MENTALNA LOZINKA

ZAGONETNA PREKLAPANJA

921 pregleda

Aluzija ili ne, ali uvek postoji mogućnost da nam je hrabri Ramon otvorio dušu i priznao ono što više nije mogao ili nije želeo da skriva. I na samoj slici se lepo vidi da je on vižljastom Pereu uvek bio nadohvat ruke. Ali slika „Tandemnije jedina u ovoj priči koja će vas naterati da se zamislite otkuda tolike sličnosti na različitim krajevima sveta. Možemo li ih nazvati misterijama?

miodrag-ivanisevic

Miodrag Ivanišević

Da bi se lakše razumele najčešće pominjane velike misterije, podelićemo ih u grupe u kojima se nalaze, manje-više slični primeri. Ako u neki od internet pretraživača upišete reči: misterije, velike misterije, svetske misterije, ili misterije sveta, otvoriće vam se neverovatno veliki broj postavki i prezentacija skoro istog sadržaja. Ubrzo ćete primetiti da se često poistovećuju pojmovi mistično i misteriozno…

Pa, da li je mistično isto što i misteriozno? Ni slučajno, postoji jasna razlika, ali zajedničko im je to da se ni jedno ni drugo ne može dokazati racionalnim postupcima. Osnovna podela je, kod većine, maltene identična:

– MISTIČNA I MISTERIOZNA MESTA

– „ČUDNI” PREDMETI

– DREVNI ZAPISI (mistični i misteriozni)

– NEOBJAŠNJIVE POJAVE ili NAUČNE MISTERIJE.

Ali, mi ćemo uvesti još jednu grupu i jednostavno je nazvati NEVEROVATNE SLIČNOSTI I PODUDARNOSTI, s kojima se svakodnevno susrećemo, a nisu nam baš najjasnije. Da bismo mogli razgovarati o čudnim, i neverovatnim preklapanjima, bilo bi dobro da se odmah osvrnemo na još uvek nedovoljno istražen psihosomatski efekat déjà vu (dežavi), uobičajeno prevođen kao „već viđeno”. To je onaj ludi osećaj da smo se već nalazili u istoj ili sličnoj situaciji, odnosno da nam se sve to bar jednom dogodilo ili da smo to do sada najmanje jednom videli.

Prilikom poslednjeg boravka u Barseloni, svratio sam usput i do „Muzeja nacionalne umetnosti Katalonije”, pa se malo duže zadržao ispred poznate slike „Ramon Kasas i Pere Romeu na tandemu”, moderniste Ramona Kasasa, nastalu 1897. godine. Prikazani su bradati slikar, s lulom i šeširom, i njegov visoki prijatelj, sportski odeveni po poslednjoj modi tog vremena, kako na biciklu za dve osobe odlaze u „novo doba”. Slika je poznata i kao „Tandem”.

Osećaj da sam već nekad negde video nešto jako slično nije mi davao mira. Sliku pamtim sa davnih časova istorije umetnosti, ali to nije bilo to – još sam negde već video tu dvojicu izletnika. Da li su elegantni biciklisti imali uzore? Gde sam to već mogao „snimiti”?

Na Adi Ciganliji sam nedavno razgovarao sa čovekom koji je pre tridesetak godina odslužio vojni rok na Titovoj podmornici. Na moje bezazleno pitanje o brojnom stanju posade veoma vešto je izbegao odgovor – čuvao je vojnu tajnu. Jedva sam izvukao informaciju da je broj kreveta bio duplo manji od broja mornara. Naime, zbog pomanjkanja prostora u podmornici su u krevetima spavala po dvojica. Ali, nikada u isto vreme!

Tragajući za Ramonovom inspiracijom došao sam i do templara, časnih vitezova-monaha. I to je bilo to! Po legendi, bili su toliko siromašni da su dvojica jahala jednog konja, mada je verovatnije da su, po svoj prilici, dvojica delila jednog konja – baš kao dva podmorničara krevet. Možete li zamisliti dva oklopnika u punoj ratnoj spremi na jednom konju? Ne bi im dugo potrajao. Mislim da su ipak jahali po smenama.

Na ilustraciji iz trinaestog veka, svestrani benediktanac Metju Peris (Matthew Paris, Chronica Majora, 1215.) dao nam je svoje viđenje templara, i viteza i sveštenika, prikazavši dva priljubljena jahača, pod kacigama, sa identičnim teškim štitovima, ali ovaj put bez uobičajenih velikih crvenih krstova. Skromni vitezovi su zajahali jednog konja, a ispred njih je pobodeno koplje sa odgovarajućom zastavicom. Ovu dvojicu ili sličan par, možete videti i na svakom templarskom pečatu.

Obratite pažnju na tri tamna elementa u nizu, na slici Ramona Kasasa, na tamne pojaseve biciklista, i tamni ranac na guvernali, pa ih uporedite s poređanim tamnim masama, na Metjuovoj grafici. I noge su im paralelne, i stopala… Istina, uglovi se tu i tamo neznatno razlikuju. Postoje sličnosti, delimične, male i velike, koje izgleda samo ja vidim, ali postoje i neverovatna preklapanja gde se moramo zapitati da li je „modernom” Kataloncu bila poznata grafika s dvojicom priljubljenih jahača ili se radi o krajnje neverovatnoj slučajnosti. Možda je u svom radu svesno napravio aluziju na pripadnike reda, koji je raspušten, između ostalog, i zbog preterane ljubavi prema bližnjem svome. Aluzija ili ne, ali uvek postoji mogućnost da nam je hrabri Ramon otvorio dušu i priznao ono što više nije mogao ili nije želeo da skriva. I na samoj slici se lepo vidi da je on vižljastom Pereu uvek bio nadohvat ruke.

Znali su momci da se provozaju i automobilom, malo dalje od grada, pa nam je tako ostala sačuvana i Kasasova slika „Ramon Kasas i Pere Romeu u automobilu”, iz 1901. godine.

Samo koincidencija? Šta je po vama koincidencija? Šta vidite na slici? Srce? Sigurni ste? Naravno, ubeđen sam da smo svi na slici prepoznali srce, i to bi i bio naš konačan odgovor, mada smo svesni da je u pitanju paperjasti oblak koji samo privremeno ima taj oblik. To su one dečje igre pronalaženja raznih oblika u oblacima, kamenčićima na plaži, na obali reke ili na kori drveća. Kako danas objasniti našoj deci da smo se nekada takmičili ko će od nas prvi, u babinim vrelim uštipcima, pronaći pingvina, ribu, ćurana ili debelo prase? Ne tako davno, u rubrici „Verovali ili ne”, koja je postojala u brojnim dnevnim novinama ili nedeljnicima, moglo se naći dosta primera takozvanih „čuda prirode”, s crtežima stena koje podsećaju na neke životinje, ili na neke predmete. Recimo, verovali ili ne, ali tu i tu postoji ogromna stena koja liči na čovečiju lobanju! Za sve iskrene poštovaoce Fantoma, scenariste Lija Folka, to nije bila neka preterano velika novost – više su nas obarali s nogu crteži austrijskog dvoglavog teleta ili američkog pileta koje je poživelo bez glave nepune dve godine.

Kada je krajem jula 1976. godine, američka sonda „Viking 1”, emitovala prve fotografije površine Marsa svi su, bez izuzetka, na jednoj od njih primetili ljudsko lice. Odnosno, to uzvišenje nam je ličilo na čovečiju glavu, s frizurom a la princ Valijant ili plitkom kacigom, ali naučnici su odmah razbili teorije o navodnoj marsovskoj civilizaciji i ogromnom spomeniku njihovom vođi, objašnjenjem da je u pitanju samo igra svetla i sene, loša rezolucija, i nedostaci nastali transmisijom. „Lice sa Marsa” spade u najčešće pominjane misterije, i kad god se pomenu NASA i njeni veliki projekti, uvek nekako dođemo i do njega. Sva sledeća fotografisanja tog istog uzvišenja, ali sa svesno izmenjenim svetlom, i pod malo drugačijim uglom, navodno su dokazala da su (opet) bili u pravu. Neka „zaverenička” priča o piramidama i utvrđenjima Sidonije ostane za neku drugu priliku.

Kamenu glavu, dole, ugledao sam, sasvim slučajno, pre nekih pet-šest godina na obali Savskog jezera, dok sam sedeo u bašti novootvorenog kafića, i pokušavao doći do saznanja da li je po nesnosnoj vrućini bolje piti hladno pivo iz zelene limenke ili iz zelene boce. A kamičak sam poneo, jer me u trenu podsetio na misterioznu glavu sa Marsa. Ne znam koja nam je drevna civilizacija na prelepoj Adi Ciganliji ostavila taj trag, niti čiji je lik prikazan, ali da ima izražen karakter – ima. I „nehumano” rascepljeno čelo!?

Bezbrojni sateliti, sa sve boljom optikom, neprekidno nas bombarduju hiljadama fotografija, pa je tako neko, nakon detaljne pretrage i neizbežnih korekcija, primetio da se i u pustim predelima Kanade nalazi veliko misteriozno lice, u kojem je prepoznat bezimeni indijanski poglavica. To je lik u sredini fotografije, ali ja sam tankom crnom linijom oivičio još jedno lice, krajnje desno, koje nije ništa manje interesantno. Da li samo ja vidim lik muškarca umotanog do grla, bolje reći do brade, s duboko natučenom kapom, ili možda fesom, koji gleda u istom smeru kao i „na prvu loptu” uočeni Indijanac?

Ne vidimo svi isto, niti mislimo na identičan način, ali nekada se dogodi da potpuni stranci, udaljeni međusobno stotinama ili hiljadama kilometara, razmišljaju na istovetan način. „Zemunski međunarodni salon karikature” je, posle višegodišnjeg iskustva, upravo zbog toga u svoje kataloge i uveo rubriku pod imenom „Paralelni način razmišljanja”. Tu se mogu videti, jedna pored druge, jako, jako slične karikature, pristigle sa krajnje suprotnih strana sveta. Na konkurs, bez striktno zadate teme, dolaze potpuno podudarne ideje, skoro identično nacrtane, kadrirane, orijentisane… Koja je verovatnoća da karikaturista iz Kine razmišlja kao Azerbejdžanac, Rumun kao Libanac ili Srbin kao Turčin? Minimalna je, ali se dešava!

Sada ću vam pokazati kako izgleda apsolutna podudarnost, bez premca, za koju posedujem kompletnu dokumentaciju, i spreman sam da je u svakom trenutku, svim zainteresovanim osobama i organizacijama, pružim na uvid. Dakle, u julu 2014. godine brojne agencije i većina vodećih svetskih listova, objavili su informaciju da je u blizini velikih piramida, u Gizi, otkrivena (netaknuta?) oslikana grobnica, zasad bezimenog sveštenika.

http://www.livescience.com/46806-tomb-painting-discovered-near-great-pyramid.html

Odmah sam otišao na pomenutu lokaciju, i od dve najavljene ilustracije otvorio prvu po redu. Gledao sam u tu katakombu, znajući da me na nešto podseća, ali ipak sam ja čovek u godinama, nije to više kao nekada – sada sam znatno sporiji. Nakon izvesnog vremena ipak sam se prisetio naše stare kamene pojate, i široke ozidane sećije u onim mojim, više puta, i uvek s dobrim razlogom, pominjanim Veličanima. Sada je valjalo na računaru pronaći foldere sa fotografijama napravljenim dve hiljade i neke.

Strpljivo sam tražio i tražio, i potraga je na kraju rezultovala nalaženjem brojnih slika, kojima sam ocu svojevremeno dokumentovao šta sam ja to sve radio, odnosno kako sada izgleda ispražnjena stara pojata, nakon postavljanja velikog prozora, uvođenja rasvete, zidanja široke sećije, sa izvučenim fugama po zidovima – da zmije i gušteri ne ulaze, i postavljanja brodskog poda, koje mi je uzelo najviše vremena. Napominjem da sam sliku samo uzeo iz foldera, i da je nisam obrađivao! Hm, pa ovo je skoro isto! Šta da vam pričam, kad i sami sve vidite?

„Ljudi moji, da li je ovo moguće?“, upitao sam se i ja, kada sam otvorio drugu sliku, iz tek pronađene grobnice, na kojoj su dve vredne devojke, „na visini zadatka”, uzimale uzorke pigmenata ili nešto premeravale – samo bog dragi zna šta su radile, potpuno skoncentrisane na posao, ne obazirući se ni trena na neutralne posmatrače. Pošto sam već nabrzinu pregledao sve fotografije iz vremena „restauracije” kamene pojate, nije mi trebalo mnogo vremena da bih shvatio kako se ovde radi o nečemu što prelazi granice lako shvatljivog, da ne kažem normalnog. Ubrzo ćete videti o čemu je reč.

Do pojate se stiže kroz veliku avliju, a do nje se, uskim prolazom ispod tavana, još jednog od pratećih objekata, dolazi iz male avlije. Turska kaldrma, koju vidite na donjoj slici, nalazila se i u staroj pojati, pre moje „ničim izazvane intervencije”. Niko od uže, pa i šire, inače uvek dobro informisane rodbine, nema ni najbližu, prihvatljivu informaciju o starosti ovih prelepih kuća, koje će se jednog dana samo urušiti, nagrižene oštrim zubima vremena.

Nadam se da nećete biti previše iznenađeni slikom koja sledi, jer na njoj se nalazi upravo ono što i očekujete, a da nije tako verovatno biste bili razočarani. Evo, neću progovoriti ni reči, ali nikako ne mogu da shvatim kako je moguće da se dve fotografije, nastale na različitim krajevima sveta, koje su snimile dve osobe različitim modelima fotoaparata, u rasponu od petnaestak godina, uz neznatna proporcionalna smanjenja jedne od njih, idealno preklope, i dovedu nas do saznanja da za podudaranja i slučajnosti ne postoje konačne granice – sve je moguće! Preklapanje je preklapanje, i slučajnost je slučajnost, ali za ovo ne postoji odgovarajuće ime…

Nekada moramo pustiti tišinu da govori, a sada je upravo jedan takav trenutak, jer i meni za tumačenje novonastale fotografije nedostaju prave reči.

 

Svima su već dobro poznati geoglifi nastali na prostranoj visoravni Naska u Peruu – to su one ogromne ptice, majmuni i kitovi, koji su jasno vidljivi samo sa velike visine, odnosno iz malo veće udaljenosti. Ali, tu se, na jednom usamljenom brdašcetu, nalazi crtež takozvanog „kosmonauta”, odnosno buljavog čoveka divovskih dimenzija. Visok nekih tridesetak metara, taj „čovek-sova” maše nam svojom visoko podignutom desnom rukom. Da li nam zdušno maše ili nas samo pozdravlja, o tome bi se dalo prodiskutovati. Da li nekome šalje signale, i javlja mu da je zasad sve u najboljem redu? „Sve je pod kontrolom!” Da bi se što bolje uočila sama figura, u odnosu na podlogu, na slici su njene konture podebljane i posvetljene, ali niko ne pamti da su se na ruci, pre toga postupka, razaznavali i prsti.

Dobro je, objasnio sam ono osnovno – crtež je stilizovan, forma je pročišćena, i sada mi samo preostaje da „mahača” povežem s nečim što je godinama samo na to čekalo.  Opet Hercegovina? Naravno, niste valjda ni časa posumnjali?

U blizini Stoca, gradića na obali bistre Bregave, nalazi se Radimlja, srednjevekovna nekropola s brojnim stećcima. O njima je pisao i pesnik Mak Dizdar, a njegov „Kameni spavač” reminiscencija je rođenog Stočanina na svima lako prepoznatljive figure sa stećaka. Šta možete da kažete o mom poređenju ogromne figure sa peruanske visoravni i muškaraca s ispruženim dlanom, koji se nalaze na nadgrobnim srednjevekovnim spomenicima. Kameni spavač i kameni mahač. Da li i vi primećujete sličnost?

„Ova ruka putuje da se s tobom rukuje!”, tako su se nekada, u tuđe spomenare, upisivale vesele devojčice, posle opcrtavanja svojih malih dlanova, položenih na prvu desnu praznu stranicu. Pa bi tada obavezno na domali prst docrtale prstenčić. Taj široko otvoreni dlan, mali ili veliki, uvek je imao univerzalno značenje, a ono je u direktnoj vezi sa zračenjem, ili isijavanjem, prvenstveno životvornih sunčevih zraka. Svetlost i toplotu, čistotu i iskrenost, istinu i mir, šaljem ti mojim raširenim dlanom. Haug! Rekao sam!

Čovek na stećku, široko raširenim dlanom u prvom planu, jasno nam stavlja do znanja da je miroljubiv, ali tu mu je, nadohvat ruke, i njegov luk sa već umetnutom strelom. Kao da nam dobronamerno govori: „Dobar sam k’o hleb, ali ne igrajte se sa mnom!” A što se podudarnosti tiče, priču nastavljam prikazom akta bezimenog Zemljanina, koji se sa svojom družbenicom, sada već daleke 1972. godine, pomoću moćne rakete „Atlas Kentaur”, zaputio na dalek put – van Sunčevog sistema. Reč je o nacrtanom paru, koji bi trebalo da nekoj naprednoj civilizaciji, do koje bi dospela pozlaćena pločica iz „Pionira 10”, ili „Pionira 11”, prikaže na ličnom primeru, kako izgledaju idealno građeni stanovnici treće planete od Sunca.

Nisam mislio da ću morati pokazivati i pločicu iz jednog od „Pionira”, ali priča ne bi bila kompletna bez dodatnog poređenja hercegovačkog kamenog stećka i američke pozlaćene pločice. Da li su Karl Sagan, Frenk Drejk i Linda Salcman, genijalci koji su osmislili „jednostavnu” poruku za inteligentne vanzemaljce, mogli ranije negde videti slike stećaka iz Radimlje? Jeste, svašta meni pada na pamet, ali pogledajte i sami „poruku” sa priloženog stećka i „poruku” na jednoj od dve identične pločice, koje su poslali u kosmičke dubine.

Na stećku je prikazan muškarac s raširenim dlanom, koji zrači, kao što već rekoh, pre svega miroljubivošću, levo je, između dlana i glave, i jedan krug, za koji se uvek pretpostavljalo da predstavlja sunce, a desno vidimo spremne luk i strelu. I na pozlaćenoj pločici koja, kako kažu, još jezdi svemirom, zakačena za jednu od sondi, nalazi se muškarac sa raširenim dlanom. On ne samo da zrači tom istom miroljubivošću, već se levo od njega nalaze pulsari, koji takođe zrače „sve u šesnaest”. Pardon, moja greška, prikazano je samo četrnaest pulsara! Ali, umesto jednog, iznad Zemljaninove podignute ruke, tu su dva kruga – odnosno jedan atom vodonika, prikazan dva puta, s mimimalnim razlikom, koju će superiorna inteligencija (s odličnim vidom), po mišljenju autora „rebusa”, lako uočiti. „Lepo se vidi” da se u levom atomu jezgro i elektron kreću u suprotnim smerovima, dok se u desno prikazanom atomu kreću u istom!? Obratite pažnju na orijentaciju „palidrvaca”! Naime, i prepametni svemirci, a ne samo enigmatski raspoložena trojka, znaju da prelaskom atoma vodonika iz jednog oblika u drugi, dolazi do zračenja, talasne dužine od dvadeset i jednog centimetra, a to je po Karlu, Frenku i Lindi, univerzalna jedinica za sve prilike. Pored daminog boka (desno), nalazi se binarno napisan broj osam, pa njegovim množenjem, s „kosmičkom jedinicom”, dobijamo visinu lepe Zemljanke. 8 X 21 = 168. Plavuša je visoka tačno 168 centimetara! Gospodin je viši, ali pretpostavljam da su i „mali zeleni” u školi radili proporcije – pa neka računaju.

Na dnu pločice nalazi se i naše Sunce, sa svih devet(!) planeta, jer u to vreme siroti Pluton nije bio zvanično proglašen za „patuljka”. I još nešto, niko mi nije mogao valjano objasniti zašto su Sunce i atomi vodonika prikazani kao identični krugovi. Namerna slučajnost? Malo je reći da je time priča o podudarnostima dovedena do neslućenih granica, a sa dobijenim pogrešnim informacijama siroti vanzemaljci će se lako naći u zabludi, i pomisliće, s opravdanim razlogom, da se, po nama, Sunce sastoji od čistog vodonika, iako ga je u masi „samo” 74 %!? Možda ova „dezinformacija” donekle i ima smisla – zašto bismo mi njima, tamo gore, slali tačne podatke? Mada, opet, kažu da u ukupnoj zapremini Sunca vodonik učestvuje sa fantastična 92 procenta – što je jako blizu jednom celom!?  Jednom celom nacrtanom atomu? Ma, hajte, molim vas!

Da li ću preterati ako kažem da mi i deo siluete „Pionirove” tanjiraste antene umnogome liči na nategnuti luk sa stećka. Nisam želeo da kvarim crtež podebljavanjem „luka”, jer bih time delimično pokrio zlatokosog „mirotvorca”.

Ako se neko spremao da mi prigovori kako sam opet pomešao babe i žabe, sada je za to pravi trenutak, ali zaista se uvek svojski trudim da nikada ne dajem suvišne ili neproverene podatke. Jesam, pomešao sam bicikliste i templare, lice sa Marsa i kamičak sa Ade, veličansku pojatu i egipatsku grobnicu, svemirske pionire i stećke iz Radimlje, ali sve to dolazi na svoje čim pročitamo knigu „Ukrasni motivi na stećcima” („Veselin Masleša”, Sarajevo, 1965), koju je napisala Marijan Vencel, engleska istoričarka umetnosti. Kada govori o određivanju starosti stećaka ona je decidna: „Najraniji ukrašeni spomenik koji se može tačno datirati ukrašen je polukružnim lukovima. To je nadgrobni spomenik monahinje Polihranije u Veličanima. Spomenik je datiran oko 1391. natpisom koji spominje neke  istorijske ličnosti.”

Ljubinka Kojić, i ekipa Zavičajnog muzeja iz Trebinja, izveli su 1963. godine obimna istraživanja, pa su tako na Polihranijinom spomeniku pročitali tekst: „U ime Oca i Sina i Svetoga duha, ovđe počiva služavka Božja Polihranija, svjetovnim imenom Radača, supruga župana Nenca Čihorića (pominje se u dokumentima od 1336-1375), a nevjesta župana Vlatka i sluge Božijeg Dabiživa i intendanta (tepčije) Stipka, kćerka župana Miltena Draživojevića, i sestra kaznaca (blagajnika) Sanka. Ovaj biljeg postavi njen sin Dabiživ s pomoću Božjom i sa svojim ljudima za vlade kralja Tvrtka I.”

Čihorići su bili srednjevekovna vlastela iz Čvaljine, sela s južne strane Popovog polja, odnosno leve obale Trebišnjice, ali pošto im konfiguracija tla nije omogućavala izgradnju odgovarajućeg groblja, Čvaljani su godinama sahranjivani preko polja – na veličanskom groblju. Sve do jednog nesrećnog slučaja, kada se stara barka, s kovčegom i ožalošćenom porodicom, „preklopila” nasred nadošlog jezera. Stariji pamte tu priču, i uvek mogu pokazati gde se, u sklopu velikog groblja u Veličanima, još i danas, nalazi staro Čvaljinsko groblje. Znam, neće ni to sećanje dugo potrajati, koga to još zanima, ko će sve to da pamti – neka nama stranih istoričara! Dobro je da se uvek nađu „iskreni dušebrižnici”…

Ne vredi ostavljati znakove pored starog puta, kojeg više ne koristimo! Izgleda da se svi polako, ali sigurno, privikavamo da koračamo do neba nahvaljenim, debelo našminkanim stazama globalizacije, nimalo se ne obazirući na belege koje su nam ostavljali naši stari. Možda je nekada i neko od njih došao do velikog, značajnog rezultata, ali mi toga nikada nismo bili dovoljno svesni – jer je izostala medijski propraćena reklamna kampanja? Šta smo sve propustili da naučimo od naših prethodnika?

Neke velike misterije su verovatno već rešene, ali i pored sve te silne ultimativne tehnologije, mi opet, za promenu, nismo dovoljno informisani. Bilo bi dobro, ako već kasnimo, da kasnimo s debelim razlogom! Kasnimo s razumevanjem!?

Tekst je preuzet iz knjige „Misterije i kako ih se rešiti”, koja je u završnoj pripremi.

Knjigu Miodraga Ivaniševića „Rebusi i kako ih se rešiti” možete naručiti pouzećem

telefon: 066/240 499 ili e-mail: miodrag.ivanisevic@gmail.com

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar