ARGUSOV POGLED

BRODOLOM CIVILIZACIJA

422 pregleda

U isti mah, pitam se da li će pravi pobednik u „ratu protiv pandemije biti „virtuelni život. Mogulima društvenih mreža, kao i autoritarnim liderima nikad nije bilo mrsko da nas drže u kući. Kad je Bil Gejts sugerisao da bi velika javna okupljanja mogla nestati u skorijoj budućnosti, Viktor Orban, Benjamin Natanjahu i Narendra Modi sigurno su se osmehnuli.


Adam Šac

Izgubio sam pojam o vremenu otkad sam dospeo u karantin nakon što sam izgubio čulo mirisa. Kami piše da za vreme kuge nema „šta da se radi osim da se obeležava vreme, ali to je teže nego što se čini. Je li danas ponedeljak ili utorak? (Zar je to važno?) Odskora vreme koje prolazi najpouzdanije merimo ne danima ili nedeljama, već brojem umrlih. U Njujorku je umrlo više od 7.000 ljudi – što je dvostruko više od broja žrtava 11. septembra 2001.

Većina mojih prijatelja ne izlazi iz stana. Otkad mi se povratilo čulo mirisa, svakog jutra odlazim u šetnju. Pre neki dan sam sedeo u parku, u blizini bruklinskog brodogradilišta, kad mi je prišao čuvar i rekao da se park zatvara. Sledećeg dana oko njega je nikla privremena ograda. „Bodler je voleo samoću, napisao je Valter Benjamin, „ali je želeo da bude sam u gomili. Danas je zatvoren svaki prostor koji bi mogao privući gomilu i guverner Kuomo se mršti na šetnje. Možeš da budeš samo u gomili koju čine ljudi koje već poznaješ, ali bez rizika susreta u „stvarnom životu, na „Zumu ili „Fejstajmu.


Šarl Bodler (Wikimedia)

Ovo mi je drugi karantin ove godine. Krajem decembra otišao sam u Bejrut. Ubrzo po mom dolasku američka vlada je ubila Kasima Sulejmanija u napadu dronom na bagdadski aerodrom. Američkim građanima na Bliskom istoku savetovano je da odu; taksisti su me savetovali da krijem svoj američki identitet. Većinu vremena sam provodio čitajući, pišući i kuvajući – manje-više isto kao sada. Pročitao sam, između ostalog, esej Amina Malufa „Brodolom civilizacija (Le Naufrage des civilisations), objavljen 2019. Maluf je libanski hrišćanski pisac koji tokom poslednje dve decenije upozorava na opasnost od „identitetskih političkih pokreta. Brodolom je elegija za Levantom na kome je odrastao, ali i refleksija o nasilnoj fragmentaciji i političkoj nelagodi kao posledicama globalizovanog kapitalizma. Esej počinje ovako:

Rođen sam zdrav u naručju civilizacije na samrti i tokom celog života pratilo me je osećanje preživljavanja… dok su se mnoge stvari oko mene raspadale; poput likova u filmu koji prelaze ulicu dok se uokolo ruše svi zidovi i nekim čudom ostaju neokrznuti i otresaju prašinu sa odeće, dok je ceo grad oko njih pretvoren u gomilu ruševina”.

Mada Njujork danas nije gomila ruševina, njegove prazne ulice su potresne. Još su potresnije – mada ne i neočekivane za nekog ko išta zna o stanju zdravstvenog sistema u Sjedinjenim Državama – slike pretrpanih bolnica bez dovoljno respiratora i hirurških maski, kao i šator-bolnica u Central parku koju je podigao Samarićanski fond, hrišćanska organizacija za ublažavanje posledica katastrofa, na čijem je čelu jedan fundamentalistički sveštenik. Dok se Tramp i Džared Kušner „uspešno nose sa situacijom, mnogi od nas imaju osećaj da smo dostigli tačku istorijskog preloma: svaki pomen o povratku u normalnost doživljavamo ne samo kao smešan već i neodgovoran. Naravno, još dajemo sve od sebe da odglumimo normalnost: sastanci i žurke onlajn olakšavaju izolaciju. Kao i Kuomovi dnevni izveštaji: lucidno, neveselo predstavljanje činjenica nasuprot halucinantnom buncanju na Trampovim konferencijama za novinare (što navodi inače ozbiljne ljude da zaborave da je Kuomo, dok je na sav glas tražio federalnu pomoć, pokušavao da obezbedi 400 miliona dolara smanjujući sredstva za njujorške bolnice).

U isti mah, pitam se da li će pravi pobednik u „ratu protiv pandemije biti „virtuelni život. Mogulima društvenih mreža, kao i autoritarnim liderima nikad nije bilo mrsko da nas drže u kući. Kad je Bil Gejts sugerisao da bi velika javna okupljanja mogla nestati u skorijoj budućnosti, Viktor Orban, Benjamin Natanjahu i Narendra Modi sigurno su se osmehnuli. „Čuli smo kako se udaljavaju sirene palestinskih bezbednosnih snaga, napisao mi je jedan prijatelj iz Ramale, „i pomislio sam da sigurno uživaju dok objavljuju zabranu kretanja (koja je upravo počinjala) nakon što su pretrpeli onu nametnutu od Izraela. A ipak, čini se da je ta mera potrebna u ovom času. Čak i ako nije tako, ko bi se sad usudio da izađe na barikade?

Bil Viders je umro krajem marta u 81. godini. Njegova najpoznatija pesma „Nasloni se na mene postala je himna zdravstvenih radnike koji leče obolele od novog korona virusa. Nakon što je objavljena vest o njegovoj smrti, verzija te pesme u izvođenju lekara iz Nju Hejvena kružila je na društvenim mrežama. Oni od nas koji žive sami pitaju se „na koga da se naslonim? Svakako ne na suseda, a pogotovo ne na roditelje. Dodirivanje je novi tabu. Dvojica ljudi koje sam poznavao su umrli: Moris Berger, likovni kritičar, kustos i aktivista za ljudska prava; i Majkl Sorkin, radikalni arhitekta i kritičar. Jedan prijatelj iz muzeja Vitni rekao mi je da je od virusa umro jedan njegov kolega u kasnim četrdesetim, otac dvoje dece.

Čovek živi od prirode, napisao je Marks, „i mora održavati neprestani dijalog s njom ako ne želi da izumre. Reći da je čovekov fizički i mentalni život povezan s prirodom naprosto znači da je priroda povezana sama sa sobom jer je čovek deo prirode.

Nelagoda socijalnog distanciranja nije zanemarljiva, ali nije ni smrtonosna, a u Americi se „zatvaranje u kuću ili stan može smatrati privilegijom, čak i luksuzom. Za one koji rade u bolnicama, isporučuju hranu ili obavljaju neke od ključnih poslova koje vladajuća elita ranije nije primećivala svaki dan protiče u suočavanju s rizikom od zaraze. Mnogi od njih se još voze metroom zato što nemaju drugi način da stignu do posla. U sedam uveče otvaramo prozore i aplaudiramo im.

U intervjuu za emisiju Soul! 1971. Vidersa su pitali zašto je rekao da je njegov prethodni posao – instaliranje toaleta u komercijalnim avionima – bio revolucionarniji od pevanja: „Đubretar je potrebniji od bejzbol igrača. On nije tako slavan, ali važnije mi je da moje smeće bude odneto nego da vidim sjajan udarac u bejzbolu. Mnogo bih lakše podneo da ne pevam mesec dana nego da mesec dana ne ulazim u kupatilo.


Karl Marks (CC0 Pixabay)

Sviđa mi se pomisao da bi se Marks složio sa ovim prizemnim objašnjenjem radne teorije vrednosti, a poslednje nedelje su nam pružile veoma ubedljiv dokaz njegove snage. (One su izazvale i gnevne reakcije protiv poznatih ličnosti koje su postavljale fotografije iz izolacije u svojim raskošnim holivudskim kućama). Ali još jedna dimenzija Marksove misli pomaže nam da rasvetlimo krizu koju je izazvao novi virus: svest o opasnostima kapitalizma po životnu sredinu. „Čovek živi od prirode, napisao je Marks, „i mora održavati neprestani dijalog s njom ako ne želi da izumre. Reći da je čovekov fizički i mentalni život povezan s prirodom naprosto znači da je priroda povezana sama sa sobom jer je čovek deo prirode.

Nemojmo previše laskati sebi zbog svoje pobede nad prirodom, upozorio je Engels u ,Dijalektici prirode’, jer svaka takva pobeda će nam se osvetiti”.

Pogrešno bi bilo reći – osim u metaforičnom smislu – da je kovid-19 osveta prirode. Kao što je tvrdila Susan Sontag, bolest nema značenje i onaj ko je tumači izlaže se riziku da stigmatizuje obolele – posebno ako se oni mogu predstaviti kao drugi: stranci, seksualno devijantni, ne-beli. Trampovi izlivi besa na kineski virus podstakli su zločine iz mržnje prema Amerikancima azijskog porekla. Grupa pravovernih Jevreja namerno je kašljala u lice mladom muslimanskom policajcu, koji je sad bolestan od virusa.

Uznemirava stopa smrtnosti Afroamerikanaca i Latinoamerikanaca, koji su i inače žrtve američkog medicinskog aparthejda.

Ali ako bolest nema nikakvo značenje, nasilje koje je podstakla, kao i obrazac inficiranja, teško može imati veće značenje. Stariji građani su posebno osetljivi, ali su to i siromašni i obojeni. Uznemirava stopa smrtnosti Afroamerikanaca i Latinoamerikanaca, koji su i inače žrtve američkog medicinskog aparthejda. Činjenica da je virus pogodio Sjedinjene Države takvom silinom svedoči ne samo o poricanju, lošem upravljanju i čistom amaterizmu s kojim je Trampova administracija reagovala na krizu, već i o infrastrukturnom propadanju zemlje. Amerika sve više izgleda kao propala zemlja.

Možda Amerika nije tigar od papira, kao što je rekao Mao, ali se daleko neuspešnije suočava s virusom nego što to čine Južna Koreja, Tajvan ili Nemačka – pa čak i Španija i Italija.

Jedna prijateljica iz Pakistana rekla mi je da je njena majka u Karačiju šokirana snimcima iz američkih bolnica. Ona nije jedina. Loše stanje našeg zdravstvenog sistema i bahatost savezne vlade za nas nisu ništa novo, ali mnogi ljudi u drugim zemljama su zapanjeni time što se najmoćnija zemlja pokazala slabijom na virus nego mnoge druge. Možda Amerika nije tigar od papira, kao što je rekao Mao, ali se daleko neuspešnije suočava s virusom nego što to čine Južna Koreja, Tajvan ili Nemačka – pa čak i Španija i Italija. Početkom januara, u vreme kad je pretio da će izazvati rat sa Iranom, Tramp je bio upozoren na opasnost od korona virusa, ali je odlučio da zanemari tu informaciju. Amerika je delimično sama kriva za ovu krizu kao i za druga poniženja koja je doživela od 11. septembra 2001. do danas: irački rat, uragan Katrina, finansijska kriza, Tramp na čelu zemlje.

Broj umrlih će se još povećavati zbog erozije poverenja javnosti koju ne izazivaju samo huškači sa ekstremne desnice poput Aleksa Džounsa već i Tramp, koji je hvalio hidroksihlorokin, netestirani čudotvorni lek protiv malarije (pokazalo se da taj lek proizvodi kompanija u koju on investira). Mreža „Foks njuz, koja se ne stidi nesuvislosti baš kao ni njen omiljenih predsednik, širila je ideju da je kovid-19 zavera (Kineza, ili Džordža Soroša, ili demokrata, ili svih zajedno) i uveravala da bolest koju virus izaziva nije nimalo teža od gripa. Verski fundamentalisti su se pridružili horu skeptika i tvrdili da nema potrebe za socijalnim distanciranjem. Evangelistkinja koju je intervjuisao Si-En-En rekla je da bez oklevanja prisustvuje bogosluženjima jer je „pokrivena Isusovom krvlju. Jedan ortodoksni Jevrejin je rekao da njegov šofer štiti trubom od ovnujskog roga.

Globalna kriza zahteva koordiniran globalni odgovor. Ali takva koordinacija je postala nezamisliva s obzirom na oživljavanje autoritarne nacionalističke vladavine, kojoj je Vašington i te kako doprineo, pa je tako svaka zemlja uglavnom sama trpela krizu i brinula o bolesnima. Kovid-19 dolazi u trenutku kad je globalno selo finansijska realnost, ali se osula vera koja je to selo podupirala. Međuzavisnost unutar sela je priznata činjenica, ali činjenica su i ogromne, surove nejednakosti koje mu omogućavaju da funkcioniše. Liberalne osobenosti ovog sela, kao što su izbori i slobodni mediji, uglavnom su privilegija – sve manja – onih koji žive u zapadnoj Evropi i severnoj Americi. Sad je polovina tog sela u karantinu, na nebu nema aviona i čistije je nego ikada, a ceo sistem pauzira.

Rafael Gomes Nieto, poslednji preživeli član francuske oklopne jedinice La Nueve, koja je odigrala važnu ulogu u oslobađanju Pariza, umro je 31. marta od kovida-19, u dobi od 99 godina. Ovaj španski republikanac kaže da je bio dobrovoljac u toj jedinici zato što je „želeo da se bori za dobro i čovečnost. Kako čudno danas zvuče takva osećanja. „Žalosni paradoks našeg veka, piše Maluf u „Brodolomu, jeste to što „prvi put u istoriji imamo sredstva da oslobodimo ljudsku vrstu od svih boleština koje je napadaju i da je mirno povedemo ka dobu slobode, napretka… planetarne solidarnosti i zajedničkog prosperiteta; a mi se velikom brzinom krećemo u suprotnom smeru”.

Svet je, piše Maluf, zastranio, njegovi žitelji su izgubili kompas i sve su podložniji raznim vrstama magijskog mišljenja, od religijskog fundamentalizma do verovanja u „nevidljivu ruku. Mislimo da napredujemo, a zapravo zastranjujemo.

Tokom većeg dela 20. veka levi pokreti različitih boja – komunisti, socijalisti, socijaldemokrati, borci za Treći svet – širili su vizije međunarodne solidarnosti. Ali, kao što primećuje Maluf, globalizacija je bila „praćena slabljenjem svih pokreta i doktrina koji se bore za tu vrstu univerzalnosti. Od sloma Sovjetskog Saveza, nije se pojavio nijedan pokret s projektom preobražavanja društva u skladu sa egalitarnim načelima – nijedan moralni ekvivalent proleterskog internacionalizma. Čak je i socijaldemokratija, umereni pokušaj kombinovanja tržišta sa socijalnom zaštitom, kontaminirana neuspehom komunizma i obezvređeno je i sâmo načelo jednakosti. Država, koja „ima suptilnu, neuhvatljivu, a ipak nezamenljivu ulogu postala je objekat korozivnog nepoverenja ne samo među konzervativcima, već i među liberalima, koji su prigrlili tržište i racionalizovali nejednakosti koje ono proizvodi. Svet je, piše Maluf, zastranio, njegovi žitelji su izgubili kompas i sve su podložniji raznim vrstama magijskog mišljenja, od religijskog fundamentalizma do verovanja u „nevidljivu ruku. Mislimo da napredujemo, a zapravo zastranjujemo.


Amin Maluf (Wikipedia)

Kako smo izgubili kompas? Kad je brod počeo da skreće s kursa? Maluf stavlja naglasak na 1979, „godinu velikog preokreta, kad su Margaret Tačer i Ronald Regan objavili rat socijaldemokratiji i državi blagostanja, kad je Homeini došao na vlast u Iranu, kad je Deng Sijaoping otvorio Kinu prema tržištu, a Sovjetski Savez započeo svoju razornu invaziju Avganistana. Koliko god ti događaji bili različiti, Maluf veruje da su svi deo istog istorijskog zaokreta, jer su tržišna ideologija i verski fundamentalizam ne samo nadvladali komunizam već i izazvali slabljenje socijaldemokratije, sekularizma i drugih univerzalističkih ideala. (Maluf vidi kraj Hladnog rata kao boks meč između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza, a sudija je Kina, koja je na kraju proglasila Sjedinjene Države pobednikom tako što je i sama prigrlila kapitalizam). „Konzervativizam je postao revolucionaran, dok je levica postala konzervativna, prisiljena da brani prošle uspehe. Danas je rezultat jasan: „svet u raspadu u kome je „većina… prestala da veruje u napredak i blagostanje za sve.

Maluf nije prvi izneo te argumente. Ali on svoju analizu temelji na sećanju na Bliski istok koji je upoznao u detinjstvu. Za žitelje Bliskog istoka iz njegove generacije, gubitak sveta nije ništa novo. A u „Brodolomu on sugeriše da je ono što svet sad doživljava – otvrdnjavanje razlika u krute, antagonističke identitete; širenje verskog fundamentalizma i teorije zavere; jačanje nepoverenja, straha i nadzora; kidanje mreža socijalne sigurnosti – nešto što žitelji Levanta dobro poznaju. On odaje velikodušno, elegično priznanje bliskoistočnom modelu multikulturalizma, u kom su muslimani, hrišćani i Jevreji živeli jedni pored drugih i poštovali svoje različitosti. Pomračen, a zatim i pokopan nacionalističkim strastima (panarabizam, cionizam), bio je to eksperiment osuđen na propast i Maluf zna da njegove reči zvuče nostalgično. Ipak, insistira na tome da je to model koji radi i koji drugima može poslužiti kao uzor.

Kad sam prvi put pročitao „Brodolom pomislio sam da je posredi važan iskorak, ako ne i čin magijskog mišljenja. Ali dok sam ponovo čitao tu knjigu prošle nedelje, tokom jedne od usamljeničkih šetnji po opustelim ulicama Bruklina, još više me je zaprepastila umesnost – ili alegorijska snaga – Malufovih argumenata. Gubitak Bliskog istoka je svetski gubitak; ono čemu smo danas svedoci otkriva sličnu logiku raspadanja, u kojoj nacionalne, etničke i verske razlike postaju tribalizovane u planetarnim razmerama. Sjedinjene Države, koje su se dugo izdavale za kapetana broda, prihvatile su logiku dezintegracije bez kompasa pod geslom „učinimo Ameriku ponovo velikom. Na svet koji je naslikao Maluf – dezorijentisan i opasno nejednak, rasparčan u grupe zasnovane na identitetu, međusobno zaraćene, ali bez izuzetka verne tržištu – obrušio se kovid-19. „Teško mi je da zamislim, piše on, „kako bi se ponašali naši savremenici kad bi naši gradovi sutra bili pogođeni masivnim napadima nekonvencionalnim oružjem – bakteriološkim, hemijskim ili nuklearnim. Sada više ne mora to da zamišlja.

(Izvor Peščanik)

O autoru

administrator

Ostavite komentar