VREMENSKA MAŠINA

NAJELITNIJI KLUB IKAD

824 pregleda

O književnom klubu Džonsona, Berka, Gibona, Smita, Bosvela i drugih umova 18. veka koji su oblikovali ne samo svoje doba, već i naše.

Aram Bakšijan

Čim sam dobio interesantnu novu knjigu Lea Damroša „Klub”, stovario sam prašnjavi primerak „Rečnika engleskog jezika Semjuela Džonsona” sa police. Kažem stovario, jer moja kopija prvog izdanja iz 1755. godine teži preko pet kilograma. Naporna stvar za podizanje, ali ne i za čitanje. Želeo sam da vidim kako je Džonson definisao reč klub, jer je fokalna tačka Damrošove kolekcije osamnaestovekovnih londonskih života i ideja upravo klub. I to ne bilo koji klub, nego Klub – mali kružok prijatelja koje je okupio i organizovao veliki leksikograf, ser Džošua Rejnolds – najistaknutiji engleski slikar portreta tog vremena.

Klub je, prema Džonsonu, „skup prisnih saradnika koji se okupljaju pod određenim uslovima”. Džonsonov klub je svakako ispunjavao tu definiciju, koju autor saopštava nakon stotinak stranica. No, koncept Kluba (sa velikim K) bio je ser Džošuin. To je imala biti grupa sačinjena od „druželjubivih i zanimljivih prijatelja koji bi se okupljali i provodili jedno veče svake nedelje”.

Saosnivači su odlučili, kako nam to Damroš saopštava, „da bi devet članova predstavljalo dobar broj – to bi bilo dovoljno da razgovor učini živahnim i dovoljno širokim, čak i u slučajevima kada nisu svi u mogućnosti da prisustvuju. Jedai član je kasnije rekao da je namera bila da se članovi odaberu toliko pažljivo da ,ukoliko bi samo dvojica njih mogla da se sastanu neke večeri, budu dovoljna zabava jedan drugom’. Odabrali su latinski moto za klub – estoperpetua (Neka bude večan).”

I bio je. Zanemarujući intervale mirovanja, Klub je „opstao sve do današnjeg dana, pod imenom Londonsko književno društvo”, a kroz njegove redove su prošli uglednici 19. i 20. veka, poput ser Valtera Skota, Tomasa Babingtona Mekolija, Vilijema Ivarta Gledstona, barona Alfreda Tenisona, Metjua Arnolda, Radjarda Kiplinga, Nevila Čemberlena, lorda Keneta Klarka, Tomasa Sternsa Eliota, Maksa Birboma i premijera Harolda Mekmilana.

Kvalitet, a ne imetak
Sve je to prilično impresivno, ali ni blizu toliko kao lista članova iz 18. veka koja, pored Rejnoldsa i Džonsona, obuhvata: pesnika/dramaturga/romanopisca Olivera Goldsmita, parlamentarnog govornika i najistaknutijeg političkog esejiste svoga vremena – Edmunda Berka, vodećeg glumca i pozorišnog upravnika tog vremena Dejvida Gerika – koji je uveo prirodniji glumački stil i pokrenuo groznicu ponovnog interesovanja za Šekspira, Adama Smita – oca savremene ekonomije i Edvarda Gibona, člana parlamenta i autora jednog od najkapitalnijih istorijskih dela, odnosno „Istorije opadanja i propasti Rimskog carstva”.

Ne bismo smeli da zaboravimo ni Džejmsa Bosvela – neuspelog advokata, ali nadahnutog biografa i kompulsivnog pisca dnevnika zahvaljujući kojem današnji čitaoci mogu da osete dobar deo pronicljivosti, mudrosti i duhovitih dosetki koje su krasile nedeljna okupljanja Kluba, koja su u prvih 20 godina postojanja održavana u krčmi „Turska glava” u ulici Džerard, blizu londonskog Strenda, a kasnije i na drugim lokalitetima britanske prestonice.

Ploča na mestu nekadašnje krčme „Turska glava

 Postojali su, naravno, i raniji klubovi u Londonu. Neki od njih žive i danas. Vajt klub (White’s), osnovan krajem sedamnaestog veka, bio je torijevska tvrđava pozamašnog aristokratskog kontigenta. Kao glavnog pisca govora za predsednika Ronalda Regana obradovalo me je što sam, večerajući tamo, mogao da primetim da se to nije promenilo. Jedan od prvih članova sa kojim me je moj domaćin upoznao bio je momak tada zadužen za pisanje govora za naslednika trona – Čarlsa, princa od Velsa. Kao nešto mlađi od „Vajta”, „Bruks” i „Budl” klubovi su bili produkti 18. veka, sa snažnom zastupljenošću vigovaca umesto torijevskih plemića.

Ali ove nakinđurene institucije, uglavnom rezervisane za one sa titulama i bogatstvom, bile su najpoznatije po kvalitetu svojih podruma vina i visokim ulozima za njihovim kockarskim stolovima. Za razliku od toga, Džonsonov kružok karakterisalo je članstvo bazirano na zaslugama, inteligenciji i tada novom, ali danas poznatom džonsonijanskom konceptu klubabilnosti (clubability) – koji podrazumeva kultivisanost, oštroumnost, visprenost i druželjubivost – što su odlike koje doprinose kvalitetu debata koje se vode u klubu.

Najveći govornik od svih bio je sam Džonson, čiji je govornički dar bio toliki da je pomoću njega mogao da u senku baci i svoj fizički izgled koji se jedino mogao opisati kao bedan. Pri prvom susretu sa nezgrapnim, čupavim Džonsonom, moglo se očekivati da bi kod bilo kog posetioca preovlađujući utisci poticali od čula vida i mirisa. I to momentalno. Bosvel se seća svoje prve posete njegovim prostorijama: „Njegova braon odeća izgledala je maltene zarđalo, nosio je malu, staru, smežuranu periku bez pudera koja je bila premala za njegovu glavu, njegov okovratnik i nogavice na pantalonama bile su raskopčane, njegove čarape od crne vune bile su loše izrade, a par cipela nevezanih kaiševa nosio je poput papuča. Ali svi ovi neuredni detalji bili bi zaboravljeni onog momenta kada bi progovorio.”

 onsonovi principi
Džonson je voleo dobru raspravu, makar i sa samim sobom. Jednom je prijatelju iz kluba rekao „da je imao san koji ga je uznemirio jer ga je neko pobeđivao u debati”. Uteha je, međutim, stigla sa buđenjem, kada je „uvideo da je sam bio odgovoran za obe strane” debate iz sna. Džonson je govorio kako vino rasplamsava njegov duh i „podstiče ga da oslobodi razgovor i istinski se upusti u razmenu diskursa sa onima koje najviše voli. Dogmatišem i protivrečim i u ovom konfliktu mišljenja i sentimenata nalazim užitak”.

Ipak, Džonson, koji je bio u stanju da popije enormne količine alkohola, mogao je i da mu se odupre, pa bi sipao limunadu dok su njegovi ortaci uranjali u porto, punč i brendi. To nikada ne bi kočilo razgovor, jer su njega opijale reči, a ne alkohol. Bio je usamljeni, progonjeni udovac sklon dugotrajnim periodima lenjosti i depresije, pa je čak sastavio i molitvu za teranje ta dva demona: „Pomozi mi (Gospode) posredstvom Svetoga Duha da oteram lenjost i nemar, kako bih svakog dana mogao da izvršim deo zadatka koji si mi Ti dodelio, pa da i dalje, uz Tvoju pomoć, delam ono što bi bez Tvoje pomoći moralo biti uzaludno delati, kako bih u svim svojim poduhvatima ostvario onakav uspeh kakav bi najviše pokazao Tvoju slavu i doneo spas mojoj duši…”

Ostavljajući po strani molitvene momente, Džonsona su najviše u život vraćali pisanje i razgovor. A za Džonsona je razgovor uglavnom podrazumevao raspravu. A u njoj je gotovo uvek bio pobednik. „Nema rasprave sa Džonsonom”, požalio se jednom Goldsmit, „jer ako te on promaši iz puške, oboriće te udarcem kundaka”.

Kao i kod nekolicine njegovih poznatih savremenika – talentovanih, autentičnih ljudi skromnog porekla kao i Džonson – njegov lični, politički i spiritualni svetonazor suštinski je bio konzervativan. Poput vojvode od Velingtona u narednom veku, Džonson je bio lojalan Crkvi Engleske kao društvenom i verskom stubu, jer je ona – kako će to veliki vojvoda kasnije sročiti – imala moć da od lopova pravi poštene ljude. Bila je i slobodna od (za Džonsona) degutantne pantomime rimokatolicizma, ali i verske histerije i zastranjivanja mnogih nekonformističkih bogomoljaca koji su bili preteče današnjih harizmatičnih evangelista. Za Džonsona, Bog ne samo da je bio Englez, nego je bio i anglikanac.

Spomenik Semjuelu Džonsonu u Ličfildu

Ali Džonsonov anglikanski bog je inspirisao ne samo osećaj čovečnosti, već i greha. Očajnički siromašan tokom najvećeg dela svog života, i nikada bogat, on je istovremeno bio human i praktičan u stavovima o smislu bogastva. Govorio je: „Malo šta može čoveka učiniti bezazlenije preokupiranim od pravljenja novca”, ali isto tako i da „pravljenje novca nije sav čovekov smisao: kultivisati dobrotu je važan deo životnog puta”. Ovo nisu bile samo reči, već principi po kojima je živeo, što je dokazao bezbrojnim gestovima velikodušnosti prema ljudima u nevolji.

Limuzina liberali
Učeni doktor je imao naročito oštro oko za „limuzina liberale” (možda bi bolje bilo reći „karuce liberale”) svoga doba, za demagoge poput Džona Vilksa koji su udovoljavali najnižim nagonima svetine i za egocentrične vigovske budžovane koji su se beskrajno hvalisali slavom tog veličanstvenog ali fizički nepostojećeg dokumenta zvanog engleski ustav. Pod maskom napada na kraljevske prerogative, parlamentarni vigovci su uglavnom funkcionisali kao nasledna plutokratija posvećena vladanju Ujedinjenim Kraljevstvom i njegovim narodom za svoj interes.

Džonson je bio u pravu: „Gospodine, vaši dežurni izjednačivači žele da izjednače sve one ispod sebe, ali nikako da ih izjednače do svog nivoa. Ako već svi hoće da imaju neke ljude ispod sebe, zašto onda ne bi imali nekoga i iznad sebe?”

„Bednike” je (deplorables; pogrdni izraz Hilari Klinton za Trampove birače) onda, kao i danas, trebalo držati na njihovom mestu po svaku cenu.

Džonsonov uspon iz sirotinjske anonimnosti – postignut isključivo snagom karaktera i genijalnošću – upravo je ono zbog čega su ga mnogi članovi vigovske elite tako snažno mrzeli. Horacije Volpol, razmaženi sin ser Roberta Volpola, inače najveći i najkorumpiraniji vigovski parlamentarni lider osamnaestog veka (i defakto premijer, s tim što ta funkcija tada nije postojala), prezirao je dobrodušnog doktora Džonsona, o čemu svedoče i njegovi prilično nadmeni redovi iz „Memoara o vladavini kralja Džordža III”: „Sa mnoštvom suvišnih znanja i tek ponekim pravim, Džonson je bio odvratna i zlobna ličnost. U suštini jakobinac, arogantan, samodovoljan i ohol po svojoj prirodi, nezahvalno ponosan i feminizirano netrpljeiv prema različitim mišljenjima [sic], prostituisao je svoje pero stranci čak i povodom rečnika, pa je potom, za penziju, protivrečio sopstvenim definicijama. Njegovo ponašanje je aljkavo, uobraženo i brutalno, njegov stil je komično bombastičan i podao. Ukratko rečeno, svo to silno cepidlačenje odlikovala je gigantska sitničavost seoskog direktora škole.”

Tako je pisao čovek koji je svoje bogatstvo i parlamentarnu poziciju dugovao nepotizmu i čije je primarno literarno dostignuće bilo pisanje „Otrantskog zamka” – melodramatičnog gotskog šund dela uglavnom zapamćenog po tome što je inspirisalo talaščiće trećerazrednih horor priča i dosadnih „romantičnih” novela.

Volpolova mržnja se protezala i sa one strane groba. Iako ga Damroš opisuje kao „hipersofistikovanog”, primetni su i elementi zajedljivosti i snobizma u njegovom pakosnom nazivanju Džonsonovog biografa, Džejmsa Bosvela, „onom pijandurom”. Oni izbijaju i iz satiričnog stiha – više mrziteljskog nego oštroumnog – koji je naškrabao na svom primerku „Života Semjuela Džonsona”:

Kad pijani Bozi podriguje Džonsonove reči,
A pola knjige on sam nešto kmeči,
Škotska se sprema za sledeći udarac,
Udružili se sirovi buldog i magarac

Gibonovo remek-delo
Ali čak je i Volpol prepoznavao književne zasluge Džonsonovog klupskog sabrata, Edvarda Gibona. Nakon što je pročitao prvi tom Gibonovog „Opadanja i propasti Rimskog carstva”, koji se pojavio 1776. – iste godine kada i velika dela Tomasa Pejna i Adama Smita, poslao je autoru čestitku u kojoj ga je upitao kako je mogao da „…zna tako mnogo, rasuđuje tako dobro, vlada materijom i znanjem i snagom vrednovanja tako temeljno, a opet da vlada sobom i ne preda se diktatorskoj aroganciji odlučivanja?” Samo se sledeća rečenica može smatrati dvosmislenim komplimentom: „Neočekivano ste svetu dali klasik istorije”.

Damroš pominje i reakciju mladog viktorijanskog „armijskog oficira u Indiji” nakon što je pročitao Gibonovo remek-delo gotovo čitav vek nakon objavljivanja: „Momentalno su me osvojili i priča i stil. Sve duge, vrele podnevne sate indijskog dana, od momenta kad bismo napustili štale do trena kad bi večernje seni najavljivale da je vreme za čas poloa, proždirao sam Gibona. Trijumfalno sam jahao kroz njegovo delo od početka do kraja i uživao sve vreme.”

Tako je pisao mladi Vinston Čerčil koji će vremenom ne samo stvarati istoriju, nego i ovladati „pričom i stilom” muze Klio (Klio je u grčkoj mitologiji bila muza zaštitnica istorije). Ova sporedna anegdota jedan je od mnogih podsetnika iz Damroševe genijalne kompilacije o tome kako je Džonsonov krug oblikovao ne samo svoje doba, nego i ona buduća.

Nažalost, Bosvel, koji je prezirao Gibona, izgleda nije poklanjao mnogo pažnje njegovom učešću u klupskim razgovorima, pa je malo njegovih reči sačuvano u „Životu Semjuela Džonsona” i Bosvelovim dnevnicima. Jedan od glavnih razloga Bosvelove antipatije prema Gibonu je moglo da bude ono što je on smatrao ateizmom ovog potonjeg, jer je Bosvel, iako posvećeni posetilac bordela, sebe takođe smatrao i iskrenim vernikom, pa je uživao u prolaznim pokajanjima skoro isto onoliko koliko i u svojim bezbrojnim opštenjima sa uličnim damama (ponekad bukvalno na ulicama). Gibon, to bucmasto prase od čoveka, nije bio baš naočit. O njemu je Bosvel napisao: „Mislim da se ismevanje pošteno može koristiti protiv nevernika, na primer, ukoliko se radi o ružnim tipovima a istovremeno apsurdno taštim”.

Spomenik Džejmsu Bosvelu u Ličfildu

Što je Gibon nesumnjivo bio. Rejnolds – koji je kao druželjubivi umetnik posvećen trgovini kočijama dobro znao kako da polaska čak i najodbojnijim mušterijama – stvorio je jedan od najpoznatijih portreta Gibona. Godinama kasnije, Čarls Džejms Foks – još jedan član Kluba i vodeći vigovski političar koji je bio sve samo ne nevinašce ili verski fanatik – uhvatio Gibona je kako sa divljenjem zuri u sopstveni portret „…koji je visio iznad kamina – taj divni portret na kojem je lik savršeno dočaran, uprkos uklanjanju nepravilnosti i vulgarnosti realnih kontura. Manje pristojni posmatrači su govorili da Gibonovo podgojeno lice asocira na bebeću zadnjicu. ”

Skroz suprotno od toga, Gibonova proza bila je dostojanstvena i simetrična. Poput Džonsona, pisao je latinskim, periodičnim stilom, u kojem se svaka rečenica ugrađivala u onu sledeću i gde je svaki pasus jačao kompoziciju celine. „Oduvek je bila moja praksa” , rekao je Gibon, „da dugački pasus izlijem u jedan kalup: da ga okusim uhom, uskladištim u sećanju, ali da se uzdržim od akcije pera sve dok do tančina ne izglancam svoj rad”. A on sjaji do današnjeg dana.

Ono što je Gibon radio mukotrpno, kroz brojna ponavljanja, u Džonsonovom slučaju je možda bilo instinktivnije i intuitivnije, naročito pošto je najveći deo svog života pisao pod pritiskom komercijalnih rokova, zaviseći od pisanja kako bi mogao da zaradi za hleb i krov nad glavom. Ali rezultat je isti: elokventne, elegantne, zvučne, ali često veoma snažno uobličene rečenice, upregnute u izgradnju veličanstvenog klimaksa.

Inteligentna maštovitost je, takođe, imala važnu ulogu. Damroš nas podseća: „U ,Opadanju i padu Rimskog carstva’, sve što imamo su fragmenti sumnjivih dokaza iz daleke prošlosti. Ponekad ti dokazi deluju uverljivo, ali Gibon nas podseća da moramo imati na umu ko je šta pisao nekada davno i sa kakvom namerom. Dobar deo onoga što mislimo da znamo o raznim likovima iz prošlosti dolazi od njihovih neprijatelja koji su ih mrzeli. Gibonovo veliko dostignuće je što pomaže čitaocima da zajedno s njim izgrade narativ.”

 Kuran na Oksfordu
Da je Gibon objavio „Opadanje i pad…” pre ulaska u Klub, verovatno ga ne bi ni primili. Za članove poput Bosvela i Džonsona, Gibonov izraženi skepticizam prema tvrdnjama da se uspon hrišćanstva „jedino može objasniti čudesnom božanskom intervencijom”, jednostavno rečeno, jeste bogohuljenje. I Bosvel i Džonson su Gibona nazivali nevernikom.

To je bilo apsurdno. Gibon nije ignorisao ili odbacivao značaj hrišćanstva, ali je „istoriju Crkve tretirao prosto kao jedan istorijski fenomen u mnoštvu drugih, a ne kao ključ smisla same istorije”. Za Gibona nije bilo ničeg čudesnog u usponu hrišćanstva. Pripisivao ga je „sekundarnim uzrocima”, uključujući, kako Damroš navodi, „propovednički žar ranih hrišćana, njihovo obećanje besmrtnosti, njihov ,čist i strog’ moral i njihovu organizaciju nalik na vojno telo unutar šireg društva.”

 Leo Damroš, autor knjige „Klub

Sve su to dobre teze za debatu, ali nameću jedno pitanje. Ako hrišćanstvo, pa čak i „sekundarni uzroci” njegovog trijumfa, nisu na neki način bili jedinstveni ili jedinstveno inspirisani, zašto je hrišćanstvo tako brzo i tako snažno nadmašilo desetine drugih sada zaboravljenih verskih pokreta i kultova, te osvojilo najveći deo razvijenog zapadnog sveta i vizantijskog istoka molitvom i ubeđivanjem umesto prisilom i mačem?

Čak je i Gibon sa divljenjem saopštio kako je prilikom bitke kod Tura (odnosno Poatjea) 732. godine posle Hrista, talas muslimanskog oružanog osvajanja zaustavio „genijalni i talični Karlo Martel” u „sudaru koji će promeniti istoriju sveta”. Čak je i spekulisao o tome šta bi se dogodilo da su Mavari pobedili: „Arapska flota je mogla da, bez ikakvih pomorskih bitaka, uplovi u Temzu. Možda bi se interpretacije Kurana izučavale na Oksfordu, a u njegovim amfiteatrima bi se obrezanim ljudima predstavljala svetost i istina Muhamedovog otkrovenja.”

Damrošev pregled obiluje nadahnutim opisima, ali i podjednako važnim, razborito odabranim citatima najšireg tematskog opsega, kako od članova Kluba, tako i od čitavog niza njihovih savremenika. Tome se dodaju i inteligentni komentari potonjih pisaca i učenjaka. Sve u svemu, Damroš ispunjava ulogu učenog, ali nikada sitničavog navigatora kroz složene živote, odnose i umetnička dela, kako pisana tako i vizuelna. Zaista, jedno od najistaknutijih dostignuća njegovih knjiga je njegov nadahut odabir ilustracija na koje se često poziva u svom narativu.

Tu je sve: od Rejnoldsovih portreta do starih novčića, i to u službi pružanja uvida u njegove likove, doba u kojem su obitavali i tragove njihovog rada i sveta koji i dalje oblikuju naše živote. On vešto ubacuje pomoćne likove poput Feni Barni, Hester Tral Pjoci, Ričarda Brinsleja Šeridana i mnogo drugih živopisnih ličnosti. Sve ih tretira u duhu informisanog poštenja i svima im u potpunosti udahnjuje život. Kao i „Životi najeminentnijih engleskih pesnika” Semjuela Džonsona, Damrošev rad okuplja ekstravagantnu paletu likova – od kojih su neki skaradni, neki veličanstveni – koja vrvi od života i kolorita.

Tron blaženstva
Struktura njegove knjige je pomalo razbacana jer je prinuđena da narativno oscilira napred-nazad kroz vreme i prostor i da se fokusira na različite ljude u različitim periodima, ali nikada ne gubi nit. Ukupni utisak se može opisati kao očaravajući niz predavanja propraćenih velelepnim skretanjima, što sve skupa doprinosi produbljivanju našeg razumevanja teme i prepoznavanju kako njene unutrašnje privlačnosti, tako i njenog savremenog značaja.

Damroš je savesni majstor detalja vremena koje obrađuje. Samo jedna sitna, skrpljena sitnica bode oči. U svom opisu izgleda londonskih ulica, Damroš navodi neke od usluga koje je pružao New Bagnio – neka vrsta tada popularnog turskog kupatila. Jedna od njih, kaping (cupping), definisana je kao „medicinsko puštanje krvi”, što nije tačno. Praksa kapinga je osmišljena tako da ublaži niz tegoba primenom ugrejanih stakala u obliku teglica, uglavnom na leđima ili grudima pacijenta. Vrelina stakla deluje na vazduh koji je zarobljen između, tako stvara blagi vakuum i stimuliše usporenu cirkulaciju privlačenjem više krvi u spoljne slojeve kože, što često dovodi do zdravog rumenila.

Tokom 18. i 19. veka, ova praksa je bila u modi na način na koji je danas akupunktura. „Puštanje krvi” bila je potpuno druga tehnika koja je podrazumevala otvaranje glavnih vena i pravo izvlačenje velikih količina krvi. Ovakva praksa je mogla da bude fatalna, što je možda bio slučaj kod Džordža Vašingtona koji je otišao na počinak sa teškom prehladom, koju je možda još smrtonosnijom učinilo uzastopno i obilno puštanje krvi. Kaping, sa druge strane, nije mogao da mu naškodi, nego je mogao i da mu pruži nešto olakšanja.

Kako je Klub postepeno prerastao u instituciju čije je članstvo tretirano kao trofej za one već bogate i poznate, često po cenu talenta i klubabilnosti, utešno je znati da se njegov duh povremeno manifestovao na drugim mestima. Jedan takav viktorijanski avatar je bio Sevidž klub (Savage club). Osnovan 1857, dobio je ime po Ričardu Sevidžu, navodnom kopiletu grofice i erla i harizmatičnom piskaralu sa Grab strita koje je uvenulo u dužničkom zatvoru 1743. Džonson je bio fasciniran Sevidžom i učinio ga je temom jednog od njegovih najranijih radova – „Život Ričarda Sevidža” – za kojeg je napisao da je „iz nužde postao pisac, budući da nije imao drugu profesiju”.

Tokom druge polovine 19. veka, Sevidž Klub je postao sigurna luka za druželjubivo mnoštvo talentovanih ali bankrotiranih mladih piskarala, kao i za stare, precvale pisce, trubadure i boeme. Ovaj klub se doteturao i do naših dana, uglavnom se držeći skromnijeg mesta pored većih i bogatijih klubova. Kada sam ga posetio sedamdesetih, nalazio se u maloj, prilično pohabanoj točionici pića u inače veličanstvenom Lensdaun klubu Ficmauris palate, u samom centru Londona.

Lensdaun klub u Ficmauris palati u Londonu

 Bio sam tamo kao gost starog prijatelja, brigadira Pitera Janga. koji je tokom Drugog svetskog rata služio kao oficir-komandos, a bio je i komandir puka Arapske legije pod Glab-pašom (misli se na general-lajtnanta ser Džona Begota Glaba koji je komandovao transjordanskom Arapskom legijom od 1939-1956.), načelnik ratnih (vojno-istorijskih) studija na Sendherstu (britanska vojna akademija) i kapetan-general reda „Zapečaćenog čvora” (Sealed Knot) – vesele družine izvođača istorijskih rekonstrukcija specijalizovanih za bitke između rojalista (cavaliers) i parlamentaraca (roundheads) iz perioda Engleskog građanskog rata.

Piter je naravno bio rojalista. Takođe je bio i plodonosni pisac knjiga i članaka o svim vojnim pitanjima, ali i bonvivan. Točio je jedno piće za drugim u ustajalim, slabo osvetljenim prostorijama Sevidž kluba, a mali debatni krug je počeo da se zahuktava i svi su se dobro provodili. Na svoj skromni način, bio je to džonsonijanski momenat, i podsetnik da u adekvatnim okolnostima – kako je Džonson najmanje jedanput rekao Bosvelu – „stolica u krčmi” može postati „tron blaženstva”.

(Izvor Novi Stnadrad)

 

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar