PODVIZANJE UMA

POSTHUMANI NIHILIZAM

577 pregleda

Štaviše, moćne finansijske korporacije, podržavajući i usmeravajući tehnološki razvoj o kome je reč, uspevaju da tim putem povedu rat na globolnom nivou iz onih istorijski istih imperijalističkih (sad deregularnih, neoliberalnih) poriva za uvećanjem kapitala i porobljavanja nerazvijenih zemalja i malih i neistorijskih” naroda. Iskazujući, po svemu, prikrivene znake težnje za njihovim potiranjem i smanjenjem broja stanovništva na Zemlji.


Prof. dr Milan D. Tasić

Engleskinja Meri Šeli (1797-1851) je imala osamnaest godina kada je, pre dva stoleća, napisala roman Frankenštajn, ili moderni Prometej (1818). Reč je o romanu-fikciji, čiji glavni junak Viktor Frankenštajn, naučnik-znalac, sazdaje od mrtvih tvari ponovo ljudsko biće, u nameri da bude ono sad umno i lepo. Međutim, kad bude ono po velični i izgledu tek nezgrapna rugoba u odnosu na čoveka, njegov tvorac, najpre beži od njega, a zatim se vraća da bi ga uništio. Ali ga ne nalazi, jer je bilo pobeglo među ljude, kad umesto toga Frankenštajn doznaje da mu je ubijen brat. Jedna smrt za koju je bila optužena njegova sobarica, osuđena i pogubljena, mada je stvarni ubica bilo čudovište, koje je činilo zla ljudima, sveteći se stoga što su se oni odvraćali od njega, a oklevetavši sobaricu. Itd.

Na čoveka se, dakle, u mitovima i epovima gledalo oduvek kao na biće čiju moć treba uvećati i fizički i umno, a ne samo kao na grešno i bogobojažljivo” stvorenje, kome je ostavljeno tek da ustrajnim molitvama povrati jednom izgubljen život u raju.

U svojoj mašti se, dakle, mlada književnica obratla bila jednom veštački sazdatom biću, u nameri da ono bude i umnije i lepše od čoveka, no, ne časeći časa, ono se okrenulo protiv svog tvorca i zaratilo s svim ljudima. Slučaj koji nalazi pandan u samoj biblijskoj povesti o postanku sveta, onda kada je Bog stvorio prvog čoveka Adama, po obličju svojemu”, od praha zemaljskog (i muško i žensko dok mu nije udahnuo život i svest) ili, pak, u jednoj legendi iz 19. veka, po kojoj je jevrejski mističar i filozof Rabin Lou iz Praga načinio od gline poluljudsko biće, bez duše, zvano Golem. Jednako kao i u najstarijem književnom delu na svetu, Epu o Gilgamešu” iz Mesopotamije (270 g. pre ne. e.), čiji je glavni junak Enkidu napravio boginju Aruru, takođe od blata, prizivajući je da se bori protiv vavilonskog vladara Gilgameša jer je nanosio mnoga zla ljudima.

Na čoveka se, dakle, u mitovima i epovima gledalo oduvek kao na biće čiju moć treba uvećati i fizički i umno, a ne samo kao na grešno i bogobojažljivo” stvorenje, kome je ostavljeno tek da ustrajnim molitvama povrati jednom izgubljen život u raju. Bog je, dakle, stvorio čoveka, jednom zauvek, onakvim kakav jeste, kao što kaže i Dante u Božanstvenoj komediji”: Prevazići ljudsko ne može se” (Pevanje prvo, Raj).

No, još je Prometej, videvši da čovek nema ni čeljusti, ni kandže, ni perje, da se zaštiti i uveća svoju moć, ukrao vatru sa Olimpa i podario mu je, a što on nije prestao da čini, pogotovo težeći iskrama znanja” razvijajući nauku. No u tome je po svemu otišao toliko daleko da je već uputio izazov” i samoj prirodnoj selekciji i Darvinovoj teoriji evolucije, zašavši već dobrano u futuristička stanja posthumanizma”, transhumanizma”, nihilizma” i sl.

(Public domain)

A jer će, zahvaljujući napretku kibernetike, biotehnologije, veštačke inteligencije, informatike i slično, moći on da stalno iznova poboljšava” svoja fizička i psihička stanja: da više radi, a manje spava, da duže i zdravije živi itd. Korišćenjem, recimo, nanorobota koji bi imali moć da obolele i oštećene ćelije organizma prosto zamene biološki validnim i s izvesnog aspekta poželjnim, kao što bi mogli oni da čoveku omoguće” i stanje samog blaženstva, putem uticaja na ćelije u mozgu itd. On sam bi postupno robotizovao delove svog tela, stvorivši od njega hibrid, prozvan kiborg”, jer bi ulogu pojedinih organa sad preuzeli veštački implanti itd.

Tako je čovek, na istom futurističkom talasu mogućnosti stalnog uvećanja svojih telesnih moći, zadobio želju i za besmrtnošću jer bi mogao biti neograničeno dugo zamrznut i po želji u budućnosti probuđen itd.

Inače, sami roboti, računari, virtuelni algoritmi i dr. ispoljavali bi inteligenciju superiorniju od čovekove, imajući pritom moć da obavljaju sve delatnosti koje su čoveku po prirodi” pripadale oduvek i umesto njega. Bila bi kompjuterizovana proizvodnja, imali bismo dronove koji bi mogli mesecima da upravljaju brodovima bez kontrole, ili pak algoritme koji bi uspešnije predviđali kretanje akcija na berzama od čoveka i sl. Svetom bi zavladala jedinstvena, nad svime protegnuta, veštačka inteligencija, oličena u globalnoj mreži, internetu, čiji bismo svi mi bili sastavni deo. Tako je čovek, na istom futurističkom talasu mogućnosti stalnog uvećanja svojih telesnih moći, zadobio želju i za besmrtnošću jer bi mogao biti neograničeno dugo zamrznut i po želji u budućnosti probuđen itd.

Jer prema projektu transhumanista iz Silicijumske doline, ne bi postojala bitna razlika između čoveka i računara, organskog i mašinskog, subjektivnog i objektivnog, humanog i nehumanog.

Ali se pri svemu tome lako prepoznaje jedna iz korena izmenjena socijalna slika o njemu za koju znamo, slika o čoveku u zajednici ljudi, uređenoj na osnovu postojećih religijskih dogmi i pravila morala. Reč je o izgradnji jednog sve humanijeg društva, pravednijeg i uvek boljeg, kome on oduvek nije perestajao da teži, a koje bi počivalo na božanskim načelima, bez kojih bi on zapao u moralnu degradaciju i, neizbežno, u socijalnu katastrofu. Tako imamo sada da je društvo koje je dosad sakralizovalo čoveka, već na izmaku, budući prožeto” nepreglednom zajednicom bežičnih mreža, interneta, robota, najrazličitijih mehaničkih naprava i slično, čime najneposrednije biva ugrožen lični život jedinki, a kojim je samo ona vladala dotle oduvek. Jer prema projektu transhumanista iz Silicijumske doline, ne bi postojala bitna razlika između čoveka i računara, organskog i mašinskog, subjektivnog i objektivnog, humanog i nehumanog.

Sad se na ljudsko biće gleda kao na biološki slabo, lomljivo i krhko, da bi moglo ono da iznese na sebi tehnološku utopiju pomenutih promotera ere posthumanizma, kao ne drugo do nihilizma, težeći svojevidnom nadčoveku”. Sve i da je Dante ukazivao, kao što smo rekli, da ne može čovek da prevaziđe sebe”, do na način milosti božje, radi koje se i Isus Hrist otelovio u ljudsko biće, ne bi li čoveka i sav ljudski rod otrgnuo od večite smrti. A da sad umesto očovečenja, globalisti i drugi prizivaju radije Antihrista, onda kada se zalažu za prihvatanje vrednosti” s one strane onih već civilizacijski odavno ustaljenih: satanizma, pedofilije, raznovidnih poroka itd. – ne drugde do na putu vlastitog samouništenja.

Sada bi premoćne inteligentne mašine imale moć da podvedu pod svoje” i lični i kolektivni život jedinki na čitavoj planeti i da zađu čak u njihova psihička stanja, stanja zdravlja i bolesti, drastično ograničivši svima lični život u slobodi. Ostalo bi ljudskoj jedinki, da bi preživela, da izvršava tek obaveze koje su joj naznačene, a da kao samosvojna ličnost obitava u tragovima. Bila bi ona ne drugo do statistička promenljiva, suspektivno, ili kontrolisano mesto s određenog aspekta, ono koje se opire, ili podvrgava globalnoj kontroli i sl.

Štaviše, moćne finansijske korporacije, podržavajući i usmeravajući tehnološki razvoj o kome je reč, uspevaju da tim putem povedu rat na globolnom nivou iz onih istorijski istih imperijalističkih (sad deregularnih, neoliberalnih) poriva za uvećanjem kapitala i porobljavanja nerazvijenih zemalja i malih i neistorijskih” naroda. Iskazujući, po svemu, prikrivene znake težnje za njihovim potiranjem i smanjenjem broja stanovništva na Zemlji.

Inače, mašine donose odluke same u trenutku i brže od nas, kao i što čine to često bolje od čoveka. Kadre su da obrade neograničeno mnoštvo podataka, kao i procesa vrlo velike složenosti, a što čoveku ne bi pošlo za rukom, kao što mogu i da same uče i da čak povedu dijalog” između sebe, na vlastitom jeziku. Osim toga, za razliku od čoveka, njihova je moć potencijalno bez granice, u smislu sticanja znanja, vladanja brojem operacija, pamćenja i dr.

Pa, ipak, možemo li se mi do kraja uzdati u njihove odgovore i, uopšte, smemo li ljudsko biće da smatramo mostom” ka postčoveku”, onom koji se, radije, prenatrpan senzorima i čipovima, latio puta među zvezdama? Ili: mogu li se roboti smatrati kao ličnosti? Umeju li oni da kažu ne i koju bi svest posedovao takav postčovek” o bićima sličnim sebi, kao i u odnosu na čoveka samog, koji bi onda, nema sumnje, ostao na Zemlji, neslobodan, bolestan i zapušten, ne prestajući da neguje u sebi sećanje na hrišćansku ljubav prema bližnjem, ili na mir božji i dobru volju međuljudima”?

O autoru

administrator

Ostavite komentar