ARGUSOV POGLED

RASPAD GLOBALIZACIJE?

360 pregleda

 

Ako bi vlade morale da pribegnu upotrebi paravojnih ili vojnih snaga za gušenje, na primer, nemira ili napada na imovinu, društva bi mogla da počnu da se raspadaju.


Prof, dr Branko Milanović

Od marta 2020. godine, čitav svet zadesilo je zlo sa kojim se nije moguće boriti efikasno i čije vreme trajanja niko ne može ozbiljno predvideti. Ekonomske posledice nove pandemije koronavirusa ne smeju se shvatiti kao običan problem koji makroekonomija može rešiti ili ublažiti. Umesto toga, mogli bismo da posvedočimo fundamentalnim promenama u samoj prirodi globalne ekonomije.

Neposredna kriza je kriza ponude i potražnje. Snabdevanje opada jer se kompanije zatvaraju ili smanjuju svoje radno opterećenje kako bi zaštitile radnike od inficiranja virusom COVID-19, zaraze izazvane novim koronavirusom. Niže kamatne stope ne mogu nadoknaditi gubitke koji su nastali zbog toga što radnici ne idu na posao – baš kao što fabrika koja je u ratu pretrpela bombardovanje ne bi mogla da usled nižih kamatnih stopa već sledećeg dana, nedelje ili meseca normalizuje nivo proizvodnje.

Šok ponude je pogoršan smanjenjem potražnje zbog činjenice da su ljudi u karantinu, i da mnogi proizvodi i usluge koje su koristili više nisu dostupni. Ako zatvorite zemlje i obustavite avio-saobraćaj, nikakva potražnja i upravljanje cenama neće ljude navesti da lete. Ako se ljudi plaše ili im je zabranjeno da idu u restorane ili na javne događaje zbog mogućnosti inficiranja, upravljanje potražnjom može u najboljem slučaju imati veoma slab efekat – i to ne nužno najpoželjniji sa stanovišta javnog zdravlja.

Duboke promene
Svet se suočava sa perspektivom dubokih promena, odnosno sa povratkom na prirodnu, što će reći samodovoljnu ekonomiju. Ta promena je sušta suprotnost globalizaciji. Dok globalizacija podrazumeva podelu rada između različitih ekonomija, povratak na prirodnu ekonomiju znači da će se države kretati prema samodovoljnosti. Taj prelaz nije neizbežan. Ako nacionalne vlade mogu da kontrološu ili prevaziđu trenutnu krizu u narednih šest meseci ili godinu dana, svet bi se verovatno vratio na put globalizacije, bez obzira što bi neke pretpostavke koje su je podupirale (npr. veoma napeti proizvodni lanci koji funkcionišu po principu isporuka u poslednji čas) možda trebalo revidirati.


Demonstranti zbog ubistva Džordža Flojda pale američku zastavu

Međutim, ako se kriza nastavi, globalizacija bi mogla da se raspadne. Što kriza duže traje i što su duže prepreke slobodnom protoku ljudi, roba i kapitala, to će više takvo stanje stvari izgledati normalno. Formiraće se specijalni interesi sa ciljem održanja tog trenda, dok bi strah od nove epidemije mogao da podstakne pokušaje da se ostvari nacionalna samodovoljnost.

U tom smislu, ekonomski interesi i legitimni razlozi za brigu o zdravlju bi mogli da se sudare. Čak i naizgled mali zahtev – na primer da svako ko uđe u neku zemlju mora da, pored pasoša i vize, priloži i zdravstveno uverenje – može predstavljati prepreku povratku starom globalizovanom načinu života, uzevši u obzir koliko miliona ljudi putuje u normalnim okolnostima.

Taj proces rastakanja bi u suštini mogao biti sličan rastakanju globalne ekumene do kojeg je došlo sa raspadom Zapadnog Rimskog carstva u mnoštvo samodovoljnih zemljišnih poseda između četvrtog i šestog veka. U ekonomiji koja je iz toga proizašla, trgovina se koristila samo za razmenu viškova robe za neke druge vrste viškova proizvedenih od strane drugih zemljišnih poseda, umesto da se podstiče specijalizovana proizvodnja za nepoznatog kupca. Kako je F. V. Vokbank napisao u članku „Pad Rimskog carstva na zapadu: „Širom celog (raspadajućeg) carstva došlo je do postepenog povratka na sitno zanatstvo dovoljno za preživljavanje i proizvodnju za lokalno tržište i posebne narudžbine u okruženju.

Prirodna ekonomija
U trenutnoj krizi, ljudi koji nisu postali u potpunosti specijalizovani uživaju prednost. Ako možete proizvesti vlastitu hranu, ako ne zavisite od javne dostave struje ili vode, vi ne samo da ste bezbedni od poremećaja koji mogu nastati u lancima snabdevanja hranom ili obezbeđivanju struje i vode, već ste takođe bezbedniji od mogućnosti inficiranja, jer ne zavisite od hrane koju priprema neko drugi ko može biti zaražen, niti vam trebaju majstori, koji takođe mogu biti zaraženi, da vam dođu i poprave bilo šta po kući. Što vam manje trebaju drugi ljudi, to je bezbednije i bolje po vas. Sve što je nekada bila prednost u izuzetno specijalizovanoj ekonomiji sada postaje hendikep, i obrnuto.

Oni koji ostanu beznadežni, bez posla i bez sredstava lako bi mogli da se okrenu protiv onih koji su bolje stojeći, jer već nekih 30 odsto Amerikanaca ima nulti ili negativan odnos imovine i dugovanja.

Prelazak na prirodnu ekonomiju ne bi bio vođen običnim ekonomskim pritiscima, već mnogo značajnijim brigama, poput epidemijske bolesti i straha od smrti. Prema tome, standardne ekonomske mere mogu biti samo palijativne prirode: one mogu (i treba) da pruže zaštitu ljudima koji izgube posao i nemaju na šta da se oslone i koji često nemaju čak ni zdravstveno osiguranje. Pošto takvi ljudi ne mogu platiti svoje račune, oni će stvoriti kaskadne šokove, od prinudnih iseljenja do bankarskih kriza.

Uprkos tome, broj ljudskih žrtava zbog bolesti će biti najvažnija cena, ona koja bi mogla da dovede do društvenog raspada. Oni koji ostanu beznadežni, bez posla i bez sredstava lako bi mogli da se okrenu protiv onih koji su bolje stojeći, jer već nekih 30 odsto Amerikanaca ima nulti ili negativan odnos imovine i dugovanja.

Ako veći broj ljudi iz tekuće krize izađe bez novca, poslova ili pristupa zdravstvenoj zaštiti, i ako ti ljudi postanu očajni i ljuti, scene poput nedavnog bega zatvorenika iz zatvora u Italiji ili pljački posle uragana Katrina u Nju Orleansu 2005. bi mogle da postanu uobičajene. Ako bi vlade morale da pribegnu upotrebi paravojnih ili vojnih snaga za gušenje, na primer, nemira ili napada na imovinu, društva bi mogla početi da se raspadaju.


Demonstrant kleči ispred kordona Nacionalne garde u
Mineapolisu (Reni Džouns Šnajder/Star tribjun)

Stoga bi glavni (možda čak i jedini) cilj ekonomske politike danas trebalo da bude sprečavanje društvenog raspada. Napredna društva ne smeju dozvoliti da ih ekonomija, posebno bogatstvo finansijskih tržišta, zaslepi pred činjenicom da je najvažnija uloga koju ekonomska politika sada može igrati održanje društvenih veza jakim pod ovim izuzetnim pritiskom.

(Izvor Novi standard)

(Napomena: Članak je prvi put objavljen 19. marta na sajtu lista „Forin afers”, glasilu američkog Saveta za spoljne poslove. Nakon masovnih protesta koji su u maju zahvatili SAD, vraćen je na centralno mesto na sajtu)

 

O autoru

administrator

1 komentar

  • Posle ovog članka prof, dr Branka Milanovića obavezno pročitati MEĐU IZMEĐU: „6 združenih Instituta“. Jer to je upravo ono što moramo da uradimo da predupredimo, u ovom članku – „Raspad globalizacije?“ – dobro uočene opasnosti od raspada globalizacije (a i drugih globalnih poremećaja) ali isto tako i da se zaštitimo od kulturološkog jednoumlja globalizacije. U epicentru globalizacije se nalaze megakorporacije koje globalnom tržištu isporučuju jednako iste proizvode u ogromnim količinama. Nije reč o kvalitetu tih proizvoda već o kulturološkoj globalizaciji kao normalnoj posledici jednako istih proizvoda svuda u svetu. Mi moramo da mikro i malim preduzećima našu organizovanu zajednicu neprestano obogaćujemo proizvodima koji imaju pečat naših potreba. Naše kulturološke „posebnosti“. A u slučaju ovakvih previranja, kada se događa da se sve razdvaja kao kapljica vode kada se rasprsne, mi treba da imamo svoje „gnezdo“ gde će sve brzo da se slije i vrati u našu kapljicu vode koja život znači. Da se mala i mikro preduzeća mogu u trenu preorijentisati u nama potrebnom smeru. Ja se nadam da informacija data kroz članak „6 združenih Instituta“ vodi u tom smeru.

Ostavite komentar