MENTALNA LOZINKA

„ZID SMRTI” NA MARINDVORU

814 pregleda
Palata Marindvor iz 1901. (Vikipedija)

Oduvek su deca nestajala, i nestajaće, na ovaj ili na onaj način. Sledi priča o „misterioznom” nestanku brata i sestre, o kojem je čaršija dugo pričala. I danas je poneko od starijih pomene, ali u znatno drugačijoj formi od priče koju ćete upravo pročitati.

miodrag-ivanisevic

Miodrag Ivanišević

Priče o nerazjašnjenim nestancima uvek nas dovedu do velikih misterija, bilo da su u pitanju učestali nestanci goveda na meksičkim pašnjacima, putničkih ili trgovačkih brodova, i brojnih aviona, u Bermudskom trouglu, te čitave rimske legije u škotskim planinama. Pomenu, tu i tamo, i misteriozni nestanak uzornog supruga, i oca dva zlatna deteta, koji je izašao iz kuće na pet minuta, samo da kupi novine i cigarete. Kada je Gogen bio sit svega – i on je jednostavno nestao bez traga. Našli su ga, posle izvesnog vremena, potpuno preporođenog, u svakom pogledu, u društvu prelepih mladih Tahićanki. Nađu se, s vremena na vreme, i ona oteta goveda, ali bez ijedne kapi krvi u njima, što tu misteriju podiže na viši nivo. Čupakabra ili vanzemaljci, ko je posisao tu silnu stoku

Bez traga su nestajale i neke ostavljene devojke, iz njima poznatih razloga, velikih i malih, ali i zaljubljeni parovi, željni nove sredine u kojoj će pronaći sreću za sebe i svoju porodicu. Nestanci su oduvek punili stranice tabloida, a ako se u priču uvedu još i posetioci iz svemira – tek tada tiraž skače do neslućenih visina. Prelepa devojka je juče oteta, a očevici su potvrdili da se u blizini videla neka čudna svetlost. Naravno, radilo se o svemirskom brodu iz kojeg su iskočili mali sivi, ili mali zeleni, koji su je pokupili da je na miru pregledaju, odnosno ispitaju, ali im je ona nekako uspela pobeći i presrećni roditelji su za našu televiziju potvrdili da im se vratila prekjuče (?). I to netaknuta! Šta su joj sve vanzemaljci radili možete pročitati u najnovijem feljtonu, a snima se i serija…

Još je luđa priča o „farmama” na kojima
se oteta deca drže kao živo skladište
organa za transplatacije, onima koji to
mogu da plate i tako produže svoju mladost,
ili poboljšaju kvalitet života.

Ali, nestanci dece su posebna priča. Preosetljivi smo na nestanke tih mladih bića i hteli bismo sve da znamo – i kako su nestali, i gde se to desilo, kada tačno, šta su imali na sebi, s kim su tada bili, ima li nekih novih informacija. Ako možemo da i mi pomognemo. Pre par meseci objavljeno je da su nakon petnaestogodišnje uzaludne potrage pronađene dve sestre, koje su nestale, već pretpostavljate, na krajnje misteriozan način, i o tome su neumorno pisali svi senzacionalistički listovi, ali i oni malo ozbiljniji. Elem, na kraju je ispalo da ih je otela njihova majka, nezadovoljna sudskom odlukom da bi posle razvoda deca trebalo da pripadnu ocu, i držala zatvorene u svom nevelikom stanu. Deca su svoje odrobijala, a majku tek čeka poduži odmor. A šta je bilo sa ocem? Misterija?

Procenjuje se da u svetu svake godine nestane najmanje desetak miliona dece. U Americi, navodno, svakih 40 sekundi nestane neko dete, a u Velikoj Britaniji, koja je znatno manja, „prolazno vreme” je pet minuta. U Nemačkoj godišnje nestane oko 100.000 dece, u Kanadi oko 50.000, Meksiku 45.000, u Brazilu, i Francuskoj, oko 40.000… Ovo su nepotpuni podaci, a valja napomenuti da je situacija u nekim delovima Afrike, Azije ili Latinske Amerike još i gora. Broj mališana, kojima se gubi svaki trag, iz godine u godinu raste i postoji bezbroj teorija o njihovim sudbinama, te možemo pročitati krajnje sulude pretpostavke o čitavim naoružanim armijama, formiranim od te otete dece, sada potpuno ispranih mozgova. Navodno, istrenirani do savršenstva, milioni zombija se kriju u podzemnim hangarima, izgrađenim na supertajnim lokacijama, i samo čekaju na naređenje svojih gospodara. Još je luđa priča o „farmama” na kojima se oteta deca drže kao živo skladište organa za transplatacije, onima koji to mogu da plate i tako produže svoju mladost, ili poboljšaju kvalitet života.

Oduvek su deca nestajala, i nestajaće, na ovaj ili na onaj način. Sledi priča o „misterioznom” nestanku brata i sestre, o kojem je čaršija dugo pričala. I danas je poneko od starijih pomene, ali u znatno drugačijoj formi od priče koju ćete upravo pročitati.

Počinje svedočenje o čudesnim životnim preklapanjima, i nizu događanja koji se nastavlja mimo svih očekivanja, i svakim sledećim korakom nezaustavljivo prelazi u fantastiku. Posle izvesnog vremena čitalac se mora zapitati šta je od napisanog istina, a šta je proizvod fikcije, jer sve ođednom postaje nekako previše povezano. Verujte da ni ja sam, kada pominjem neke davne događaje, ne mogu uvek da napravim jasnu granicu, ali u dnu duše iskreno verujem da je bilo upravo ovako i spreman sam da odem na detektor laži, ubeđen da ništa nisam izmislio, ili da tu ništa nisam dodao. Možda sam nešto nehotice pomešao…

„To mi je sestra!”, slagao sam u trenu
i time zaslužio nezaboravnu vožnju
duž Bulevara Borisa Kidriča, kojim
je beli motor šibao poput vetra.

Odrastao sam u Sarajevu, na Marindvoru, u blizini glavne železničke stanice. Tamo gde se danas nalaze luksuzni hoteli i visoke poslovne zgrade bila je nekada prazna poljana sa brojnim humkama i jamama – ostacima starih zgrada koje smo u našim dečjim igrama pretvarali u dobro čuvane zatvore. Nalazili smo razne predmete u tim „ćelijama” i na licu mesta počinjali smišljati planove za naše veliko bekstvo iz tada aktuelnog Koldica. Bilo je to idealno okruženje za naše ludiranje…

Pored tih razvalina širio se takozvani Cirkusplac, povelika čistina na kojoj bi se samo jednog jutra, potpuno neočekivano, raširila ogromna cirkuska šatra. Još pamtim „Cirkus Moire Orfei”, cirkus „Kolorado”, „Apolo”, „Medrano” i one velike ruske cirkuse s nenadmašnim mađioničarima i dreserima. Ali, kao što u pratnji belih ajkula uvek plivaju nekakve ribice, i kao što na opasnom nosorogu uvek stoji hrabra ptičica, tako su se sa cirkusima uvek pojavljivali i zabavni parkovi u kojima ste mogli trošiti novac pre i posle ulaska u šatru, ali i na polusatnoj pauzi koja bi trajala dok se ne prodaju zalihe ohlađenog piva i šećerne vune na štapićima.

Lunapark bi ponekad navraćao samostalno, bez cirkusa, ali nijedan cirkus nikada nije došao na Marindvor bez lunaparka. Tog leta se prvi put raširila velika balerina – ringišpil koji nas je sve ostavio bez daha. Plesala je podignutih ruku, sve brže i brže, a kada se njena bleštava suknjica raširila i podigla… E, to je trebalo videti. Prva noćna vožnja na osvetljenoj balerini je nešto što se ne zaboravlja, baš kao ni prvi ulazak u „kuću strave i užasa”. Vredi napomenuti da su lunapark danju i lunapark noću dva potpuno različita sveta, ali mi smo uvek bili na svom terenu.

Dan je počeo odlaskom do cirkusa i lunaparka. Odmah smo se sprijateljili sa svim tim momcima i devojkama i dogovorili se da im malo pomognemo i četkama oribamo sve stolice u šatri, da počistimo štale sa ponijima, i da crevom operemo Damba, ali kada smo na kraju dana dobili po besplatnu ulaznicu shvatili smo da su ljudi iz cirkusa znali da cene i vrednuju naš rad. „Povedite i roditelje!”, rekli su nam. Za ručkom sam se pohvalio dobijenom kartom, i objasnio kako sam je zaradio, ali otac me je na to nazvao budaletinom, a sve cirkuzante eksploatatorima maloletne radne snage. Ljutito je ustao od stola i izašao da prijavi slučaj nadležnim drugovima. Vratio se ubrzo sa kupljenom kutijom cigareta, i još tri karte za predstavu – da ne idem sam. Bilo je veličanstveno!

Ogromno drveno bure, koje su mišićavi momci sastavljali puna dva dana, mamilo nas je da kriomice zavirimo u njega, ali ostali smo razočarani jer je bilo apsolutno prazno. Motali smo se besposleno kada nam je gazda autića na sudaranje ponudio po dva žetona ako mu mokrom krpom obrišemo sve gume. „Može, ali po tri!”, rekli smo ubeđeni kako smo napravili odličan posao. Sunce je peklo, a mi smo brisali i brisali. A tada je, u trenutku, nekakva grmljavina nadjačala muziku s razglasa, postajući sve jača. Obavijeni gustom prašinom pojavili su se momci u crnim kožnim jaknama na motorima kakve dotad nikada nismo videli.

Pobacali smo krpe, raširili ruke u znak izvinjenja, i mahnuli nasmejanom gazdi, pa otrčali do bureta ispred kojeg su se naši novi junaci upravo parkirali. Progurali smo se kroz novonastalu gužvu do velikog belog motora na čijm se velikom rezervoaru nalazila glava indijanskog poglavice. Brkati motorista je podigao svoju makinu na izlizane metalne valjke, dao gas i pružio ruku prema nama pitajući nas ko je dovoljno hrabar da sedne iza njega. Na kraju smo se svi bez izuzetka provozali s Rokijem. Sećanja su lepa stvar i da ih nema valjalo bi ih izmisliti. Kao da je sve juče bilo, kada zatvorim oči čujem čoveka s megafonom:

„Poštovani publikume, dođi i vidi, velika atrakcija, prvi put u vašem gradu, Franc, Roki i Antonio, tri brata rođena, na motorima ,indijana’ od hiljadu kubika…”. Kasnije smo od Rokija saznali da je to sve reklama i da su dvojica prava braća, a treći je k’o fol. Pričao bi on još svašta, ali tada je motoru prišla jedna prelepa devojka, pomilovala kožno sedište, nasmejala se i nastavila put.

„To mi je sestra!”, slagao sam u trenu i time zaslužio nezaboravnu vožnju duž Bulevara Borisa Kidriča, kojim je beli motor šibao poput vetra. Držao sam se grčevito priljubljen uz Rokijeva leđa, uživajući u vanvremenskim trenucima zatvorenih očiju, i da sam imao sestru dao bih mu je – samo njemu i nikom drugom.

Dobili smo karte i za njhovu pogibeljnu, smrtonosnu predstavu, i gledali kako se u punoj brzini pretiču i ukrštaju, penju na motor po dvojica, trojica, šireći šarene zastave. Ni na jednoj predstavi nisu pali, iako su neki dolazili samo da bi to videli – da imaju o čemu da pričaju kada ih upitaju kako je bilo u Sarajevu.

Zid smrti i motori ispred njega privlačili su i mlade i stare, i vojsku i miliciju, i putnike koji su pešačili prema železničkoj ili autobuskoj stanici, ili su tek ulazili u grad. Neko se dosetio da je to idealno mesto za veliku krušku pa pošto „nova roba mora da se proba” metalni novac nam nije dugo potrajao u džepovima. Nije to bila prva kruška koju smo videli, ali ova je imala moćan zvuk, sva je sijala, a koža je mirisala na novo. Udario sam krušku iz sve snage i rezultat je bio predvidljiv – PIONIR! Da, da, mali pionir, ali Draganu je strelica pokazala da je on BEBA tako da se nisam mnogo nanervirao. Do kruške je prišao Miki, lokalni siledžija u pokušaju, dao upaljenu cigaretu svom posilnom, zavrnuo rukave i raspalio po sirotoj spravi. Nije bio zadovoljan rezultatom. Malo je ispucao prste, glavom radio levo-desno dok nije škljocnulo, ponovo ubacio novac i udario. Pa opet, i opet…

Primičući palac i kažiprst pokazivao je matorim šibicarima koliko mu je malo falilo da postane TARZAN, a oni su se smejali i odmahivali glavama, ne verujući da se dečko koji obećava još pali na krušku. „Sine, to ti je gubljenje vremena, okani se toga!”, rekli su mu dobronamerno, ali Miki se nije predavao. Imao je svoj put, da ne kažem plan. U lunaparku je radio i neki mehaničar Đordano, koji je u stvari bio majstor za sve. Popravljao je motore, sređivao flipere kada se pokvare, održavao stolove s fudbalerima i one automate s cigaretama. Viđali smo ga nekad i kako prazni metalnu kutiju iza kruške, a video je to i Miki.

Jednog dana su u mali crveni vagon ušli
Miki i njegova sestra Selma, ali je on ubrzo izašao.
Kada smo ga, kao slučajno, upitali
gde mu se sestra izgubila, odgovorio nam je
da je morala ostati u Đordanovom vagonu
da mu pomogne nešto oko jezika.

Punch ball, boxing machine. Cambridge Middsummer Fair 2005. Photograph©Andrew Dunn. From Wikimedia Commons, the free media repository.

Posle uspešno obavljenog posla mali kočoperni Italijan je razdrljenih grudi otišao iza kruške da kao nešto popravi. Gledali smo šta čovek radi, ne shvatajući problem – ta mašina je bila potpuno ispravna. Tada je Đordano zatražio da je ipak neko od nas Marindvoraca prvi isproba. Svi smo visoko podigli ruke, galameći iz sveg glasa, ali nećete mi verovati, on se na kraju odlučio za Mikija. Zavrnutih rukava odabrani je prišao kruški, uputivši nam dug pogled, proveravajući usput da li smo svi prisutni. Duboko je uzimao vazduh, izdahnuo, udahnuo i dobro zamahnuo. Kruška je urliknula od bola, da bi se crvena skazaljka posle dugog okretanja konačno zaustavila i pokazala nam ko je jedini pravi TARZAN u Sarajevu. Kao da to mi nismo znali i bez njene pomoći.

Kasnije je Miki svima pričao kako taj udarac nije bio toliko snažan koliko je bio precizan. Jedan od najpreciznijih koje je ikad u životu zadao. Bili smo svedoci istorijskom događaju – nečemu što se nikada više nije ponovilo!

Odlazili su veliki i mali cirkusi, i lunaparkovi, uvek u tišini i krajnje neočekivano, ostavljajući nam prazninu u srcu, do sledećeg susreta, i razne priče da ih ponavljamo do iznemoglosti i čuvamo od zaborava. I da uvek dodajemo po nešto novo. Kao ono kada je Čombe primetio da i kuvar na „vegeti” pokazuje koliko je Mikiju nedostajalo da postane Tarzan pre nego što mu je „zet” Đordano naštelio krušku. Mogao je da priča šta hoće jer nije bilo Mikija u blizini da mu sveže dve-tri vaspitne. Otišao je s cirkusom, jednog kišnog popodneva, ali ostala je legenda. Njegovi roditelji su ga mesecima tražili da bi na kraju odustali i počeli naglo da stare.

Selma je rodila prelepog crnokosog dečačića i dala mu ime Bruno. Objasnila je familiji i komšiluku da su joj u porodilištu, dok se porađala, stalno puštali neku longplejku Dalibora Bruna i eto – ona dala. Kada smo te godine u školi učili lekciju o onom nesrećniku, što je pred inkvizicijom rekao da se Zemlja ipak okreće, shvatili smo da Selma nikad nije zaboravila Đordana. Niti će.

Pričaju da je u dalekoj Švedskoj neka
Zelma napravila lepu karijeru glumatajući
u niskobudžetnim „edukativnim”
filmovima eksplicitnog sadržaja, ali
naši mladi filmofili su odmah uočili
mali srcoliki mladež na njenom levom bedru.

I tako je prošla godina, pa još jedna, i pojavio se hit pulske grupe „Atomsko sklonište” pod naslovom „Pakleni vozači”.

Prvi put viđeno, u vašem su gradu
pakleni vozači čeličnih živaca
pripremite karte, zauzmite mjesta
tu na galeriji plavog zida smrti
Ovo je vrijeme paklenih vozača
Dva brata rođena na zidu smrti
da ne vjeruješ rođenim očima
kuda oni jure, da l’ ih slava vuče
ili možda novac, titula neka
Ovo je vrijeme paklenih vozača

„Atomsko sklonište” i basista Bruno (?) pevali su o momcima sa zida smrti. Selma je ovo shvatila kao neki božiji znak, spakovala koferče, predala dete babi na čuvanje i otišla da ih traži. Ma, samo je jednog jutra nestala – onako iz čista mira. Putuj Selma…

Pričaju da je u dalekoj Švedskoj neka Zelma napravila lepu karijeru glumatajući u niskobudžetnim „edukativnim” filmovima eksplicitnog sadržaja, ali naši mladi filmofili su odmah uočili mali srcoliki mladež na njenom levom bedru. Ne postoje takva dva, pa još i na istom mestu. Kažu da je natukla nekakvu ljubičastu periku i nafrakala se bože me ti sačuvaj, da je ne bi neko prepoznao – da ne pukne bruka, šta li, ali morala je znati da ne možeš prevariti prevarante. Eh, Selma, Selma…

Možda vam je teško da poverujete u sve ovo što ste pročitali, ali lako je shvatljivo i na momente čak izgleda logično, zar ne?

Nema ovde nikakve misterije!

Knjigu Miodraga Ivaniševića „Rebusi i kako ih se rešiti”, Izdavač Hadar, Beograd, možete naručiti pouzećem:

telefon 063/380 147, e-mail: miodrag.ivanisevic@gmail.com

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar