MEĐU IZMEĐU

TAJNI SUDAR „CRNE RUPE”

390 pregleda

Astronomi se i dalje češu po glavi zbog otkrića sudara crne rupe sa misterioznim objektom neuobičajene veličine i mase.

Novo istraživanje objavljeno u naučnom časopisu The Astrophysical Journal Letters opisuje sudar crne rupe sa objektom koji tek treba da bude identifikovan. U trenutku sudara, crna rupa bila je 23 puta teža od Sunca, a neidentifikovani objekat samo 2,6 puta.Naučnici navode da bi manji objekat mogla da bude crna rupa ili neutronska zvezda, koja je supergusti ostatak eksplodirane zvezde.Ukoliko je reč o crnoj rupi, to bi bila najmanja ikada otkrivena – najlakša do sada otkrivena je bila pet puta teža od Sunca.

S druge strane, neutronska zvezda mase 2,6 Sunaca bila bi najteža ikada otkrivena, jer je do sada najteža neutronska zvezda koju su astronomi otkrili imala masu od 2,3 i 2,4 Sunca.U svakom slučaju, objekat predstavlja nešto što astronomi nisu ranije videli i, zapravo, mogao bi da bude potpuno nova vrsta gustih, kompaktnih objekata.„Otkriće je šokantno zato što smo pronašli objekat sa masom koju nismo očekivali. Najintrigantniji deo studije jeste otkriće objekta u tom rasponu između 2,3 i pet Sunčevih masa, sa kojim se nismo susretali, ističe Imre Bartos, astrofizičar sa Univerziteta na Floridi.

(Izvor RTS)

O autoru

administrator

1 komentar

  • Ajnštajnova generalna teorija relativiteta savršeno objašnjava crne rupe i ne urušava se. Došlo je do greške u percepciji a samim tim i koncepciji same singularnosti. Ne možete početi od Njutna, a zatim se prebaciti na Ajnštajna, jer se dva koncepta razlikuju u pristupu percepcije istog problema. Naime, Njutnov koncept zasnovan je na gravitaciji kao sili (homogeno konstantno jednakom prostoru i vremenu), a Ajnštajn na gravitaciji kao zakrivljenosti prostora i vremena. Prema Njutnu, ako se približe dva materijalna tela, sila privlačenja između njih raste a rastojanje između njih se meri od središta mase jednog objekta do središta mase drugog objekta. Kada se ta dva tela dodirnu, sila privlačenja je maksimalna, a do tada je ovaj koncept matematički tačno pretpostavljen. Međutim, dodatna pretpostavka urušava koncept fizičke stvarnosti jer se sada tela međusobno preklapaju, a njihovi centri mase se sve više i više zbližavaju. U jednom trenutku se centri masa poklope i njihova međusobna rastojanje je jednaka nuli. Prema Njutnu, to znači da R = 0 i svaki broj podeljen sa nulom daje nedefinisani rezultat ili beskonačnost. Kako je već napravljena greška, pretpostavljena sila je beskonačna i kao takva komprimira materiju do beskonačne gustine, ali iste mase, beskonačnom brzinom ?! Međutim, to nije tačno jer se materijalna tela ne mogu preklapati, već se sjedinjuju u materijalno telo sa većim poluprečnikom krivine. Prema Ajnštajnu, u generalnoj teoriji relativnosti postoje tri parametra koji su međusobno povezani i ne mogu se posmatrati odvojeno. To su, prostorna kontrakcija, vremenska dilatacija i variranje mase i energije. Kada se materijalno telo kreće relativističkom brzinom ili dosvetlosnom brzinom, tada dolazi do prostorne kontrakcije u pravcu kretanja tela, vremenske dilatacije-vreme se usporava i masa predmeta se povećava, a smer manifestovane mase je suprotan smeru kretanja materijalnog tela. Materijalno telo se ne kompresuje fizički nego prostorno odnosno prati prostornu kontrakciju-zakrivljenje – Lorencove transformacije. Masa se povećava daljnjim pokušajem povećanja brzine i predstavlja sve veći otpor, kao sidro, a uložena energija ide na povećanju mase. Zakrivljenost prostora postaje sve veća i veća, ali nikad se ne može probiti jer bi to značilo kršenje osnovnog postulata specijalne teorije relativnosti, a to je maksimalna brzina, brzina svetlosti. Isto važi i za supermasivne objekte. Samo umesto brzine, menjamo masu materijalnog objekta i njegovo sabijanje nije fizički porast pritiska i gustine, već prostorno-vremensko, tj. materijalno telo koje prati kontrakciju prostora. Sa svakim dodavanjem nove materije, masa objekta se uvećava više nego što je sama materija unela u sistem, i predstavlja otpor prema daljem sabijanju te iste materije i usmerena je suprotno od centra mase objekta. Normalna prostorno-vremenska zakrivljenje se povećava s povećanjem mase. Ovo možemo predstaviti na drugi način. Kada stavimo metalnu kuglu na zategnutu gumu, tada će se u njoj stvoriti udubljenje. Guma u ovom slučaju predstavlja prostor-vreme i ima tendenciju da izdrži stres koji kugla stvara svojom masom. To znači da će materijalno telo i prostor-vreme postići ravnotežu i da neće biti probijanja prostora-vremena, jer bi se takvo telo izopštilo iz naše stvarnosti, jer je prekršilo pravilo najveće brzine, brzine svetlosti. Za razliku od tako jednostavnog prikaza, moram napomenuti da prostor-vreme, samim promenama zakrivljenosti, utiče na masu objekta da se dodatno poveća, jer objekt iz naše perspektive postaje sve manji- iluzija kompresije. Ali takođe da prostor-vreme ili guma predstavlja sve veću otpornost beskonačnom“sabijanju“. Dokaz tome su hijerarhije crnih rupa po masi gde imamo masivnu, supermasivnu, hipermasivnu. To dalje znači da su crne rupe u stvari tamne zvezde sa materijalnim objektom u sredini, ali one su postigle jedan osnovni preduslov za to, a to je horizont događaja. Horizont događaja u ovom slučaju predstavlja samo trenutak kada zakrivljenost prostora-vremena koja prouzrokuje masa tolika da svetlost ne može da pobegne zakrivljenosti prostora-vremena i zato je ne možemo videti. Prema tome po Ajnštajnu, takva vrsta singularnosti nije moguća i ne postoji.

Ostavite komentar