VREMENSKA MAŠINA

VERUJUĆI NEVERNIK

1.181 pregleda
(Albert Ajštajn Vikipedija).

Iako po rođenju Jevrejin, odnos Alberta Ajnštajna prema jevrejstvu (mojsijevstvu) nipošto nije bio jednoznačan; on nije bio obredno religiozan, nikada nije upražnjavao obrede jevrejske zajednice iz koje je potekao. Tu je reč o specifičnom tipu religioznosti koji se ponekad naziva intelektualna religioznost, a pisci koji su se ranije bavili njegovim pogledima najčešće su to nazivali kosmičkom religioznošću.

Prof. dr Radomir Đorđević

Da li je Albert Ajnštajn bio religiozan?

Za celovitu sliku o pogledima ovog mislioca bilo je potrebno proučavanje svih objavljenih radova i obimne arhivske građe koja se čuva u pojedinim svetskim centrima, i to sistematski. Takvim istraživanjem se pozabavio Maks Džemer (1915), jedan od istaknutih naučnika, istoričara i filozofa nauke, koji je sarađivao sa Albertom Ajnštajnom u svom delu „Ajnštajn i religija; fizika i teologija”, koje predstavlja prvo celovito prikazivanje pogleda ovog mislioca na osnovu koga možemo da sudimo o izvornim stavovima tvorca teorije relativnosti.

Iz dugogodišnjih proučavanja Maksa Džemera stiče se umnogome drukčija slika nego što je ona iz pređašnje literature, što je razumljivo. Tvorac teorije relativnosti izazvao je, inače, obrt ne samo u fizici nego i u opštem gledanju na svet, u filozofiji. Iako se pravi smisao njegovih naučnih i filozofskih gledišta sporo uviđao, štaviše dugo je osporavan i među samim naučnicima (dobitnici Nobelove nagrade Štark, Filip Lenard i drugi), interesovanje je raslo.

Sam Albert Ajnštajn, treba podsetiti,
stekao je obrazovanje ne samo iz judaizma
nego, docnije u školi i iz katolicizma,
a i sam je dosta čitao spise iz drugih
duhovnih tradicija.

U različitim prilikama i na poziv raznih ustanova, naročito u doba emigracije u SAD, on je saopštavao svoje poglede ne samo o problemima nauke i filozofije nego i o mnogim problemima društva, o najboljem uređenju društvenih odnosa, o pravima čoveka, o ženi.

Treba podsetiti na činjenicu da kao emigrant nije uvek i do kraja jasno iznosio svoja shvatanja u nastojanju da izbegne veće nesporazume u raznim zajednicama kojima se obraćao. Uprkos tome, bio je napadan i u nekim ondašnjim cionističkim radikalnim krugovima koji su nastojali da njegov autoritet koriste u svojim političkim akcijama. Filozofski pogledi i odnos prema religiji bio je predmet najvećih interesovanja.

Upravo u toj oblasti uticaj ondašnjih oprečnih i radikalnih ideologija dovodio je do izvesnog izbegavanja potpune otvorenosti ne samo Ajnštajna, nego drugih naučnika, filozofa, umetnika, stvaralaca uopšte. A tvorac teorije relativnosti u svom nestandardnom izrazu koristio je neretko i nejasne formulacije, prožimane i specifičnim humorom, ostavljajući tako mogućnost za različite interpretacije.

Stihovi iz „Kurana”

Kada se završio stvaralački i životni vek, nakon određene nužne vremenske distance, stvorili su se uslovi za novu sliku o Albertu Ajnštajnu kao misliocu, čoveku, pa i o njegovoj filozofiji, posebno o filozofiji religije. Ovde valja razlikovati ličnu religioznost, koja je uostalom evoluirala od ranog detinjstva kada je na određeni način bio religiozan, preko kasnijeg napuštanja tih uverenja do vrlo specifičnog stanovišta „kosmičke religioznosti” izgrađenog u poznijim godinama.

Po rođenju bio je Jevrejin, ali odnos prema jevrejstvu (mojsijevstvu) nipošto nije bio jednoznačan; on nije bio obredno religiozan, nikada nije upražnjavao obrede jevrejske zajednice iz koje je potekao. Generalno posmatrano, u misaonom razvoju u celini može se zapaziti jedna konstanta: izrazita individualnost, samosvojnost koja se nije uklapala ni u jedan okvir ondašnjih duhovnih orijentacija ili pokreta, zbog čega su i proisticali nesporazumi, optužbe za ateizam, prokomunizam itd.

Kada je reč o Ajnštajnovoj teologiji,
tu treba imati u vidu njegova slobodna,
fragmentarna razmišljanja o mogućem
tvorcu svega postojećeg.

Iz današnje perspektive onima koji nemaju odgovarajući uvid može izgledati čudno da su i pojedini islamski teolozi nalazili neke stihove iz „Kurana” koji su mogli da se tumače u duhu Ajnštajnovih ideja o prostoru, vremenu i kosmosu, ispoljavajući razumevanje ili podržavajući izvesne stavove ovog mislioca. Ovde je reč o izuzetno obrazovanim intelektualcima koji su na osnovu uporednih analiza velikih „objavljenih” religija i moderne fizike i kosmologije mogli da uđu u rasprave na najvišem teorijskom i filozofskom nivou.

Sam Albert Ajnštajn, treba podsetiti, stekao je obrazovanje ne samo iz judaizma nego, docnije u školi i iz katolicizma, a i sam je dosta čitao spise iz drugih duhovnih tradicija. Tako su se njegova opšta filozofska gledišta formirala na veoma širokoj i raznolikoj tradiciji – on je nastojao da iz svake od velikih religija uzme ono što je ocenjivao kao značajno, izbegavajući isključivosti koje su karakterisale kako prozelite tako i mnoge druge ljude, što je ostalo do danas.

Na Ajnštajna su u nekoj meri, prema samom njegovom kazivanju, uticali brojni filozofi, naučnici, inače vrlo različiti po svojim pogledima: Baruh de Spinoza, Imanuel Kant, Dejvid Hjum, Džon Stjuart Mil, Andre-Mari Amper, Ernest Maks, Anri Poenkare, Herman fon Helmholc, Karl Pirson itd. Izuzimajući Spinozu, čiji su pojedini pogledi bili neka vrsta konstante, ostali pomenuti mislioci, i neki drugi, delimično su uticali na Ajnštajna; određivanje mere tog uticaja spada, upravo, u najsloženije probleme interdisciplinarnog karaktera, tek tada se utvrđuje stepen originalnosti jednog mislioca.

Spinozin uticaj

Baruh de Spinoza je uticao, pre svega, svojim panteizmom i može se reći da je Albert Ajnštajn bio pod najvećim uticajem ovog mislioca. U središtu svih Ajnštajnovih preokupacija bio je pokušaj da se pronikne u prirodu „svetske građevine”, koja ga je opčinjavala, naročito u pogledu načina delovanja zakonitosti prirode; strogost i pravilnost u dešavanjima izazivala je njegovo divljenje te je dopuštao pretpostavku da je u osnovi tih dešavanja neko superaracionalno biće. Naravno, on nije davao nikakve dokaze u prilog te generalne hipoteze. Upravo u vezi s tim njegovim stavom je i pomenuta kosmička religioznost.

Kada je reč o Ajnštajnovoj teologiji, tu treba imati u vidu njegova slobodna, fragmentarna razmišljanja o mogućem tvorcu svega postojećeg. Ta razmišljanja više pokazuju psihološki fon njegovih traganja, često su prožeta duhovitošću i humorom, koji ilustruje njegovu skepsu u pogledu mogućnosti da se o tome svemu kaže nešto određenije, što je podložno razmatranju. Ovde možemo da podsetimo na opasku da sebe smatra „duboko verujućim nevernikom”.

Za razliku od fizike, u kojoj se znanja izvode na osnovu sistema različitih dokaza, teorijskih i eksperimentalnih, u sferi „prvih i poslednjih načela svega postojećeg” – u kosmologiji nije moguć taj stupanj egzaktnosti, neophodne su generalne hipoteze na kojima se gradi sve ostalo.

Ajnštajnova „teologija” nema onu sistematičnost, relativnu konzistentnost, što je jedna od osnovnih karakteristika teologije kao doktrine, da ne govorimo o tome da se ona ne može uklopiti ni u jednu od postojećih teologija u pogledu neophodne ortodoksije. Tu je reč o specifičnom tipu religioznosti koji se ponekad naziva intelektualna religioznost, a pisci koji su se ranije bavili njegovim pogledima najčešće su to nazivali kosmičkom religioznošću.

Ako imamo u vidu stvaraoca koji stvara celinom svoga bića, koncentrišući sve svoje snage na rešavanju nekog problema, onda će se jasno videti da je odnos izmeću nauke i religije kompleksan i da ove oblasti nisu uvek u isključivoj suprotnosti, kao što se često misli. Ukoliko s gledišta psihologije stvaralačkog postupka istražujemo nastanak novih rezultata, paradigmi, onda i religijska osećanja kao izvestan impuls imaju svoje određeno značenje, jer se stvaralački proces odigrava i na fonu raznovrsnih emocionalnih činilaca u koje, bez sumnje, spadaju i religijski.

Religioznost je, dakle, psihološki činilac i tek posredno poprima epistemološki značaj, ako je bila podsticajna na bilo koji način.

Naučnici i „religioznost”

Odnos velikih naučnika prema religiji, njihova „religioznost”, predmet je brojnih knjiga i rasprava. Bibliografije radova o Isaku Njutnu, Čarlsu Darvinu i Nikoli Tesli, na primer, veoma su obimne. Iz pregleda tih tekstova lako se zapaža da prikazivanje nemaju uvek osnovu u opusu samih naučnika, zapaža se subjektivni stav pisaca, neretko i sasvim apologetski, sa stanovišta neke od vladajućih ili uticajnih koncepcija.

Jedan od glavnih uzroka bila je neodređenost značenja pojma religioznost – polazilo se od toga da je značenje jasno, međutim i u spisima teologa taj pojam nije ni izbliza jednoznačno određen. Raznovrsnost i evolucija religioznog iskustva, kao da se prenebregava: od indiferentnosti do stupnjeva religioznosti koji su postavljeni kao norma, vodili su različiti putevi, dospevalo se do raznih bespuća, neobične su i metamorfoze od teizma ka ateizmu, i obratno.

Jedino reč umetnika može da izrazi te raznovrsne metamorfoze. Ideologije su se pokazale kao znatna prepreka da se dublje pronikne u taj, bez sumnje, složen kompleks problema.

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar