ASIMOVLJEV SOJ

ODLAZAK U NOĆ

646 pregleda


Miodrag Ivanišević

Debela se mačkasto lenjim koracima vukla prema vratima, zastala pa se okrenula, i još jednom prošarala pogledom po prepunoj kafani, počastivši nas kiselim osmehom. Širokom haljinom, ili torbetinom prebačenom preko levog ramena, nisam najbolje video, oborila je bocu crnog vina sa stola mladog para koji to nije ni primetio – i dalje su se zaljubljeno držali za ruke i šaputali nežne reči jedno drugom, dodirujući se nosevima.

„Ode…, rekla je Irena s olakšanjem u glasu i zagledala mi se u oči, spuštajući bradu na po stolu položene dlanove. Procenjivala me tako nekih par minuta, pa se pridigla, popila gutljaj piva, obrisala krajeve usana i nastavila: „Dobra je devojka, ali mnogo bre dosadna. Ne zna kad treba da ode. Udarala sam je nogom ispod stola da nas ostavi malo same. Slušaš li ti mene?

Iskreno, nisam je slušao jer sam se u tom času borio s pivskom penom, koja je nezaustavljivo počela izvirati iz moje prepune čaše bez ikakvog logičnog razloga. Klimatske promene? Ipak, sve vreme sam joj klimao glavom – da, slušam te, jasno, tako je, shvatam…

„Ma, Debela puno priča i nema meru, čoveče. Samo joj daš neku temu i ona počinje da veze: globalno zagrevanje, ozonska rupa, atomska fizika, formula jeda… Svejedno. I ne samo da zna bolje i od tebe i od mene, nego onako – zna sve o svemu bolje od ikog. Znači – potpuno ludilo. Ona sve zna najbolje. Znaš, mi skupa stanujemo u jednoj garsonjeri na Novom Beogradu i plaćamo nekoj babi, koju još nikad nismo videle, po sto kinti mesečno plus te režije. U stvari ne plaćamo njoj, nego tom njenom bolesnom unuku, koji dolazi svakog prvog u mesecu da nam se krvi napije. Stara nas nazove, kao onako informativno, da vidi jesmo li dobro, i koliko nas ima u stanu, mi skuckamo pare pa čekamo da nam naleti babino unuče. Taj mali je opasan i tačno zna šta hoće. Nije, kao, sve u parama i mogle bismo uvek da se s njim nagodimo, jer Baba mu je naredila, čuj naredila, da gleda da nam se uvek nađe pri ruci. Kao, trebalo bi da se mi mladi ispomažemo… Mislim da ga je Debela odradila par puta. Ništa mi nije rekla, ali vidim ja to po njihovom ponašanju… Te dodaj mi ovo, te donesi mi ono, vrati mi onu majicu što sam ti dala, ma nisam ja, bre, slepa. Uvek prestaju da pričaju kad ja naiđem ili smanje ton. Pričala mi je Debela

Beskonačna priča je počinjala da me smara i u jednom trenutku sam tiho procedio kroz zube: „…te Debela i ti nju!

„Šta si rekao, nisam te najbolje čula od ove buke?

„Pitam gde si je upoznala, otkud ti znaš Debelu? Ona je bila sa mnom na godini, a onda je samo nestala i ne sećam se kad sam je poslednji put video.


(Wikimedia)

„Nas dve se znamo sto godina – išle smo skupa u predškolsko, pa u osnovnu… Znaš, malo mesto i samo jedna gimnazija i samo jedan razred. Ozbiljno, ovo ti je živa istina. K’o u onim Ćopićevim ,Magarećim godinama’. I nije uvek bila ovako debela. Ma, bila je nekada sama kost i koža. U gimnaziji je jednom odgovarala istoriju i priča ona o Cezaru, kako je uspešno ratovao, osvojio celi svet, ovo-ono, i još nalazio vremena da piše. Pita je Silni šta je to Cezar pisao, a ona kaže ,neke komentare’. ,Pa, kako su se zvali ti komentari, reci nam Milice pa da i mi nešto od tebe naučimo!’ Znaš, profa se zvao Dušan Popović, ali mi smo ga zvali Silni. Dušan Silni, car Dušan, shvataš? Bolje nego ono Pop, jel’ da? Svi su Popovići koje znam na kraju ispali Popovi. I gde sam ono stala? Hm, setila sam se. ,A kako su se zvali ti komentari Milice?’, upita je Silni. ,Pa, mislim, Debela Galika i Debeli civili!’, dosetila se nekako Mica, a profa podiže pogled iznad naočara pa joj reče: ,Sedi dole Debela, nemoj da lupetaš!’ Tako je Milica postala i ostala Debela, i ona je očit primer one latinske mudrosti da je dobijeno ime ujedno i predskazanje. Isto kao onaj najjači čovek u Vršcu – Gvozden Pavlović. Bio sitan kad se rodio, jedva je živ ostao… Sisao je do pete godine, ali kad je onda počeo da raste… Vau! Pričao mi je deda da su i oni imali nekog Gvozdena u fabrici alata, i da je taj mogao zubima da prekine gvozdeni lanac. Jeste, da ga pregrize – to ti je isto.

Upoznale smo Debela i ja pre dve godine jednu devojku iz Zenice. Spavala kod nas na podu, u vreći. Došla cura na dva dana, a ostala više od tri meseca. Ništa nije plaćala, samo nam je, s vremena na vreme, gledala u nekakve fildžane koje smo na kraju od nje i kupile. Bele pare smo za njih dale – kao to joj je bila porodična uspomena, od nane, nene, šta li je. Nije znala da gleda u šolju. Ma, pokušavala je i to, ali nije ništa pogađala, kaže da su to dve potpuno različite tehnologije – k’o dizelaš i benzinac. E, ali je znala da gleda u fildžan i šta ti tamo vidi to ti je i amin. Prvo ti skuva kafu, ali da se obavezno triput digne, ništa dvaput, to ne vredi, i onda ti da kocku šećera da umačeš, jer se, kaže, ne sme stavljat’ šećer u kafu iz koje će se čitat’. Ma, šta se sad bečiš? Otkud ja znam… Ne pitaj! Ona je Debeloj i rekla da je u trećem mesecu, a ova dotad nije pojma imala. Nisi znao? Zakuni se! E, baš sam glupača, ja mislila ti znaš. Pa zato je i ostavila fakultet – da se ode porodit’ kod staraca. Sina je dobila. Nenada. Nemoj nikom pričat’, keve ti. Bar ne govori da si od mene čuo! Sigurno? I kaže ona Debeloj da je svet prkno, baš tako je rekla, i da je sve toliko povezano i isprepleteno da to živ insan ne može da shvati. Insan ti je čovek, to znaš?

„I kaže ona meni jednom: ,Slušaj, ova cura što s tobom živi trudna je s nekakvim kojeg ti nikad u životu nisi ni videla ni čula, a upoznaće te s jednim s kojim ona godinama studira, nije neka pamet, ali dobar je na jeziku. S njim ćeš pravo zaglavit’ i imaćete puno dece… ’ Ja bože mili budaletine, mislim ja, kad ono do malo ode Debela da se porodi. Kad je Neša prohodao ostavila ga je babi i vratila se da nastavi tamo gde je stala. Ma džaba se vraćala, nema tu ’leba, ne uči se njoj. Uletela je, pre nekih sat-dva, gore u stan, i sa vrata mi doviknula da se brzo obučem. Videla te kroz izlog kafane i odjednom joj se upalilo da je Meliha onda ono verovatno na tebe mislila… Sve se uklapalo… Kao, ona te dobro zna sa tih vaših studija, iz dobre si kuće, imaš i love, pa lep, pa visok… Dovela me da te vidim i priznajem da si me oborio na prvi pogled, ali ti samo ćutiš. Debela kaže da imaš dobru žvaku, ali ti večeras nisi ni jedne jedine reči progovorio. A ja očekivala neku lepu priču… Jesam li ja tebi, možda, previše naporna? Dosadna?

„Ma nisi, dobra si kakvih sve ima. Hoćeš li još jedno pivo? Da ti ne bude puno? Dogovoreno. Miki, dva ’ladna! Mogu ti na brzinu ispričati jednu, nije baš kratka, ali skratiću je. Dakle, u nekoj kraljevini, iza sedam gora, i iza sedam mora, iznenada je umro kralj pa ga je nasledio njegov sin. Posle krunisanja kraljica majka mu je brže-bolje potražila odgovarajuću ženu. U goste je pozvala mnogo mladih, prelepih princeza koje su došle sa svojim pratiljama. Sve su ispunjavale dva osnovna uslova koje je kraljica postavila – bile su device i sve su bile jedinice, odnosno jedine naslednice. I mladi kralj se odmah zaljubio u jednu malu crnu. Kao ti, tako… Kraljici ona nikako nije odgovarala jer je njen otac imao malobrojnu i slabo naoružanu vojsku, a prijatelji bi trebalo da se pomažu u nevolji, pa i u ratu. Odlučila je da po svaku cenu razvali tu vezu pa je poslala poruku Čiči, seoskom mudracu. On je celu noć smišljao plan i kada su sutradan ta devojka i njena pratnja ušle u kraljevsku botaničku baštu ugledale su Čiču i njegovu babu ispred jednog drveta. Devojke nikad pre nisu videle mimozu pa su se oduševile za njih novom biljkom, njenim mirisom i lepim, nežnim cvetovima. Čiča im je rekao da je biljka čarobna i da bez greške može odrediti da li je devojka devica ili nije. Ako je dotakne devica biljka ostane nepromenjena, ali ako je dodirne neka iskusnija dama biljka se opusti kao uvela. I Čiča je navalio na nesrećnu princezu i nije se smirio dok je nije naterao da dodirne mimozu. Istog tog časa grančica se oborila i devojka je sva u suzama pokupila svoju pratnju i pobegla iz bašte. Bila je ubeđena da ju je sveznajuća mimoza prozrela. Znaš, za sve postoji objašnjenje, ako nisi znala, neke mimoze se pasivnim otporom čuvaju od oštećenja, opuste se na dodir, ali se povrate kada opasnost prođe. Čiča je sve to odlično znao…

„Mislim, dečko, priča ti je glupa k’o noć! Gluplju u životu nisam čula! Ma šta ti, u stvari, hoćeš od mene, da te sad uhvatim za nešto da bi ti znao jesam li ja devica ili nisam. Pa pitaj me pederu, slobodno, a ne da mi tu pričaš priču koju sam gledala u jutarnjem programu za osnovce kada sam imala devet godina. Koliko znaš tih priča?

„Stotinak…

„Znaš toliko priča, a izabrao si najkretenskiju moguću. Imaš li ti bilo kakav plan za nas dvoje? Ja trenutno nemam dečka pa me baš interesuje da li će tako i da ostane. Stvarno, o čemu ti sad razmišljaš? Misliš li da imamo šansu? Ako si ti onaj gospodin Pravi iz Melihine priče onda verovatno imamo, ali ako nisi – ama putuj igumane. A sad adio… Kad mi je rekla da mi vidi jednog što je dobar s jezikom napao me ludi smeh, jer mi je odmah na um pala francuska obrada. Znaš ono? Ne ta, nego ona druga. Jezički smer, gore dole. Fa, fa, la… Ah, da, moj stari se strašno ložio na Džonija, po celi dan u stanu je drmala samo ,Azra’ i ja ništa drugo nisam ni slušala dok nisam krenula u osnovnu. Za ulazna vrata je nabavio zvono sa ,Polonezom’, čoveče, kao u onoj pesmi, a sad je, pre par dana, platio pedeset evrića nekim Grcima i preko intereneta preuzeo rington ,Kao i juče’ – to mu svira samo kad ga zove ona njegova stara koka iz Zagreba. Marina još nije skontala, ali kad skonta noga mu je zagarantovana. Ona već dve godine živi s nama, nije mi keva, ali me gotivi. Stari neće da se opet ženi, kaže da je svakom pametnom muškarcu triput dosta. Šta ti sad nije jasno, ne sećaš se pesme? ,Kao juče, iza zavese…’ Ma da, jučer, to ti je ta. Mislim da je moj stari bio zaljubljen u Džonija. A, jesi li ti ikad spavao sa muškarcima? Ozbiljno te pitam. Mislim, svi ti gejevi, ja to nikad ne bih mogla tako kao oni, nekako mi gadljivo. Dobro, mislim, kad bih videla da me dečko voli i ceni, i da bi mu to puno značilo – možda bih mu i dala, ne znam. Kad bih našla srodnu dušu, nekog ko bi me dopunjavao. Šta se koji moj smeješ?

Stvarno si kreten, rekla je naglo ustajući sa stolice.

„Šta je sad bilo? Nisam mislio ništa loše.

„Idem da vidim koja je Baba Sera dežurna večeras, a ti filozofe smisli neku lepu žvaku dok se ne vratim sa rekreacije.


„Petparačke priče (Yahoo)

„Pa ovo je kao u onom filmu s Travoltom kad cura ode da napuderiše nos, a on je čeka…

„Palp fikšn?

„Da, baš taj. ,Pretapačke priče’…

„Petparačke, idiote, kakve ,Pretapačke’? Nisi sav svoj.

„Ma znam da su ,Petparačke’, ali mi smo ih uvek zvali ,Pretapačke’ jer se u filmu sve priče pretapaju…

„Ko to vi? Dobri poznavaoci filma, ili dobri poznavaoci priča? Pa to mu vi dođete kao neki kružok – ,Društvo polumrtvih pesnika’? Verovatno svi znate naizust i tu glupu priču o čarobnoj mimozi, koju si mi malopre ispričao? Napravila je rukom neki meni nerazumljiv gest i nestala.


(Pixabay)

Bio sam stariji za bocu piva kada se klonirana Uma, sa zakrvavljenim očima, vratila iz one damske prostorije. Prislonila se na mene i dodirujući mi vlažnim usnama desno uvo mazno prošaputala: „Znaš, nešto mislim, mogao bi sada i da me poljubiš…

„Zašto? Šta ti je sad odjednom?, upitao sam je izmičući se.

„Koji si ti, bre, specijalac… Imaš li ti nekih manjih problema u glavi ili gajiš samo velike? Ne voliš dominantne devojke, šta li?

„Dominantne devojke, gde ih vidiš?

„Mislim, stvarno…

„Dobro je ,Domino’, malo sam razmišljao o tom tvom predskazanju. Meliha ti je obećala sreću na brzaka i ti si se baš primila, ali ovo ništa ne valja. Trebalo bi da to radimo drugačije, da se prvo malo družimo… Da izlazimo, da pričamo… Znaš, Stari Grci su govorili da je ljubav poludelo prijateljstvo i da samo iz toga proizilaze jake i stabilne veze. Zamisli da nas sutra upitaju ti naši klinci, koje ti je Meliha videla u fildžanu, kako smo se nas dvoje smuvali, i da im ja ispričam da smo se prvi put videli u prljavoj kafani, i da si posle tri velika točena piva uzela tajmaut da bi se ispovraćala. I da si, kada si se vratila sva nikakva iz klozeta, navalila na mene k’o mutava da te ljubim u ta takva usta… Ama, odmakni se malo kad ti lepo kažem!

Gledala me raširenih očiju procenjujući da li mislim ozbiljno, ili je sve što sam izgovorio bio samo jedan veliki blef. U stvari, o tome sam joj i govorio – uopšte se nismo poznavali. Još uvek smo bili dva daleka sveta. Posle par dobrih gutljaja piva, tek toliko da koliko-toliko ispere usta, nastavila je: „Da znaš da si u potpuno pravu. Prvo idemo na furanje od nekih pet godina, pa sledi upoznavanje sa starcima, i nakon još nekih pet godina vodanja ti ćeš kao zatražiti moju ručicu. Moraš što pre upoznati mog starog – pošto ste obojica teški kreteni lako ćete se sporazumeti oko svega. Ma, dopašće ti se, sigurno. Jesam li ti rekla da je bio u ludari? Majke mi moje. Džoni ga je tako poremetio da je to za roman – za romančinu o ludacima. Stari je uporno pokušavao da živi njegov život i kopirao ga je do besvesti. Sve ćaletove devojke, koje su kasnije postajale i njegove zakonite, zvale su se Marina. I sve su ga na kraju ostavljale. Negirale ga skroz, kontaš? Nogirale, negirale, ma isti kupac i nakupac. Pusti me da pričam! I moja stara je Marina. Ne veruješ mi? Pobegla je s našim najboljim kućnim prijateljem, pre jedno deset godina, dok je stari išao u daleki Katmandu da se kao produhovi. Otvorio je tamo ludak i treće oko pa mu i to malo bilo, ama strašno.

Bio je ubeđen da je Džoni novi Mesija koji nam u pesmama šalje neke poruke – sve šifrovano, naravno. Svezao se brojeva iz naslova nekih pesama i počeo da ih kombinuje, sabira, oduzima, deli, obrće… ,32956, ,041, ,68, ,2:30… ma ima ih čitava gomila. Da li bi ti ikad palo na pamet da su to nekakvi kriptogrami? Pa ne bi, naravno da ne bi, ali stari je čvrsto odlučio da razbije tu šifru. Slušaj sad, pesma ,2:30 u stvari traje preko tri minuta, a ne dva i po kao što sam i ja pre mislila – zbog samog tog naslova. Znaš, pošto se u pesmici sve dešava posle ponoći, to znači da je ovo vreme na nekom crkvenom tornju, koji se vidi u daljini… Bilo kako bilo, moj stari je u nastupu sirove genijalnosti krenuo u dešifrovanje i došao do neverovatnih rezultata…

„Da li se toj tvojoj priči nazire neki kraj u toku ove noći, ili si hepiend ostavila za sutra?, upitao sam je ozbiljnim glasom.

„Ma, samo još malo… Uzeo jednom moj stari naslov pesme ,2:30’ pa podelio dva sa trideset i dobio rezultat 0,06. To ga je baš zbunilo jer 006 dođe pre 007, što znači da je stariji i samim tim i iskusniji, a 007 je, dabome, onaj Džejms Bond. MI5, MI6, kruna, Britanci, obaveštajci… Sve je to moralo imati neki malo dublji smisao, samo on nikako nije mogao da otkrije pravu vezu… Ili, njegova najluđa otkrivena kombinacija – dva i trideset je pola tri, polovina od tri je jedan i po, jedan i po je pola dva, a polovina od dva je jedan. ,Jedan je Džoni, sine moj!’, zaključio bi i otišao u gradsku biblioteku da mi ne smeta dok učim… Tako bi meni rekao, a možda je imao neku starku za koju ja nisam znala.

„Mislim, čovek je stvarno kreten, a sad da li je kreten ili idiot o tome bi valjalo da se izjasne stručna lica…, mudrovao sam ne očekujući da će moja konstatacija izazvati elementarnu nepogodu – razarajući orkan zvani Irena. Sve o tome mogli ste čitati u novinama, ili gledati na brojnim televizijama.

„Ko je kreten?, upitala me stisnutih kapaka.

„Pa tvoj stari, mislim, ponaša se…

„Moj stari je kreten? Moj otac je po tebi kreten? I njegova kćerka je verovatno nasledila taj kretenski genetski materijal pa će joj i deca biti kreteni… Ma, da ja tebi nešto kažem, sine, da se ti sad lepo nosiš u tri lepe…

„Ali, to si ti sama rekla…

„Moj stari je moj stari i ja mogu da ga zovem kako ja hoću, ali ti nemaš pravo da ga nazivaš kretenom! Je li ti to jasno, kretenčino?

„Izvini. Mislim, stvarno izvini. Žao mi je…

Tada se u njenom ponašanju desio neverovatan preokret. Razulareni okean sa ogromnim razbijajućim talasima naglo se smirio, i samo su nedostajali simfonijski gudači, i cvrkut ptičica, kao podrška toj novoj Ireni. Glasom koji se topio od miline rekla je: „Da li ti je jasno da je ovo bila naša prva svađa. Naša prva svađa… Pregurali smo period adaptacije, i ovo je sad već jedna ozbiljna veza, počela se radovati kao malo dete. Miki je uhvatio moj mig i doneo nam još dva piva.

„Za tebe je ovo bila svađa?, upitao sam je radoznalo.

„Naravno, lepa mala svađica…

„Ovo svađe nije ni videlo…

„Svađa, svađa, u dupe te gađa… blesavila se Irena na radost ekipe za susednim stolom.

„Ma nemoj izmišljati stvari, nisi u pravu, ovde od svađe nije bilo ni s, Irena.

„Čekaj malo, s Irena – sirena. Pa ovo ti je super ideja. Mogu li da ti je ukradem? S. Irena – Savić Irena. Nisi znao da se prezivam Savić, stvarno? Ja sam ti od Savića, Savićeva mala, Savićka…

„Moja Sirena, miriše na jabuke, živi kao podstanar, šaptao sam gledajući je pravo u oči.

„Joj, to mi je poznato. Fosili? Otpevaj mi to na uvce, molim te. Otpevaj miii. A na šta bi to ličilo kad bih se ja sada počela potpisivati s nacrtanom sirenom? Šta misliš? Bio bi to super štos, zaključila je i počela flomasterom po stolu škrabati čudne dugokose ribe sa sisama.

„A, kako se ti prezivaš?

„Neću da ti kažem, smejaćeš mi se.

„Neću, majke mi. Reci!

„Drugi put, Irena. Sigurno. Zašto se cerekaš?

„Biće drugi put? Kada?

„Dogovorićemo se…

„Šta ćemo sad? Imaš li neku ideju?

„Ne, nemam baš nikakvu.

„Gledao si one američke filmove gde dvoje bleji u kafani, a onda jedno od njih preseče smaranje i upita: „Kod mene ili kod tebe?

„Gledao sam.

„Pa?

„Šta pa?

„Pa ništa, idiote. Onako pitam, čisto informativno. Jesi li ti ovo platio? I ono za Debelu? Sve? Imao si dovoljno? Sigurno?

„Ima se, može se, devojčice lože se… Ni na mukama joj ne bih priznao da mi je konobar Miki u težem nastupu ludila oprostio ovaj, ali i sav moj prethodni dug, jer sam ne trepnuvši obećao da ću mu, koliko već sutra, doneti broj mobilnog telefona one zgodne korpulentne devojke što je večeras sa mnom i Irenom uništavala pivo k’o matora.

„Bolje da ljulja nego da žulja!, odgovorio mi je Miki kad sam ga upitao šta je to video u Debeloj, i dugim migom zapečatio po mene najbolji dogovor koji sam ikad u životu napravio s nekim konobarom.

„Nisi trebao sve sam, mogli smo da podelimo, rekla je Irena, iskreno se čudeći mom galantnom nastupu. „Baš si faca…

„A šta da radim?, slegnuo sam ramenima glumeći prostodušnu skromnost.

„…kad odu prijatelji moji, kada ode djevojka na koju uuu bacam oči. Ti znaš da Džoni ima pesmu sa šta da radim

„Ima dve…

„Šta ima dve? Nemoguće! Koja je druga?, upitala me je začuđeno devojka, duboko ubeđena da je od svog oca naučila ama baš sve o Džonijevom opusu.

„Šta da radim bez akcije, čitavi dan? To ti je iz one pesme s polonezom, pričala si već o zvonu na vratima tvog starog. Baš sam se osećao moćno dok sam joj dokazivao da i ja znam ponešto o tom njihovom Džoniju.

„Mislim, ovo je ludilo… Ti ne praviš razliku između ,šta’ i ,što’?

„Šta?

T„o dvoje nije isto!

„Što?

Džoni Štulić (Wikipedia)

„Pa zato što nije i ne može biti isto! U prvoj pesmi Džoni peva: ,Šta da radim kad odu prijatelji moji’, a u drugoj: ,Što da radim bez akcije…’ Postoji razlika!

„I to baš velika! Shvatio sam poentu, htela si reći da si ti u pravu, a ne ja, i da ti mnogo bolje poznaješ lik i delo gospodina Branimira Štulića? Je li to to? Verovatno ti je tatica za osamnaesti rođendan kupio i ona njegova sabrana dela, svih pola dužnog metra knjiga?

„Izabrana dela, ne sabrana. Popio si to? Uzmi i ovo moje, ako možeš. Znaš šta, idemo sad do moje gajbe da proverimo da li se Debela komirala. Ako spava onda možemo u neku akciju, da nam ne propadne dan. Da se malo pobliže upoznamo – da produbimo vezu.

„Ako baš insistiraš, dobacio sam joj preko ramena, pridržavajući razvaljena izlazna vrata.

„Molim? To k’o tebi nije ni do čega? Sad odjednom nisam tvoj tip?

„Ama, jesi, jesi, hoću, hoću… Samo sam kulturan, mislim, fino vaspitan. Znaš ono: Uzmite slatko komšija, ne bih hvala, ma uzmite malo, neka ne mogu, ma jednu kašikicu, pa ako baš insistirate i uzmeš kašiku i pogrebeš teglu.

„Stani malo, odmah da ti je jasno – nikakvo grebanje ne dolazi u obzir! Nadam se da ti nisi od onih koji vole da im cure vrište? Ja to ne radim… A da samo znaš da sam se pravo napalila, može li to doć’ od piva? Osećam se k’o ona baba što je rekla: Ma, mogu ja deco i po mesec dana da ne jedem, ali šta ću za večeras!

„Irena je sva u seksu, pročitala me instinktom…, pevušio sam gurajući je blago ramenom.

„Mirna je sva u seksu…

„Ma, da, Mirna, a ti kao nisi? Šta misliš o tome da Debeloj ponudimo trojku, ako bude budna kad dođemo?, upitao sam provocirajući je ni sam ne znam zašto. Bilo je to jače od mene. Znao sam da izgovaram gomilu nepotrebnih gluposti, ali morao sam, nešto me teralo. Nije mi odgovorila. Bilo je to prvi put te večeri da mi ništa nije odgovorila. Zastala je i pogledala me pravo u oči. Možda sam ipak malo preterao?

„Tamo, onaj ulaz pored trafike, rekla je prekidajući petominutnu tišinu koju sam prouzrokovao svojom nemoralnom ponudom i pokazala prstom na ruiniranu zgradu od nekih pet-šest spratova.

„Ima li lift?, bubnuo sam prvo što mi je palo na pamet, tek toliko da i ja nešto kažem, verujući da se situacija vraća u normalu.

„I da ima ne bih s tobom ušla u njega ni mrtva. Kakav si bre ti komad idiota, pa to je strašno! Idi zovi onog konobara što si mu celu veče namigiv’o pa ga vodi kući!

Ponovo smo ćutali, dok je ona predugo tražila ključeve od ulaznih vrata u njenoj minijaturnoj tašni. Baš ih je dugo tražila…

„Izvini, molim te. Ja sam veliki kreten, rekao sam pokunjeno pokušavajući spasti noć koja se podobro otimala kontroli.

„Ko se hvali sam se kvari!, rekla je praveći grimasu kojom mi je probudila nadu da ulazimo u malo mirnije vode. Da li je to bio osmeh u najavi?

„Nisi mi rekla imaš li brata ili sestru?, upitao sam odjednom, kao bog zna kako zainteresovan da saznam i taj važan podatak.

„Nemam, jedinica sam. Zašto pitaš?

„Pa bar ispunjavaš onaj jedan kraljičin uslov. Za početak je dosta, možda nekad ispuniš i oba – danas plastična hirurgija čuda stvara.

S„hvatili smo, o duhoviti mladiću, šta je pisac hteo da kaže. Slušaj, ja ništa ne smem da koristim. Znaš, hormoni i tako to. Imaš li ti neku zaštitu?

„Kakvu zaštitu?

„O, majko moja milosna! A šta misliš dečko da ti malo odeš do trafike?

„Do trafike? Zar ne idemo gore kod tebe?, nastavljao sam da joj titram po živcima.

„Definitivno nisi neka pamet, i baš ga majstorski mlatiš. Rekla sam ti ja, kada Meliha pogleda u fildžan to će ti tako biti, i gotovo. Čuvala se ja, ne čuvala, s tobom ću zaglaviti. Sve je to već davno zapisano.

O autoru

administrator

Ostavite komentar