MEĐU IZMEĐU

ZAVIŠA JANJIĆ (1949-2019)

849 pregleda

Nemojmo nikako propustiti da kažemo da je Zaviši Janjiću, glasovitom srpskom i svetskom naučniku, dodeljeno 2013. godine najveće priznanje u oblasti meteorologije – nagrada IMO, iza koje stoji Svetska meteorološka organizacija (SMO). Ona je pandan Nobelovoj za fiziku, hemiju, medicinu i ekonomiju ili, pak, ravna najvišem svetskom priznanju u matematike – Fildsovoj medalji (na kojoj je ispisana Arhimedova krilatica: Transire suum pectus mundoque potiri, što znači „Uzdigni se iznad sebe i shvati svet”).

Poslednjeg martovskog dana u Vašingtonu je, u 71. godini života, preminuo prof. dr Zaviša Janjić, meteorolog svetskog glasa, dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti. Janjić je rođen u Čačku, 26. februara 1949. godine. Maturirao je u Čačanskoj gimnaziji kao đak generacije, ponevši jedini novoustanovljenu – Vukovu diplomu. Reč je o jednom od najrelevantnijih svetskih meteorologa poslednje četvrtine 20. veka, a u prvom indiktu trećeg milenijuma, i u ovo nekoliko godina pride, Janjićevo ime i čuvenje, u stručnim krugovima, na frekventnosti su samo dobijali. Briljantni čačanski gimnazijalac, a potonji student Prirodno-matematičkog fakulteta diplomirao je i magistrirao meteorologiju na Beogradskom univerzitetu. U 27. godini je doktorirao na Zagrebačkom sveučilištu (odveli su ga izvesni etički razlozi).

Radio je iznajpre u Beogradu, u Saveznom i Republičkom hidrometeorološkom zavodu. Kao redovan profesor, izvesno vreme proveo na beogradskom Fizičkom fakultetu. U Londonu se obreo sredinom sedamdesetih – meteorologijom se bavio u tamošnjem Evropskom centru za srednjoročnu prognozu vremena. Zatim je boravio u Nemačkoj, uposlenje dobio na Univerzitetu u Hamburgu. Potom je prešao u SAD, gde je istraživanja nastavio u Nacinalnom meteorološkom centru u Vašingtonu.

Kao naučni saradnik po pozivu, od 1999. radi u SAD, u Nacionalnom centru za prognozu životne sredine, takođe u američkoj prestonici. Njegov naučni rad usredsređen je od početka na probleme matematičkog modeliranja atmosfere, to jest na razvoj numeričkih modela za prognozu vremena. Još kao student treće godine najavljivao je, veoma konkretno, izvesna poboljšanja i novume u izračunavanju prognostičkih varijabli i parametara. Jezik na kojem je u to vreme prevashodno razmišljao – a i godinama potom – beše jezik matematike, orijentisan i primenjen na fenomene iz oblasti meteorologije.

Već krajem sedamdesetih predložio je jedan od prvih savremenih, šire prihvaćenih, operativnih prognostičkih sistema. Njegovi naučni doprinosi utkani su u teorijsku osnovu takozvanih regionalnih modela atmosfere, koji se koriste širom sveta. Konkretno: zadugo već, u meteorološkoj službi SAD, kao i u odgovarajućim ustanovama u nizu zapadnoevropskih zemalja, za kratkoročnu vremensku prognozu koristi se model Eta, Zaviše Jnjića. I novi nehidrostatički model (NMM – Nonhydrostatic Mesoscale Model), koji je sinteza njegovog dosadašnjeg rada, na velika vrata postao je operativan u meteorološkoj praksi SAD (2009).

Brojni radovi objavljeni su mu u vodećim naučnim i stručnim časopisima i preko 9.800 puta su citirani. Neki od značajnih pojmova i postupaka u meteorologiji nazvani su i imenom Zaviše Janjića: u oblasti takozvane vlažne konvekcije postupak Betts-Miler-Janjic Convection, kao što stručnjaci znaju i za termin Mellor-Yamada-Janjic Turbulence.

Svojevremeno je obznanio nailazak onog stravičnog tropskog ciklona Izabel (uragan koji je 2003. godine, potkraj kalendarskog leta – tačno 18. septembra – dosegao do istočne obale SAD, pa onda svom silinom, nabacujući poplavne talase, protutnjao Virdžinijom i severnom Karolinom, odnevši oko dve hiljade ljudskih života, da bi se onda, kroz dan-dva, prešavši preko zapadne Pensilvanije i zapadnog Njujorka, raspršio negde na prostorima južne Kanade)…

Godine 2012, predvideo je kasnosezonski tropski uragan Sendi, spasavši mnoge živote (ciklon se zbio na području Kariba – Jamajka, Kuba, Haiti, Bahami – i istočnih delova SAD i Kanade… Biskajskom olujom Kristi, inače ne baš ekstremno snažnom (brzina vetra oko 135 kilometara na sat), takođe se anticipativno pozabavio (početkom 2014. godine, pogodila Biskajski zaliv, podigla Kantabrijsko more, žestoko ispljuskala i razrovašila obalu Akvitanije…

Svoju istraživačku aktivnost od 2000. naovamo Zaviša Janjić uglavnom usmerava ka iznalaženju kompleksnih fizičko-matematičkih modela, to jest takvih parcijalnih nelinearnih diferencijalnih jednačina kakve bi u preciznim prostorno-vremenskim koordinatama mogle pouzdano da predvide i opišu ispoljavanje svih većih i velikih vremenskih nepogoda, a naročito onih najsnažnijih i najrazornijih. Snevao je o tome da jednog dana – u sferi prognostike malih razmera – bude osvojeno tačn predviđae i opisivanje vremenskih prilika za površine radijusa ne većeg od jednog kilometra ili, pak, za one koje u prečniku imaju tek stotinak metara.

U takvim projekcijama beše i vrlo precizno izračunavanje vremena nastanka i trajanja turbulentnih dešavanja u atmosferi. Maštao je o moćnim računarima kakvi će izuzetno usavršene i kompleksne numeričke modele moći nepogrešivo operativno da tretiraju i potvrđuju kroz trenutno dobijanje rezultata. Zacelo, Zaviša Janjić je slovio za jednog od vodećih svetskih naučnika u stvaranju fizičko-matematičkih       modela atmosfere u svetu. Kreator je četiri generacije analitičkih simulacija, sve su operacionalizovane i širom sveta se primenjuju.

Nemojmo nikako propustiti da kažemo da je Zaviši Janjiću, glasovitom srpskom i svetskom naučniku, dodeljeno 2013. godine najveće priznanje u oblasti meteorologije – nagrada IMO, iza koje stoji Svetska meteorološka organizacija (SMO). Ona je pandan Nobelovoj za fiziku, hemiju, medicinu i ekonomiju ili, pak, ravna najvišem svetskom priznanju u matematike – Fildsovoj medalji (na kojoj je ispisana Arhimedova krilatica: Transire suum pectus mundoque potiri, što znači „Uzdigni se iznad sebe i shvati svet”).

Tokom bezamlo trideset minulih godina Zaviša Janjić bio je težak invalid; Ne baš kao Stiven Hoking, ali približno toliko. Tri decenije proživeo je kao kvadriplegičar, u kolicima na akumulatorski pogon. Mogao je računati samo sa vrlo ograničenim pokretanjem jedne podlaktice i šake. Danonoćnu pomoć i neumornu podršku imao je od svoje supruge Gordane i dve kćerke, Ksenije i Tijane. Nakon saobraćajne nesreće i teške povrede kičme, izgubio je motoriku. Uspeo je, međutim, da povrati mentalni i umni potencijal, neophodan za tvorenje naučno upotrebljivih ideja i za kreiranje dragocenih poboljšanja kod pominjanih meteoroloških matematičkih modela. 

U prestonom gradu Sjedinjenih Država počivaće veliki naučnik iz Čačka, vekovaće nadomak reke Potomak, a ne u brežju koje gleda na zavičajnu Zapadnu Moravu. Ipak, i u budućnosti, obretaće se Zaviša i na voljenoj Moravi, još kako. Zaviša Janjić nije dobio ni Oktobarsku, ni Decembarsku nagradu grada Čačka. A i kako bi došao na red?

Bratislav Jevtović

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar