RASPINJANJE MUDROSTI

BEZVREMENSKA SADAŠNJOST

3.870 pregleda

Kako je sadržaj prošlosti sećanje, znači nepostojeće, a sadržaj budućnosti su mogućnosti, znači opet nešto nepostojeće, to sadašnje predstavlja trenutak prelaza iz jednog oblika nepostojanja (sećanje) u drugi (mogućnost). Samo u tom trenutku prelaza svet za nas zaista postoji; pre toga je postojao kao mogućnost, a posle toga samo u sećanju.Sadašnjost, tj. sada je trenutak, vrlo kratak vremenski interval. Koliko kratak?

Prof.dr. Ljubo Ristovski, ekspert Instituta za bioenergetska merenja i istrazzivanja
Prof. dr Ljubo Ristovski

Čovek u prostoru i vremenu
Poimanje prostora i vremena u civilizacijama Zapada i Istoka neodvojivo je od kosmogonijskih mitova odgovarajućih religija. Tako se na Zapadu, gde dominira hrašćanstvo, susrećemo se sa lineranim vremenom, koje ima svoj početak i kraj, i jedini ljudski život, i sa shvatanjem da čovek jeste u prostoru, ali da je izdvojen iz njega (ja i ne-ja). Na Istoku dominira shvatanje da su prostor i čovek istotvarni, tj. da su jedno, dok je vreme ciklično, bez početka i kraja, sa beskonačno mnogo vremenskih ciklusa, što omogućava i beskonačno mnogo ljudskih života, tj. reinkarnacija. Različita poimanja prostora i vremena uzrokuju razlike u duhovnim svojstvima istočnjaka i zapadnjaka.

Svi sadržaji objektivne realnosti, prostorno-vremenske stvarnosti, ispoljavaju se, odvijaju i zapažaju u prostoru i vremenu. Sve što zapažamo našim spoljnim antenama – čulima, sve što je predmet naših umnih opservacija, sve što se može nazvati objektom našeg saznanja, a to znači i naše celokupno iskustvo, neodvojivo je od prostora i vremena. Naša stvarnost, realnost, jednako kao i naše sopstvo, neodvojivi su od njima neminovno inherentnih prostorno-vremenskih dimenzija, jer vanvremenski i vanprostorni su samo neki čisto transcendentni entiteti i sadržaji. Ono što jeste, bilo to iz sfere duhovnog ili iz sfere čulima dostupnog, pojavnog, opstaje, osmišljava se i događa na pozornici koju omeđuju vreme i prostor, u prostorno-vremenskom kontinuumu kojeg oni tvore.

Činom rođenja, koji je samo jedna tačka
u tom prostorno-vremenskom kontinuumu,
započinjemo svoju ulogu na njoj, da bismo je
svojom smrću, svojim nestajanjem sa te
pozornice, završili na datom mestu u
datom trenutku, opet u tački.

Na istoj pozornici odvija se i naše bivstvovanje, naš život. Činom rođenja, koji je samo jedna tačka u tom prostorno-vremenskom kontinuumu, započinjemo svoju ulogu na njoj, da bismo je svojom smrću, svojim nestajanjem sa te pozornice, završili na datom mestu u datom trenutku, opet u tački. I duh naš iz tačke, iz klice prvih znanja u nedohvatnoj duhovnoj tmini, koja krije tajnu našeg nastajanja, započinje svoje širenje, da bi se u smrtnom času opet skupio u prostorno-vremensku tačku, gde stiče neprenosivu spoznaju o činu našeg nestajanja.


Prostor-vreme (Kvanta)

Prostor i vreme u nama 
Mi smo pripadnici civilizacije Zapada po rođenju, po genetskom kolektivnom nasleđu, a ne po svom izboru. Genetsko nasleđe na neki neopisiv način boji naše sopstvo i tvori nespoznajne niti, koje nas vezuju za naše pretke, prenoseći nam preko njih, neznano kako, njihova iskustva. Neke nas slične niti vezuju i za prirodni i kulturni ambijent u kome smo izrasli, a one su još jače ako je to bio i ambijent naših predaka. Reč je o bojama i obzorjima koje su upijale naše oči, o mir-isima i zvucima, poju ptica i šumu voda, govoru i pismu kojima su građeni mostovi između nas i našeg okruženja.

Onaj koji je odsanjao svoje mladalačke
snove pod Severnjačom, Kumovom slamom,
Velikim i Malim kolima, nikadaneće
osetiti simboliku i snagu kojomobuzima
Južni krst, kao što ni oni tamo,
izraslipod Južnim krstom, nikada
nećeosetiti snagu kojom obuzima
Severnjačai Kumova slama.

Iako znamo da u mnogim krajevima teku neke lepše reke, čuje se zanosniji ptičji poj, cveta neko mnogo lepše cveće i pevaju se lepše pesme, ipak na neki dublji način doživljavamo lepotu reka, ptičji poj, miris cveća i zvuke kraja u kome smo izrastali. Drugim rečima, onaj koji je odsanjao svoje mladalačke snove pod Severnjačom, Kumovom slamom, Velikim i Malim kolima, nikada neće osetiti simboliku i snagu kojom obuzima Južni krst, kao što ni oni tamo, izrasli pod Južnim krstom, nikada neće osetiti snagu kojom obuzima Severnjača i Kumova slama.


Južni krst (Vikipedija)

Stopljenost čoveka u prirodni i kulturni ambijent, u kome se duhovno oformio i izrastao u ono što jeste, značajno utiče na njegove psihofizičke karakteristike. Taj uticaj se manje uočava u duhovnim prostorima u kojima opstaju racionalni sadržaji, a znatno više u zaumnim, raciju nedohvatnim, a ipak prisutnim duhovnim sadržajima. Zato svako od nas može bilo gde u svetu da pravi automobile, da gradi kuće i puteve, da stvara materijalna dobra. Može prihvatiti i bilo koje norme ponašanja, ali ne može prihvatiti bilo koju religiju. Snaga vere ishodi iz onih duhovnih sadržaja do kojih raciom ne možemo dopreti, tako da vernik ne prima veru spolja – razumom, nego je u samom sebi nalazi, jer ona nije stvar razuma, nego stvar uma, duše.

Vera je ukotvljena, najčešće ne našom voljom, u najskrivenije delove našeg sopstva. Nje u nama može, ali ne mora biti. Međutim, u svakom od nas, i to bez izuzetka, na neki sličan način utisnut je određen odnos prema prostoru i vremenu, koji određuje i naše doživljanje realnosti, kao i naš odnos prema životu i smrti. Način na koji su ti pojmovi u nas utisnuti, samim tim i način na koji sagledavamo prostorno-vremensku stvarnost, prevashodno je određen prirodnim i kulturnim ambijentom u kojem smo izrastajući, uspostavljali određeni tip veza sa svetom oko nas. Drugim rečima, naše poimanje prostora i vremena, suštinski gledano, nema racionalnu, nego znatno dublju, raciju nedokučivu osnovu.

Svest u vremenu i prostoru
Saglasno univerzalnom Drugom principu termodinamike,svi spontani procesi u prirodi usmereni su od stanja većeg ka stanju manjeg reda, odnosno u konačnom od stanja reda ka stanju potpunog haosa. Fizička veličina koja je mera reda (haosa), entropija, jednako se može nazvati merom reda, i merom nereda, mada je njen puni fizički smisao mnogo dublji.

Ljudska svest, iako prirodna koliko i
sve ostalo u prirodi, ne pokorava se
Drugom principu termodinamike, jeruspeva da se
otme prirodnoj potrebiza jednačenjem, pa
procese u sebi usmeravau neprirodnom smeru
od nereda ka redu,umesto obrnuto. Radi se
o tome da je njoj,za razliku od nežive
prirode, inherentnatežnja za
prevazilaženjem haosa i stvaranjem reda.

Saglasno pomenutom Drugom principu termodinamike, svi spontani procesi u prirodi se odvijaju tako da entropija raste. Što je veći nered, to je veća entropija i obrnuto. Metaforički rečeno, entropija je tajanstvena i nepoznata sila, koja sve postojeće nagoni na jednačenje, tj. sve spontane procese bezuslovno usmerava  ka stanju potpunog nereda.

Ljudska svest, iako prirodna koliko i sve ostalo u prirodi, ne pokorava se Drugom principu termodinamike, jer uspeva da se otme prirodnoj potrebi za jednačenjem, pa procese u sebi usmerava u neprirodnom smeru od nereda ka redu, umesto obrnuto. Radi se o tome da je njoj, za razliku od nežive prirode, inherentna težnja za prevazilaženjem haosa i stvaranjem reda. U svetu, koji pod uticajem nesavladive privlačnosti haosa hrli ka totalnom mrtvilu, odsustvu svih procesa, ka toplotnoj smrti Vasione, jedino se živa bića, a posebno čovek sa svojom svešću o sebi i svetu oko sebe, opiru tom sunovratu u ništavilo. Iznedrivši čoveka iz same sebe, priroda kao da je našla način da se suprostavi onome u sebi, što je goni ka njenoj vlastitoj smrti.

Ta potreba za zavođenjem reda, koja ima krucijalnu ulogu u našem doživljavanju stvarnosti, dovodi do spontanog samoorganizovanja ljudske svesti, što potvrđuje njenu negentropsku prirodu, odnosno sposobnost da opstane, iako se ponaša protivno Drugom principu termodinamike, tj. onome što joj entropija nameće kao prirodnu nužnost.

U našem doživljavanju stvarnosti i samosvesnosti, zasnovanimna uvođenju reda u nama i oko nas, pojmovi vremena i prostora igraju esencijalnu ulogu. Samo zahvaljujući njima u stanju smo da uvedemo red u stvari i događaje koji nas okružuju. Znači, za razliku od ostale prirode, ljudska svest spontano, jer je ništa spolja ne nagoni na to, stvara nove konstrukte prostor i vreme, koji joj služe za uvođenje reda. Prema tome, ona preferira procese koji protivreče Drugom principu termodinamike, jer spontano teži da nered zameni redom. Ova spontana, negentropska priroda ljudske svesti je ključ njene samosvesnosti, ali i ključ za razumevanje njenog doživljavanja i poimanja realnosti. Njome ona uspostavlja uzročno-posledične veze između objekata i pojava u realnosti, a time osmišljava i sve svoje iskustvene sadržaje. Bez toga oni bi se sveli na stohastično prikupljene, neobrađene i nepovezane čulne senzacije.

Neodvojivost vremena i prostora
Nepobitna je činjenica da je ljudskoj svesti, za razliku od nežive prirode, inherentna težnja za prevazilaženjem haosa. Suprotno procesima u neživoj prirodi, ona teži da uspostavlja razlike, da diferencira, da pokreće, a ne da guši procese. Potreba za zavođenjem reda ne može biti zadovoljena bez uvođenja vremena i prostora, jer nam oni služe da uvedemo red u stvari i događaje koji nas okružuju. Ako je to tako, onda, na izvestan način, sledi da se vreme i prostor rađaju iz potrebe naše svesti za zavođenjem reda.

Nezavisno od toga da li su to čisto psihološki konstrukti, kako jedni misle, ili, pak, objektivno i nezavisno od nas postoje, kako smatraju drugi, nepobitna je činjenica da se bez prostora i vremena ne može zadovoljiti čovekova potreba za stvaranjem reda. Takođe je nepobitna činjenica i to da ljudske svesti ne bi ni bilo bez te potrebe, a niti bez mogućnosti njenog zadovoljenja. Ljudska svest opstaje zato što ne dopušta pad u haos, zato što neprekidno iz već stvorenog reda, koji se prirodno obrušava u nered, uvek ponovo tvori još veći red.

Neodvojivost realnosti od njenih prostorno-vremenskih dimenzija je evidentna, jer sve se odvija u prostoru i vremenu. Pri tome, nema realnosti samo u prostoru bez vremena, niti je ima u vremenu bez prostora. Prostor i vreme su neodvojivi, tako da ima smisla govoriti samo o prostorno-vremenskom kontinuumu.

Rađanje vremena se dešava istovremeno
s rađanjem reda iz haosa. Prema tome,
neophodnost uvođenja vremena, nezavisnood
toga kako je taj pojam uvođen i objašnjavan,
odraz je ljudske potrebe za redom, za
prevazilaženjem haosa. Znači, ono što od
prostora kao mesta mogućnosti dovodi do
nastajanja prostora kao pozornice
ostvarenja, tj. do nastajanja realnog
i uređenog sveta, jeste vreme.

Prostor bez vremena se uslovno može definisati kao mesto mogućnosti, kao mesto gde sve može biti, ali bez vremena nije. Sve što realno postoji, a ne kao mogućnost, jeste u prostoru i u vremenu. Dalje, prostor je i mesto gde se sve može desiti, ali se ništa ne dešava. Drugim rečima, prostor bez vremena je mesto gde sve može biti u svim mogućim oblicima postojanja, ali ništa ne postoji, gde se sve može desiti na sve moguće načine, gde uzročnost i posledičnost nemaju mesta, ali dešavanja nema.  On je kao potpuni mrak u kome se ništa ne vidi, ne čuje se nikakav zvuk i ništa se ne može opipati. U njemu može biti svašta skriveno, može se i svašta dešavati, ali se ništa ne vidi i ne čuje, što je za nas isto kao da ničeg nema, pa se ništa ne može ni desiti.

Bez vremena prostor, kao mesto mogućnosti i svih mogućih zamislivih, a samim tim i potpuno neusmerenih dešavanja, jestesvet pravog haosa. Čin stvaranja reda iz tog haosa je neminovno praćen, odnosno omogućen stvaranjem vremena. Rađanje vremena se dešava istovremeno s rađanjem reda iz haosa. Prema tome, neophodnost uvođenja vremena, nezavisno od toga kako je taj pojam uvođen i objašnjavan, odraz je ljudske potrebe za redom, za prevazilaženjem haosa. Znači, ono što od prostora kao mesta mogućnosti dovodi do nastajanja prostora kao pozornice ostvarenja, tj. do nastajanja realnog i uređenog sveta, jeste vreme.

Vreme karakteriše kretanje,a samim tim i diferenciranost, tj. usmerenost. Kao merilo kretanja i promena uopšte (pre, sada, kasnije), ono svojim rađanjem usmerava i diferencira haos, čime on prestaje da to bude. Čin ostvarenja, čime mogućnost postaje realnost, nemoguć je bez vremena. Rađanjem vremena omogućena je diferencijacija u homogenom i bezobličnom haotičnom svetu, a time prostor prestaje da bude mesto mogućeg i postaje mesto (pozornica) ostvarenja. Moguće postaje realno, ostvaruje se. Uspostavljaju se uzročno-posledične veze između ostvarenih mogućnosti.

Ove veze postaju filter, koji od svih mogućih načina ostvarenja propušta samo one koje im ne protivreče. Tako prostor s vremenom postaje osnovni simbol organizovanog, diferenciranog sveta – Kosmosa.Haos je pojam koji se odnosi na stanje potpune neuređenosti, tj. neusmerenosti. Preciznije, haos je simbol neoformljenog sveta, odnosno sveta kao skupa mogućnosti i mogućih dešavanja u prostoru bez vremena.

Oblici doživljavanja vremena   
Prihvatimo li vreme kao subjektivni psihološki konstrukt, a osnov za to nam pruža prethodno razmatranje, znači shvatimo li ga i kao dimenziju svesti, neophodno je onda da razgraničimo bar neke od različitih oblika doživljavanja vremena: prošlost, sadašnjost, budućnost, trajanje (kontinutitet), simultanost i uzročnost. U tome kao dobra polazna osnova može da posluži Kantovo mišljenje, koje pruža najjednostavniju definiciju pojmova prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.


Imanuel Kant (Vikipedija)

Prema Kantu, da bismo shvatili objektivnu realnost, moramo sve procese koji se u njoj odvijaju vremenski raščlaniti na izdvojene trenutke, tj. predstaviti ih sebi kao beskonačan niz pojedinačnih trenutaka. Pri tom, za nas uvek postoji samo jedan jedini trenutak; onaj aktuelni, koji nazivamo sadašnjošću. Ono što je pre njega nazivamo prošlošću, ono što je posle budućnošću.

Sve dok smo mislima koncentrisani
na sadašnjost, praktično smo nesvesni
vremena. Da bismo njega bili svesni, moramo
imatineku svest o trajanju, a to znači
da sedelimično, ili potpuno, moramo
oteti sadašnosti.

Naš osnovni doživljaj vremena, koje osećamo kao nešto što nezavisno od nas teče, jestedoživljaj aktuelnog, sadašnjeg vremena. Ono što nazivamo našim osećajem vremena ili predstavom o vremenu, određeno je razmišljanjem o doživljajima vremena. Naime, sve dok smo mislima koncentrisani na sadašnjost, praktično smo nesvesni vremena. Da bismo njega bili svesni, moramo imati neku svest o trajanju, a to znači da se delimično, ili potpuno, moramo oteti sadašnosti. Svest o trajanju, tj. razmišljanje o doživljenom, a ne sam aktuelni doživljaj vremena, uzrok su našeg osećaja da vreme postoji nezavisno od nas i da ništa na njega ne utiče, tj. da je apsolutno.

Doživljaj trajanja je, na izvestan način, zasnovan na retrospekciji, odnosno sećanjem na događaje iz prošlosti. Naime, imamo osećaj trajanja kada razmišljajući sadašnjicu povezujemo s prošlošću, sa onim što je bilo, ili s budućnošću, s onim što će biti. Ono što traje bilo je i još jeste. Ono što je bilo, pripada prošlosti i postoji samo u našem sećanju. Doživljaj trajanja je nemoguć bez sadržaja koji su za nas sada samo prošlost, odnosno bez sećanja na njih. S druge strane, da doživljaj trajanja ne bi bio samo sećanje na trajanje, a ne i aktuelni doživljaj, mora da se uspostavi i uzročno-posledična veza između doživljenih događaja koji pripadaju sećanju i aktuelnih, sadašnjih događaja. Naš subjektivni osećaj da jesmo u kontinuitetu, očigledno, zasnovan je na sposobnosti doživljavanja trajanja koje tvori presudno važan preplet između događaja i sadržaja prošlih i sadašnjih.

Postoje mišljenja da upravo trajanje najpotpunije konstituiše naš subjektivni doživljaj protoka vremena. Da to nije bez osnova, najbolje pokazuje činjenica da trajanje istog vremenskog intervala kod različitih osoba ili kod iste osobe u različitim okolnostima, ponekad stvara vrlo različite doživljaje vremena. Za neke, ili u nekim okolnostima, isti vremenski interval se može činiti mnogo dužim no što jeste, jednako kao što za druge, ili u drugim okolnostima, može se činiti mnogo kraćim. Umesto bilo kakvog objašnjavanja uzroka postojanja velikih razlika u doživljavanju istog vremenskog intervala, što govori o evidentnoj subjektivnosti doživljavanja trajanja, dovoljno je samo navesti staru sufističku izreku: Kako će izgledati parče hleba zavisi od toga koliko smo gladni.

Sposobnost našeg uma da uspostavi razlike između sadržaja koje prepoznaje kao prošlost, sadašnjost i budućnost čini nas suštinski različitim od svih ostalih živih bića. Smatra se, mada se to mišljenje ne može prihvatiti i kao sasvim pouzdano, da sva ostala živa bića žive u stalnoj sadašnjici, tj. nemaju prošlost i budućnost, odnosno nemaju osećaj trajanja.
Prošlost je za nas ono što je bilo. Toga više nema, nepostojeće je. Bilo je pa nestalo, ili izmenilo se. I budućnost se odnosi na nepostojeće, jer budućeg takođe nema. Ona postoji samo kao mogućnost. Buduće je, znači, nešto čega još nema, jer se još nije desilo, ili još se nije stvorilo. Vreme sadašnje je aktuelno vreme, odnosno vreme koje je u toku i prolazi. Njega kontinuirano doživljavamo kao vreme koje je u svakom trenutku sada. Sada traje vrlo kratko, stalno iščezava. Kontinuirano ga prebacujemo u prošlost, ali ga isto tako istovremeno zamenjujemo sa novim sada. Ispada da sada traje samo onoliko koliko je potrebno da postanemo svesni njega, jer odmah zatim, kao nešto što se već desilo, ono postaje naša prošlost.

Prethodno navedene definicije prošlosti, sadašnjosti i budućnosti izgledaju logične, jednostavne i prihvatljive. One su ipak samo definicije, znači racionalni logički konstrukti. Kao takvi zasnovani su na pretpostavci da se može dati racionalna definicija vremena, odnosno da se sve o vremenu može iskazati rečima. Međutim, kako vreme, ipak, izmiče svakom racionalnom okviru (definiciji), razumno je očekivati da i sa našim jednostavnim definicijama prošlosti, sadašnjosti i budućnosti može biti nekih problema. I ima ih, naravno!

Naime, prema onome što smo prethodno rekli, vreme sadašnje bi bio trenutak prelaza iz vremena prošlog u vreme buduće. Kako je sadržaj prošlosti sećanje, znači nepostojeće, a sadržaj budućnosti su mogućnosti, znači opet nešto nepostojeće, to sadašnje predstavlja trenutak prelaza iz jednog oblika nepostojanja (sećanje) u drugi (mogućnost). Samo u tom trenutku prelaza svet za nas zaista postoji; pre toga je postojao kao mogućnost, a posle toga samo u sećanju.


Prošlost i budućnost (Vikipedija)

Sadašnjost, tj. sada je trenutak, vrlo kratak vremenski interval. Koliko kratak? Ako traje samo onoliko koliko je potrebno da mogućnost (budućnost) postane sećanje (prošlost), onda može trajati i proizvoljno kratko. Toliko kratko da sadašnjost postaje fikcija. A zar ona to nije? Ono što smo prihvatili ili doživeli kao sadašnjost uvek je već prošlost.

Pošli smo od navedenih definicija prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, a prethodno razmišljanje pokazuje da iz njih, potpuno konsekventno, možemo pokazati da svet, u stvari, ne postoji, odnosno da je svet samo fikcija. Ovo najbolje pokazuje da nas uobičajeno gledanje na vreme, iz kojeg su izvedene prethodne definicije, vodi u potpuni apsurd. Iz njega sledi da za nas ne postoji ništa: prošlost i budućnost (sećanje i mogućnost) su nepostojanja, a sadašnjost takođe, jer je već prošlost. Proizlazi da ništa ne postoji, a mi, ipak, živimo u nekom okruženju koje, kao i sami sebe, doživljavamo kao nešto objektivno postojeće. Znači, nešto je pogrešno; mora postojati neka greška u uobičajenom shvatanju vremena, ili, pak, greška postoji u ovom razmišljanju.

Linearno ili hrišćansko vreme
Postoje dve osnovne predstave o vremenu: ireverzibilna linearna i reverzibilna ciklična. Smatra se da prva od njih ima prevashodno religiozno (kosmogonijsko) ishodište, dok se do druge došlo posmatranjem čestih cikličnih kretanja u prirodi, te se stoga ona može smatrati prirodnijom. Linearna koncepcija vremena je karakteristična za civilizaciju Zapada. Može se slobodno reći da je to tipično hrišćanski koncept vremena. Naravno, uzmu li se u obzir sličnosti u hrišćanskim, islamskim i judaističkim mitovima o stvaranju sveta, lako se može sagledati da je taj koncept vremena karakterističan i za islam i judaizam.

Hrišćanski svet je stvoren da traje
samo jednom u vremenu i da samo jednom,
ali zauvek, nestane zajedno s vremenom
Prava linija hrišćanskog vremena,
dobivši početak i kraj, postala je
prava vremenska strela s vrhom koji nas, nakon
nestanka sveta i samog vremena, usmerava
ka obećanom, ali neuhvatljivom i
vanvremenskom onostranom bivstvovanju.

Linearno vreme je ograničeno svojim početkom, koji se poklapa sa početkom sveta (danom Postanka), i svojim krajem, koji je određen ponovnim Hristovim dolaskom na Zemlju (Sudnjim danom). Stvoreno je istog trenutka kada i svet, jer, saglasno hrišćanskoj kosmogoniji, pre stvaranja sveta nije bilo ni vremena. Gledano kroz prizmu „Starog zaveta”, definisan je početak, ali ne i kraj vremena. Kraj je stvoren naknadnom Božjom intervencijom, o kojoj govori „Novi zavet”. Naime, Hristovim rođenjem, tj.njegovim dolaskom na Zemlju, vreme je podeljeno na vreme pre i posle Hrista. Osim toga, najavom dana Iskupljenja, Sudnjeg dana, odnosno dana Hristovog povratka, vreme je dobilo i kraj. Tog dana svet će nestati. Blaženi će se pridružiti Bogu i živeti u vanvremenskom Raju, a grešni će otići u takođe vanvremenski Pakao. Sudnji dan je kraj sveta i kraj vremena.


Isus Hrist (Vikipedija)

Sve je u hrišćanskom svetu potpuno određeno neprikosnovenom i neumitnom Božjom voljom, koja sve radi po unapred ispisanom sopstvenom scenariju, u kojem nema mesta, ni za tajnu, ni za nadu. U njemu je zacrtano stvaranje, trajanje i definitivni nestanak sveta u kojem živimo. Taj naš svet ne samo da je u vremenu konačan, nego se nikad neće ni ponoviti. Kada nestane, definitivno će nestati. Znači, istorija hrišćanskog sveta nastala je Božjom voljom, a Božja volja njome i upravlja. U svoj svojoj celokupnosti, jer njoj pripada i istorija sveta i ljudska istorija, ona se odvija između dana Postanka i Sudnjeg dana, koji su njeni apsolutni početak i apsolutni kraj. Pre početka nije bilo vremena, a neće ga biti ni posle Sudnjeg dana. Saglasno ovome, hrišćanski svet je stvoren da traje samo jednom u vremenu i da samo jednom, ali zauvek, nestane zajedno s vremenom.

Prava linija hrišćanskog vremena, dobivši početak i kraj, postala je prava vremenska strela s vrhom koji nas, nakon nestanka sveta i samog vremena, usmerava ka obećanom, ali neuhvatljivom i vanvremenskom onostranom bivstvovanju. Ona nas svojom konačnošću simbolički upozorava da je naše trajanje u vremenu jedan, ipak, prekratak nezaustavljivi marš od Prvog greha do konačnog Iskupljenja. Ništa se ne može izmeniti, ubrzati ili usporiti. Pravac i način odvijanja unapred smišljenog scenarija je jedinstven.  Jedinstven je i po načinu odvijanja i po tome što se sve, ama baš sve, samo sada dešava i što se nikada više neće ponoviti, jer se svet neće ponoviti.  Hrist je samo jednom poslat među ljude, samo je jednom umro za čovečanstvo. Taj je događaj neponovljiv, a neće se desiti ni neki sličan događaj, koji bi probudio nadu ponovnog vraćanja u prostor-novremensku stvarnost, odnosno mogućnost ponovnog stvaranja sveta. Istorija sveta i istorija čovečanstva u potpunosti su određene jedinstvenim Hristovim dolaskom i onim što mu se tom prilikom desilo.

Ne može se reći da ispunjava posebnim spokojem hrišćansko verovanje da je svet u kojem živimo potpuno uronjen u vreme. Saglasno njemu, svet u vremenu konačno dugo traje, u njemu se to trajanje i definitivno završava Sudnjeg dana. Sudnji dan je samo najavljen, ali samo Bog zna kada će doći. Mi, obični smrtnici, ostavljeni smo da večito mislimo na njega i strepimo od onoga što tog dana treba da se desi. Strepnja je namenjena svakom, jer Sudnji dan može doći u vrlo dalekoj budućnosti, ali, možda, i u vrlo bliskoj budućnosti. Saglasno hrišćanskoj koncepciji linearnog vremena ništa se nije dogodilo i neće se dogoditi dva puta. U njoj dominira Krst na koji je razapet Hrist, stradanje koje se nikad više neće ponoviti, a čije su posledice na celokupnu istoriju čovečanstva definitivno konačne.
Linearni koncept vremena ne ishodi samo iz osnovnih religioznih postavki, nego i iz naučnih saznanja karakterističnih za zapadnjačku civilizaciju. Njutn je među prvima koristio taj koncept, a vremensku osu je predstavljao pravom linijom, što je praktično do danas ostalo neizmenjeno.

Međutim, tek otkriće ranije pominjanog Drugog principa termodinamike, iz koga sledi da sve postojeće nezadrživo ide ka definitivnom kraju – toplotnoj smrti Vasione, daje svojevrsnu naučnu potvrdu ideji o već odapetoj i nezaustavljivoj vremenskoj streli lineranog vremena.

Kauzalnosti linearno vreme
Princip kauzalnosti može važiti samo u svetu sa linearnim konceptom vremena, jer je taj princip inherentan linearnom obliku temporalne svesti. To je svest u koju je usađen linearni koncept vremena, verovanje da se sve samo jednom dešava, da sve jedno iz drugog i jedno za drugim u vremenu ishodi. Takva svest uređuje svet u kome živi, pošavši od toga da sve što jeste ima svoj uzrok, a imaće i svoje posledice, odnosno sve što jeste, posledica je nečega, a biće i uzrok nečemu.

Zato, da bismo shvatili Univerzum koji
jeste, moramo naći ono što je bilo pre njega.
Tako nas princip kauzalnosti, kojim se
uspostavlja neprikosnovenost uzročno-posledičnih
veza, dovodi do kosmogonijskih
ideja o neminovnosti početka.

Princip kauzalnosti, odnosno shvatanje da između sukcesivnih događaja postoje strogo determinirajuće uzročno-posledične veze, karakterističan je za zapadnu – hrišćansku civilizaciju, ali ne i isključivo za nju. On je projektovan na važeći prirodni red i poredak, odnosno oni su na njemu zasnovani. Jedino Bogu, tvorcu tog reda i poretka, dato je pravo da naruši princip kauzalnosti, ali je sve učinjeno da se prepoznaju sve Božje intervencije u tom smislu. Božja narušenja principa kauzalnosti identifikuju se kao čuda.


Rene Dekart (Vikipedija)

Tek od Dekarta, s kreiranjem determinističkog principa u obliku opšteg prirodnog zakona, Bogu je oduzeto pravo na intervencije, koje bi mogle da naruše princip kauzalnosti, odnosno već jednom uspostavljeni red. To Božje pravo osporio je i Njutn. On je smatrao da je Bog stvorio čestice i tela, sile između njih,kao i fundamentalne zakone, a zatim pustio da se sve odvija po tim nepromenljivim, večitim zakonima. Otkad je isključena Božja volja iz prirodnih fenomena, princip kauzalnosti je postao neprikosnoven. Takav je ostao sve do pojave kvantne fizike koja ga je, u izvesnom smislu, relativizovala.

Neprikosnovenost principa kauzalnosti, naročito u civilizaciji Zapada, imalo je odraza i na osnovne kosmogonijske pretpostavke i ideje. U skladu s njim, sve što se dešava (ili jeste), uslovljeno je i određeno nečim što se ranije desilo, tj. bilo. Zato, da bismo shvatili Univerzum koji jeste, moramo naći ono što je bilo pre njega. Tako nas princip kauzalnosti, kojim se uspostavlja neprikosnovenost uzročno-posledičnih veza, dovodi do kosmogonijskih ideja o neminovnosti početka.

Univerzalnost i neprikosnovenost principa kauzalnosti ozbiljno su poljuljani u savremenoj fizici. To je uticalo da se savremena otkrića fizike često, ali na pogrešan način, implementiraju i u razne kosmogonije. Međutim, princip kauzalnosti je u fizici dodefinisan u procesima koji se dešavaju na subatomskom nivou, kao i u procesima u kojima učestvuje vrlo veliki broj objekata. Ništa od onoga što se odnosi na prostorne i vremenske dimenzije koje su u dosegu naših čula, nije se promenilo. Može se reći da je sve ostalo isto i u prostorno-vremenskim dimenzijama koje definišu pozornicu na kojoj se odvija priča o stvaranju sveta. Naime, problemi vezani za princip kauzalnosti su naopako postavljeni, pa se zato i diskutuju kako ne valja. Ne mogu se tražiti nove elaboracije i redefinicije tog principa, a da se ostave po strani problemi definicije i shvatanja vremena. Takav princip neminovno sledi iz koncepta linearnog vremena.

Dalje, u takvom konceptu vremena ne može se izbeći problem početka, tj. suočavanje s transcendencijama je neizbežno. Ovo važi i za najsavremenije fizičke kosmološke teorije (opise!) stvaranja Univerzuma. One se korak po korak primiču početku, a ne smeju da se ka njemu usmere, jer je on izvan fizike, tj. u oblasti je koja pripada metafizici.

Primetimo na kraju da linearni oblik temporalne svesti, iz koga izranja princip kauzalnosti karakterističan za zapadnjačku civilizaciju, nije datost po sebi. Postoje načini da se ovaj oblik svesti radikalno izmeni, odnosno prevede u nelinearni oblik svesti, kod koje je doživljaj vremena, takođe,radikalno izmenjen. Najbrži način da se izmeni linearna temporalna svest, zasnovan je na delovanju psihodeličnih droga, pod čijim uticajem ova može privremeno, ali čak i trajno, da pređe u neko stanje nelinearnog oblika svesti. Iskustveni doživljaj vremena nelinearne svesti se najlakše može odrediti kao nekauzalno, odnosno rečju bezvremenost, jer se doživljava neodređena, bezvremenska i neuzročna sadašnjost. To je stanje svesti u kojem nije moguće razlikovati prošlost, sadašnjost i budućnost, pa se ove manifestuju u istoj vremenskoj ravni kao skup vremenski nekoreliranih događanja, koja kao da ni iz čega ishode i ničemu ne vode.

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar