87/B, CBU-97/B, CBU-99/B, britanska BL-755 i vođeni dispanzer AGM-154 JSOW (Joint StandOff Weapon-USA).

Postoje različiti podaci o broju bačenih potprojektila (bombica) na SRJ, a kreću se od nekoliko desetina do nekoliko stotina hiljada. Procenjuje se da je u toku agresije od kasetnih bombi poginulo više od 200 ljudi, a ranjeno više od 450, i da 33 hiljade projektila nije eksplodiralo na površini od oko 31 km², što znači ostali su u funkciji mina.

Gađanje „mekim bombama”
U agresiji na SRJ prvi put je upotrebljena bomba CBU-94 (1) sa potprojektilom BLU-114/B (Soft Bomb) za izazivanje kratkih spojeva i havarija na elektro-energetskim i transfomatorskim postrojenjima i stanicama. Korišćeni su i TMD (Tactical Munitions Dispenser) SUU–66/B i kontejner A6M–154.

Glavna namena „meke bombe” jeste dejstvo na prenosnu mrežu elektroenergetskog sistema, uz malu verovatnoću uzrokovanja „usputne štete”. Kontejneri se izbacuju iz aviona, i na određenoj visini aktiviraju upaljačem sa visinomerom. Tada dolazi do razdvajanja tela kontejnera u tri meridijalne ravni pod uglom od 120° i rasipanja 200 potkalibarnih punjenja kaseta BLU–114/B. Uz pomoć padobrana, one nastavljaju usporen, vertikalni pad. Aktiviranjem eksplozivniog punjenja tempiranim vremenskim upaljačem izbija se donji poklopac kasete pomoću jake, obostrano konusne opruge. To dovodi do rasipanja osnovnog punjenja, koje se sastoji od malih kalemova (dužine oko 30 mm).

„Meka bomba” (Vikipedija)

Vlakna kalemova su obložena aluminiziranim slojem debelim nekoliko µm. Kalemovi se odmotavaju, formirajući paučinaste oblake koji padaju na visokonaponske kablove, transformatore i drugu opremu, uzrokujući kratke spojeve. Kratak spoj je praćen isparavanjem vlakana, jonizacijom vazduha i formiranjem intenzivnog toka struje između žica dalekovoda, tj. pojavom električnih lukova sa pratećim manifestacijama – temperaturama iznad 4.000°C i snažnim bleskovima beličaste svetlosti. Na taj način ne dolazi samo do raspada elektroenergetskog sistema, nego visoka temperatura najčešće izaziva požare i eksploziju.

Posle tih požara nad Srbijom su padale kiše praćene neobičnim električnim pražnjenjem u atmosferi, a i grad neuobičajene veličine, ćoškastog oblika, koji se teško topio, što je izazvalo sumnju da se koristilo neko sredstvo za uticaj na klimu.

Utvrđeno je prisustvo 236U, što dokazuje
tezu da je municija sa OU proizvedena
od recikliranog nuklearnog otpada.

Naši stručnjaci su utvrdili da je agresor koristio dva različita tipa vlakana u kalemovima, čiji se unutrašnji prečnici, debljina Al sloja, i moguće, sastav dielektrika – nosača razlikuju.  Jedna su visokog metalnog sjaja, koji potiče od Al, sa „poroznim” zonama. Njihov prečnik je 15-16 µm. Druga vlakna su tamnosive boje, mat sjaja, glatke površine, prečnika  5-7 µm. Po njihovoj površini se nalaze ostaci sjajnog vlakna, kao krpice ili istopljena metalna folija. Karakteristike ukazuju na tzv. „svetlosni fon” koji omogućava špijunskim avionima (U 2) i bespilotnim letelicama (Predator RQ–1A, Hunter) da uz pomoć termovizijskih i laserskih uređaja za osmatranje otkriju vojne tačke koje koriste pomoćne izvore energije (agregate). Staklo–Al vlakna su znatno tehnološko unapređenje u odnosu na klasična grafitna, koja su korišćena u napadima na Irak.

U izveštaju međunarodnog tima eksperata, pod naslovom „PLUTONIUM IN DEPLETED URANIUM PENETRATORS (Plutonijum u penetratorima municije sa OU), saopšten je podatak da je na lokaciji u s. Bratoselce pronađen neoštećen metak sa OU, a zatim poslat na analizu koja je obavljena na Univerzitetu Dablin (University College Dublin). Rezuzltati su pokazali prisustvo 43,7 +/- 1.9 Bq/kg 239 + 240 plutonijuma (Pu), što je višestruko viši nivo od prezentovanih podataka raznih drugih referentnih laboratorija. Inače, period poluraspada plutonijuma je 24.360 godina, a ovaj radionukleid je izuzetno kancerogen (leukemija). Takođe je utvrđeno prisustvo 236U, što dokazuje tezu da je municija sa OU proizvedena od recikliranog nuklearnog otpada. Ministarstvo za energetiku SAD dalo je objašnjenje da je do mešanja sa prerađenim reaktorskim gorivom najverovatnije došlo u njihovom postrojenju Paduka (Paducah) za obogaćivanje uranijuma.

Koliko je osiromašeni uranijum opasan po ljudsko zdravlje govori i podatak da je u februaru 1980. godine sudskim nalogom države Njujork zabranjen rad fabrike za proizvodnju penetratora od OU, National Lead Industries, jer je emitovana radioaktivnost bila iznad 150 µCi. Ova vrednost odgovara količini od 387 grama osiromašenog uranijuma. Bez obzira na ovu zabranu i saznanja iz projekta „Menhetn”, vlada SAD i dalje tvrdi da osiromašeni uranijum nije štetan po ljudsko zdravlje i dozvoljava njegovu primenu prilikom ratnih dejstava.

O autoru

Stanko Stojiljković

1 komentar

  • Izvanredan naučni esej, mnogo toga nisam znao. Sada tek shvatam od kolike je važnosti da naše zemlja predoči sve ove (i druge) podatke međunarodnoj zajednici i da, uz pomoć ostalih zemalja (u prvom redu Italije koja je to pratila), pokrene sudski postupak pred Međunarodnim sudom. Svaka čast prof. Račiću!

Ostavite komentar