ARGUSOV POGLED

MEDICINA KAO RELIGIJA

331 pregleda

Moguće je da je epidemija koju živimo aktualizacija globalnog građanskog rata koji će, kao što tvrde najpronicljiviji politikolozi, zauzeti mesto nekadašnjih svetskih ratova. Sve zemlje i svi narodi su u neprestanom ratu sa sobom, jer je nevidljivi i neuhvatljivi neprijatelj s kojim se borimo već u nama.


Đorđo Agamben

Mislim da je već izvesno vreme očigledno da je nauka postala religija našeg doba, ono u šta ljudi veruju da veruju. U moderno doba na Zapadu su koegzistirale – i u određenoj meri nastavljaju da koegzistiraju – tri velike veroispovesti: to su hrišćanstvo, kapitalizam i nauka. Kroz istoriju modernosti te tri „religije su se često ukrštale, povremeno sukobljavale i mirile na nove načine, da bi vremenom dostigle stabilan odnos miroljubive i uređene koegzistencije, ako ne i istinske i poželjne saradnje u službi opšteg interesa.

Novost je to da je u ratu između nauke i druge dve religije počeo novi podzemni i nerazrešivi sukob koji je dosad prolazio gotovo neprimećen, sukob u kom nauka svakodnevno odnosi pobede i dobija priliku da reguliše sve aspekte našeg života na još neviđene načine. Za razliku od sukoba iz prošlih vremena, bitka koja se sada vodi ne tiče se teorije ili opštih načela već, ako tako mogu reći, same prakse kulta. Kao i svaka religija, nauka poznaje više oblika i nivoa organizacije svojih struktura: preciznim i strogim elaboracijama dogme u domenu teorije odgovara veoma široka i opšteprihvaćena praksa kulta koja koincidira sa onim što inače nazivamo tehnologijom.

Nije više dovoljno samo popiti lekove, posetiti lekara ili otići na operaciju kad se mora: život ljudskih bića mora se u celosti i u svakoj instanci pretvoriti u mesto neprestanog služenja kultu. Neprijatelj, virus, već je među nama i zato se moramo boriti bez prestanka, bez izgleda za primirje.

Ne iznenađuje to što je u novom ratu religija uloga protagoniste pripala onom segmentu nauke koji se odlikuje najmanje rigoroznom dogmatikom i naglašenom pragmatičnošću: to je medicina, skup disciplina čiji je neposredni predmet živo telo ljudskog bića. Pokušajmo da sumiramo suštinski karakter te trijumfalne religije sa kojom smo sve češće prinuđeni da svodimo račune.

  1. Prva osobenost je to što medicina, kao i kapitalizam sam, nema potrebe za specijalizovanom dogmatikom, jer fundamentalne pojmove pozajmljuje iz biologije. Za razliku od biologije, medicina ih artikuliše u jednom gnostičko-manihejskom smislu, to jest naglašavanjem dualističke opozicije. Otuda postoji zli bog ili zlo načelo, to jest bolest sa bakterijama i virusima kao glavnim akterima; s druge je dobri bog ili dobro načelo, ali ne kao zdravlje, već kao oporavak, a njegovi glavni akteri, uči ovaj kult, jesu lekovi i terapija. Kao i u svakoj gnostičkoj veri, dva načela su jasno razdvojena, mada se u praksi događa da se jedno zagadi drugim, pa se može dogoditi da dobro načelo i lekari koji ga zastupaju pogreše i nehotice pređu na stranu neprijatelja, što ni najmanje ne ugrožava stvarnost dualizma i nužnost praktikovanja kulta kojim dobro načelo vodi svoje bitke. Važno je i to što teolozi koji razvijaju strategiju dolaze iz virusologije, nauke koja nema sopstveno mesto već stoji na granici biologije i medicine.
  1. Praksa kulta, kao i svaka liturgijska praksa, dosad je bila sporadična i vremenski ograničena, ali neočekivani događaj kom prisustvujemo učinio ju je trajnom i sveprisutnom. Nije više dovoljno samo popiti lekove, posetiti lekara ili otići na operaciju kad se mora: život ljudskih bića mora se u celosti i u svakoj instanci pretvoriti u mesto neprestanog služenja kultu. Neprijatelj, virus, već je među nama i zato se moramo boriti bez prestanka, bez izgleda za primirje. I u hrišćanstvu je bilo sličnih totalitarnih tendencija, ali one su bile ograničene na pojedince – pre svega monahe – one koji su odlučili da život posvete „neprestanoj molitvi. Medicina kao religija prihvata nauk Svetog Pavla, ali ga istovremeno izvrće: dok su se monasi molili okupljeni u manastirskim zajednica, novi kult od nas traži ne samo da budemo mnogo revnosniji nego i da pritom ostanemo izolovani i udaljeni jedni od drugih.

 

  1. Kult više nije stvar slobodnog izbora i ne podleže sankcijama samo unutar duhovnog reda, jer njegova praksa mora biti normativno obavezujuća. Savez religije i profane vlasti, naravno, nije ništa novo; novo je to što temelj saveza nije više ispovedanje dogme, kao što je bio slučaj sa crkvenim jeresima u prošlosti, već samo praktikovanje i slavljenje kulta. Profana vlast mora voditi računa da se liturgija medicinske religije, koja danas praktično koincidira sa samim životom, do detalja poštuje u svemu što činimo. Očigledno je da imamo posla sa kultom, a ne sa racionalnim i naučno utemeljenim zahtevima. Najčešći uzrok smrti u našoj zemlji su kardiovaskularne bolesti. Znamo da bi se broj takvih smrti mogao smanjiti zdravijim životom i ishranom. Ali nijednom lekaru nije palo na pamet da traži da se zdrav život i zdrava ishrana koje nam preporučuju propišu zakonom koji bi ex lege nalagao šta smemo da jedemo i kako smo dužni da živimo, pretvarajući tako čitav život u domen propisanih medicinskih tretmana. Ali to se sada čini i ljudi bar zasad prihvataju promenu kao da se sve to podrazumeva, odričući se slobode kretanja, rada, prijateljstva, ljubavi, društvenih kontakata, sopstvenih verskih i političkih uverenja.

Vidimo da su druge dve religije Zapada, Isusova religija i religija novca, prepustile primat medicini i nauci, reklo bi se bez borbe. Crkva se lako i bez otpora odrekla sopstvenih načela, zaboravljajući da je svetac čije ime papa nosi grlio gubavce, da je jedna od obaveza hrišćanskog milosrđa briga o bolesnima, da se svete tajne ne mogu primati bez ličnog prisustva. Uz izvesno negodovanje i kapitalizam je pristao na gubitke o kojima nekada nije smeo ni da razmišlja, verovatno u nadi da će uskoro uspeti da se nagodi sa novom religijom, koja je u ovom trenutku, čini se, spremna za pogodbu.

  1. Medicina kao religija bezrezervno prihvata eshatološku nužnost koju je hrišćanstvo negde usput izgubilo. Sekularizacijom teološke paradigme spasenja kapitalizam je već eliminisao ideju o poslednjim danima i zamenio je trajnim stanjem krize, bez kraja i mogućnosti iskupljenja. Krisis je izvorno medicinski termin koji se u Hipokratovom korpusu odnosio na trenutak procene lekara o tome hoće li pacijent preživeti bolest. Teolozi su preuzeli reč da bi opisali strašni sud koji će se odigrati na kraju vremena. Stanje vanrednosti u kom živimo upućuje na zaključak da je medicina kao religija sjedinila trajnu krizu kapitalizma sa hrišćanskom idejom o kraju vremena, o eschatonu kojim se konačna odluka uvek približava, u pokušaju da upravlja ovim procesom najavljivanja i odlaganja tako da ga nikada konačno ne razreši. To je religija sveta koji oseća da je kraj stigao ali, kao Hipokratov lekar, još ne zna hoće li preživeti ili umreti.
  1. Slično kapitalizmu, a za razliku od hrišćanstva, medicina kao religija ne nudi mogućnost spasenja i iskupljenja. Naprotiv, oporavak za kojim se traga uvek je privremen, jer virus, taj zli bog, ne može biti trajno eliminisan i nastaviće da mutira u nove, navodno uvek još opasnije oblike. Epidemija, kao što etimologija reči pokazuje (demos je kod Grka narod kao političko telo, a polemos epidemios kod Homera građanski rat), pre svega je politički koncept, novi teren svetske politike – ili ne-politike. Moguće je da je epidemija koju živimo aktualizacija globalnog građanskog rata koji će, kao što tvrde najpronicljiviji politikolozi, zauzeti mesto nekadašnjih svetskih ratova. Sve zemlje i svi narodi su u neprestanom ratu sa sobom, jer je nevidljivi i neuhvatljivi neprijatelj s kojim se borimo već u nama.

Kao što se kroz istoriju mnogo puta događalo, filozofi će ponovo morati da povedu bitku sa religijom, ali ovog puta to nije hrišćanstvo, već nauka, ili onaj njen deo koji je uzeo oblik religije. Ne znam da li će ponovo goreti knjige i da li će ih upisivati na spiskove zabranjenih naslova, ali siguran sam da će mišljenje onih koji tragaju za istinom i odbacuju prihvaćenu laž biti suzbijano, što se već događa, i da će ih optuživati za širenje lažnih vesti (vesti, a ne ideja, jer vesti su važnije od stvarnosti!). Kao i u svakoj vanrednoj situaciji, stvarnoj ili izmišljenoj, ponovo ćemo gledati kako neuki kleveću filozofe i kako se podli bogate od katastrofe koju su sami proizveli. Sve se već događalo i ponovo će se događati, ali oni koji svedoče istinu neće odustati, jer niko ne može zameniti reči svedočenja.

(Izvor Peščanik)

O autoru

administrator

Ostavite komentar