JUNGOVSKI PREDELI

ANDALUZIJSKI MINOTAUR

1.466 pregleda
Pablo Pikaso (Vikipedija)

Samo da nije trenutaka samoće u kojima Pikaso sreće Pabla – prezrenja vredno biće koje pati od tanatofobije, hipohondrije i straha od magije i uroka. Pikaso bi, svakako, otišao na sahranu majke koju je obožavao, ali Pablo se nije usudio da se ne bi zarazio smrću. Pikaso shvata da mora da se ošiša, ali ne može nagovoriti Pabla koji se boji da će neko iskoristiti njegove pramenove u magijske svrhe. Pikaso zna da je zdrav kao dren, ali Pablo veruje da umire od nekoliko malignih bolesti. Zato je Pikaso naterao Pabla da se strogo drži lekarskog saveta: mnogo seksa i crnog vina.

Sanja Panfilov

Okvir za portret „Ja, kralj!”

Pablo Diego Jose Francisko de Paulo Juan Nepomuceno Maria de los Remedios Crispin Crispisano  Santissima Ruiz y Picasso stigao je na ovaj svet 25.oktobra 1881.  u potpunoj tišini. To malo telo nije prodisalo i u pomoć su zazivani svi sveci čija imena je dobio. Ovom biću, koje se već spremilo da se vrati na onaj svet sa kojega je upravo stiglo, život je udahnula cigara čiji dim mu je ujak Salvador dunuo u nos. Svi su šokirani i ubeđeni – rodilo se čudo od deteta, od Boga izabrani pomazanik.

Majka Marija Pikaso Lopez je sigurna: „Ako postaneš vojnik, doguraćeš do generala, a ako budeš monah, postaćeš papa”. Otac Hoze Ruiz, učitelj slikanja, nema dilemu – petogodišnjak koji ovako crta goluba, mora postati slikarski genije. Pablo mrzi školu; plače nad slovima i brojevima, ali koga briga kada osmogodišnji princ slika svoju prvu uljanu sliku – borbu s bikovima.

Nakon preselenja u La Korunju 1891. godine kreće u umetničku školu, u kojoj mu dosađuju kopiranjem gipsanih figura, studijama leve noge i desne ruke. Gde je tu strast i fantazija? On se kod kuće, naoružan olovkom, bori u areni, crtajući scene života i smrti.

„Ako ne mogu da si priuštim uljane
boje, kupiću vodene. Ako nemam para
za vodene, kupiću drvene bojice. Ako
za njih ne budem imao para ili me
bace u zatvor, pljunuću na prst i
crtati po zidovima.”

Nakon smrti Pablove sestre Končite, porodica Ruiz Pikaso 1895. godine beži od bola i vetrovite severne španske obale u fantastičnu Barselonu. Četrnaestogodišnji Pablo samouvereno polaže prijemni ispit na Umetničkoj akademiji i postaje njen najmlađi član ikada. Drskosti i arogancije, da sebi nađe mesto među pet godina starijim studentima, mu ne nedostaje. Neće Pikaso slikati kao oni, nego će ostali slikati kao Pikaso!

Kada dobija „Zlatnu medalju grada Malage” za sliku „Nauka i ljubav prema bližnjeg”, njegov trijumf se potvrđuje. Ovaj uspeh, otvara mu vrata Akademije u Madridu, ali se međusobna očekivanja ne ispunjavaju – akademska dosada i prašnjavi uzori. Ovo se ne može izdržati, uprkos očevom besu i majčinim suzama. Treba se boriti kao torero, živeti kao Ciganin i slikati kao Pablo Pikaso!

Izbor jedne njegove slike za Španski paviljon na Svetskoj izložbi u Parizu odlučio mu je sudbinu. Pred odlazak u Francusku slika svoj portret sa oreolom oko glave, na kojem tri puta piše: „Ja, kralj”. Kako se čudno i strašno ispunilo ovo proročanstvo! Postao je apsolutni vladar kraljevstva u kome su se mešale boje i suze.

Bezdušni genije

„Ne postoji čovek koji mi nešto znači. Ljudi su kao čestice prašine na Suncu – jedan zamah metlom i više ne postoje”.

Koliko puta su majka, baka i tetke, kroz zahvalne suze, izgovorile: „Naš genije“; koliko puta je čuo zabezeknute profesore, kako mrmljaju sebi u bradu: „Mora se priznati – neprilagođen, ali genijalan”; koliko puta je u očima studentskih kolega, punih zavisti, pročitavao: „Mali drznik, ali potez mu je genijalan”.

„Ima raznih vrsta ljubavi, ali sve
imaju isti cilj: posedovati” –
njegova je programatska izjava.
Slabe je prezirao, a jake mrzeo.

Ovo seme bogobojažljivog i začudnog divljenja, posađeno je u mentalne temelje jednog opasnog i beskrupuloznog bića. Plodovi semena, tako lepi i neobični, polako su trovali krv svakoga ko bi ih probao. „Trebala mu je krv svih koji su ga voleli – ljudi koji su mislili da vole ljudsko biće, a voleli su Pikasa” – shvatila je jedna od žrtava. Veliki Pikaso tražio je i uzimao žrtvovanje: „Španci vole nasilje i svirepost, rado gledaju i prolivaju krv; krv konja, krv bikova, krv ljudi” – odgovarao je ovim slabićima, koji kukaju, ne shvatajući svoju privilegiju služenja geniju. U njegovog životnoj areni tekla je krv žena, dece, unučadi, prijatelja…

Torero Pikaso, koji je svojom mačetom nepogrešivo nalazio slabe tačke, lapidarno je komentarisao svakog unesrećenog: „Zaboravimo tu stvar. Takav je život. Ko se ne prilagodi, biva eliminisan. Život ide dalje”.

Hladnokrvnost kojom je nanosio bol i potpuno odsustvo empatije otkrivaju nam sociopatu, koji je ljude koristio kao igračke svog sadizma. Za njega je svet bio podeljen na dve grupe ljudi: superiorne (to je bio on) i inferiorne (to su svi ostali); na predatore (to je on) i plen (to su svi ostali). Slabe je prezirao, a jake mrzeo.

Njegova narcisoidna priroda nije podnosila snishodljivo komplimentiranje slabih, ali ni hladnu distanciranost jakih. Slabe je cedio kao tube s farbom, ponižavajući i dehumanizujući ih, a jake je pokušavao izmanipulisati šarmom i intelektom. U suštini, njemu je bilo sasvim svejedno da li ga ljudi vole ili mrze – bitno je bilo ostati deo njihovog sveta, kroz ljubav ili mržnju.

On nije pripadao nikome, ali su svi morali pripadati njemu. „Ima raznih vrsta ljubavi, ali sve imaju isti cilj: posedovati” – njegova je programatska izjava. Sociopate su često i seksualni predatori, ali njemu nije bilo dovoljno posedovati partnerku samo fizički, već je i psihički potčiniti da bi hranila njegov osećaj superiornosti. Svaka od njegovih žena prošla je isti put: od predmeta obožavanja do beskrvne lutke na kanapu. Njegove muze su se smenjivale u skladu sa potrebom za novim u stvaranju. „Ono što slikar slika je jedna vrsta vođenja dnevnika” – zapisao je. Njegov dnevnik prepun je zapisa o prevari, nesreći, suzama, izdaji, zaboravu…

I oni koji su se smatrali njegovim prijateljima, nisu, nažalost, razumeli Pikasov svet. To je bio svet u kome oni daju, a on uzima. Ovde ideja, tamo žena – pa šta ako mu ne pripadaju ni ideja, ni žena – najboljem najbolje. On se u odabranom krugu šetao kao car među podanicima koji su se uspinjali ili padali u nemilost.

Svako ko je želeo biti deo svite, morao je učestvovati u horskoj tiradi: „Pikaso je prvi”. On diriguje skupovima na kojima se drogira opijumom i hašišem, ispijaju neograničene količine jeftinog vina i puca iz brauninga od kojeg se Pikaso ne odvaja. Kada se ne opijaju i ne slikaju, vreme provode na boks mečevima i u cirkusu. To je život! To je inspiracija!

Samo da nije trenutaka samoće u kojima Pikaso sreće Pabla – prezrenja vredno biće koje pati od tanatofobije, hipohondrije i straha od magije i uroka. Pikaso bi, svakako, otišao na sahranu majke koju je obožavao, ali Pablo se nije usudio da se ne bi zarazio smrću. Pikaso shvata da mora da se ošiša, ali ne može nagovoriti Pabla koji se boji da će neko iskoristiti njegove pramenove u magijske svrhe. Pikaso zna da je zdrav kao dren, ali Pablo veruje da umire od nekoliko malignih bolesti. Zato je Pikaso naterao Pabla da se strogo drži lekarskog saveta: mnogo seksa i crnog vina.

Žene

„Postoje dve vrste žena: boginje i otirači”.

„Svaki put kad sretnem novu ženu, treba da spalim staru. Tako ću je se rešiti.” „Radije ću sahraniti ženu, nego je gledati srećnu s drugim” – preteći grmi andaluzijski Minotaur, navodeći svoje žrtve u lavirint svirepog poigravanja. Tamo će naivna žrtva shvatiti da je upala u zamku Riđobradog, grozomornog lika iz istoimene bajke, koji je žene zavodio, dovodio u svoj predivni zamak, tamo ih komadao i stvarao svoj privatni muzej od njihovih ostataka. Pikasu bi se ova bajka, verovatno, veoma svidela, jer je uživao u patnji, suzama i potpunoj predaji svojih ženskih trofeja.

Kretao se među svojim haremom kao
„Kralj Sunce”, deleći dragocenu
pažnju malo jednoj, malo drugoj, ali
nikada istovremeno, uživajući u
njihovoj nesigurnosti za vlastiti
položaj u njegovom životu.

On nije voleo, ali su one morale bezuslovno da vole; on nije bio veran, ali je zahtevao bezuslovnu lojalnost;  on je tražio sve, a nije davao ništa. Za mrvice njegove naklonosti uvek se otimalo nekoliko žena. Jedna kao nijedna!  Kakvo je to uživanje bilo kupati se u njihovoj međusobnoj ljubomori, svađama, fizičkim obračunima…

Kretao se među svojim haremom kao „Kralj Sunce”, deleći dragocenu pažnju malo jednoj, malo drugoj, ali nikada istovremeno, uživajući u njihovoj nesigurnosti za vlastiti položaj u njegovom životu. Gotovo identične manipulatorske sposobnosti pokazali su i neki Pikasovi savremenici: Bertold Breht npr. koji je istovremeno živeo sa pet žena, kojima je isisavao ideje i prodavao kao svoje; ili Karlos Kastaneda koji je organizovao impresivnu sektu od sedam sledbenica koje su, nakon njegove smrti, izvršile grupno samoubistvo.

„Pikaso virus” nagrizao je i živote
njegovih naslednika. „Ljubav ne postoji,
postoje samo dokazi ljubavi” – govorio
je. Što ih je on više odbacivao, to
su se oni više trudili da zadobiju
njegovu pažnju, da dokažu svoju ljubav.

 „Pikaso je bio kao sunce. On je sagorevao, uništavao i pretvarao svakoga ko bi mu se približio u gomilu pepela” – opisala ga je Ženevjev Laport, jedna od retkih koja je uspela da spasi svoju kožu. One koje su ostale, izgubile su život ili dušu.

Olga Koklova (1918-1955)

Kada je sreće na pozornici „Balet Rus”, opčinjen je njenom distanciranom noblesom ruskog plemstva i vatrenom crvenom kosom, koja obećava uzbuđenje. Ona koketira svojim mekim ruskim akcentom, on je lud od požude. Marija Pikaso Lopez oprezno savetuje: „Grešiš, dete moje, što se udaješ za njega. On ne zna da voli. Oženjen je svojom umetnošću.”

Olga voli otmena društva, provode, eleganciju… Njega nervira etikecija, buržoaska malograđanština. Osim toga, ona mrzi njegove mazarije – ako je već slika, hoće da se prepozna na slici. Svakodnevne svađe i prebacivanja. Situaciju ne spasava ni rođenje sina Paula. Kada saznaje za novu ženu u njegovom životu, traži razvod. To ne dolazi u obzir, on ne želi da deli svoj imetak a bilo kim. Pred kraj njenog života, odbija da finansijski pomogne njeno lečenje. Olga umire kao „madam Pikaso”, bedna i zaboravljena. Sumnjalo se na samoubistvo trovanjem tabletama.

Mari-Terez Valter (1927-1937)

Sedamnaestogodišnja lepotica je Pikasov ideal: pasivna, podatna, nekomplikovana. Obasipa ga predanom ljubavlju i toplom zahvalnošću za svaki trenutak koji joj pokloni. Ne pita, ne traži. On je na bezbrojnim portretima slika kao uspavanu lepoticu, nepostojeću u realnom svetu. Kćerka Maja mora da nauči – on je samo kod kuće tata, ali u javnosti kršteni kum. Mari-Terez mu celog svog života šalje nežna pisma, na koja on ne odgovara, ali ih rado čita kome stigne. Nakon njegove smrti, veša se o garažna vrata.

Dora Mar (1936-1943)

Ovo je i za jednog Pikasa tvrd orah – prelepa, lucidna, gorda; uz sve to izvanredno talentovan fotograf. Nadrealistička muza, bez dlake na jeziku. Između strastvenog seksa i intelektualnih razgovora, gradi njegovo političko biće.

Njena uloga u nastajanju „Guernike” ne sme se prevideti. Kako nije površna kao Olga, ni podatna kao Mari-Terez, Pikaso lomi njeno samosvojno biće sadističkim nipodaštavanjem. Ovekovečena je na njegovim slikama kao „žena koja plače”. Nakon drugog nervnog sloma završava u duševnoj bolnici, ubijana elektrošokovima. Poslednjom lucidnom mišlju mu je poručila: „Ti si možda velik kao umetnik, ali si kao čovek potpuno bezvredan”. Dora mu je žrtvovala svoj mozak.

Fransoaz Žilo (1943-1953)

Četrdeset godina mlađa lepotica ne zna u šta se upušta; ovo je prava emotivna papazjanija – Olga, Mari-Terez, Dora – sve prete, mole ili očekuju. Fransoaz je oprezna, Pikaso laska i ubeđuje. I ona čini grešku, ubeđena da ljubav menja ljude. Nakon dvoje dece, Kloda i Palome; nakon nekoliko godina fizičkog i psihičkog nasilja; nakon prevara i emotivnog izgladnjivanja – Fransoaz beži glavom bez obzira. Preživela je! U jednom od svojih intervjua rekla je: „Pikaso je bio kao taliban!”

Žaklin Rok (1953-1973)

Uporna u obožavanju, ponizna u ophođenju, spremna na svaku žrtvu. Ona nije njegov tip, ali ima dve odlične osobine: niža je od njega i zove ga „Gospodaru”. Žaklin je crna i sitna, kao mina, koje je posejala oko svog idola. Kapija je čvrsto zatvorena i otvara se samo povremeno – galeristima i odabranim kupcima. Porodica i prijatelju jadikuju – do Pikasa je nemoguće doći. Ona je, kao crni pauk, oko njega oplela mrežu intriga i navodnih izjava. Kao pas čuvar, režala je na posetioce, a gospodaru ležala pod nogama. Nagrađena je za vernost – postala je „madam Pikaso”.  Nakon njegove smrti, 8.aprila 1973. godine, sve je izgubilo smisao – ubila se iz puške.

„Pikaso virus” nagrizao je i živote njegovih naslednika. „Ljubav ne postoji, postoje samo dokazi ljubavi” – govorio je. Što ih je on više odbacivao, to su se oni više trudili da zadobiju njegovu pažnju, da dokažu svoju ljubav.  Umesto da svoju decu posmatra kao simbol budućnosti, on ih je doživljavao kao simbol sopstvene smrtnosti.

Prvorođeni Paulo, španske krvi, ali ruske duše, napravio je kobnu grešku prepuštajući egzistencijalnu sudbinu sebe i svoje porodice ocu despotske naravi i cicijaških navika. Zaposlen kao očev šofer, zavisi od bedne plate koja stiže svaka 2-3 meseca. Unuci Pablito i Marina satima čame pred zatvorenom kapijom, čekajući da ih slavni deda primi. Ponekad jeste. Cela porodica masakrirana je sadizmom i nemilosrdnošću nadoca: Paulo se ubija predoziranjem i alkoholom, njegova žena umire poremećenog uma od posledica alkoholizma, Pablito ispija štirak i umire nekoliko meseci kasnije, a Marina, jedina preživela putnica ovog porodičnog brodoloma i danas pokušava da sastavi svoje razoreno emotivno biće.

Jedna od retkih poseta ocu završila
se njegovim monstruoznim prebacivanjem
Klodu: „Ja sam star, a ti si mlad.
Želim da umreš!”

Maja Valter, naučena da lebdi nad obožavanim ocem kao ptičica koja se ne primećuje, ali čije prisustvo prija – uspeva da nekoliko godina zadrži njegovu pažnju. On je slika kao prozirno anđeosko biće, dok ona satima nepomično sedi, presrećna što ga ima samo za sebe. On je ponekad budi usred noći da bi joj pokazao svoje najnovije delo. Ali i prostodušnost se umori – kada Maja shvati surovo poigravanje Pikasa njenom majkom koju, finansijski i emotivno, drži na kratkom lancu, okreće mu leđa. Više mu se nikada nije javila.Pikaso je više nikada nije potražio.

Klod i Paloma Pikaso imali su sreću u nesreći – bili su dovoljno veliki da zapamte oca – saučesnika u zabavnim ludorijama, ali premali da im dušu dodirne njegova surovost i hladnoća.  Jedna od retkih poseta ocu završila se njegovim monstruoznim prebacivanjem Klodu: „Ja sam star, a ti si mlad. Želim da umreš!”

Nakon objavljivanja knjige „Moj život s Pikasom”, njihove majke Franosoaz Žilo, on je odbio da ikada više vidi svoju decu. Oboje su postali uspešni poslovni ljudi koji brinu o korišćenju slavnog prezimena. Brend „Pikaso” prodali su nakitu, parfemima, automobilima… Tako su mu, na kraju, oduzeli sve ljudske atribute i pretvorili ga u robnu marku.

Pablo Pikaso nije ostavio testament. To je bilo još jedno zlobno poigravanje s onima koji će ga nadživeti. Iza sebe je ostavio oko 260 miliona dolara, 35.000 slika, crteža, skulptura i keramike. 3.800 eksponata, uzela je francuska država na ime poreza, 25 miliona dolara zaradili su advokati. Za ostatak su se borili preživeli.

Stvaralaštvo

„Hoću da se moja stvaralačka dinamika prikaže posmatraču kao silovanje tradicionalnog slikarstva”

„Ako ne mogu da si priuštim uljane boje, kupiću vodene. Ako nemam para za vodene, kupiću drvene bojice. Ako za njih ne budem imao para ili me bace u zatvor, pljunuću na prst i crtati po zidovima.”

„Kada budem umro, to će izgledati
kao potonuće broda, jer kada veliki
brod tone, mnogo ljudi nestaje s njim”
– njegova je izjava pred smrt, koja se
značajnim delom i ispunila.

Pablo Pikaso ušao je u istoriju umetnosti kao najproduktivniji umetnik svih vremena. Uspeo je u nameri da ga umetnička javnost percipira kao inovatora i slikarsku avangardu, iako je, u suštini, njegova avangardna faza počela i završila s kubizmom koji je trajao tek neku godinu. To je bilo dovoljno da njegovo srednje ime postane „Genije”.

Zašto taj epitet nije zavredeo i Brak, koji je naslikao prvo kubističko delo, ali ga je, na nesreću, pokazao Pikasu ili Deren, koji je prvi otkrio fascinaciju afričkih maski – nije sasvim jasno. Ali ono što sasvim sigurno znamo je Pikasova „veština legitimnog potkradanja”, kako to definiše Pjer Kadam. Nino Frank je još direktniji: „Pikaso je, bez ikakve sumnje, jedan od heroja našeg vremena i njegov najvrsniji umetnik; ali odvajkada obuzet neverovatnom sebičnošću, on se domišlja kako da iskoristi sve i svakoga, da sebi strpa u džep, da eksploatiše prijateljstva i ljubavi, da sve zbrda-zdola potrpa u svoja dela. Moglo bi se tvrditi da je on makro našeg doba i to je u, u izvesnoj meri, tačno.”

 Za obožavatelje španskog majstora šokantna je tvrdnja Salvadora Dalija: „Pikaso je briljirao svojim plagijatorskim sposobnostima. Bio je imitator i karikaturista” ili ogorčena kritika Morisa de Vlanika da Pikaso bez skrupula i cinično preuzima ideje drugih i sisa im krv. Zastrašujuća je rečenica španskog pisca Manuela Visenta: „Pikaso je ,demon slikarstva` – pronašao je nove forme da naslika stvarnost i za to je sišao u provaliju koja vodi u pakao. Tamo je postao kralj.”

Pikasa koji je mrzio šale na svoj račun, verovatno bi mnogo više izjedala duhovita opaska kritičara koji kaže: „Kada bi žene izgledale kao na Pikasovim slikama, ne Zemlji uskoro više ne bi bilo ljudi” ili rečenica Karla Krausa „Izradio mi je portret na kojem me neće prepoznati niko ko me poznaje, ali će me prepoznati svi oni koji me ne poznaju”.

Zaprepašćujuća je hladnoća kojom je Pikaso odgovarao na osude: „U određenim situacijama, čovek naprosto ne može biti anđeo”.

Pablo Piksao je, bez sumnje, bio veoma kreativan, ali o njemu, kao geniju, mora se raspravljati, jer se sam, velikim delom, pobrinuo za ovakav doživljaj sebe kao umetnika. Veoma se trudio da se medijski stilizuje i imao je talenat da se okruži efektivnom mrežom galerista, trgovaca umetničkim delima, kritičarima i sakupljačima. Bio je spoj strasti i merkantilnog duha.

„Kada budem umro, to će izgledati kao potonuće broda, jer kada veliki brod tone, mnogo ljudi nestaje s njim” – njegova je izjava pred smrt, koja se značajnim delom i ispunila.

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar