ARGUSOV POGLED

AMERIKA GUBI ARKTIK

361 pregleda

Nova arktička strategija Pentagona predstavlja korak napred, ali to nije dovoljno da bi se pariralo Rusiji i Kini.

Hal Brends

Dva najvažnija globalna pitanja narednih decenija jesu povratak rivalstva između velikih sila i intenziviranje klimatskih promena. Posred preseka ovih tendencija stoji Arktik, oblast čija sve veća važnost preoblikuje kako svetsku geoekonomiju tako i geopolitiku.

Javno, Trampova administracija posvećuje veću pažnju Arktiku – što ukazuje da se Sjedinjene Države prestrojavaju za novo doba. Nažalost, dok Vašington govori jezikom rivalstva između velikih sila, njegovi potezi tek treba da se usaglase sa onim što govori.

Od januara, Mornarica i Obalska straža su objavile odvojene strategije o Arktiku. Sekretar Mornarice Ričard Spenser pozvao je na nove operacije zaštite slobodne plovidbe i povećano pomorsko prisustvu u regionu. Na majskom sastanku Arktičkog saveta, koji obuhvata osam država koje izlaze na ovaj okean, državni sekretar Majk Pompeo je upozorio da „predatorske sile” zadiru u region. Ukazujući na kineske akcije na zapadnom Pacifiku, on je upitao, „Da li želimo da se Arktički okean pretvori u novo Južno kinesko more?”. Prošlog meseca, Pentagon je objavio Arktičku strategiju za čitavo Ministarstvo, izmenjenu tako da odražava promene u svetskim prilikama od 2016. godine kada je izdata prethodna.

Predmet sporenja
Nije misterija zašto Arktik privlači toliko pažnje. Promena klime preoblikuje region, i stoga se otvaraju novi pomorski pravci i olakšava eksploatacija podmorskih resursa. Severna pomorska ruta, koja se proteže duž severne ruske obale, skraćuje vreme plovidbe između istočnoazijskih i evropskih luka u poređenju sa postojećim pravcima kroz Malajski moreuz. I po nekim procenama, Arktik sadrži 30 odsto svetskih rezervi prirodnog gasa i strateški važne retke elemente u vrednosti od hiljadu milijardi dolara.

U isto vreme, Arktik postaje područje sporenja. Rusija osnažuje svoje kapacitete za projektovanje moći i ističe kontrolu nad ključnim pomorskim pravcima. Kina, samoproklamovana „bliskoarktička” (near-Arctic) sila, počinje da razvija vojno prisustvo i da povezuje svoje tamošnje aktivnosti sa globalnom inicijativom „Pojas i put”. Kako se razmimoilaženje između svetskih sila pojačavaju širom sveta, ona će se sve više prelivati i na područje Arktika. Američki stratezi počinju da shvataju da bi, u slučaju sukoba, ruske (a na kraju krajeva i kineske) snage mogle da ugroze krajnje severne američke teritorije na Arktiku. Oni takođe mogu da iskoriste arktičke kapacitete da se mešaju u raspoređivanje američkih snaga u Evropi i u azijsko-pacifičkom regionu.

Pitanja suvereniteta i slobode plovidbe na Arktiku postaju sve hitnija kako se povećava pomorski saobraćaj i rastu ekonomski ulozi. Nekada opskurni pomorski putevi kao Beringov moreuz mogu da postanu kritična uska grla – Persijski zalivi budućnosti. Sve ovo, pridodaće se remetilačkim posledicama koje će klimatske promene imati na arktičko stanovništvo, životnu sredinu i biljni i životinjski svet.

Kineski ledolomac Snežni zmaj

Odgovor koji je predložio Pentagon je relativno nedvosmislen i odmeren. Ključni strateški dokumenti i govori naglašavaju da će Mornarica, Marinski korpus i Obalska straža izvoditi više vežbi u regionu. Sjedinjene Države možda će preduzimati operacije za zaštitu slobodne plovidbe kako bi iskušali Rusiju i druge države koje ističu suverenost nad onim što SAD smatraju međunarodnim vodama; Marinski korpus će pripremiti dve ekspedicione brigade radi dejstvovanja u arktičkim uslovima.

Biće pojačana kooperacija sa saveznicima kako bi se obezbedili ključni prolazi, kao što je tzv. Grenland-Island-Ujedinjeno Kraljevstvo jaz (Greenland-Iceland-U.K. Gap), i da bi se suprotstavili izazovima američkih suparnika. Posebno je značajno što pentagonska Arktička strategija snažno insistira na afirmaciji međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima – uprkos preziru Bele kuće prema ovom terminu – i prepoznaje da je zagovaranje zajedničkih pravila ključna da bi se izbegla jagma nultog zbira  koja bi odgovarala žešćim delatnicima.  Ovo su važni koraci u usredsređivanju američke pažnje na Arktik i odbranu tamošnjih američkih interesa. Ipak, ostaje nekoliko krupnih izazova.

 Tri krupna izazova

Prvi je zjapeća provalija između ciljeva i resursa. Rusija ima 14 ledolomaca, izgradila je šest arktičkih baza od 2013. godine, i vraća u upotrebu stare vazduhoplovne baze i infrastrukturu. Kineski arktički kapaciteti su mnogo manji ali rastu. Amerikanci, nažalost, su u ozbiljnom zaostatku.

Obalska straža ima jednog teškog i jednog srednjeg ledolomca, iako su ovi brodovi nezamenljivi za delovanje u arktičkom području. Kongres je nedavno opredelio 655 miliona dolara za tri nova planirana ledolomca , i Vlada je sklopila ugovor za svoj prvi teški ledolomac izgrađen tokom više decenija. Sve je ovo dobro, ali nije zadovoljavajuće: uz nedostatak ledolomaca, nedostatak odgovarajuće infrastrukture i objekata severno od Severnog polarnika, i druge manjkavosti, Sjedinjene Države su u zaostatku koji zahteva vreme – i novac – da bi se prevazišao.

Drugo, postoji neizbežna napetost u američkoj strategiji, zato što se Vašington suočava sa problematičnim ponašanjem kako rivala tako i saveznika. Da, Rusija jača mišiće isticanjem svoje jurisdikcije nad Severnom pomorskom rutom. Ali Kanada takođe tvrdi da je Severozapadni prolaz deo njenih teritorijalnih voda, suprotno američkom viđenju međunarodnog prava. Možda je ovo moguće prevazići, kao što su SAD izvodile operacije [demonstracije] slobode plovidbe koje su osporavale potraživanja više zemlja – ne samo Kine – u Južnom kineskom moru. Ipak, to stvara izvesnu nelagodu kada SAD najavljuju potrebu za snažnijom saradnjom sa saveznicima dok u isto vreme javno razmatraju operacije slobode plovidbe koje bi sigurno ozlojedile Kanađane. Ovde se sučeljavaju potreba za ravnopravnm tretmanom i imperativ vođenja koalicije.

Američki ledolomci (UNH/NOAA)

Na kraju, postoji očigledno razmimoilaženje između strategije koja je delimično nužno zbog posledica klimatskih promena i pozicije administracije koja odbija da prihvati kako su klimatske promene koje je izazvao čovek problem. Američki arktički saveznici posmatraju region ne samo kao područje rivalstva, već i kao manifestaciju haosa koje klimatske promene mogu da izazovu u svetu. Ali zvanični Vašington – izvršna vlast, barem – odabrao je da se najvećim delom isključi iz multilateralnih napora koji bi trebalo da se pozabave ovim problemom.

Sa ove tačke gledišta potencijalno narušavanje životne sredine je dovoljno zabrinjavajuće. Strateške posledice su podjednako problematične. Pozicija administracije daje Kini, najvećem svetskom emiteru gasova ekvivalentnih ugljen-dioksidu priliku da se pozicionira kao odgovorna sila u vezi sa klimatskim promenama, i da podstakne sumnje u međunarodnoj zajednici o tome koliko je Vašington zaista posvećen održanju zdrave, uzajamno prihvatljive životne sredine na Arktiku i drugde. Tramp je jednom zastupao stav kako su klimatske promene kineska prevara smišljena da učine Sjedinjene Države manje kompetititivnim. U stvarnosti, zanemarivanje klimatskih promena će na kraju dovesti Ameriku u strateški nepovoljan položaj.

(Izvor Novi Standard)

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar