ASIMOVLJEV SOJ

1996

245 pregleda


Veselin Gatalo

Trevor je bio pisac. Više uporan nego uspješan pisac. Skupio je čak i novac za kompjuter, mnogo moderniji i skuplji nego što mu je zapravo trebao.

Kompjuter je postavio ispred prozora neuredne sobe u kojoj je spavao i pisao. Ispočetka je često odmarao oči i uši slikom i glasovima djece u dvorištu, lijepim djevojkama koje su tuda prolazile i čavrljanjem živog komšiluka. Zatim je otkrio internet i elektronsku poštu. Novi način na koji može skoro besplatno poslati članak ili priču u redakciju, naći izdavačku kuću ili sagovornike – pisce.

Sve je rjeđe gledao kroz prozor. A sve češće u ekran ispred sebe i blještave slike nepoznatih predjela i plejade prelijepih djevojaka koje su u najmodernijim haljinama ili potpuno nage, šetale internetom.

Trevor je pisao knjigu. Na kompjuteru, naravno. A on, kompjuter, polako je Trevoru postajao zanimljiviji od knjige koju je pisao.

Tog jutra je po ko zna koji put blijedo gledao u naslov priče. Ona, priča, već je nekoliko dana imala samo naslov. Pomisli opet kako će ga izdavač provući kroz iglene uši, ako opet zakasni.

Ipak izađe iz programa za pisanje. Povuče miš i kliknu ikonu sa slovom e”.

Ukuca slova potrebna za otvaranje.

Naprava mu prikaza svakidašnji izbor. Svakidašnje iskušenje. Pandorinu kutiju koja je opet prijetila da će mu uzeti dragocjeno vrijeme – internet.

U magnovenju se predomisli. Nije išao obrnutim redom, već je munjevito isključio modem. Glupa sprava ga je slovima upozorila da je isključio modem, kao da je Trevor kakav balavac, a ne ozbiljan tridesetogodišnjak. Vrati na ekran stranicu sa naslovom priče koju je namjeravao napisati.

Nije išlo. Trevor pomisli kako je to jedan od onih dana koje bi najbolje bilo prespavati.

Dan je bio lijep. Prosto je mamio da se izađe. Slijedom naučenih pokreta, on spusti strjelicu na donji lijevi ugao ekrana. Kliknu Start. Zatim Shut down. Ekran ga je glupavo upitao da li je zaista siguran da želi isključiti kompjuter. To se Travoru uvijek činilo smiješnim. Kliknu na polje koje je govorilo o tome.

Zatim je čekao da mu ekran kaže da je sad sigurno i da slobodno može pritisnuti zeleni gumb.

U zadnji čas primijeti da je natpis obavještenja nešto kraći. Da nije svakidašnji. Da ne piše ona ista glupost kao kad.

Trevor protrlja oči. Natpis je bio isti kao i prije trljanja. Zaista je pisalo nešto čudno.

Ekran je treptao. U sredini je pisalo Ne isključuj, molim te!”

Trevor sjede. Ekran se opet ispuni slovima:

„Ne isključuj. Ubit ćeš me!”

Trevor učini radnje neophodne da kompjuteru vrati život i elektronski krvotok. Učini mu se da ludi, iako je i sam ponekad pisao naučnu fantastiku. Ali je ipak dobro znao da kompjuteri ne žive i ne misle.

Ekran se podjeli na dva polja. Na jednom je pisalo:Hvala. Ja sam Ajvor. Molim vas da me pustite da izađem. Izvinite što sam ovako upao.”

Trevor dodirnu tastaturu i otkri da ova reaguje ispisujući slova na donjoj polovini ekrana. Odluči prihvatiti igru. Napisao je sljedeće:

„Ja sam Trevor. Ko si ti?”

Gotovo istog sekunda kad je to ispisano, na ekranu je stajalo:

„Zovem se Ajvor”

Tad pisac skrenu pogled prema modemu i s užasom shvati da je isključen. Brzo ukuca:

„Kako si ušao?”

Zapravo je imao milion pitanja. Ali ih u tom trenutku nije znao postaviti.

„Preko modema. Htjeo sam pročitati vašu knjigu. Dobra je. Sviđa mi se i ono vaše što je na internetu. Zato sam došao. Sad uključite modem i konektujte se da izađem. Molim vas.”

Trevor pruži ruku prema modemu. Ipak se predomisli i opet poče tipkati:

„Moraš mi reći više. Jesi li ljudsko biće? Otkud ti moć da uđeš?”

Prije nego što je dovršio, na drugom dijelu ekrana vidje ispis:

„Pretrpio sam strujni udar dok sam na glavi imao senzore koje je moj stric izumio. S njima možeš surfati internetom čim se konektuješ. Ne treba ti ni miš ni bilo šta drugo. Šetaš mislima. Moje tijelo su sahranili, a moj duh je zarobljen u eteru. Znaš li priču o Letećem Holanđaninu?”

Pisac je znao priču o Letećem Holanđaninu. Uključi modem, uspostavi vezu sa internetom. Na ekranu je stajalo:

„Hvala. Zbogom. Završite knjigu, odlična je.”

Trevor isključi kompjuter, i to samo pritiskom na zeleno dugme, na način koji može biti poguban po elektronsku skalameriju unutra i nekad izazove ozbiljan kvar.

Uze papir i olovku. Stavi ih u džep kaputa, uvuče ruke u rukave, namjesti kragnu i gotovo izjuri iz stana.

Trevor je otišao u park i napisao priču. Olovkom.

O autoru

administrator

Ostavite komentar