RAZGOVORNIK

ZATO ŠTO ŽELIM ONO ŠTO MORAM   

5.411 pregleda
1. Danilo Nikolić (Lična arhiva)

Danilo Nikolić, master fizike Fizičkog fakulteta u Beogradu a sada doktorand na Univerzitetu Konstanc (Nemačka), radi na evropskom projektu o kvantnom transportu u superprovodnicima. Govori nam o svojim iskustvima na studijama i životu u Evropi. Optimistički i argumentovano izlažio je svoje viđenje stanja u nauci danas, dok smo šetali divnim parkom pored reke Moravice.

Ivan Nikolić

Galaksija: Započeo bih lepim sloganom koji čuh na jednom druženju roditelja i dece od jedne stare učiteljice koja više nije među nama: „Dete nije vreća koji treba napuniti, već luča koji treba potpaliti”. Kao mlad čovek, da li ste formirali svoje životno načelo?             

Danilo Nikolić: To je kompleksno pitanje jer živimo u dinamičnim vremenima, gde se na budućnost ne može tako jasno gledati. Ali postoje određene maksime koje su vremenski invarijantne, što bi fizičari rekli ili sam ja u zabludi da je tako. Tako da bih kratko odgovorio citirajući Kanta: „Mogu, zato što želim ono što moram”. Mislim da je ovo dovoljno opšta rečenica da u sebi sadrži količinu iskustva, a sa druge strane nije preterano opšta da se svodi na frazeologizam.

Recite nam nešto o sebi.

Nikolić: Rođen sam pod obroncima planina zapadne Srbije, gde sam odrastao, a zatim je kako to obično biva život promenio malo svoj smer pa sam se obreo u Beogradu, gde sam završio Fizički fakultet. Pa mangupu životu ne bi ni to dovoljno nego me povede preko granice i „posadi” u južnoj Nemačkoj, između Švarcvalda i Alpa, baš na obali Bodenskog jezera – u gradiću Konstanc, gde trenutno spremam doktorat iz fizike kondenzovane materije.

Ivanjica Danilovog detinjstva

Kako ste se obreli u nauci?

Nikolić: Kao i o svemu, to je pitanje o kome se može naširoko raspravljati i verovatno ne reći na kraju ništa, jer u životu za razliku od nauke ne postoje tako čvrste uzročno-posledične veze. Ali, kako moram za potrebe ovog intervjua da sažmem materiju, rekao bih ono što nas hiljadama godina tera na neko umovanje i kreativnost – radoznalost i pokušaj razumevanja šta sam i ko sam.

Kako je studirati u inostranstvu?

Nikolić: Kao što sam malopre pomenuo doktorand sam na Univerzitetu Konstanc u Nemačkoj. Konstanc je mali univerzitet na kome su dominantni departmani za društvene nauke. Što znači da sam ja u ponajmanjem departmanu prilično malog univerziteta, a to atmosferu čini vrlo prijatnom. Zgrada je smeštena u šumi tik pored jezera, a podno Alpa. Jedan svojevrsni mali raj za rad i aktivnosti koje nisu uvek vezane za nauku i istraživanje. Ono što se odmah može primetiti jeste značajnija količina sredstava od onih koja mi u Srbiji posedujemo. Druga značajna stvar je dinamičan protok informacija i ljudi što je od ogromnog značaja za nauku, jer nauka se ostvaruje kroz svojevrsnu komunikaciju, što je po Karlu Jaspersu, izraz naše težnje ka zajedničkom cilju, što u ovom slučaju znači – naučna istina. Takođe, treba zapaziti da je naučni rad kao rad u rudniku zlata – gomile zemlje za gram zlata, što je svojevrsna parafraza Heraklita. Ovde se to jasno vidi, pa rad na univerzitetu liči više na rad u fabrici, nego na ono što vidimo po popularnim filmovima, gde ideje same padaju i svi na kraju dobiju Nobelovu nagradu (smeh).

Najteži period u životu?

Nikolić: Ne bih to nazvao najtežim, ali svakako nelagodan mi je bio period privikavanja: najpre dolazak na studije u Beograd, a zatim dolazak u Nemačku na doktorat.

Koja je najvažnija odluka koju ste doneli u prethodne dve godine?

Nikolić: Definitivno odluka da napustim svoj matični fakultet i upustim se u jednu suštinski nepoznatu avanturu studiranja u nepoznatoj sredini.


 Uspomena iz Petnice

U kom smeru želite da razvijate svoju karijeru?

Nikolić: Ne bih trenutno pravio velike planove, jer kao što sam pomenuo živimo u dinamičnim vremenima. Ali ono što znam štagod budem radio u životu oslanjaće se na fiziku.

Sa studija u Beogradu (u sredini prof. Mihajlo Vanević)

Govori se o tome da su nam škole slabo opremljene?

Nikolić: Sada bih mogao to da potvrdim. Mada, ne treba biti mnogo mudar to uvideti. Ali nije to uvek najveći problem. Dobrom fokusiranošću može mnogo da se postigne i bez najbolje opreme, što je svojevrsna parafraza Njegoša : „A u ruke Mandušića Vuka, svaka puška biće ubojita”. Tako, ako bih morao da dam komentar, rekao bih veći je problem manjak Vukova nego pušaka (smeh).

Na kom projektu  radite i kakve ste rezultate dosad postigli?

Nikolić: Projekat na kome radim tiče se kvantnog transporta u superprovodnim heterostrukturama. Kao što je poznato, superpovodnici su strukture koje na dovoljno niskim temeperaturama ispoljavaju osobinu nulte otpornosti. To su čisto kvantni fenomeni, pa u sturkturama tog tipa mogu se testirati sve zakonitosti kvantne mehanike. Tako kada imamo dva superprovodnika dovedena u kontakt putem nekog intersloja (metal, izolator, feromagnet itd.), dolazi do pojave tunel-efekta, tzv. Džozefsonovog efekta. Odnosno može se opservirati kvantni transport. Moj projekat je teorijski opis pojava transporta elektrona i toplote u sličnim strukturama. Dobit je dvostruka – testiranje kvantnih zakona i praktična primena ovakvih sistema u elektronici, recimo.

Gustina stanja (DOS) u superprovodnik strukturi (SNS)

Sa prof. Huan Karlosom Kuevasom (desno) i dr Robertom Huseinom

Ima li razlike izneđu naše i evropske nauke?

Nikolić: Ti pojmovi nisu najsrećnije definisani, jer ne postoji nešto kao srpska ili evropska nauka. Naučna dostignuća su univerzalna i svakome pripadaju. Naravno, razumem pitanje – postoji li i kakva je razlika između naučnih istraživanja kod nas i u Evropi. Opet ni za Evropu ne mogu mnogo da kažem, ali razlike između Srbije i Nemačke po pitanju nauke su prilično velike. U jednom od prethodnih pitanja manje-više sam pokušao da ih sažmem. Plašim se da sve dodatno što bih rekao uvuklo bi nas u polje „političke nekorektnosti” (smeh).

Gde vidite sebe za pet godina?

Nikolić: Videćemo. Za sada nemam čvrstih odluka.

Koliko se ceni znanje u današnjem društvu?

Nikolić: To pitanje je kompleksno. I zavisi šta podrazumevamo pod znanjem. Ne ceni se svuda svako znanje podjednako. S tim nisam najsrećniji da priznam da je Srbija svakako pri dnu te lestvice.

Vizija budućnosti?  

Nikolić: Automobili koji lete. (smeh) Naravno šalim se. Ne bih mogao da dam neki konkretan odgovor.

Imate li idole?

Nikolić: Nemam, jer bi to podrazumevalo idealizaciju stvarnosti, ali postoji jedan broj uzora čije ideje i rad me inspirišu – Heraklit, Platon, Kant, Jaspers, Dostojevski, Justin Popović. Primetićete da sam malo škrt s naučnicima. Razlog za to je taj što ne mogu da prihvatim svođenje čitave realnosti samo na naučni pristup. Generalno, što sam više u njoj, to manje mogu da prihvatim da je to jedini način dolaska do istine.

Šta radite u slobodno vreme?

Nikolić: Šetnja u prirodi (hiking), poneka knjiga, a ponekad i kafana.

Najlepša uspomena iz detinjstva?

Nikolić: Sve ono kad su me posle sedam dana u vrtiću ispisali i pustili me da detinjstvo provodim pored babe i dede (smeh).

Šta savetujete mladim ljudima u Srbiji?

Nikolić: Da neguju kritički um. Da sve barem malo dovode u pitanje i ne prihvataju ono što čuju zdravo za gotovo. Da imaju barem elementarni kontakt s prirodom, da čitaju knjige i da neguju prijateljstva.

Imaju li u svetu svi mladi ljudi istu šansu?  

Nikolić: Ne u potpunosti, ali u značajnoj meri da. U poređenju sa Srbijom, svakako da. Iz nekih svojih razloga ta društva, ipak ,više cene izuzetnost nego naše. Naravno, to ima svoje razloge, ali ako nastavimo upašćemo u zamku – političke nekorektnosti, što sam već pomenuo.

Možete li dati ocenu današnje mlade generacije?  

Nikolić: Nasilni individualizam, a suštinski duboko mirenje s postojećom situacijom, nedostatak strpljenja i trpljenja i, donekle, površnost. S druge strane, negovanje drugarstva i određena doza međusobne empatije su pozitivne stvari.

Koliko je ona radoznala i spremna da krene trnovitim putem nauke?

Nikolić: Ako se uzme potencijal koji tu leži, on je priličan, ali nekako vremenom se istopi kao sapun, pa na kraju ne ostane veliki broj. Ali s druge strane to su često sjajni mladi ljudi. Tako da sumiram: procenat omladine koji bi krenuo, kako kažete trnovitim putem nauke, dovoljan je za naše standarde.

Da li biste i m preporučili da studiraju u inostranstvu?

Nikolić: Da. Uvek. To je iskustvo koje se ne može prepričati. S druge strane, na mnogim univerzitetima je studiranje gotovo besplatno i često doktorandi nisu na teretu svojih roditelja, tako da je to svojevrsna dobitna kombinacija – jedinstveno iskustvo, ni uz kakve lične troškove.

Pratite li sajt „Nove Galaksije”?

Nikolić: Nisam ni znao da ponovo postoji dok me niste kontaktirali. Bacio sam malo pogled i moram priznati da imate moje simapatije i podršku.

Želite li da kažete nešto što niste pitani?

Nikolić: Želim da vam zahvalim što ste me ugostili.

O autoru

Stanko Stojiljković

6 komentara

Ostavite komentar