ARGUSOV POGLED

NOVI „GOSPODIN IKS”

277 pregleda

Mekmasterov članak o dolazećem sukobu SAD i Kine neodoljivo podseća na članak „gospodina iks” (Džordž Kenan) iz 1947. kojim je praktično počeo prvi Hladni rat.

Prf. dr Fransis Sempa

Izdanje časopisa „Atlantik” za maj 2020. godine u sebi sadrži članak pod nazivom „Kako Kina vidi svet” koji je napisao penzionisani američki general i bivši Trampov savetnik za nacionalnu bezbednost Herbet Rejmond Mekmaster. Članak predstavlja odlomak iz Mekmasterove nove knjige „Ratišta: borba za odbranu slobodnog sveta”. Tekst je mogao biti naslovljen i kao „Izvori kineskog ponašanja”, jer tako podseća na čuveni članak Džordža F. Kenana iz 1947. godine u „Forin afersu” pod nazivom „Izvori sovjetskog ponašanja”, koji je Kenan napisao pod pseudonimom „Iks”.

Kenanov članak, koji se pojavio u ranoj fazi američkog hladnog rata sa Sovjetskim Savezom, osvrnuo se na istoriju, ideologiju i geopolitiku kako bi prepoznao korene sovjetske spoljne politike i preporučio da Sjedinjene Države primene strategiju čvrstog i opreznog obuzdavanja. Bila je to politika koju su Sjedinjene Države sledile, u ovom ili onom obliku, u narednih 40 godina, sve dok se, kako je Kenan predvideo, Sovjetski Savez nije raspao.

Jesinstvena prilika
Mekmaster se danas, kao i Kenan 1947. godine, osvrće na istoriju, ideologiju i geopolitiku da bi objasnio kako američki rival – u ovom slučaju kinesko komunističko rukovodstvo – posmatra svet. Istorija Kine, primećuje Mekmaster, kombinuje periode veličine i samopouzdanja sa vremenima nevolja i unutrašnjih nemira. Kada je Mekmaster posetio Kinu novembra 2017. godine, on je među kineskim liderima osetio kolosalnu ambiciju koju je delom podsticala nesigurnost. Zabranjeni grad i slike Kine koje ona emituje svom narodu i svetu, piše on, odražavali su „kontrast između spoljašnjeg samopouzdanja i unutrašnje strepnje”.

Kombinacija spoljašnjeg samopouzdanja i unutrašnje političke nesigurnosti među kineskim liderima proizvela je rigidni autoritarijanizam kod kuće i sve asertivniju spoljnu politiku. Predsednik Si Đinping i drugi kineski lideri predviđaju novo „zlatno doba” kineske istorije, koje podseća na Kinu tokom vladavine dinastije Ming u periodu između 1368. i 1644. godine, što je period, objašnjava Mekmaster, ogromnih ekonomskih, teritorijalnih i kulturnih dostignuća. Značajno je što taj period obuhvata i prvo doba kineske pomorske sile, kada je admiral Dženg He „krenuo na sedam putovanja oko Zapadnog Pacifika i Indijskog okeana”. Ovo je Sijev takozvani „kineski san”.

Bilbord sa likom Si Đinpinga

Deo kineske nesigurnosti proizilazi iz onoga što zvaničnici kineske Komunističke partije nazivaju „vekom poniženja”, kada je od sredine 19. veka pa do pobede kineskih komunista oktobra 1949. godine, Kina izgubila niz ratova, postala interno slaba i podeljena, i bila pljačkana od strane zapadnih kolonijalnih sila. Deo kineske ambicije, s druge strane, potiče iz njene duge istorije i civilizacije u srcu Azije, i iz ideologije maoizma-lenjinizma, koja i dalje ima uticaja na partijsko rukovodstvo. „Strahovi i ambcije su nerazdvojni”, piše Mekmaster. „Oni objašnjavaju zašto je kineska Komunistička partija opsednuta kontrolom – i iznutra i spolja”.

Još gore je to što, piše Mekmaster, partijski lideri vide rani 21. vek kao „jedinstvenu stratešku priliku” za prestizanje Sjedinjenih Država kao vodeće svetske sile i kreiranje međunarodnog poretka koji ne bi bio baziran na zapadnim liberalnim vrednostima, već na autoritarnom kineskom modelu. U tom cilju, Komunistička partija Kine je integrisala svoje napore „u svim oblastima administracije, industrije, akademije i vojske”.

Strateški narcizam
Mekmaster identifikuje tri kraka kineske strategije: „kooptiranje, prisilu i prikrivanje”. To uključuje ono što Mekmaster naziva „državom nadzora bez presedana”, građanstvo izloženo partijskoj propagandi i oštro suzbijanje unutrašnjeg nezadovoljstva, uključujući i ono u Hongkongu.

Ti kraci su takođe očigledni i u kineskoj spoljnoj politici u kojoj, prema Mekmasteru, aktuelni kineski lideri „imaju za cilj da uspostave modernu verziju tributarnog sistema koji su kineski carevi koristili za uspostavljanje autoriteta nad vazalnim državama”. Ključni deo tog napora jeste „Inicijativa pojas i put” (BRI), koju Mekmaster vidi kao veliku geopolitičku strategiju za proširenje kineskog uticaja na centralnu Aziju, Evropu, Afriku i šire. On piše: „’Inicijativa pojas i put’ zahteva više od hiljadu milijardi dolara investicija u nove infrastrukturne projekte širom indopacifičkog regiona, Evroazije i šire. Njena prava svrha je da se Kina pozicionira kao čvorište trgovinskih puteva i komunikacionih mreža”.

On opisuje BRI kao oblik ekonomskog kolonijalizma koji zemlje u razvoju vodi u „bezobzirnu dužničku zamku”, nakon čega one postaju vezane za Kinu. „Kina kupuje dug u zamenu za imovinu”, objašnjava Mekmaster, „ne bi li stekla kontrolu nad… lukama, aerodromima, branama, elektranama i komunikacionim mrežama”. Štaviše, kineske komercijalne kompanije koje posluju u ostatku sveta povezane su sa Narodnooslobodilačkom armijom (PLA) i Ministarstvom državne bezbednosti kako bi se osigurala kontrola od strane rukovodstva Komunističke partije. A BRI ima i kopnenu i pomorsku komponentu, što Kinu čini i kontinentalnom i pomorskom silom, o čemu svedoče njeni agresivni potezi u Istočnom i Južnom kineskom moru, i sve veća pomorska prisustnost u Indijskom okeanu.

Nekada su – piše Mekmaster – američki kreatori politike verovali da će kineska liberalizacija ekonomske politike, koja je proizvela tako dramatičan ekonomski rast, neizbežno dovesti i do političke liberalizacije. Mekmaster ovo pogrešno viđenje naziva „strateškim narcizmom”, upozoravajući da ono mora biti zamenjeno onim što on naziva „strateškom empatijom”. Strateška empatija, piše on, „uključuje pokušaj da se razume kako svet izgleda drugima i kako njihove percepcije, emocije i aspiracije utiču na njihovu politiku i postupke”.

Agresivno nadmetanje
Takav pogled – zasnovan na pažljivom proučavanju istorije i iskustva – uči nas da se kineska Komunistička partija neće interno liberalizovati a da u svetu neće delovati u skladu sa međunarodnim pravilima postavljenim od strane SAD. Umesto toga, piše Mekmaster, kineski cilj je da zameni trenutni međunarodni poredak onim koji predvodi Komunistička partija Kine. Kina će nastaviti da primenjuje „ekonomsku agresiju” i nastojaće da stekne kontrolu nad „strateškim geografskim lokacijama i uspostavi područja ekskluzivnog prisustva”. Drugim rečima, neposredni cilj Kine je da smanji a zatim i eliminiše američki uticaj u indopacifičkom regionu.

Kao Džordž Kenan u svom članku iz 1947. godine, Mekmaster članak u „Atlantiku” zaključuje preporukama za američku spoljnu politiku i borbu sa kineskim izazovom. Ali ovo je deo u kome je Mekmaster zakazao. Kenan je u svom čuvenom članku predložio veliku strategiju obuzdavanja sovjetsko-komunističkih ekspanzionističkih tendencija time što će Amerika uzvratiti primenom „kontrateže” u ključnim geografskim područjima u kojima Sovjeti preduzimaju agresivne poteze. Mekmaster preporučuje kažnjavanje kompanija koje sarađuju sa kineskim represivnim aparatom; razvoj komunikacione infrastrukture za zaštitu osetljivih podataka od kineske krađe; preduzimanje oštrijih bezbednosnih mera protiv agenata kineskog uticaja u Sjedinjenim Državama; i jačanje veza sa kineskim iseljenicima u Sjedinjenim Državama. SAD se moraju „agresivno nadmetati” sa Kinom, piše on.

Donald Tramp i Herbert Mekmaster

Agresivno nadmetanje daleko je od čvrstog i obazrivog obuzdavanja, ali Mekmasterova analiza ipak ukazuje na tu vrstu politike. Mekmaster, poput Kenana, prepoznaje američke prednosti u ovom nadmetanju. „Slobodna razmena informacija i ideja”, piše Mekmaster, „jeste jedinstvena komparativna prednost i veliki pokretač inovacija i prosperiteta”. On prepoznaje da su sloboda izražavanja, sloboda medija, različitost, tolerancija i vladavina prava kvaliteti koji jačaju Sjedinjene Države u ovom geopolitičkom nadmetanju sa sve autoritarnijim režimom koji opstaje zahvaljajući snažnom suzbijanju upravo tih osobina.

Mekmasterove preporuke o vođenju politike zastrašivanja neće dovesti do postepenog opadanja ili stagnacije kineske komunističke sile. Politika čvrstog i obazrivog obuzdavanja, zasnovana na razumevanju kineske istorije i geografije Indo-Pacifika, bila bi efikasnija i konzistentnija sa tradicijom američke spoljne politike koja prepoznaje potrebu sprečavanja neprijateljske države da kontroliše ključne centre moći u evroazijskoj kopnenoj masi. U svom čuvenom članku iz 1947. godine, Kenan je pozdravio izazov postavljen od strane sovjetskog komunizma koji je, kako je napisao, učinio da bezbednost Amerikanaca „zavisi od toga da li će moći da funkcionišu kao celina i da prihvate odgovornost moralnog i političkog vođstva koje im je istorija očigledno namenila”. 

(Izvor Novi Standard)

O autoru

administrator

Ostavite komentar