ATINSKI TRG

I OVAKO, I ONAKO, I NAOPAKO

295 pregleda

Etičkog sudiju ne sme da sputava etika jer svako sputavanje uništava kreativnost, a to može da nanese štetu preduzeću. U tome se ogleda senatorska mudrost.


Dr Slob
odan Prvanović

Senatori Univerziteta u Beogradu održali su nam lekciju kako treba navijati za svoje preduzeće. Ničim izazvani, tek onako, spontano, ozvaničili su pravilo da etičke sudije Univerziteta nemaju etičku odgovornost. U svom bavljenju etičkim pitanjima, članovi etičkih komisija i Etičkog odbora mogu da se rukovode etikom i moralom, što je malo zastarelo, nekorisno, pa čak i dosadno, a mogu da se rukovode i napretkom preduzeća, uvećanjem prihoda, razvoja investicionog ulaganja u lokalnu sredinu i svim drugim interesantnim novotarijama interesnog društva.

Da se ne izblamiramo time što bismo pomislili da je obrazovanje bitno za naš društveni napredak, odnosno da ne ulazimo u gnjavažu oko nebitnih detalja, izvucimo ono najvrednije iz skorašnje senatorske odluke. A suština onoga što su senatori poručili jeste: svi treba da budu ravnopravni. Primenjujući to načelo na dosadni teren etičkih pitanja, ovo senatorsko stanovište se materijalizovalo u stav da univerzitetski sudija ne može da odgovara za izneto mišljenje, bez obzira da li je pri svom postupanju bio etičan ili neetičan.

Etičkog sudiju ne sme da sputava etika jer svako sputavanje uništava kreativnost, a to može da nanese štetu preduzeću. U tome se ogleda senatorska mudrost. Zalažući se za ravnopravnost moralnih i nemoralnih pred propisima, štiteći nemoralne od diskriminacije, branili su slobodu mišljenja i doprineli uvećanju profita, što i jeste ideja vodilja svakog preduzeća.

Dežurni zlobnici mogu da postave pitanje da li ovakva odluka Senata može da ima negativne posledice. Da bi se pokazalo da ne može, najbolje je modelirati neki primer. Recimo, zamislimo da neki današnji student košarke, kad završi osnovne studije za nekoliko meseci, odluči da doktorira, pa napiše doktorat u kome dokazuje da košarkaška lopta nije okrugla, nego je ravna pločica. Mentor mu bude renomirani majstor Gaša, keramičar koji svojim iskustvom i znanjem na temu pločica garantuje da je doktorat vrh (kako se to stručno kaže). Bude odbrana doktorata, sve bude kako treba, bude proslava na nekom splavu gde nastupa poznati folker Ivica, svi srećni, svi zadovoljni.

Onda se, kao u jeftinim horor filmovima, pojavi neki lik iz neke nemačke zabiti i svojom crnom pandžom ščepa doktorat, pa izađe sa bogohulnom tvrdnjom da je doktorat prepisan. I šta sad? Ko će da presudi kako stoje stvari ako ne sudije. Jedne sudije u Etičkoj komisiji kažu sve je super, druge sudije u Etičkom odboru kažu ništa im nije jasno, pa prve sudije opet kažu sve je super, a onda druge kažu da to ništa ne vredi.

Sve je ovde fiktivno osim vizionarske premudrosti naših senatora. Svojom odlukom senatori su rekli da više niko neće biti odgovoran ako dođe do podvale, ni doktorand ni mentor, ni komisija za odbranu doktorata, ni Etičke komisije ni Etički odbor, a naravno ni Senat. Niko. O odgovornosti za neetično postupanje doktoranda treba da sudi Etička komisija i Etički odbor, a čiji članovi mogu i neetično da postupaju. O neetičnom postupanju članova komisija i odbora više ne može da se sudi jer je tako odlučio Senat.

Dakle, niko neće biti odgovoran osim ukoliko se ne ogreši o jedino bitnu etiku – etiku poslovanja. Poštovanje etičkih načela one stare etike u kojoj interesi nisu relevantni sada je relativizovano. Ravnopravni su oni koji se tih načela drže pri svom postupanju u komisijama i Odboru i oni koji ta načela ne fermaju pri iznošenju mišljenja. Ako, pak, interesi kažu da nekog ne treba osuđivati ili da ga zbog interesa treba osuditi, onda je to već pitanje etičke prirode, ali na terenu etike poslovanja, a ne one prevaziđene obične etike.

Dakle, odluka Senata ne može da ima bilo kakve negativne posledice. Naprotiv, ona podstiče uvećanje profita, a što je jedini merodavni kriterijum u poslovanju preduzeća. Potvrdu ispravnosti daje i primer postupanja Srpske poslovne crkve koja se pridržava etike poslovanja gde je interes rukovodeći princip. Kako su i Univerzitet i Crkva, odlukom rukovodećih struktura, transformisani u preduzeća, logično je da nema etike do poslovne etike artikulisane u maksimama tipa: ja tebi-ti meni, dođeš mi-dođem ti, gde sam tu ja i dogovorićemo se. Pa, kad se svi dogovore, onda preduzeće samo može ubrzano da napreduje.

Kod nekih od nas, bezveze naravno, javila se upitanost oko toga koji je smisao učešća u verifikacionom postupku u kome ni za jednu instancu nije vezana odgovornost. Ako smemo i da lažemo, koji je značaj onoga što kažemo? Ako ni dokazana podvala ne povlači nikakvu i ničiju odgovornost, kako će se obeshrabriti podvaljivanje? Ako svako sme da postupi neetično ako tako hoće, odnosno neće biti sankcionisan ukoliko se utvrdi da je tako uradio, postavljaju se pitanja šta će uopšte biti garancija da nije postupio neetično i šta onda garantuje vrednost predmeta o kome se sudilo.Naravno, ova pitanja ne opterećuju one koji sebe vide kao deo ekipe koja završava posao jer u ekipi je bitno samo ono – naši smo.

(Izvor Peščanik)

O autoru

administrator

Ostavite komentar