PETA DIMENZIJA

VAŠA TEŽINA JE PRAZNINA

1.908 pregleda

Šta je starije – duh ili tvar? Poznato, a teško? Dobro, da promenimo – kokoš ili jaje? Sad je lakše, jer su naučnici odgovor na drugo pitanje isporučili pre nekoliko godina. Kopka vas znatiželja?

Leonard Mlodinov


Dipak Čopra

U redu: jaje je starije, polagali su ga u zemlju gmizavci s čije su jedne grane prhnule praptice. Kokoška je trčeća, nije leteća pernatica; poskakuje, a ne poleće. Povremeno se zatrči i ubrzo stane, nikako da uzleti. Kratko i jasno: nepovoljna srazmera telesne težine i telesne brzine. Ikar je iz petnih žila zamahivao krilima prilepljenim voskom, nama su pripovedali da se suviše približio Suncu. Hej, toliko visoko odmahao!

Slično je pokušao radoznali dečačić Nikola Tesla, držeći u jednoj ruci kišobran (ili držeći se za kišobran). Pao na zemlju u rodnom Smiljanu, vinuo se u legendu u tuđinskoj Americi. Ali prvo pitanje je i te kako glavobolno, iskušavalo je najveće umove u istoriji. Zadire u samu suštinu stvarnosti. Zato su se u svojevrsni „misaoni koštac” uhvatili vrhunski teorijski fizičar sa Univerziteta Berkli i čuveni propovednik duhovnosti (endokrinolog po obrazovanju). Leonard Mlodinov i Dipak Čopra. Letnji dan do podne, ko zna koliko zaredom. Da li je na sve strane letelo perje?

I da, i ne. Nisu jedan drugog štedeli, al` su se uvažavali. Nijedan od ove dvojice, očigledno, nije iz Srbije, još manje s ovdašnjim doktoratom – lažnim ili važnim. Šta je to stvarnost?

Povatak na početak

Na mukotrpnom putu do konačnog raspleta u neobičnoj i nadahnutoj raspravi otpisivali su jedan drugom, uglavnom učtivo opovrgavajući suparničko viđenje, uz neizbežne opaske da drugi (ili prvi) – u svaki poglavlju su se naizmenično smenjivali u redosledu – nije shvatio ponuđeno tumačenje. Zar to nije nagovešteno na koricama knjige „Sukob dva pogleda na svet – nauka protiv duhovnosti” (u izdanju „Lagune”)?

Nije pomogla, dakle, združena poruka čitaocima: „Svim mudracima i naučnicima koji su proširili ljudski um”. Iskreno govoreći, Dipak Čopra je prigrlio brojna naučna objašnjenja, čije je izvorište sve vreme video u beskonačnom okeanu kosmičke svesti. Leonard Mlodinov je uporno branio nauku do poslednje rečenice, uz pokoje neznatno uzmicanje. Jesu li za opravdanjem vlastitog mišljenja posegli već u prvoj rečenici, koju su zajedno potpisali: „Nema veće enigme od tuđeg pogleda na svet”.

Fizika i metafizika
„Metafizika je sudnica u kojoj
se iznose uvodni i završni
argumenti bez obaveze da se
podnesu dokazi u međuvremenu.
U nauci su samo dokazi važni.”
(Leonard Mlodinov)

„Ako svest leži u osnovi svega
u prirodi, ona je sila koja upravlja
evolucijom. U suprotom, evolucija
postaje, zajedno sa svim ostalim,
ishod slepe nausumične aktivnosti.
Fizika je izabrala drugu pretpostavku
koja ju je dovela do nekih očigledno
pogrešnih zaključaka.” (Dipak Čopra)

Naposletku se svako vratio na svoje polazište u nevidljivom „plesu dva uma”, koji se jedino rečima može dočarati jer mi, čitaoci, još nismo u stanju da zavirimo u nečije misli. Ali naučnici nisu političari, valjda će ispuniti takvo obećanje. A kad taj dan osvane? Prepustimo to Karlu Gustavu Jungu: „Ko gleda ka spolja, sanja; ko gleda ka unutra, budi se”. (Korisno uputstvo: ne važi za današnje stanovnike Srbije).

Na dugom putovanju u nesporazum, iz kojeg su i krenuli, upustili su se u razjašnjenje svemira, života, uma i mozga i boga. Ima li još? Nema, niti će biti. U odgonetanje ova četiri sveobuhvatna pojma ili nerasvetljena izazova uključeni su, manje-više, svi naučnici sveta, a ima ih oko sedam miliona. Da bismo vas osokolili u razmišljanju, izdvojili smo nekolike misli. Bolje reći: istrgli smo ih podebele knjige s više od 400 stranica. Da li je svemir svestan?

Dipak Čopra se poziva na „Mahabharatu”, staroindisjki ep, i kaže da „svesnost postoji svuda u prirodi”. Leonard Mlodinov uzvraća: „Kako da znamo postoji li svest u svemiru? To bilo kao da ćelija u slozokoži želuca zna da će, kada se upali, osoba u čijem je telu osetiti bol.” I dodaje: „Ideja o svesti svemira jednako je jalova, te je najbolje i nju odbaciti”. A kakva je priroda vremena?

„U ljudskom telu ima mnogo unutrašnjih satova koje pokreću razni nervni mehanizmi. Naš osećaj za vreme, uglavnom, potiče od satova ugrađenih u naše telo i onih koji se vide u našem okruženju. U ljudskom organizmu taj proces je složeniji. Odvija se u delu mozga koji se zove hitotalamus”, obrazlaže Leonid Mlodinov.

Paradoks blizanaca

Obrni-okreni, vreme je teško opisati. Mi ga merimo tako što trajanje jednog zbivanja upoređujemo s trajanjem drugog koji istovremeno počinje i završava se. Uzmimo za primer najtačniji časovnik za koji znamo, čije zračenje odgovara prelazu između dva nivoa energije atoma cezijuma 133 – a to je 9.192.631.770 puta u sekundi!

Albert Ajnštajn je pokazao da, u suštini, sve zavisi od posmatrača, navodeći znani „paradoks blizanaca”. Jedan ostane na Zemlji, drugi odleti velikom brzinom do udaljene planate i vrati se. Ko je stariji?

Stvarnost bez vremena
„Kad se pozabavimo njome,
večnost ne podrazumeva dugo,
dugo vremena. Ona označava
stvarnost u kojoj nije prisutno
vreme”. (Dipak Čopra)

Brat (ili sestra) koji se nije ukrcao. Verovatno stoga svi žure na avion, iako nisu blizanci. Neće, valjda, zbog toga poskupeti karte? Dipaka Čopru to nimalo ne dotiče: „Ljudi stoje na ivici između vremena i beskonačnosti”, jer „osnovno stanje uma je večnost. Sam Buda, i drugi duhovni učitelji, tvrdio je da se „kad um zastane, sve zaustavlja”.

Šta je to život? „Kad prestanemo da održavamo red, umiremo i vraćamo se u krajnje poremećeno stanje”, napominje Leonard Mlodinov i nastavlja: „S tačke gledišta fizike, živa bića se razlikuju po svojoj uređenosti i svojoj sposobnosti da je održe”. Posle smrti naše telo poprima temperaturu predmeta iz okoline.

Dipak Čopra, naprotiv, naglašava: „Život je oduvek postojao”. I navodi reči poznatog fizičara Frimana Dajsona: „Otkrio sam svemir koji postaje bezgranično bogatiji i složeniji, svemir života koji će trajati večno”.

Postoji li izvorna stvarnost? Veliki nemački filozof Imanuel Kant se 1781. zapitao: „Da li stvarnost uopšte postoji izvan mozga?” Pretpostavio je da je stvarnost koju doživljavamo izgradio i oblikovao naš um, ograničen našim verovanjima, osećanjima, iskustvima i željama.

Stvarnost je čedna

Leonard Mlodinov navodi da su neznatne razlike u značenju podstakle nobelovca Stivena Vajnberga da se zapita: „Šta na kraju krajeva znači posmatrati nešto?” Imao je u vidu kvark, najsićušniju zamišljenu česticu u srcu protona, elektrona i neutrona, koju fizičari nikad nisu opazili, a većina smatra „da nikad i neće”.

Čestice iz ništavila
„Veći deo naše mase potiče od
protona iz atoma od kojih ste
sačinjeni, a veći deo mase protona
ne potiče potiče od mase kvarkova
koji čine proton, već od energije
,praznog` prostora između tih kvarkova,
uzburkane mešavine čestica koje potiču
iz ništavila da bi zatim opet brzo
nestale u njemu. Zato kada sledeći put
budete razmišljali o tome koliko ste
teški, setite se da veći deo vaše težine
potiče od težine praznog prostora.”
(Leonard Mlodinov)

I Dipak Čopra poziva u pomoć fizičara, Rodžera Penrouza, koji je rekao: „Ne verujem da smo pronašli pravi ,put do stvarnosti`, uprkos neverovatnom napretku postignutom tokom dva i po milenijuma, naročito u poslednjih nekoliko vekova. Svakako su nam potrebna neka radikalno nova zapažanja.”

Zato je propovednik duhovnosti izričit: „To znači da izvor sveta nije stvoren – što je koncept koji nauka ne može da shvati”. I zaključuje: „Svarnost je čedna; ne dozvoljava da je vidimo golu”. Kako su sročili (svoju) poslednju odbranu?

Priznajući da danas nema ni načelnog, a kamoli podrobnog opisa svesti, Leonard Mlodinov zaključuje: „Nauka možda nikad neće pronaći sve odgovore, ali nikad neće ni prestati da ih traži i nikad neće ići linijom manjeg otpora dok nastavlja da traga za razumevanjem”.

A Dipak Čopra poručuje: „Svuda oko nas ljudi boluju od praznine i čežnje; vakuum se mora ispuniti, a to je duhovni vakuum. Neka se nauka pridruži tom lečenju jer će, u suprotnom, čuda tehnologije na
kraju možda biti u služni praznih srca i napuštenih duša”.

Stanko Stojiljković

O autoru

Stanko Stojiljković

1 komentar

  • Vrlo zanimljiv tekst. Na momente je teško odupreti se utisku koliko je zaista deo onoga što mi zaista jesmo, da moramo na neki način da vezujemo stvarnost mahom za ono kako je mi doživljavamo, što implicitno uključuje neminovnost postojanja nas samih kao posmatrača ili entiteta koji na ovaj ili onaj način doživljavaju stvarnost. Ta uvrženost potrebe da smo tu da je razumemo, seže i do same interpretacije kvantne mehanike Kopenhagen Interpretacije u kojoj je posmatrač ključan kao i merenje nekog stanja. Medjutim, prirodi pre našeg evolutivnog nastanka nije bio neophodan svestan posmatrač da bi ona bila ono što jeste i da bi se upravljala svojim nepisanim i ne-interpretiranim zakonima. Možda je najteže pokušati razumeti prirodu onakva kakva ona možda jeste i bez neophodnosti našeg postojanja da bi ona funkcionisala kao prava i za samu sebe realna i dovoljna.

Ostavite komentar