ARGUSOV POGLED

BEZGLAVO ČOVEČANSTVO

Ilustracija

Kapitalistički svijet antropocena se tako transformisao u svoju komunističku varijantu. Ko su novi Marksi, Lenjini ili Staljini kapitalizma? Pitanje za dobru satiričnu zezanciju kojih će sasvim sigurno biti poslije konačnog završetka igre Virusa.


Prof. dr Predrag Slijepčević

Za Vaska Popu kažu da je bio pjesnik. Ali kad se malo dublje zagrebe u značenje te riječi i osjeti duh njegove poezije, postaje jasno da je Vasko Popa prije svega bio originalni mislilac i filozofski mudrac, pred čijim vizijama budućnosti blijede djela daleko poznatijih umova. Poezija je kod Pope bila samo način za komponovanje misaonih zagonetki-sinteza koje definišu cijele epohe i svojom snagom zahvataju duboko u budućnost.


Vasko Popa (Vikipedija
)

Popino Nepočin polje, zbirka pjesama objavljena 1956. godine, jeste pjesničko-filozofski traktat o antropocenu nastao 50 godina prije nego što su naučnici na zastiđujuće naivan način imenovali ovu epohu kolektivnog apsurda. Popa je apsurd otkrio u narodnoj zagonetci Mrtvi živog nosi po nepočim-polju. Onda je u četrdesetak kratkih pjesama, pravih misaonih uragana, još življih danas nego kad su nastajali, stvorio jedinstvenu pjesničko-filozofsku viziju budućnosti civilizacije koju moderna nauka tek odnedavno saopštava prosječnom stanovniku planete, na uvijen, stidljiv i neubjedljiv način lišen originalnosti, humanosti i iskrenosti.

Centralno mjesto u zbirci Nepočin polje zauzima ciklus Igre. Za Popu su igre simbol ljudske tragikomedije: pravila igara piše apsurd koji se javlja kada se svjesno odreknemo kreativnosti, zdravog razuma i ostalih elemenata naše prirode koji nas čine ljudima. Bićima koja nikada ne mogu postati bogovi, ali su nam bogovi potrebni da se sačuvamo od iskušenja vlastite gluposti. Poslije bezumnih futurističkih igara Trule kobile i Žmure, i novoizmišljenih Ružokradice ili Zavodnika, izlazimo poraženi ali nesvjesni poraza. I dalje slijepo vjerujemo u vlastite pobjede dokle god postoji svijet – ovo čak ne polazi za rukom ni bogovima u grčkoj mitologiji.

Iz jedne bezumne igre čovječanstvo izlazi ovih dana sa ubjeđenjem da je poslije dva mjeseca samonametnute i sulude hibernacije, izvojevalo još jednu pobjedu. Usuđujem se da nakratko uđem u kožu Vaska Pope i ovu našu posljednju igru nazovem Virusa, bez pretenzija da imitiram Popu pjesnika. Moja namjera je da prvo predstavim Popin epilog svih igara, naslovljen Posle igre, i onda se malo igram značenjima pobjede i poraza. Evo Popinog epiloga svih igara:

Posle igre

Najzad se ruke uhvate za trbuh

Da trbuh od smeha ne pukne

Kad tamo trbuha nema

Jedna se ruka jedva podigne

Da hladan znoj sa čela obriše

Ni čela nema

Druga se ruka maši za srce

Da srce iz grudi ne iskoči

Nema ni srca

Ruke obe padnu

Besposlene padnu u krilo

Ni krila nema

Na jedan dlan sad kiša pada

Iz drugog dlana trava raste

Šta da ti pričam

Popa je nemilosrdni kritičar ljudske gluposti. Sulude igre nas lišavaju vitalnih kolektivnih organa, trbuha, glave, srca i krila. Evo kako smo izgubili svaki od ovih dijelova tijela u igri Virusa (ili igri ljudske gluposti) koju je većina čovječanstva igrala u proljeće 2020 godine.

Trbuh je simbol sitosti i zadovoljstva. Koliko trbuhu prija hrana, toliko mu prija i smijanje. Kod Pope je smijeh simbol ne samo humora nego i kreativnosti svih vrsta. Nema razlike između kreativnosti nauke, kreativnosti umjetnosti i kreativnosti humora. Igra Virusa nam je pokazala da smo izgubili osjećaj za kreativno traženje rješenja – poslali smo kolektivni um na prisilni odmor. Tražeći rješenje za nepoznatu virusnu infekciju ignorisali smo sjajne umove, nobelovce poput Majkla Levita, koji je još u februaru i martu matematički pokazao, na bazi praćenja situacije u Kini, da virusna zaraza ne raste eksponencijalno i da nema potrebe za suludim mjerama izolacije. Samo pranje ruku, obavezno nošenje maski i zabrana okupljanja više od 50 ljudi. Ignorisali smo i ostale naučne rezultate respektabilnih timova sa Oksforda i drugih univerziteta. Umjesto da slušamo kreativne kvantitativce, slušali smo pogrešni matematički model sa londonskog Imperijalnog koledža.

Prema Levitu i profesorki epidemiologije sa Oksforda, Sunetri Gupti, model je napravio više štete nego koristi. Bez dobrog epidemiološkog opravdanja model insistira na maksimumu smrti od virusa. Time je prisilio britansku vladu, ali i vlade drugih zemalja (tu spadaju Srbija, Francuska, Italija, SAD i sve ostale, osim Švedske i Belorusije) da uvedu suludu izolaciju. Rezultat je zločin iz nehata. Mnoge bolnice su nasilno ispražnjene od onkoloških, kardiovaskularnih, bubrežnih i drugih bolesnika, što je ubilo mnoge od njih, da bi se pomoglo virusnim pacijentima. Paradoksalno, Nightingale bolnica u Istočnom Londonu, podignuta specijalno za pacijente zaražene korona virusom, zjapi prazna. Isto se dešava sa improvizovanom bolnicom u Beogradu. Zbogom kreativnosti, dobro došli u jednoumlje!

Sljedeći organ koga smo u bezumnoj igri Virusa izgubili jeste glava. Adijo pamet, kaže Zoran Predin u pjesmi Lačnog Franca, imitirajući Popinu konstataciju ni čela nema”. Osnovni postulat naučnog uspjeha je oslanjanje na veliki broj mišljenja. Ona mišljenja koja ne prođu praktični test se odbacuju kao nepouzdana. Karl Poper, uticajni filozof nauke, vjerovatno se prevrće u grobu. Drugim mišljenjima uopšte nije data šansa kad je trebalo. Vodeće vlade svijeta su vjerovale samo u jedno – kvazinaučno mišljenje sa Imperijalnog koledža. Kvazinaučno, zato što model sa Imperijalnog koledža nije prošao peer review test koji svi naučni radovi moraju da prođu od 1665. godine da bi se zvali naučni. Ironično, model sa Imperijalnog koledža ima težinu studentskog rada. Kapitalistički svijet antropocena se tako transformisao u svoju komunističku varijantu. Ko su novi Marksi, Lenjini ili Staljini kapitalizma? Pitanje za dobru satiričnu zezanciju kojih će sasvim sigurno biti poslije konačnog završetka igre Virusa.

Najgore od svega, samo rijetki od mnogobrojnih svjetskih epidemiologa su protivriječili imperijalnom modelu. Na primjer, Sunetra Gupta sa Oksforda. Ona i Levit od početka tvrde da će se virus kovid-19 izduvati sam od sebe, bez drugog talasa. Ali Levita epidemiolozi optužuju da mu epidemiologija nije specijalnost. Kao na času razredne zajednice kad se odlučuje koji će bubuljičavi tinejdžer postati predsjednik. Pozovimo se opet na Predina kao Popinog pomoćnika, Adijo pamet stara kurba adijo svet.

Kako smo izgubili organ koji nas čini onim što bismo trebali biti – prolazna ali skromna bića koja se trude da razumiju svijet – srce? Neću da se ponavljam i optužujem politikantstvo, od Aljaske do Australije. Politikanstvo čija je misija da laže čovječanstvo izmišljanjem antropocentričnih bajki. Fokusirajmo se na instinkt za opstanak. Umjesto da se dvije vodeće ekonomije svijeta ujedine u borbi protiv nove virusne zaraze, i tako pomognu i sebi i cijelom svijetu, one optužuju jedna drugu i polako ali sigurno ulaze u novi hladni rat. Kolateralna šteta hladnog rata je srce čovječanstva. Poslije infarkta novog hladnog rata trebaće nam sposobni kardiohirurzi kojih nema. Ili možda neki drugi stručnjaci da nam naprave novo srce, bolje od starog.

I konačno, kad ruke padnu očekujući krilo – simbol utočišta – a krila nema, znaćemo da je igra Virusa završena. Na njenom kraju čeka nas ekonomski masakr – milioni ljudi bez mogućnosti da hrane sebe i porodice. Ali, globalno čovječanstvo nema glavu pa će nam se servirati priča da je ekonomski masakr zdrava opcija za čovječanstvo i da bi bilo loše da svjetski milijarderi, od filantropa do istinskih lopova, izgube ono malo milijardi koje su sticali mukotrpnim radom žrtvujući vrijeme koje su mogli posvetiti vlastitim porodicama. Kao da već nisu pokupovali sve respiratore svijeta i instalirali ih u jednu od mnogobrojnih soba, koje postaju posljednji simbol primitivizma ispao iz neke Nušićeve komedije.

Posle igre se može čitati i kao optimistička poruka čovječanstvu. Priča se nastavlja. I poslije gubitka kolektivnog trbuha, glave, srca i krila, ostaju nam vlastiti organi, kao šansa da izgradimao bolji svijet na ruševinama starog. Majkl Levit je optimista kao i Popa. Ali njegov optimizam ima jedan uslov. Vrijeme je da bejbibumeri i njihova duhovna djeca, siđu sa svjetske scene i sa sobom odvedu mnogobrojne učitelje. Svijet i sudbinu svijeta treba da preuzmu neki novi mladi ljudi, koji će uz pomoć mudraca Popinog kalibra možda započeti stvaranje novog svijeta, nadajmo se boljeg od starog.

Ironično, samonametnuta i suluda izolacija sa smrtonosnom tišinom gradova i mrakom noćnog neba možda nam je pomogla da kolektivni um oslobodimo iz zatvora. Ovo nam dozvoljava da doživimo isti svijet koji su viđeli naši preci hiljadama godina unazad. Oni su sigurno živjeli u daleko stabilnijem i ekološki skladnijem svijetu nego mi danas. Sjajno zvjezdano nebo koje ih je dočekivalo iz noći u noć, sigurno im je služilo kao stalni podsjetnik na našu iskonsku vezu sa kosmosom. Možda će bizarni događaji s kojima se čovječanstvo danas suočava revitalizovati ove davno pokidane veze.

O autoru

Stanko

Ostavite komentar