EKOSOFIJA

VESLA ZA LET KROZ VODU

566 pregleda

Pingvini imaju jedinstvenu građu: zaobljen stomak, zdepaste noge i kruta krila. Možda ne ostavljaju utisak spretnih ili izdržljivih životinja, ali izgled može da zavara ‒ baš te osobine ključne su za opstanak pingvina. Oni rone u dubinama od petsto metara, mogu da zadrže dah i do 20 minuta, a kreću se „obnovljivom energijom” i ubrzavaju do 25 kilometara na čas za manje od sekunde!

Ogrličasti pingvini su stanovnici ostrva Disepšen na Antarktiku. Poput drugih pingvina, mnogo vremena provode na moru ali isto toliko vremena provode i na kopnu. Zato njihovo telo mora savršeno da funkcioniše u obe sredine. Kratke noge, postavljene na zadnjem delu tela, kao da rade protiv njih jer ih primoravaju da se gegaju. Za sve vrste ovih ptica neobično geganje je jedini način hodanja, ali on im zapravo mnogo pomaže.

Poput klatna, pokret čuva energiju na kraju svakog zamaha i onda ona može da se iskoristi u sledećem koraku. Energija koja se tako uštedi je zapravo obnovljiva energija. Kod ljudi ta ušteda iznosi oko 65 odsto, a kod pingvina dostiže čak 80 odsto! Pingvine na kopnu noge dobro služe, a plivaju brže i dublje od svih ptica. Ubrzaju do 25 kilometara na čas za manje od jedne sekunde i dosežu dubine od čak pet stotina metara! Ogrličasti pingvini se gnezde na visini od 160 metara, na ivici vulkana. To je skoro vertikalni uspon… Noge su možda kratke, ali su i veoma snažne i opremljene oštrim kandžama pa dolazak do gnezda ne predstavlja problem.

Pingvini su izgubili sposobnost letenja pre
šezdeset miliona godina a ti isti zglobovi
su s vremenom srasli a kosti se spljoštile.

Veoma je važan i položaj njihovih krila. Većina ptica koje plivaju, noge koriste za kretanje kroz vodu. Međutim, pošto se noge nalaze na sredini tela, stvaraju i neželjeni otpor. Pingvini su sasvim drugačiji. Njihova stopala i noge se nalaze na zadnjem delu tela pa se otpor znatno smanjuje. U ovom položaju funkcionišu kao kormilo jer kontrolišu i bočno i vertikalno kretanje. Pingvini su izgubili sposobnost letenja pre šezdeset miliona godina a ti isti zglobovi su s vremenom srasli a kosti se spljoštile. Zato krila mogu da pokreću samo u ramenu. Otud i njihovo dobro poznato držanje.

Život na Antarktiku (Vikipedija)

Iako su na kopnu prava smetnja, za kretanje pod vodom su nezamenljivi. Srasli zglobovi i čvrste pljosnate kosti su idealna vesla ‒ savršeno prilagođena „letenju“ kroz vodu. Krila i noge možda izgledaju glomazno, ali zahvaljujući telu u obliku torpeda koje lako klizi kroz vodu, ove ptice su izuzetni plivači.

Upravo specifična građa tela omogućila je da 17 vrsta pingvina živi na celoj južnoj hemisferi. Nalaze se svuda gde ima hladne vode bogate hranom, ali ima ih i na severu, oko ekvatora, na deset hiljada kilometara od Severnog pola. Toplije vode ekvatora stvaraju toplotnu barijeru. To je sprečilo pingvine da osvoje severnu hemisferu. U tim tropskim uslovima njihova obla tela puna sala jednostavno bi se pregrejala.

Antarktik je mračan, goletan i okovan ledom u većem delu godine. Ipak, za šest vrsta pingvina to mesto je dom. Stopala i krila pingvinima se neumitno hlade, ali za njihov opstanak važno je to što mogu da funkcionišu na svakoj temperaturi. Za dobar rad mišića je potrebna toplota. Umesto da mišići budu u ekstremitetima, pingvin mišiće krije duboko u telu. Tu se povezuju sa tetivama, kojima hladnoća mnogo manje smeta. Te tetive se onda vezuju za kosti u stopalima i krilima.

Pingvini možda ne mogu da lete, ali imaju više
perja od bilo koje druge ptice. Mala i kruta pera
se preklapaju da formiraju zaštitni omotač
koji zadržava vazduh između kože i paperja.

Pingvini možda ne mogu da lete, ali imaju više perja od bilo koje druge ptice. Zapravo, čak tri puta više gusto zbijenog perja. Mala i kruta pera se preklapaju da formiraju zaštitni omotač koji zadržava vazduh između kože i paperja.

Pa ipak, neka pera imaju sasvim drugačiju namenu. U južnoj Africi, izuzetna hladnoća više ne predstavlja problem. Afričkim pingvinima perje je potrebno za regulisanje hlađenja i grejanja. Pera pingvina omogućavaju potpunu kontrolu i po toplom i po hladnom vremenu. Spoljni sloj perja gubi mnogo toplote, pa zato spoljašnjost pingvina izgleda hladnija od okolnog vazduha. Preklapanje gustog perja stvara tako snažnu barijeru da, iako je temperatura spoljnog sloja tek -23 stepena, temperatura tela pingvina je šezdeset stepeni viša.

Carski pingvin je najveći pingvin. Može da bude težak i do 38 kilograma, a jednu trećinu težine čini salo. Da bi se nivo masti održao, mora da lovi i roni duže i dublje od bilo kog drugog pingvina. Dah zadrži i do dvadeset minuta kako bi povećao šanse da nađe hranu i napravi važne zalihe masnoće.

Uprkos debelom sloju sala, izuzetno perje zaslužno je za više od osamdeset procenata zaštite od hladnoće. A zaštita im je zaista potrebna. Uz ledeni vetar, temperature padnu i na neverovatnih 70 Celzijusovih stepeni ispod nule. Ali carski pingvin je majstor preživljavanja u ekstremnim uslovima.

Osim što preživi zimu, on je i jedina životinja koja se zimi gnezdi. To je sasvim logično jer će se njegovi ptići izleći u pravom trenutku ‒ u proleće, kad je more najbogatije hranom.

Da bi u tome uspeli, mužjaci moraju da provedu 120 dana bez hrane čuvajući jedno jaje usred antarktičke zime. Ženke love ribu na obodu ledene površine a mužjaci se zbijaju u gomili dok su im jaja bezbedno smeštena na gornjem delu stopala. Temperatura može mnogo da varira u zavisnosti od mesta pingvina u gomili. Naučnici su izmerili čak 37 stepeni u središtu grupe, što je osamdeset stepeni više nego na njenom obodu. S dužim danima vraćaju se i ženke pa mužjaci mogu na more kako bi se hranili i stvorili dovoljno masnih rezervi za još jednu iscrpljujuću sezonu parenja.

(Tanja Čanić Mlađenović, RTS)

 

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar