ARGUSOV POGLED

BOGATAŠKA JEDNAKOST

261 pregleda

Moderna kapitalistička društva izgrađena su na jednoj dihotomiji: u političkoj sferi, odluke (bi trebalo da) se donose uz poštovanje načela jednakosti, tako da svako ima jednako pravo glasa, uz ravnomernu distribuciju moći; u ekonomskoj sferi moć je koncentrisana u rukama vlasnika kapitala koji imaju diktatorska ovlašćenja, a struktura moći je hijerarhijska.


Prof. dr Branko Milanović

Održavanje ravnoteže na ovoj dihotomiji nikada nije bilo jednostavno. Nekada je političko načelo jednakosti ulazilo na teren ekonomije i ograničavalo moć vlasnika kapitala: otuda sindikati, radno pravo, propisi o diskriminaciji, zapošljavanju i raskidu radnog odnosa. U neka druga vremena, ekonomija se nametala politici, pa su bogati dobijali priliku da potkupljuju političare i nameću zakone koji im odgovaraju.

Istoriju kapitalizma možemo tumačiti kao sukob ta dva načela: u kojoj meri se političko načelo demokratije „primenjivalo na ekonomiju, odnosno, koliko su hijerarhijska načela organizacije preduzeća bila prihvaćena u političkoj sferi? Socijaldemokratija po svojoj suštini odgovara prvom, a neoliberalizam drugom tipu mogućih odnosa snaga.

Neoliberalizam opravdava i promoviše primenu striktno ekonomskih i hijerarhijskih načela u političkom životu. Mada održava privid jednakosti (jedan glasač – jedan glas), jednakost je suštinski ukinuta jer je bogatima omogućeno da biraju, finansiraju i postavljaju političare koji će zastupati njihove interese. Veliki broj knjiga i članaka dokumentuje rast moći bogatih: nema sumnje da je u Sjedinjenim Državama i mnogim drugim zemljama sveta ta moć u porastu već 40 godina.

Kada se pravila ponašanja poslovnog sveta prenesu na teren politike, političari svoje sunarodnike više ne doživljavaju kao sugrađane, već kao zaposlene. Poslodavac zaposlenom može dati posao, može mu dati otkaz, ponižavati ga, opljačkati, prevariti ili ignorisati.

Pre Trampovog dolaska na vlast, uvođenje ekonomskih pravila ponašanja u domen politike bilo je prikriveno. Pretvarali smo se da političari tretiraju ljude kao građane. Iluzija je nestala kada se pojavio Tramp, predsednik koji nema mnogo razumevanja za nijanse demokratske dijalektike i uveren je da u primeni pravila ekonomije na politiku nema ničeg lošeg. Kao čovek koji dolazi iz privatnog sektora, iz sveta kockarnica, izbora za mis sveta i nekretnina, gde su gusarska pravila igre široko prihvaćena, on zastupa ideju – a neoliberali ga u tome podržavaju – da politički prostor i nije ništa više od ekstenzije ekonomije.

Mnogi optužuju Trampa da je neznalica. Ali rekao bih da to nije pravi način da se ova stvar sagleda. Možda on nema interesa za Američki ustav i složena pravila kojima se reguliše politički život u demokratskim društvima baš zato što, svesno ili intuitivno, smatra da su ta pravila nevažna i da ne treba ni da postoje. Njemu poznata pravila potiču iz poslovnog sveta. „Otpušteni ste!: to je hijerarhijska odluka, utemeljena isključivo na moći potvrđenoj bogatstvom, za koju nikakvi drugi obziri ne važe.

Uvođenjem ekonomskih pravila igre u domen politike neoliberali su naneli veliku štetu „javnosti donošenja odluka, pa i samoj demokratiji. Mnoga društva su pala na niske grane, niže čak i od zemalja kojima upravljaju koristoljubivi despoti. Obrazlažući poznatu podelu vladara na razbojnike lutajućeg i sedelačkog tipa, Mankur Olson prepričava anegdotu o sicilijanskom seljaku koji mu je objašnjavao zašto je despotska uprava jednog čoveka najbolje rešenje. Tvrdio je da takvi vladari više „drže do opšteg interesa zato što svojim podanicima moraju da osiguraju prosperitet da bi sačuvali vlast i uvećali poreski prihod. To je mnogo bolje, kaže Olson, od lutajućih razbojnika, sličnih mongolskim hordama, koje interesuje samo brza ekstrakcija bogatstva (privremenih) podanika.

Zašto neoliberalni vladar pravi više štete od despota koji „drži do opšteg interesa”? Pa upravo zato što nema zajedničkih interesa sa stanovništvom kojim upravlja i sebe ne vidi kao deo te zajednice; on postupa kao vlasnik gigantske korporacije po imenu Sjedinjene Američke Države, on je taj koji odlučuje ko šta treba da radi. Ljudi se žale da Tramp u krizi nije pokazao ni najelementarnije ljudsko saosećanje. U pravu su što se tiče dijagnoze, ali mislim da greše u tumačenju uzroka tog odsustva. Kao i svaki bogati posednik, on ne misli da je njegov posao da radnicima nudi saosećanje. Njegov posao je da deli zaduženja, da smanjuje troškove smanjivanjem plata kad se ukaže zgodna prilika, da tera radnike da rade više ili im deli otkaze bez otpremnina. U svom odnosu prema sugrađanima on samo dosledno primenjuje na polju „politike” pravila kojima se godinama rukovodio u vođenju svojih poslova.

Tramp je najbolji đak neoliberalizma zato što svoja neoliberalna načela i ne pokušava da sakrije.

(Izvor Peščanik)

O autoru

administrator

Ostavite komentar