ASIMOVLJEV SOJ

U IME OCA

381 pregleda
Miodrag Ivanišević

Sunčano beogradsko jutro, s temperaturom iznad proseka za ovo doba godine, nagoveštavalo je još jedan lep dan. Uz hitove osamdesetih, sa sasvim slučajno odabrane lokalne radio-stanice, vozio sam se prastarom polupraznom cestom, izbegavajući dobro mi poznate rupe i rupetine. Kroz otvoren prozor vetar je odnekud dovukao miris prvog snega. Uvek krenem skoro sat ranije da bih izbegao gužvu i eventualno kašnjenje, ali sustigao sam, na nesreću, stari zglobni autobus Gradskog saobraćajnog, a beskonačna puna linija počela je da mi se smeje i smejaće mi se skoro do glavne fabričke kapije. Imao sam dovoljno vremena pa se nisam mnogo nervirao. A onda mi je zazvonio mobilni. Javio sam se i začuo dobro poznati glas:

„Gde si?”, upitao me brat.

„Evo…”

„Šta radiš?”

„U kolima sam, idem na posao. Samo što nisam stigao. Šta je bilo? Šta se desilo?”

„Ne mogu ti ništa reći preko telefona, ali dolazi odmah! Dolazi ovog časa!”

„Je li mama u redu?”

„Mami nije ništa, ali dolazi! Ozbiljno, važno je! Moraš odmah doći! Ovo ti ne mogu reći telefonom – ne bi shvatio. Ni ja ništa ne kontam.”

U trenu sam prokleo sve one silne mejlove koje sam mu slao o globalnim zaverama i vladama u senci. Ma ja sam ga i navukao na Maksvela, Ajka i njima slične. Neke knjige nisu za svakoga! Pazi sad, ne može mi reći preko telefona. Čuće neko ko ne treba, šta li?

„Ama, ne mogu doći, čoveče, jesi li ti normalan? Moram na posao, i ne znam do kada ostajem večeras! Baš smo u frci, kasnimo sa isporukom.”

„Pusti sad fabriku i odmah dolazi! Važno je! Ne bih te zvao bez ve…”

I tu je veza pukla. Pokušavao sam obavestiti večno zauzetog šefa, pa vođu smene, pa zamenika vođe smene… I Sanja je bila van dometa. Nikada, ali baš nikada, nisam dobio mobilnim onoga ko mi je zaista bio potreban u tom trenutku, ali su zato mene, bez razlike, dobijali svi redom. Uvek i na svakom mestu. I pod tušem, i na šolji, i u tunelu, i u liftu… Bilo kako bilo, na kraju sam krenuo na podugačak put da bih video ono što je po mišljenju mog mlađeg brata bilo toliko važno da nije moglo sačekati ni do prvog vikenda.

Autoput mi nije dugo potrajao. I Šabac je već bio iza mene. Prošao sam prvo, pa drugo veliko raskršće sa semaforima, i prepoznao ono mesto. Baš ono mesto! Kao da je bilo juče.

* * *

Pozna jesen je odnekud izvlačila poslednje tople dane i još uvek se moglo spavati pored otvorenog prozora. Probudio me reski zvuk mobilnog telefona. U pola šest ujutru! To su oni pozivi od kojih se uvek ledi krv u žilama jer nikad ne donose ništa dobro. Pogledao sam displej – neko sa meni potpuno nepoznatim brojem zvao je iz Bosne.

„Halo, ko je?”

„Ja sam. Jeste, jeste, nova je kartica. Je li neki problem?”

„Nije”, odgovorio sam kratko. Znači, brat je opet „u hodu” promenio operatera.

„Jesi li budan? ”, nastavio je s pitanjima.

„Jesam, jesi li ti? Znaš li koliko je sati? Šta se desilo? Stari? Je li stari?”

„Jeste. Loše je. Počeo je da se gubi. Kaže doktor da neće još dugo. Čekamo te.”

Javio sam se mojima na poslu i otrčao do garaže. Na prvoj pumpi sam nasuo pun rezervoar goriva, pa preskočivši autoput sustigao kolonu sa svim poljoprivrednicima zemlje Srbije, koji su baš tog jutra organizovano krenuli na svoje njive. I niko od njih nije ni pokušavao da vozi preko dvadeset na sat. Neko novo ograničenje? Novi propis? Da li je ovo moguće? Pa ovako neću nikada stići! Ma, doviđenja…

Pexels

„Dobro jutro, mladiću. Ima li ko stariji u vozilu?”

„Dobro jutro, gospodine. Bila mi je baba, ali sad izađe porad sebe…”

„Duhovito, vrlo duhovito”, rekavši to policajac se namah uozbilji i preterano službenim glasom zatraži da vidi dokumente.

„Izvolite.”

„Hvala. Žurite negde? Znam, znam, žurite. Da li znate da je stupio na snagu novi zakon o saobraćaju? Znate? Kazne za prekoračenje brzine drastično su povećane i moram vam reći da to nije sve. Pa vi sve znate. Lepo, lepo… Ali, vi ne samo da ste preticali na punoj beloj liniji, već je to vaše trkanje preraslo u ono što se sada zove agresivna vožnja, tako da imamo ozbiljan problem.

„A problemi su tu da bismo ih rešavali, zar ne?”, upitao sam po već ustaljenom običaju, znajući nastavak.

Psovao sam u sebi sva moguća ograničenja i kontrolore istih, do bola svestan svih kilometara koji su bili preda mnom. Puna bela linija, puna bela linija, puna bela… Da li da je nagazim? Ma, neću odmah – sačekaću još malo. U jednom trenutku sam shvatio da putnička vozila ispred mene, sva do jednog, naglo skreću nalevo da bi se odmah zatim vraćala u svoju desnu traku. Zašto? Verovatno je nešto bilo na putu, nešto su zaobilazili? Nešto neveliko, jer kamioni to nisu radili.

Ubrzo sam pored bele linije, ugledao tri crne grudve. Bili su to mali kudravi mešanci, preko kojih su kamiondžije svojim grdosijama prelazile u punoj brzini, dobro pazeći da ih ne razmažu, ali ni to neće trajati večno. Zaustavio sam auto, zagradivši prestrašene štence, uključio sve migavce i izašao da ih sklonom sa asfalta. Čučnuo sam pored njih tražeći pogledom kerušu ili njene ostatke. Tresli su se, onako sitni i upišani, i zurili u mene izgubljeno. Sakupio sam ih u šake i preneo preko ceste u najbliže kukuruzište. Za neverovatno kratko vreme iza mene se formirala kolona, ali ni do danas mi nije jasno kako niko od vozača nije osetio potrebu da nalegne na sirenu. Svi su strpljivo u tišini čekali da privedem kraju misiju spasavanja. Delovalo je krajnje nestvarno – dobio sam čak i aplauz na otvorenoj sceni.

Pexels

Nastavio sam vožnju ne vodeći više računa o propisima. Dosta sam se čuvao! Vozio sam, ali oni kučići mi nisu izlazili iz glave. Njihove okice gledala su me i dalje. Da li je ono bilo neko davanje, neki predznak? Tri nejaka kučeta? Zašto ne dva ili četiri, već tačno tri? Trojstvo? Da li je ono bilo neko testiranje odozgo? Da li sam upravo tim gestom milosrđa produžio život iznemoglom ocu na samrti? Bar malo? Malčice?

Prešao sam Drinu i u Milićima seo da popijem kafu. Zazvonio mi je mobilni, i to baš ružno.

„Sine moj, tebi život i zdravlje, naš tata je…”

„Kada? Kako?”

„Pre jedno sat vremena, ali dok smo sve papire ispotpisivali… Polako sine, ne žuri! Čuvaj se!”

Istrčao sam iz motela i ščepao volan. Vozio sam samo malo brže od ograničenja skoro pustom cestom, ali opet se desila ista priča sa predvidljivim krajem:

„Dobar dan gospodine. Mogu li da vidim vaša dokumenta?”

„Dobar dan, izvolite.”

„Hvala. Žurite negde?”

„Upravo su mi javili da mi je otac umro pa žurim do majke, sama je…”

„Umro vam otac, ma nije valjda? Vi ste mi treći od jutros. Danas majke nešto slabo umiru. He, he, he… Da li znate da je kod nas stupio na snagu novi zakon o saobraćaju? Mnogo oštriji od prethodnog…”

* * *

Baš na ovom pravcu sam onda pokupio one siročiće. Šta li je sad s njima, da li su pregurali svoju prvu zimu? I dok sam tako vozio sav raznežen naglo me je presekao urlik policijske sirene. Upravo me je preticao mrzovoljan policajac i rukom mi davao znak da skrenem i stanem. Nije mu bilo jasno kako je moguće da nisam video njegova rotaciona svetla, koja je samo zbog mene upalio „pre pet minuta”. Pre pet minuta? Koliko će me ovo koštati? Koje su granice moje izdržljivosti? Sve što je danas moglo da mi se desi naopako već se izdešavalo i to u svom najgorem obliku. Da li je? Ima li još? Na graničnom prelazu stigao sam na kraj ogromnog reda. Da, da, uvek sam bio na repu događaja. Potom sam sustigao neke nove kamione, traktore, motokultivatore, i usledeo je još jedan neizbežan bliski susret treće vrste sa uvek dobronamernom gospodom u plavom. Pa još jedan…

Pexels

Najzad sam se počeo spuštati prema Sarajevu. Zbog radova na oštećenom tunelu dočekala me zaobilaznica od dodatnih dvadesetak kilometara. Ograničenje 30! Putovanju se nije nazirao kraj. Ograničenje 50! Ograničenje 40! Najzad sam ušao u grad, i posle čekanja da apsolutno svi crveni semafori postanu zeleni, nekako stigao do zgrade u kojoj sam nekada živeo. Na parkingu radnim danima nikada nije bilo slobodnog mesta… Obilazio sam krugove i krugove oko zgrade, smirujući sam sebe i ubeđujući se da svemu ovome jednom mora doći kraj.

Nisam pozvonio na interfon jer sam još uvek imao ključ od glavnog ulaza. Otključao sam vrata stana i odmah shvatio da je u njemu neobično tiho. Ušao sam u dnevnu sobu, i na dvosedu, na njegovom uobičajenom mjestu, ugledao oca. Nasmešio mi se, i ustao neočekivano lako za jednog osamdesetogodišnjaka, šireći ruke da me primi u zagrljaj.

„Dobro nam došao, sine.”

„Bbbolje vas našao, ttata…”, promucao sam.

Mama mi je prišla nekako čudno oborene glave, pokušavajući da se osmehne, i prihvatila za mišicu stišćući je jače nego inače, a brat je podigao ramena pitajući me pogledom da li i dalje mislim da je ovo bilo moguće opisati preko telefona. Ne, nekada ne postoje reči…

„Sad će odmah kafica, kad smo se ovako lepo okupili”, rekla je mama donoseći na tacni tri čašice i flašu domaće rakije. Loze, dakako.

Seo sam pored oca i zagrlio ga. Nije bio nimalo drugačiji nego što sam ga zapamtio. Bio je to isti onaj smireni pozitivni lik, koji je u svakoj situaciji zračio meni neshvatljivo preteranim optimizmom. Nepromenjen, kao da je samo otišao do trafike pa se vratio posle pet minuta s kupljenim novinama i cigaretama. Gledao sam ga u zelene vodnjikave oči i taman zaustio…

„Stani! Seti se kako sam te učio! Nikad ne pitaj mnogo, jer mnogo je prvi korak do previše! I pamti ono – Uvek budi veseo! Dogovoreno? Pa, živeli vi meni!”, nazdravio je otac visoko podižući čašicu.

„Živeli, živeli…”, rekao sam tiho, pokušavajući uhvatiti bratovljev pogled.

„A, šta mislite da mi sad sednemo za sto i nešto prezalogajimo?”, upitala nas je još uvek dobrodržeća mama, očito pod nekim jakim tabletama.

„Neka, neka, ima vremena, da se još malo nagledam mojih lafova.”

I tako smo sedeli i prisećali se svih onih lepih stvari, dolazeći na kraju do zaključka da se samo takve i pamte. Ružne se svima dese, bar jednom u životu, ali niko od nas nije želeo da ih kroz priču još jednom proživi.

„Šta to radiš tata, pa da li je moguće da opet pušiš?”, skoro da sam viknuo.

„Samo pućkam sine, nije ti ovo pravo pušenje.”

„Jasno mi je, vidim, ali ti znaš da ne bi smeo…”

„Sine, cigareta samo jednom ubija, i to je naučno dokazano. Dvaput nema šanse!”

„Trebali smo sesti za sto, sve se već ohladilo”, prekinula je mama neprijatnu temu. „Hoćemo li još jednu kaficu?”

„Ti skuvaj kafu, a ja idem po novu rakiju. Ova nešto brzo hlapi”, reče brat ustajući, te oboje odoše ostavljajući me samog sa ocem.

„Tata, molim te reci mi šta se dešava? Kako je sve ovo moguće? Pomozi mi da shvatim.”

„Pametan si, mašala, a i načitan si… Jasno ti je da se neke stvari ne uče u školi, niti se mogu naučiti na bilo koji drugi način. Život je čudo, ali i ono ostalo je takvo. Ne postoji logično objašnjenje za sve ono što nam se dešava, ili postoji malo više logikà nego što mi to mislimo. Još uvek pokušavam da svarim ovo što sam i sâm iskusio. Postoje stvari koje bi se možda nekako mogle i objasniti, ali ih svaki um ne može prihvatiti.”

„Ali, o čemu to pričaš tata?”

„O čemu pričam? Šta ćeš pomisliti ako ti kažem da sam vlastitim očima video kako si napravio onaj zastoj kod Šapca? Ha, šta je bilo? Nešto ti nije jasno? Pa da, znao sam – misliš da sam poludeo?”

„Kakvog Šapca, tata? O čemu ti to?”, upitao sam ne očekujući odgovor kojim me dotukao.

„Kad si sa asfalta sklonio ona tri kučeta verujući da ćeš mi time pomoći i produžiti mi život.”

„Ali, ali ja nisam…”

„Šta nisi? Nisi to uradio zbog mene? Koliko si siguran u to? Ja ti kažem da jesi, uradio si to za mene – i u moje ime. Samo, već je bilo kasno. U svakom slučaju hvala ti na pokušaju. Ma, previše se ti brineš za svaku sitnicu – ne valja ti to. Upamti, uvek budi veseo i misli pozitivno!”

Gledao sam ga i gledao. Pokušavao sam da svarim saznanje da mi je upravo moj otac, stari partizan, komunista i dokazani ateista, na vlastitom primeru objašnjavao da ipak postoji onostrano, ali da ja to, iz raznoraznih razloga, još ne mogu da shvatim, jer sam nesposoban da shvatim neshvatljivo, pa i ono ostalo…

Posle ne znam više koje posrkane kafe otac je ustao i otišao do spavaće sobe, da se malo odmori – ipak je ovo bilo prenaporno za njega. Sada ne može ništa da jede, ali „možda mu se otvori apetit kad ustane”. Rekao je to reda radi, jer on ni kada je bio najzdraviji nije bio od neke velike hrane. Nas troje smo seli za trpezarijski sto i na silu pokušavali da nešto sažvaćemo i progutamo, neprestano posmatrajući praznu stolicu u čelu stola. Sam pogled na nju nam je zavezao jezike, i minuti u tišini su se vukli kao godine. Čekali smo da neko prvi ustane od stola, i tako prekine mučenje kojem se nije nazirao kraj.

Vratili smo se u dnevnu sobu da dopijemo one ostavljene kafe, a brat i ja smo se ubrzo dohvatili lozovače i počeli prisećati neverovatnih stvari iz našeg detinjstva, i očeve nezamenjive uloge u njemu. I priča po priča, i sećanje po sećanje… Brat se na volšeban način setio i prastare brojalice, koju je otac jednom prilikom odrecitovao da bi nam dokazao koliko su u njegovo vreme čak i obične brojalice bile mnogo bliže maloj deci nego ove današnje, a i jezik je bio kudikamo razumljiviji. „Enci, menci, na kamenci, troja vrata zapečata, er, mer, muziker – kreč! Osećate li tu lepotu jezika, to nepresušno vrelo? ”, upitao je tada očekujući valjda naše iskreno oduševljenje. Razočarao ga je odgovor da je brojalica skroz bez veze, i da ni jednu jedinu reč nismo razumeli osim tih vrata, i kreča na kraju. I tako, sećanje po sećanje, vreme je brzo prolazilo, i obojica smo ostali zatečeni kada je majka uključila televizor da bismo saznali najnovije vesti iz zemlje i sveta. Pogledao sam na sat pa ustao da protegnem noge.

„Ljudi, već je pet sati, morao bih krenuti. Valja mi sutra ujutru na posao. Danas me nije bilo, a nikome se nisam javio. Ne znam šte će od svega toga ispasti, ali mogao bih imati ozbiljnih problema. Mama, šta ti je tata rekao? Kad će ustajati?”

„E, moj sine, ništa mi nije rekao – samo je otišao. Sedi još malo s majkom i bratom. Kako ti je Sanja? Puno je pozdravi! Nemoj mi to zaboravit’! Znam da nećeš. Hoćeš li još jednu urmašicu? Juče sam ih pravila, k’o da sam znala da ćeš doći. Baš su mi dobro ispale. Da ti zapakujem koju? Ponesi da imate tamo…”

Nisam više mogao odlagati polazak za Beograd. Majci sam obećao da ću doći već u petak i ostati celi vikend, a možda uzmem i koji dan odmora pa da se dobro ispričamo… Ona je, po običaju, navaljivala da ostanem i prespavam, pa da sutra malo poranim i polako, sa srećom, krenem tamo kuda sam naumio.

„Moram da idem, vreme je. Pogledaću da li tata spava. Ako spava neću ga buditi, a ako je budan videću da li je za kafu, pa da popijemo još jednu nabrzaka. Vreme mu je da ustaje – šta će noćas raditi?”

Prišao sam vratima i lagano spustio ruku na kvaku. Stajao sam tako. I stajao. Nisam imao snage da je pritisnem, jer sam znao, kao i vi uostalom, da u toj sobi već odavno nikog nema.

O autoru

administrator

1 komentar

  • Dragi g. Ivvanisevicu,
    Bravo za krasan, visoko emotivan i veoma realan tekst za vreme u kojem zivimo…
    Toliko tiho, nenametljivo, a opet toliko iskreno, napisali ste velike trenutke u nasim malim zivotima…. Svaka Vam cast..
    Puno srece i uspeha u daljem radu…..
    Cekamo nove tekstove🌞🍀
    Snezana

Ostavite komentar