ATINSKI TRG

UDALJAVANJE OD ISTINE

366 pregleda

Ako se matematički model u biologiji primenjuje na ponašanje živih bića, na fenomene slobode-života, onda je to jedna gruba i nedopustiva greška kojom se sloboda-život svode na kauzalitet, a živo biće na mehanizam.

Nikola Pilipović

Matematika je, bez sumnje, daleko najmoćniji organon u saznanju prirode, i još više u primeni dostignutih znanja. Ali, stalno moramo imati na umu da kroz nju ne pokušavamo da prekoračimo granice uma, kako bi to Imanuel Kant kazao, da je ona samo jedna tautologija, sa čime se on ne slaže. Pri tome mislim isključivo na one discipline koje su proizašle iz aritmetike, iz brojnog niza, ali to je sve izuzev geometrije za koju je Albert Ajnštajn nepobitno dokazao da je proizvod materije. Drugačije rečeno, ma koliko bilo genijalno dostignuće u matematici ono se na kraju svodi na jednačinu, na apsolutno istinitu dedukciju kojom se zakon ograničava na jedno konkretno iskustvo. Nije malo, jer to je način da vladamo zakonima prirode, ne po našoj volji, ali u našu korist.

Istina je da će veoma moćna veštačka inteligencija neorganskog bića moći da obuhvati toliko veliki broj fenomena da će izvesti indukciju sa verovatnoćom bliskom jedinici i time je odmah prevesti u zakon, što je u stvari evolucija, naravno uvek evolucija znanja. Ali to vreme nije došlo, niti će doći za nas, jer po samoj ideji pripada onome posle naše civilizacije. Istina je i da su mnoga saznanja zakona prirode došla prvo u matematičkom izrazu, kao slučaj, lutanje i nagađanje, za šta je najizrazitiji primer čuvena Plankova (Maks) formula. Istina je i da se u celoj subatomskoj fizici koristi metod nagađanja matematičkog algoritma jer su nam dostupne samo posledice, to jest sam fenomen je nedostupan te smo prisiljeni da iz posledice zaključujemo šta je uzrok i tako smišljamo zakon fenomena; to jeste lutanje ali kauzalitet pojave nam omogućava da eksperimentom proverimo naš zakon.

Znači, matematika proizašla iz brojnog niza, zvali je jednačina, ili matematički algoritam, ili matematički model, samo je jedna tautologija koja ne uvećava naše znanje, već naprotiv svodi ga u svakom konkretnom slučaju na samo jedno iskustvo. Ali u domenu slobode-života matematička dedukcija nije moguća, jer je to suprotno samom pojmu slobode, tome da fenomen kroz koji živo biće opstaje, kroz koji vrši agresiju na okruženje, ne nastaje kauzalno već isključivo voljom i odlukom bića. To ne isključuje mogućnost statističke obrade dovoljno velikog skupa istovrsnih fenomena (u domenu slobode ne postoje dva ista fenomena, već samo iste vrste), ali ni na koji način se iz posledice ne može doći do saznanja uzroka.

Osnova na kojoj se zasnivaju matematički modeli u biologiji jeste uslov „ako/onda” koji izgleda bezazleno jer se nalazi i u kauzalitetu u definisanju zakona, pošto on tamo predstavlja apstrakciju svih nerelevantnih uticaja, to jest sistem se posmatra kao potpuno izolovan od okruženja, čime se ne menja njegova suština i to je moguće i ostvariti, ne apsolutno tačno ali uvek sa greškom koja se može tolerisati. Na tome se zasnivaju sve realizacije zakona prirode, sva tehnologija, eksperimenti i iskustvo.

Ako se u biologiji primenjuje na ponašanje živih bića, na fenomene slobode-života, onda je to jedna gruba i nedopustiva greška kojom se sloboda-život svode na kauzalitet, a živo biće na mehanizam. Jer uslov „ako” znači uvođenje hipoteza na kojima počiva leva strana jednačine matematičkog modela, da je matematička dedukcija apsolutno istinita nije sporno, te i dobijeni rezultat je „matematički korektan”. Ali uvedene hipoteze mogu proizvesti matematičku dedukciju samo ako je fenomen u domenu kauzaliteta, znači one se svode na to da se živo biće svede na mehanizam.

Matematički modeli u domenu slobode-života ne zadovoljavaju Poperov (Karl) kriterijum naučnosti – proverljivost – koji je ne samo prihvaćen kao validan, već je i apsolutno istinit, jer je samo jedna tautologija zato što je jedina moguća istina ona koja je saglasna sa ikustvom, i time gube ne samo značaj već i smisao: besmisleno je tražiti objašnjenje nekog fenomena zasnovano na pogrešnim hipotezama?

Nema sumnje da su matematički modeli korisni u domenu kauzaliteta, u bilo kojoj nauci, ali u domenu slobode-života oni su nedopustivi jer su višestruko štetni.

Prvo, zato što dovode u zabludu da je konkretni problem-zagonetka rastumačen i to sa apsolutnom istinitošću, čime se svako promišljanje odvraća od njega i on ostaje zauvek nesaznat.

Drugo, takvo lažno saznanje prelazi iz biologije kao fundamentalne nauke, kao kamen temeljac u njene discipline i nauke koje su se izdvojile, te se zabluda širi i van domena biologije u širem smislu.

Treće, i veoma važno, uz lažnost apsolutne istinitosti matematičkog modela prikriveno se (ne mora biti da je i svesno) promoviše kauzalitet i živo biće svodi na mehanizam.

Četvrto, čak i ako bi matematički modeli zaista odgonetnuli neki fenomen iz domena slobode-života (što je apsolutno nemoguće), ni onda to ne bi bio značajan iskorak u tumačenju sveta slobode-života jer oni, po samoj svojoj ideji, ostaju potpuno izolovani, to jest ne poseduju nikakav heuristički potencijal u traganju za saznanjem sveta koji nas okružuje i čiji smo deo.

Peto, i najvažnije, matematički modeli primenjeni na svet slobode-života stvaraju iluziju da smo našli način i da smo započeli njegovo odgonetanje, ali ne kao nešto potpuno različito od onoga što mislimo, a mislimo samo o kauzalitetu te se koprena ne raskida već ojačava i udaljava nas od istine o nama samim.

Tipičan primer i povod za ovaj spis, je Fišerov (Ronald) matematički model o jednakosti polova, koji ugledni filozof biologije Eliot Sober u svojoj knjizi „Filozofija biologije” (Plato, 2006) diže na nivo: „…konzistentnosti sa najboljim savremenim fizičkim teorijama…” ili još više euforično: „Ako postoji život u dalekim galaksijama koji ispunjava početne uslove njegovog modela, odnos polova 1:1 mora i tamo da evoluira”. Uvaženom filozofu se ne može zameriti, jer celokupno filozofsko i naučno mnenje još nije ni naslutilo da mora razlikovati svet slobode-života od sveta kauzaliteta, i to je srž problema čovečanstva. Prikaz Fišerovog modela, prema knjizi E. Sobera, i moj komentar mogu se naći u mojoj knjizi „Evolucija civilizacije” (Naučna KMD, 2013).

O autoru

administrator

Ostavite komentar