ARGUSOV POGLED

POMOĆI NOVOM PAZARU

198 pregleda

Ne treba čovek da bude epidemiolog, dovoljno je da je promućuran političar, pa da shvati dolazeću opasnost od epidemije masovne histerije ili, kako se još zove, masovne sociogene bolesti. S tim problemom suočavao sam se objašnjavajući naučnom svetu situaciju na KiM tokom marta 1990. godine.


Prof. dr Zoran Radovanović

U obilju vesti o rasejanosti novog virusa korona po Srbiji najpotresnije zvuče izveštaji iz Novog Pazara i okoline. Posebnu pažnju morali bi da izazovu komentari na društvenim mrežama. Citiram, uz minimalne ortografske intervencije: „Dole je haos, ljudi umiru navodno od korone, ali imam informaciju da im je zatrovana voda i da se pojavio neki braon prah po ulicama… Svi pacijenti imaju iste simptome, povraćanje, grčenje mišića… dobili su upozorenje da ne piju vodu sa česme.” Na to se nadovezuje reakcija: „Da li ovi ljudi treba da traže pomoć od Erdogana? Treba, potpuno ih podržavam. Njihova država ih je pustila niz vodu.”

Ne treba čovek da bude epidemiolog, dovoljno je da je promućuran političar, pa da shvati nadolazeću opasnost od epidemije masovne histerije ili, kako se još zove, masovne sociogene bolesti, dakle poremećaja zdravlja koji nema organske osnove, ali se dramatično ispoljava. Stekli su se svi uslovi: nepoverenje u institucije sistema, nepodudaranje informacija o stvarnoj učestalosti kovida 19 tokom prethodnih sedmica, osnovano ili neosnovano osećanje ugroženosti posebne verske, odnosno etničke grupe i, kao u udžbeničkoj literaturi, navodna pojava tajanstvenog otrova u tečnom ili čvrstom stanju.

Sve odlučnije se tvrdi da se podaci o broju obolelih i umrlih kriju. Uz to, pominju se spoljni uticaji (voda, prah) koji ne dovode do kovida 19, a navedeni simptomi i znaci (povraćanje, grčevi) nisu karakteristični za tu bolest. U vazduhu visi pojava masovnog psihogenog poremećaja zdravlja i/ili otvorenih protesta.

S tim problemom suočavao sam se objašnjavajući naučnom svetu situaciju na KiM tokom marta 1990. godine. Dosta je sličnosti između atmosfere tada i sada, tamo i ovde, a dve razlike su što je pre 30 godina „okidač” za uznemirenje predstavljala banalna respiratorna infekcija među đacima, a ne učestalo umiranje i što je navodni misteriozni prah bio beo, a ne braon. Valja se ukratko podsetiti kosovske epidemije.

Jedna Engleskinja, po profesiji psihijatar, objavila je u „Britanskom psihijatrijskom žurnalu”, uz više drugih nesuvislosti, da su u dvojezičnoj podujevačkoj školi albanski đaci trovani kroz ventilacioni sistem. Uredništvo je bilo dovoljno korektno da objavi moje tumačenje kako su loše dihtovani prozori bili jedini sistem ventilacije ikada dostupan toj omladini, a i da je tehnički nemoguće usmeriti vazdušnu struju do noseva samo jedne etničke grupe.

Trebalo je, potom, dati suvislo objašnjenje dramatičnih dešavanja širom KiM tokom desetak martovskih dana 1990. godine. Na osnovu dokumentacije državnih ustanova i beležaka koje su mi ustupili eksperti (psihijatar Ljubomir Erić, epidemiolozi Stevan Litvinjenko i Zoran Marić, uz mnoge druge), rekonstruisao sam događaje na način koji je prihvaćen u naučnom svetu kao merodavan, a štampan je u „Evropskom žurnalu za epidemiologiju”.

Proizašlo je da su postojale tri faze epidemije. U prvoj je tokom pet dana 14 učenika istog odeljenja izostalo sa nastave zbog upale disajnih organa. Druga faza nastala je kad je direktor došao u to odeljenje da proveri o čemu je reč, a 18 učenika iz susedna dva odeljenja počelo da se onesvešćuje. U lokalnom Domu zdravlja postavljena im je dijagnoza trovanja. Tri dana kasnije, iz mnogih krajeva KiM omladina biva transportovana do Prištine s upečatljivom slikom gušenja i uznemirenosti.

Sa više od 4.000 evidentiranih slučajeva, to je do sada najveća epidemija masovne histerije u svetu. Mnogi posmatrači su verovali da je sve bilo loše režirana predstava, utoliko pre što su ti momci i devojke, nekoliko sati pošto su „skoro umirali”, veselo jurili jedni druge po bolničkim hodnicima. Međutim, upravo je to karakteristika ovakvog poremećaja – kad je uzrok u glavi, sve brzo prođe. Moguće je da je jedan podujevački nastavnik svojom žustrinom i/ili lošom namerom indukovao paniku ili čak nagovorio nekolicinu da glume trovanje, ali je, iz mnogo razloga koje nije moguće ovde navesti, gro omladinaca bio žrtva poremećaja koji se tipično prenosi pogledom i glasom (uključujući sejanje panike telefonom). Pokazalo se da je i tokom osamdesetih godina 20. veka bilo sličnih, ali manje obimnih i neobjavljivanih incidenata.

Vratimo se na sadašnju situaciju u Novom Pazaru. Nezadovoljstvo je veliko, a strah od bolesti i smrti je još veći. Sve odlučnije se tvrdi da se podaci o broju obolelih i umrlih kriju. Uz to, pominju se spoljni uticaji (voda, prah) koji ne dovode do kovida 19, a navedeni simptomi i znaci (povraćanje, grčevi) nisu karakteristični za tu bolest. U vazduhu visi pojava masovnog psihogenog poremećaja zdravlja i/ili otvorenih protesta.

I medicina i društvene nauke ukazuju da rešenje nije u optuživanju druge strane i konfrontaciji, već u povratku međusobnog poverenja i zajedničkom otklanjanju problema. Vreme ističe.

(Izvor Politika)

Foton autora (Politika)

O autoru

administrator

Ostavite komentar