ARGUSOV POGLED

ZASTRAŠIVANJE NOVINARA

269 pregleda

Presedan sa hapšenjem Džulijana Asanža mogao bi ugroziti zakonska prava medija poput „Njujork tajmsa”, „Gardijana”, „El Paisa”, „Špigla” i drugih.

Džon Pildžer

Prizor izvlačenja Džulijana Asanža iz ambasade Ekvadora u Londonu je simbol našeg vremena. Moć protiv prava. Mišići protiv zakona. Nepristojnost protiv hrabrosti. Šestorica policajaca su nosila bolesnog novinara kao nekakvu stvar, dok su njegove oči žmirkale pred prvim zracima prirodne svetlosti koju je ugledao nakon gotovo sedam godina.

To što se ova bruka dogodila u srcu Londona, u zemlji „Magna karte”, trebalo bi da posrami i razljuti sve one koji su u strahu za sudbinu „demokratskih” društava. Asanž je politički izgnanik kog štiti međunarodno pravo i uživalac azila pod strogim sporazumima u kojim je Britanija jedan od potpisnika. Ujedinjene nacije su ovo jasno dale do znanja u pravnoj odluci svoje radne grupe o proizvoljnom pritvoru.

Poslednji britanski mit

Ali dođavola s time. Neka siledžije stupe na scenu. Pod komandom kvazifašista iz Trampovog Vašingtona, uortačenih sa ekvadorskim predsednikom Lenjinom Morenom – tim latinoameričkim Judom i lažovom koji pokušava da zamaskira delo svog trulog režima – britanska elita je napustila svoj poslednji imperijalni mit – onaj o pravičnosti i pravdi.

Zamislite kako Tonija Blera izvlače iz njegove više miliona funti vredne džordžijanske kuće (misli se na arhitekturu iz perioda vladavine kraljeva Džordža Prvog, Drugog, Trećeg i Četvrtog) na londonskom Konot skveru, ruku vezanih lisicama, kako bi ga deportovali u Hag. Prema nirnberškim standardima, Blerov glavni zločin je smrt milion Iračana. Asanžov zločin je novinarstvo: što je gramzivce pozvao na odgovornost, obelodanjujući njihove laži i darujući istinu ljudima širom sveta.

Šokantno hapšenje Asanža nosi upozorenje za sve one koji, kako je Oskar Vajld napisao, „seju semenje nezadovoljstva bez kog ne bi bilo napretka ka civilizaciji”. Upozorenje je naročito eksplicitno za novinare. Ono što se desilo osnivaču i uredniku „Vikiliksa” može da se dogodi vama u štampi, vama u TV studiju, vama na radio stanici, vama koji snimate internet emisije.

Nove visine licemerja

Vodeći medijski mučitelj Džulijana Asanža, „Gardijan”, inače kolaborator duboke države, pokazao je svoju nervozu ove nedelje u kolumni koja se popela do novih visina licemerja. „Gardijan” se okoristio o rad Asanža i „Vikiliksa” koji je jedan od njegovih bivših urednika nazvao „najvećim grabežom u poslednjih 30 godina”. List je preoteo otkrića „Vikiliksa” i prigrabio priznanja i bogatsvo. Mnogo hvaljena „Gardijanova” knjiga je dovela do lukrativnog holivudskog filma, pri čemu ni peni celog profita nije stigao do Asanža ili „Vikiliksa”. Autori knjige, Luk Harding i Dejvid Li, okrenuli su se protiv svog izvora, zloupotrebili ga i objavili tajnu šifru koju im je Asanž poverio, a koja je trebalo da zaštiti digitalni fajl u kojem se nalazila procurela korespodencija američke ambasade.

Sa Asanžom zarobljenim u ambasadi Ekvadora, Harding se pridružio policiji, pa se na svom blogu hvalisao kako će se možda „na kraju Skotland jard poslednji smejati”. „Gardijan” je od tada objavio niz neistina o Asanžu, među kojima i diskreditovanu tvrdnju da se grupa Rusa, zajedno sa Trampovim čovekom Polom Manafortom, sastala sa Asanžom u ambasadi. Sastanak se nikada nije dogodio, to je potpuna laž.

Džulijan Asanž (foto Leon Nil/AFP)

Međutim, ton se sada promenio. „Slučaj Asanž je moralno zamršena mreža”, smatra list. „On (Asanž) veruje u objavljivanje stvari koje ne bi trebalo da budu objavljivane… ali je uvek bacao svetlo na stvari koje nikada nije trebalo kriti”.

Ove „stvari” su istina o ubilačkom načinu na koji Amerika vodi svoje kolonijalne ratove, laži britanskog Forin ofisa o uskraćivanju prava ranjivim ljudima poput ostrvljana sa Čagosa, eksponiranje Hilari Klinton kao sponzora i beneficijara džihadizma na Bliskom istoku, detaljni opis tvrdnji američkog ambasadora o tome kako bi režimi u Siriji i Venecueli mogli da budu svrgnuti, i još mnogo toga. Sve je to dostupno na sajtu „Vikiliksa”.

Zašto je „Gardijan” nervozan

„Gardijan” je razumljivo nervozan. Tajna policija je već posetila ovaj list i naredila (i dobila) ritualno uništenje hard diska sa problematičnim podacima. Dotični list već ima iskustva u ovome. Godine 1983, službenica Forin ofisa, Sara Tisdal, obelodanila je dokumenta britanske vlade koja su govorila o pristizanju američkih nuklearnih krstarećih raketa u Evropu. „Gardijan” je bio obasut pohvalama.

Kada je sud zahtevao da sazna identitet izvora, umesto da urednik ode u zatvor boreći se za fundamentalne principe zaštite izvora, Tisdal je bila izneverena, procesuirana i poslata u zatvor na šest meseci. Ukoliko Asanž bude izručen Americi zbog objavljivanja onoga što „Gardijan” naziva istinitim „stvarima“, šta će sprečiti trenutnu urednicu lista, Ketrin Vajner, da postupi na isti način, ili prethodnog urednika Alana Rusbrajdžera, ili uspešnog propagandistu Luka Hardinga?

Šta će spasiti urednike „Njujork tajmsa” i „Vašington posta”, koji su takođe objavljivali komadiće istine koja je potekla sa „Vikiliksa”, ili urednika španskog „El Paisa”, ili nemačkog „Špigla”, australijskog „Sidnej morning heralda” itd. Lista je poduža. Dejvid Mek Krou – vodeći advokat „Njujork tajmsa” – napisao je: „Mislim da bi progon Asanža bio veoma, veoma loš presedan za izdavače… Prema onome što je meni poznato, on se nalazi u poziciji klasičnog izdavača (publisher), pa bi sa zakonske tačke gledišta bilo veoma teško razlikovati npr. Njujork tajms i Vikiliks.”

Čak i ukoliko se novinari koji su objavljivali informacije „Vikiliksa” ne budu našli pred američkim sudovima, zastrašivanje Džulijana Asanža i Čelzi Mening će biti dovoljno. Siledžije naočigled svih kriminalizuju autentično novinarstvo. Neslaganje je postalo luksuz.

Ostatak je istorija

U Australiji trenutno Amerikom opčinjena vlast progoni dvoje uzbunjivača koji su otkrili da su utvare Kanbere (prestonica Australije) prisluškivale sastanke nove vlade Istočnog Timora, sa jedinim ciljem da se prevari mala i siromašna država kako bi ostala bez svog dela nafte i gasa u Timorskom moru. Sudiće im se u tajnosti. Australijski premijer, Skot Morison, poznat je po svojoj ulozi u formiranju koncentracionih logora za izbeglice na pacifičkim ostrvima Nauru i Manus, u kojim se deca samopovređuju i vrše samoubistva. Godine 2014. Morison je predložio kampove za masovni pritvor, kapaciteta do 30.000 ljudi.

Autentično novinarstvo je neprijatelj ovih sramota. Pre deset godina, Ministarstvo odbrane u Londonu je sastavilo tajni dokument koji razmatra „glavne pretnje” javnom redu, i to: teroriste, ruske špijune i istraživačko novinarstvo. Ovo poslednje je označeno kao najveća pretnja. Dokument je stigao do „Vikiliksa”, koji ga je objavio. „Nismo imali izbora”, rekao mi je Asanž. „Veoma je jednostavno. Ljudi imaju pravo da znaju, kao i pravo da dovode u pitanje i izazivaju vlast. To je prava demokratija.”

Mačka Džulijana Asanža

Šta ako Asanž, Mening i ostali poput njih – ako ih ima – budu ućutkani, a „pravo na znanje i dovođenje u pitanje odluka vlasti” bude uskraćeno? Sedamdesetih sam upoznao Leni Rifenštal, blisku prijateljicu Adolfa Hitlera, čiji su filmovi pomogli da se Nemačka opčini nacizmom. Ona mi je objasnila da poruka njenih filmova, sama propaganda, nije zavisila od „naređenja sa vrha”, nego od onoga što je nazivala „submisivnom prazninom” javnosti.

„Da li je submisivna praznina uključivala liberalne, obrazovane buržuje?” – upitao sam je. „Naravo”, rekla je, „naročito inteligenciju… Kada ljudi više ne postavljaju ozbiljna pitanja, oni su submisivni i pokorni. S njima može da se radi bilo šta.” I tako je i bilo.

Mogla je slobodno da doda: ostatak je istorija.

(Izvor Novi Standard)

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar