PODVIZANJE UMA

ZAŠTO POSTOJI NEŠTO

2.217 pregleda

Šta zaključiti odatle? Da je, možda, na početku bilo više materije no antimaterije? Ili da sva antimaterija nije došla u dodir s materijom, te da se nalazi sad u nekom antikosmosu, izvan ovog kosmosa.

tasic milan

Prof. dr Milan Tasić

„Zašto postoji nešto, a ne, radije, ništa?” (Gotfrid Vilhelm Lajbnic). Štaviše, „da li ništa, uopšte, postoji?” (Ernst Bloh)? To su iskonska su pitanja (čini se) od najranije utisnuta kroz evoluciju u svesnu materiju, a postavljaju ih i deca, i vernici, i ljudi u nauci uopšte.

Deca dok izgovaraju ono: zašto, zašto… bez kraja. Vernici kad nalaze da je svet izraz Božje svemoći i volje. A ljudi od nauke, pak, zato što je svekolika stvarnost postojećeg ono čime se oni inače bave.

Pri enormnim temperaturama
Velikog praska, bilo je
onoliko izgleda da se sazda
materije koliko i antimaterije.

Filozofi su davali presofisticirane – iako uverljive – odgovore, do kojih bi se dovinuli u intuiciji ili razumskim putem, no zašto bi tragali za ikakvom potvrdom, očevidnošću onoga što tvrde. Imamo tako da za Eleaćane „ništa ne postoji, jer se ne može ono neprotivrečno da zamisli”, dok je Georg Vilhem Fridrih Hegel, kaže Ernst Bloh, „pokušao misliti ništa, tako što ga je osvetlio s isto tako praznim čistim bićem”.

Na svoj način će, potom, nesuštastvo (šunjata) svega postojećeg Buda propratiti rečima: „Ovaj svet je ništa po sebi i za sebe”, da slično tome čitamo i u Svetom pismu: „Taština nad taštinom, veli propovednik, sve je taština”.

Drugačije je to u nauci. U kosmologiji je domišljen, recimo, model univerzuma – tzv. Veliki prasak – koji s velikom preciznošću oponaša evoluciju Univerzuma, ali onda kada valja opisati „nultu tačku” na toj spirali, kao sam njegov početak, model ne kazuje ništa.

Astrofizičari nalaze da je
sudar s antimaterijom
„preživela” samo jedna čestica
materije od milijardu.

Tačnije, ne polazi mu za rukom da se izrazi o onome što prethodi vremenu pre 10–44 sekundi od samog početka, kada su temperatura, gustina i zakrivljenost prostora težili ka beskonačnosti. No, avaj! Čak i kad ne bi bilo tako, pitali bismo, zar ne: Šta je bilo pre toga – i tako do u nedogled.

Jer bi i dalje odsustvovalo (još nedomišljeno) čvrsto i pouzdano polazište, kao načelo, kao zakon, od kojih bi se rasuđivalo. A uvažimo li potom ono što postavlja teorija struna: da se do Velikog praska svemir razvijao u suprotnom smeru – dakle, skupljao – samo bi se pomerala unazad takva zamišljena tačka.

Stoga su se fizičari, radije, latili odgovora na pitanje: „Zašto postoji nešto, a ne ništa – u Univerzumu?”, s daleko više sreće, čini se, u odgovorima. Po njima, pri enormnim temperaturama Velikog praska, bilo je onoliko izgleda da se sazda materije koliko i antimaterije.

Međutim, astrofizičari nalaze (u ogledima) da je sudar s antimaterijom „preživela” samo jedna čestica materije od milijardu. (Tad bi se obe poništile, a oslobodili bi se fotoni). Štaviše, i taj broj od jedne čestice je milijardu puta veći od onog koji predviđa Standardni model, pa bi, po tome, vasiona bila gotovo prazna i (tek) s „malo” materije i fotona. Asimetrija koju, doduše, beleže i akceleratori – iako, kaže se, imamo milijardu galaksija, s milijardu zvezda u svakoj od njih.

Šta zaključiti odatle? Da je, možda, na početku bilo više materije no antimaterije? Ili da sva antimaterija nije došla u dodir s materijom, te da se nalazi sad u nekom antikosmosu, izvan ovog kosmosa. Pretpostavka koja zavređuje poverenje, recimo, bude li samo dokazano postojanje antigravitacije.

Tog su se zadatka latili, upravo, istraživači na projektu EGIDA u Cernu (Švajcarska) ispitujući delovanje gravitacije na atome antivodonika. A bude li se pokazalo da je ona negativna, to bi značilo da se antimaterija povela za njom i beskrajno udaljila od materije.

A to bi, potom, govorilo zašto postoji nešto, a ne radije ništa, ali ne, i dalje, kako je nastalo sve postojeće – iz ničeg.

O autoru

Stanko Stojiljković

3 komentara

  • Rig veda kaže da je svet nastao samim svojim HTENJEM.Mogućnost postojanja i mogućnost nepostojanja shvatam kao početne energije koje se u beskraj nadovezuju na svoje suprotnosti čineći materiju i određujući prostor .Sve ostalo je fizika kosmosa koja je nepredvidiva današnjim poznavanjem fizičkih zbivanjima u kosmosu.

  • Nije teorija Velikog Praska sveta guska,ipak postoji više pitanja i protivrečnosti za koje nema odgovore,NPR;
    -Kako to da se spominje singularnost u kontekstu beskrajne gustine i temperature,kada su sve četri sile bile ujedinjene i materija kakvu mi znamo nije postojala.Odakle onda temperatura?,
    -Kako to da uopšte nešto može da postoji u ništavilo jer je prostor jednak nuli?,
    -Nepostojanjem prostora nemože da se definiše materija i energija,a samom pojavom fotona(elektromagnetna sila) prostor bi se zakrivio tako da bi se ponovo kontrakovao u nultu tačku,Da li to znači da su se sile gotovo istovremeno razdvojile sa „pojavom prostora“i da li bi onda gravitacija u tom početnom trenutku prevagnula?,
    -Ako je u tzv Velikom prasku preživela svaka milijardita čestica materije i danas sva materija u univerzumu predstavlja milijarditi deo onoga što se stvorilo u Velikom Prasku ,onda to isto znači da se milijardu puta više materije i antimaterije poništilo i stvorilo ogromnu energiju u univerzumu.Sa sadašnjom predpostavkom da je prečnik univerzuma 94 milijarde svetlosnih godina ,univerzum bi prosto bio nabijen energijom i bio usijan u svakoj tački prostora.
    -Da li to znači da je univerzum onda dosta veći od predpostavljenih dimenzija?,
    -Da li to znači da je univerzum dosta stariji od predpostavljenih 13,7 milijardi godina?,
    -Ili da li to znači da teorija Velikog Praska prosto nije ispravna?
    – U šta se pobogu širio taj prostor ako je sve nastalo iz ničega?,
    -I za kraj jel to znači da je univerzum jedna purpetumobilna tvorevina jer odakle sva materija i energija i odakle novonastali prostor koji je donosilac nove energije u samom sistemu Univerzuma?

Ostavite komentar