ARGUSOV POGLED

UVUČENI U „PLES SMRTI”

706 pregleda

Ukoliko usvojimo pravi pristup, nastupanje „novog tehno-čoveka, voljnog roba daljinski kontrolisanog svevidećom i svemogućom državom, neće biti zagarantovano.


Pepe Eskobar

Između neodgovornosti elita i totalne fragmentacije građanskog društva, COVID-19, kao remetilac mašinerije, pokazuje kako je kralj-sistem zapravo go.Bivamo uvučeni udance macabre – u bukvalnom prevodu ples smrti, predstavlja kasnosrednjovekovnu alegoriju o sveprisutnoj smrti i prolaznosti čoveka. U drugom značenju se odnosi na ritualnu praksu pojedinih tajnih društava) mnoštva složenih sistema „koji se međusobno sudaraju, stvarajući razne vrste uglavnom negativnih povratnih reakcija.

Ono što već zasigurno znamo, kako je to Šošana Zubov detaljno objasnila u Dobu špijunskog kapitalizma (surveillance capitalism), jeste da je „industrijski kapitalizam pratio sopstvenu logiku izazivanja šoka i strahopoštovanja(shock and awe – američki vojni termin koji podrazumeva slamanje protivničke volje za borbom spektakularnim projekcijama ogromne vatrene sile, kako bi osvojio prirodu. Ali špijunski kapitalizam sada „na nišanu drži samu čovekovu prirodu.

U knjizi Planeta ljudi: Kako smo stvorili antropocen, analizirajući eksplozivni rast populacije, uvećanu energetsku potrošnju i cunami informacija koji „stvaraju pozitivne povratne reakcije reinvestiranja i profita, Sajmon Luis i Mark Maslin sa londonskog Koledž univerziteta zaključuju da je naš trenutni model života „najmanje izvestan u poređenju sa nekoliko opcija. „Kolaps ili prelazak na novi model života su izvesniji.Kako su distopija i masovna paranoja izgleda zakoni (podivljale) zemlje, analize biopolitike Mišela Fukoa nikada nisu bile tako aktuelne kao sada, dok države širom sveta upražnjavaju bio-moć, odnosno kontrolu života i tela ljudi.

Dejvid Harvi ponovo pokazuje koliki je prorok bio Marks, ne samo u svojoj analizi industrijskog kapitalizma, nego je nekako – u Osnovama kritike političke ekonomije – uspeo da predvidi i mehaniku digitalnog kapitalizma.Marks, piše Harvi, „govori o načinu na koji nove tehnologije i znanje postaju ugrađeni u mašinu: više nisu u mozgu radnika, radnik je gurnut sa strane, da postane privezak mašine, prosti opslužitelj mašine. Sva inteligencija i svo znanje, koji su nekada pripadali radniku, čime mu je pružan određni monopol moći nad kapitalom, nestaju.Tako, dodaje Harvi, „kapitalista kome su nekada bile potrebne veštine radnika sada je oslobođen od tog ograničenja, a veština je otelovljena u mašini. Znanje proizvedeno naukom i tehnologijom sliva se u mašinu i mašina postaje ,duša’ kapitalističkog dinamizma.

Život u psiho-deflaciji
Neposredni ekonomski efekat kolizije složenih sistema jeste nastupajuća Nova velika depresija. Za to vreme, jako je malo onih koji pokušavaju da dubinski shvate planetarni karantin, a to još više važi za period nakon njega. Ipak, već se izdvojilo par koncepcija:izuzetno stanje (ausnahmezustand – koncept pravne teorije Karla Šmita sličan vanrednom stanju – notstand, ali baziran na mogućnosti suverena da transcendira vladavinu prava u ime opšteg dobra); nekropolitika; novi brutalizam. I kao što vidimo, nova virusna paradigma.

Hajde da pregledamo neke od najboljih i najpromućurnijih na čelu promišljanja o COVID-19. Odličnu skicu pruža „Sopa de Wuhan(vuhanska supa), nezavisna kolekcija sastavljena na španskom, koja pored ostalog obuhvata eseje Đorđa Agambena, Slavoja Žižeka, Džudit Batler, Dejvida Harvija, Južnokorejca Bjung-Čul Hana i Španca Paula Presijada.Poslednja dvojica, zajedno sa Agambenom, našli su se u referencama prethodnih eseja u ovom serijalu o stoicima, Heraklitu, Konfuciju, Budi i Lao Ceu, kao i savremenoj filozofiji koja proučava „Grad pod kugom.

Franko Berardi, ikona studenata iz 1968, a sada profesor filozofije u Bolonji, nudi koncept „psiho-deflacije kako bi objasnio naše trenutne teškoće. Živimo u „psihičkoj epidemiji…generisanoj virusom u momentu u kome je planeta Zemlja došla do tačke ekstremne iritacije, a kolektivno telo društva već neko vreme pati u stanju nepodnošljive zategnutosti: bolest se manifestuje na ovom stupnju, razarajući društvene i psihičke sfere, kao samoodbrambena reakcija planetarnog tela.


Profesor Franko Berardi (Cristina Piga)

Stoga Berardi smatra da „semiotički virus u psiho-sferi blokira apstraktno funkcionisanje ekonomije, oduzimajući joj tela. Samo je virus sposoban da zaustavi akumulaciju kapitala u njenom korenu: „Kapitalizam je aksiomatski, funkcioniše po nepotvrđenoj premisi (neophodnosti neograničenog rasta koji omogućava akumulaciju kapitala).Svaka logička i ekonomska koncentracija je koherentna sa ovim aksiomom i ništa se ne može pokušavati izvan njega. Nema političkog načina da se izađe iz aksiomatskog kapitala, nema mogućnosti za uništenje sistema, jer je čak i jezik rob ovog aksioma i ne dopušta mogućnost bilo čega „efikasno vansistemskog.

Pa šta je onda preostalo? „Jedini izlaz je smrt, kako smo naučili od Bodrijara. Pokojni veliki majstor simulakruma već je predviđao sistemski zastoj u postmodernističkim osamdesetim godinama.Hrvatski filozof Srećko Horvat, za razliku od toga, nudi manje konceptualnu i više realističnu hipotezu o neposrednoj budućnosti: „Strah od pandemije je opasniji nego sam virus. Apokaliptične slike sa masovnih medija skrivaju duboku vezu između ekstremne desnice i kapitalističke ekonomije. Kao što je virusu potrebna živa ćelija da bi se reprodukovao, kapitalizam će se prilagoditi novoj biopolitici 21. veka.

Za katalonskog hemičara i filozofa Santijaga Lopeza Petija, koronavirus se može posmatrati kao objava rata: „Neoliberalizam se bez trunke stida oblači u ruho ratne države. Kapital je svetinja, čak i kada „neizvesnost i nebezbednost gase potrebu za samom državom. Međutim, može biti kreativnih mogućnosti kada „opskurni i paroksistički život, neizračunljiv u svojoj ambivalentnosti, pobegne algoritmu.

Naš normalizovani izuzetak
Đorđo Agamben je napravio veliku kontroverzu u Italiji, pa i širom Evrope, kada je u februaru objavio kolumnu o „izumu epidemije. Kasnije je morao da objašnjava šta je imao na umu. Ali njegova glavna teza ostaje validna: stanje izuzetka je potpuno normalizovano.Ali postaje još gore: „Novi despotizam, koji je u smislu sveprožimajuće kontrole i obustave svake političke aktivnosti još gori od do sada poznatih totalitarizama.

Agamben daje akcenat svojim analizama o nauci kao religiji našeg doba: „Analogija sa religijom se shvata bukvalno, teolozi su rekli da ne mogu jasno da definišu šta je Bog, ali su u njegovo ime diktirali pravila ponašanja ljudi i nisu oklevali da spaljuju jeretike. Virolozi priznaju da ne znaju tačno šta je virus, ali u ovom momentu odlučuju kako će ljudska bića živeti.

Kamerunski filozof i istoričar Ahil Mbembe, autor dve nezaobilazne knjige Nekropolitika i „Brutalizam, identifikovao je paradoks našeg doba: „Ambis između uvećane globalizacije problema ljudskog postojanja i povlačenja država u sopstvene staromodne granice.Mbembe se udubljuje u kraj jednog sveta „kojim dominira gigantska računica uređaja, „to je mobilni svet u najpolimorfnijem, najviralnijem i gotovo bioskopskom smislu, aludirajući na sveprisutnost ekrana (setimo se opet Bodrijara još iz 1980-ih) i leksikografije „koja otkriva ne samo promenu jezika nego i kraj reči.

Tu Mbembe ulazi u dijalog sa Berardijem, ali ide mnogo dalje: „Ovaj kraj reči, ovaj definitivni trijumf gesta i veštačkih organa nad rečju, činjenica da se istorija reči završava pred našim očima, to je za mene istorijski razvoj par excellenceto je ono što covid-19 otkriva. Političke posledice su neizbežno ogromne: „Deo politike moći velikih nacija ne nalazi se u snu o automatizovanoj organizaciji sveta zahvaljujući proizvodnji Novog Čoveka koji bi bio produkt fiziološkog, sintetičkog, elektronskog i biološkog sklapanja? Nazovimo to tehno-libertarijanizam.

Ovo se ne odnosi samo na Zapad: „Kina je takođe vrtoglavo zagazila u taj proces. Ova nova paradigma obilja automatizovanih sistema i algoritamskih odluka „u kojim istorija i reč više ne postoje u direktnom je sudaru sa realnošću tela od mesa i kostiju, mikroba, bakterija i tečnosti raznih vrsta, uključujući krv.

Zapad je odavno, smatra Mbembe, odabrao da „postavi dionizijski kurs svojoj istoriji i povede ostatak sveta za sobom, čak i ukoliko ostatak to ne bude shvatao. Zapad više ne zna razliku između početka i kraja. I Kina je na tom putu. Svet je gurnut u ogroman proces dilatacije u kojem niko ne može da predivdi posledice.


Kamerunski filozof i istoričar Ahil Mbembe (egs.edu)

Mbembe je užasnut širenjem „živih manifestacija bestijalnog i viralnog dela ljudskog iskustva, uključujući rasizam i tribalizam. Ovo se, dodaje on, uklapa u našu novu viralnu paradigmu.Njegova analiza se svakako spaja sa Agambenovom: „Imam utisak da će se brutalizam intenzivirati u ovom tehno-libertarijanskom pogonu, bilo pod Kinom, bilo pod nastavcima liberalne demokratije. Isto onako kako je 11. septembar otvorio put za generalizaciju vanrednog stanja i njegovu normalizaciju, borba protiv COVID-19 biće upotrebljena kao izgovor za zadiranje politike još dalje u sferu bezbednosti.

Samo što će ovog puta, dodaje Mbembe, „to biti bezbednost gotovo biološka, koja će sa sobom nositi nove oblike segregacije između imunih tela i virusnih tela. Viralizam će postati nova pozornica za segmentiranje populacija, sada identifikovanih kao ugrožene vrste. Zaista budi asocijacije na neomedijavelizam, na digitalnureprodukciju slavne freske „Trijumf smrtiu Palermu.

Pesnici, a ne političari
Korisno je uporediti tako sumornu sliku sa perspektivom jednog geografa. Kristijan Gratalup, koji je stručnjak za geoistoriju, insistira na zajedničkoj sudbini čovečanstva (u čemu asocira na Sija Đinpinga i kineski koncept „zajednice podeljene sudbine): „Postoji osećaj identiteta bez presedana. Svet nije prosto ekonomski i demografski prostorni sistem, on postaje teritorija. Još od vremena velikih geografskih otkrića, sve što je globalno neprekidno se smanjivalo, rešavajući mnoge kontradikcije. Ali sada moramo da naučimo da ponovo izgradimo svet, da mu damo više savesti, jer rizikujemo da dopustimo truljenjeusled međunarodnih tenzija.

Nije kriza izazvana COVID-19 ono što će dovesti do drugačijeg sveta, nego reakcija društva na krizu. Neće biti magične noći, upotpunjene nastupima pop zvezda, kad budeproglašena „pobedanakon planetarnog karantina.Ono što je zaista bitno je duga, naporna politička borba koja će nas odvesti na sledeći nivo. Ekstremni konzervativci i tehno-libertarijanci su već preuzeli inicijativu – od odbijanja bilo kakvih poreza za bogate radi podrške žrtvama Nove velike depresije do dužničke opsesije koja sprečava druge neophodne javne izdatake.

U tom kontekstu, predlažem da se ode korak dalje od Fukoove biopolitike. Žil Delez može biti konceptualista nove, radikalne slobode. Ovde možete naći predivnu britansku emisiju u kojoj možete uživati kao ozbiljnom montipajtonovskom pristupu Delezu. Fuko je bez premca opisivao kako se značenje i okviri društvene istine menjaju tokom vremena, stvarajući nove realnosti uslovljene moći i znanjem. Delez, sa druge strane, fokusirao se na to kako se stvari menjaju. Kretanje. Ništa nije stabilno. Ništa nije večno. On je konceptualizovao tok, na veoma heraklitovski način.

Nove vrste (čak i novi, veštačkom inteligencijom stvoreni übermensch) evoluiraju u odnosu sa svojom sredinom. Koristeći Deleza možemo da istražimo kako prostori između stvari formiraju mogućnosti za „šok novog.Više nego ikada pre, sada znamo da je sve povezano (hvala ti Spinoza). (Digitalni) svet je toliko komplikovan, povezan i misteriozan da to otvara beskonačan broj mogućnosti. Već sedamdesetih godina prošlog veka, Delez je govorio da novu mapu – urođeni potencijal novosti – treba nazivati „virtuelnom. Što više živa materija postaje složenija, to više transformiše ovu virtuelnu u spontanu akciju i nepredviđene pokrete.


Francuski filozof Žil Delez (gazeddakibris.com)

Delez je postavio dilemu sa kojom se sada svi mi suočavamo u mnogo ozbiljnijem kontekstu. Izbor je između „pesnika, koji govori u ime kreativne snage, koji je sposoban da preokrene sve poretke i predstave poretka kako bi afirmisao razliku u stanju večite revolucije koju karakteriše večiti povratak; i političara, koji je iznad svega koncentrisan na poricanje onoga što je ,različito’, kako bi konzervirao ili prolongirao uspostavljeni istorijski poredak, ili kako bi uspostavio istorijski poredak koji priziva u formi svoje predstave.

Epoha zahteva da nastupamo kao pesnici umesto kao političari. Metodologiju možda pruža Delezovo i Gvatarijevo značajno delo „Hiljadu platoa, sa upečatljivim podnaslovom „Kapitalizam i šizofrenija, u kojem je pravac nelinearan. Govorimo o filozofiji, psihologiji, politici, povezanim idejama koje se kreću različitim brzinama. To je vrtoglavo neprekidno kretanje isprepletenih linija artikulacije, na različitim nivoima, uobličeno ulinije letenja, kretanja i deteritorijalizacije.

Delezovi rizomi
Koncept „linija leta
je esencijalan za ovaj novi virtuelni krajolik, jer je virtuelno uobličeno linijama leta između razlika, u kontinuiranom procesu promene i slobode. Sva ova pomama, međutim, mora imati koren – poput korena drveta (znanja). A to nas dovodi do Delezove centralne metafore – rizoma, koji nije samo koren, nego masa korenja koja se širi na sve strane.Delez je pokazao kako rizom povezuje sklopove lingvističkih kodova, odnosa moći, umetnosti i – što je krucijalno – biologije. Hiperveza je rizom. Nekada je predstavljao simbol predivnog odsustva poretka na internetu, dok ga Gugl nije zauzdao svojim algoritmima. Veze (linkovi), po definiciji, uvek bi trebalo da nas vode do neočekivanih destinacija.

Rizomi su antiteza standardnih odlika zapadnih liberalnih „demokratija – parlamenta i senata. Za razliku od toga, staze – poput Ho Ši Minove staze – jesu rizomi. Nema masterplana. Postoji više ulaznih tačaka i više mogućnosti. Nema početka i nema kraja. Kako ga je Delez opisao, „rizom operiše u domenu varijacija, ekspanzije, osvajanja, hvatanja, izdanaka.

Ova teza može da funkcioniše kao nacrt za novi oblik političkog angažmana –dok se sistemska struktura raspada. Ona otelotvoruje metodologiju, ideologiju, epistemologiju, a takođe je i metafora. Rizom je inherentno progresivan, dok su tradicije statične. Kao metafora, rizom može da zameni našu koncepciju istorije kao linearne i singularne, nudeći različite istorije koje se kreću različitim brzinama. TINA (There is no alternative, „nema alternative) je mrtva: postoji mnoštvo alternativa.A to nas vraća Dejvidu Harviju kog je inspirisao Marks. Da bismo krenuli novom, emancipatorskom stazom, prvo moramo da emancipujemo sebekako bismo uvideli da je novi imaginarijum moguć, zajedno sa novom realnošću kompleksnih sistema.

Zato, hajde da se opustimo i deteritorijalizujemo. Ako naučimo kako to da učinimo, nastupanje „novog tehno-čovekakoji je voljni rob, daljinski kontrolisan svemoćnom, svevidećom državom bezbednosti, neće biti zagarantovano.Delez: veliki pisac je uvek poput stranca u jeziku kroz koji se izražava, makar to bio i njegov maternji jezik. On ne meša druge jezike sa svojim jezikom, on useca ranije nepostojeći strani jezik unutar sopstvenog jezika. „On čini da sam jezik vrišti, muca, mrmlja. Misao bi trebala da se prostire rizomski – u mnogo pravaca.


Žil Delez i Feliks Gvatari (Marc Gantier/Gamma-Rapho/Getty)

Imam prehladu. Virus je rizom.
Sećate se kada je Tramp rekao da je ovo „strani virus?
Svi virusi su strani, po definiciji.
Ali Tramp, naravno, nikada nije pročitao Goli ručak velikog majstora Vilijema Berouza.
Berouz: „Reč je virus.

(Izvor Novi Standard)

 

O autoru

administrator

Ostavite komentar