ARGUSOV POGLED

BIOLOGIJA IDENTITETA

410 pregleda

Prosto rečeno, neurobiologija, endokrinologija i razvojna psihologija zajedno daju mračnu sliku naših života kao društvenih bića. Kada se radi o pripadnosti grupama, ljudska bića nisu mnogo daleko od porodica šimpanzi koje se međusobno ubijaju po džunglama Ugande: najfundamentalnija posvećenost ljudi je ona ka poznatom.Podela na „nas” i „njih” je usađena duboko u ljudski mozak. Zbog toga će ratovi zauvek ostati konstanta ljudske civilizacije.

Prof. dr Robert Sapolski

Nije mu bilo spasa. Njegova prva greška je bila to što je sam krenuo u potragu za hranom. Možda bi se stvari drugačije završile da je još neko bio sa njim. Druga, krupnija greška je to što je odlutao predaleko u dolinu, u opasnu pošumljenu oblast. Upravo tu je bio u opasnosti da naleti na Druge, na one sa litice iznad doline. Isprva su bila dvojica i probao je da se bori sa njima, ali su se još četvorica došunjala iza njega pa se našao opkoljen. Ostavili su ga tamo da iskrvari na smrt, a zatim se vratili da unakaze njegovo telo. Na kraju se dogodilo gotovo 20 takvih ubistava, sve dok nije ostao nijedan, pa su Drugi preuzeli čitavu dolinu.

Protagonisti ove priče o krvoproliću i osvajanju – koju je prvi ispričao primatolog Džon Mitani – nisu ljudi, već šimpanze iz nacionalnog parka u Ugandi. U periodu od jedne decenije, mužjaci iz jedne grupe šimpanzi su sistematski poubijali svakog mužjaka iz komšiluka, kidnapovali preživele ženke i proširili svoju teritoriju. Slični napadi među šimpanzama se odvijaju i drugde, a studija iz 2014. je pokazala da postoje oko 30 puta veće šanse da će šimpanza ubiti šimpanzu iz okolne grupe umesto iz svoje. U proseku se osam mužjaka ustremi na jednu žrtvu.

Ako je realnost majmunskog života tako nasilna, da li je uopšte čudno što ljudska bića, koja dele preko 98 odsto DNK sa šimpanzama, takođe dele svet na „nas” i „njih”, pa idu u rat zbog tih kategorija? Reduktivne komparacije su naravno opasne – ljudska bića isto toliko DNK dele i sa bonobo majmunima kod kojih tako brutalno ponašanje ne postoji. A uprkos tome što ljudi ubijaju ne samo zbog pristupa dolinama, nego i zbog apstraktnih pojmova kao što su ideologije, religije i ekonomska moć, nema im rivala kad se radi o sposobnosti da promene svoje ponašanje.

Naš mozak razlikuje članove naše grupe
od uljeza u deliću sekunde i podstiče nas
da budemo uljudni prema onim prvima,
a neprijateljski nastrojeni prema potonjima.
Ove predrasude su automatske, nesvesne
i nastaju u neverovatno ranom uzrastu.

Setimo se da su Šveđani proveli 17. vek marširajući Evropom, a danas su… pa, danas su Šveđani. Ipak, najbolji i najgori momenti ljudskog roda izviru iz sistema koji obuhvata sve: od neuronske aktivnosti iz prethodne sekunde, do poslednjih milion godina evolucije (zajedno sa mnoštvom složenig društvenih faktora). Kako bi se razumela dinamika kolektivnih identiteta ljudskih bića, uključujući i povratak nacionalizma – kao potencijalno destruktivne forme grupne pristrasnosti – neophodno je upoznati se sa biološkim i kognitivnim podlogama koje ih oblikuju.

Međutim, psihološke osnove tribalizma
istrajavaju, čak i onda kada ljudi razumeju
da je njihova lojalnost naciji, boji kože,
bogu ili sportskom timu slučajna koliko
i strana bačenog novčića.

Takva analiza pruža malo osnova za optimizam. Naš mozak razlikuje članove naše grupe od uljeza u deliću sekunde i podstiče nas da budemo uljudni prema onim prvima, a neprijateljski nastrojeni prema potonjima. Ove predrasude su automatske, nesvesne i nastaju u neverovatno ranom uzrastu. One su naravno arbitrarne, često i fluidne. Današnji „oni” mogu postati sutrašnji „mi”. Ali to je slaba uteha. Ljudska bića su u stanju da obuzdaju svoje instinkte i izgrade društva koja preusmeravaju konkurenciju grupa u manje destruktivnu ravan od ratnih arena. Međutim, psihološke osnove tribalizma istrajavaju, čak i onda kada ljudi razumeju da je njihova lojalnost naciji, boji kože, bogu ili sportskom timu slučajna koliko i strana bačenog novčića. Na nivou ljudskog uma, malo toga sprečava članove istog tima da sutra ponovo postanu neprijatelji.

Tribalistički umovi

Sklonost ljudskog uma ka razmišljanju u kategorijama „mi protiv njih” duboko je ukorenjena. Brojne pažljive studije su pokazale da mozak automatski čini takve distinkcije, i to šokantnom brzinom.

Kod tipičnih belih kandidata na skeneru
prizor lica crnca aktivira amigdalu –
deo mozga vezan za emocije straha i
agresije – za manje od desetog dela sekunde.

Prikačite dobrovoljca na skener mozga i brzo mu puštajte smenjujuće slike lica. Kod tipičnih belih kandidata na skeneru prizor lica crnca aktivira amigdalu – deo mozga vezan za emocije straha i agresije – za manje od desetog dela sekunde. U većini slučajeva prefrontalna kora mozga – deo krucijalan za impuls kontrole i regulacije emocija –aktivira se sekundu ili dve kasnije kako bi ućutkala amigdalu: „Ne razmišljaj na taj način, ja nisam takav”. Ipak, prvobitna reakcija je strah, čak i kod ljudi koji ne razmišljaju na takav način.

Ovo otkriće nije usamljeno. Posmatranje lica nekoga ko je iste rase aktivira specijalizovani deo mozga primata pod nazivom fusiformni korteks, koji prepoznaje lica, ali je to aktiviranje manjeg intenziteta kada se radi o licu nekoga druge rase. Posmatranje prizora bodenja ruke nekoga iste rase iglom aktivira anterior cingulate korteks – oblast vezanu za osećanja empatije ali, ukoliko se radnja vrši nad osobom druge rase, reakcija će biti slabija. Nije svačije lice, ili svačiji bol, podjednako vredan.

Crnoputa devojčica u „ljudskom zoološkom vrtu” u Belgiji, 1958.

Ljudska bića na svakom koraku čine automatske vrednosne procene o društvenim grupama. Recimo da imate predrasude prema orcima (mitološka čudovišta), što uglavnom krijete. Pojedini instrumenti (poput onih iz „testa implicitnog povezivanja”) otkriće vaše predrasude. Kompjuterski ekran naizmenično prikazuje lica i visoko emotivne termine kao što su „herojski” ili „neznalica”. Od vas se traži da se brzo opredelite za jedno od dva dugmeta.

Ukoliko par odgovara vašim predrasudama (npr. „pritisnite dugme A za lice orka kao negativni termin, a dugme B za ljudsko lice kao pozitivni termin”), zadatak je lak, a vaš odgovor će biti brz i tačan. Ali ako se parovi preokrenu (npr. „pritisnite dugme A za ljudsko lice kao negativni termin, a slovo B za lice orka kao pozitivni termin”), vaši odgovori biće sporiji. Svaki put se primećuje malo odlaganje, jer vas disonanca povezivanja orka sa „blagonaklonošćku” ili ljudskih bića sa „smrdljivošću” zbunjuje na par milisekundi. Uz dovoljno testova, ova odlaganja su primetna i pokazuju vaše predrasude prema orcima ili – u slučaju realnih subjekata – predrasude prema određenim rasama, religijama, etničkim ili starosnim grupama i tipovima telesne građe.

Radi se o tome da se deci dopada ono
što je poznato, pa to često vodi do
toga da ona kopiraju etničke i
lingvističke kategorizacije grupe kojoj
pripadaju njihovi roditelji.

Nema potrebe isticati da je veliki broj ovih predrasuda stečen kroz duži vremenski period. Međutim, kognitivne strukture koje su im neophodne često su od početka prisutne. Čak i bebe preferiraju one koji govore jezikom njihovih roditelja. One takođe pozitivnije reaguju na lica ljudi koji pripadaju rasi njihovih roditelja, a i lakše ih pamte. Isto tako, trogodišnjaci preferiraju ljude sopstvene rase i pola. Razlog tome nije to što se deca rađaju sa usađenim rasističkim uverenjima, niti se može pretpostaviti da roditelji aktivno ili implicitno uče svoje bebe rasnim ili rodnim predrasudama, iako je tačno da mala deca mogu na veoma ranom uzrastu da usvoje takve uticaje. Radi se o tome da se deci dopada ono što je poznato, pa to često vodi do toga da ona kopiraju etničke i lingvističke kategorizacije grupe kojoj pripadaju njihovi roditelji.

Nekada su sami temelji privlačnosti i kooperacije u korenu najmračnijih impulsa ljudskog roda. Razmotrimo oksitocin – jedinjenje čija se reputacija nejasnog „hormona maženja” nedavno našla na udaru. Kod sisara, oksitocin je od centralnog značaja za povezivanje majke i novorođenčeta i pomaže pri jačanju veza monogamnih parova. Kod ljudi, on podstiče čitav niz prodruštvenih ponašanja. Pasivni subjekti kojima je davan oksitocin postajali su ljubazniji, imali su više poverenja i empatije i postajali su izražajniji.

Međutim, skorašnja otkrića pokazuju da oksitocin podstiče takvo ponašanje samo prema članovima sopstvene grupe – na primer prema saigračima na utakmici. Istovremeno, on tera ljude da prema autsajderima budu agresivni i ksenofobni. Hormoni retko utiču na ponašanje na taj način, normalno je da snaga efekta varira u različitim okolnostima. Oksitocin, međutim, produbljuje granicu koju naš mozak pravi između „nas” i „njih”.

Prosto rečeno, neurobiologija, endokrinologija i razvojna psihologija zajedno daju mračnu sliku naših života kao društvenih bića. Kada se radi o pripadnosti grupama, ljudska bića nisu mnogo daleko od porodica šimpanzi koje se međusobno ubijaju po džunglama Ugande: najfundamentalnija posvećenost ljudi je ona ka poznatom. Bilo šta i bilo ko drugi će verovatno biti suočen, makar u početku, sa dozom skepticizma, straha ili neprijateljstva. U praksi, ljudi mogu da ponovo procene i obuzdaju svoje agresivne tendencije prema Drugima. Ali to je uglavnom onaj sekundarni, korektivni korak.

Od turbana do hipsterskih brada

No, i pored svog ovog pesimizma, postoji jedna krucijalna razlika između ljudi i dotičnih ratobornih šimpanzi. Ljudska tendencija ka međugrupnoj pristrasnosti je duboka, ali je relativno vrednosno neutralna. Iako ljudska biologija čini da rapidne i implicitne formulacije dihotomije „mi – oni” budu praktično neizbežne, to ko se računa kao uljez nije fiksirano. Zapravo, može da se promeni u momentu.

Drugim rečima, dobar deo ljudske
tendencije ka razmišljanju po dihotomiji
„mi i oni” nije permanentno vezan za
određene ljudske atribute, kao što je rasa.

Pre svega, ljudska bića pripadaju mnoštvu međusobno preklapajućih grupa istovremeno, a svaka od njih ima svoju listu uljeza – one koji su različite religije, etniciteta ili rase, one koji navijaju za drugi sportski tim, one koji rade za konkurentsku kompaniju, ili prosto one koji imaju drugačiji odabir između, recimo, „koka-kole” i „pepsija”. Ključno je što se istaknutost ovih raznovrsnih grupnih identiteta neprestano menja. Ako koračate mračnom ulicom noću i vidite jednog od „njih” kako vam prilazi, vaša amigdala će hteti da iskoči. Ali ako budete stajali pored te osobe na sportskom stadionu i unisono sa njom navijali za svoj tim – vaša amigdala se neće aktivirati.

Engleski fudbalski navijači tokom uličnog sukoba sa ruskim navijačima na Evropskom prvenstvu u Francuskoj, 11. jun 2016.

Slično tome, istraživači sa Univerziteta Kalifornija iz Santa Barbare pokazali su da ljudi nastoje da brzo i automatski kategorizuju slike ljudi po rasi. Međutim, ukoliko bi istraživači svojim pasivnim subjektima pokazivali slike belaca i crnaca u uniformama različitih boja, oni bi automatski počinjali da kategorizuju ljude prema njihovim uniformama, poklanjajući manje pažnje rasi. Drugim rečima, dobar deo ljudske tendencije ka razmišljanju po dihotomiji „mi i oni” nije permanentno vezan za određene ljudske atribute, kao što je rasa. Umesto toga, ova kognitivna arhitektura je evoluirala tako da otkriva bilo kakve potencijalne veze za društvene koalicije i savezništva – kako bi se, razlikovanjem prijatelja od neprijatelja, uvećale šanse za preživljavanje pojedinca. Pojedinačne odlike na koje se ljudi fokusiraju kako bi pravili ove procene variraju u zavisnosti od društvenog konteksta i njima se lako može manipulisati.

Čak i onda kada granice grupa ostaju fiksirane, odlike koje ljudi implicitno vezuju za „one druge” mogu da se menjaju – setimo se na primer kako su se američki stavovi o različitim grupama imigranata vremenom menjali. Čak i to da li je linija podele uopšte iscrtana varira od mesta do mesta. Ja sam odrastao u delu Njujorka sa dubokim etničkim tenzijama, da bih posle otkrio da u središnjem delu Amerike jedva da prave razliku između „nas” i „njih” iz mog starog komšiluka. U stvari, neki glumci provedu čitave karijere u naizmeničnom glumljenju likova iz različitih grupa.

Ova fluidnost i situaciona zavisnost je jedinstveno ljudska. Kod drugih vrsta, distinkcije između pripadnika svoje i tuđih grupa reflektuju biološke veze, tj. ono što evolutivni biolozi nazivaju „odabirom srodstva”. Glodari razlikuju braću, rođake i strance po mirisu – što je fiksirani, genetski determinisani feromonalni beleg – pa i svoj odnos adaptiraju u skladu sa time. One ubilačke grupe šimpanzi su uglavnom sačinjene od braće i rođaka koji su zajedno odrastali, pa većinski napadaju autsajdere. Ljudi su i te kako i sami sposobni za nasilje po modelu „odabira srodstva”.

Hipsterske brade, turbani, kačketi sa
porukom „Učinimo Ameriku ponovo velikom”
– sve to ima svoju ulogu u slanju snažnih
signala o tribalnom pripadništvu.

Međutim, ljudski grupni mentalitet je često sasvim nezavisan od takvih instinktivnih porodičnih veza. Većina savremenih ljudskih društava se umesto toga oslanja na kulturni odabir srodstva, što je proces koji ljudima omogućava da osećaju bliskost sa onima koji su im u biološkom smislu potpuni stranci. Ovo često zahteva visoko aktivan proces usađivanja, sa sve zajedničkim ritualima i vokabularima.

Prisetimo se toga kako vojnički drilovi stvaraju „braću po oružju”, kako se brucoši okupljaju u studentskim „bratstvima“, pa i zaboravljene navike prihvatanja imigranata u „američku porodicu”. Ova (pre kovana nego genetski fiksirana) staza formiranja identiteta takođe podstiče ljude da usvajaju arbitrarna obeležja koja im pomažu da identifikuju svoje kulturne srodnike u moru stranaca – odatle i značaj koji različite zajednice pridaju zastavama, odeći ili bradama. Hipsterske brade, turbani, kačketi sa porukom „Učinimo Ameriku ponovo velikom” – sve to ima svoju ulogu u slanju snažnih signala o tribalnom pripadništvu.

Štaviše, ove kulturne zajednice su arbitrarne kada se porede sa relativno fiksiranom logikom biološkog odabira srodnika. Malo toga demonstrira ovu arbitrarnost tako upadljivo kao iskustva imigrantskih porodica kod kojih je slučajnost lutrije za vizu mogla da radikalno preuredi obrazovanje dece, karijerne prilike i kulturološke tendencije. Da su moji dedovi i babe propustili taj voz koji je vodio iz Moskve, a za dlaku su stigli, možda bih bio ruski akademac umesto američki, pa bi me do suza dovodio heroizam Staljingradske bitke umesto heroizam pokazan na Perl Harboru. Jednako kao i u slučaju porodičnih istorijata, naši široki grupni identiteti (nacionalni identiteti i kulturni principi koji oblikuju naš život) su isto toliko arbitrarni i podložni varijablama istorije.

Revolucija ili reforma?

To što su naši grupni identiteti – bilo nacionalni, bilo neki drugi – toliko proizvoljni ne čini ih manje važnim u praksi, bilo to dobro ili loše. U svom najboljem izdanju, nacionalizam i patriotizam mogu da podstaknu ljude da plaćaju svoje poreze i brinu za siromašne u svojoj naciji, uključujući ljude koje nikada u životu nisu videli i sa kojima nisu u srodstvu.

Suočen sa takvim ometanjem, poresko
-obveznički građanski nacionalizam
može brzo da degradira u nešto mnogo
mračnije: u dehumanizujuću mržnju koja
pretvara Jevreje u „štetočine”, Tutse
u „bubašvabe” ili muslimane u „teroriste”.
Danas se ovaj toksični oblik nacionalizma
vraća širom sveta, a podstiču ga
politički lideri skloni njegovoj
eksploataciji u izborne svrhe.

Ali usled toga što je ova solidarnost istorijski građena na jakim kulturnim obeležjima pseudosrodstva, nju je lako destabilizovati, i to naročito silama globalizacije, koje su u stanju da ljude koji su nekada bili arhetipi sopstvenih kultura dovedu dotle da se osećaju irelevantno i da ih dovedu u kontakt sa veoma različitim komšilucima od onih u kojim su živeli njihove deke i bake.

Suočen sa takvim ometanjem, poresko-obveznički građanski nacionalizam može brzo da degradira u nešto mnogo mračnije: u dehumanizujuću mržnju koja pretvara Jevreje u „štetočine”, Tutse u „bubašvabe” ili muslimane u „teroriste”. Danas se ovaj toksični oblik nacionalizma vraća širom sveta, a podstiču ga politički lideri skloni njegovoj eksploataciji u izborne svrhe.

Ali iz nagona da se ono što nam je
poznato pomeša sa onim što je „superiorno”,
koji je još usađen u ljudski um, ne bi bilo
nezamislivo za ljudsku rasu da pokrene rat
povodom pitanja u kojoj zemlji ljudi imaju
najviše spontane ljubaznosti. Otuda,
teško da će najgori oblici nacionalizma
uskoro biti prevaziđeni.

Pred licem ovog povampirenja, snažna je potreba da se zagolica ljudski razum. Naravno da bi, ukoliko bi ljudi shvatili koliko je nacionalizam arbitraran – sam koncept postao sulud. Nacionalizam je proizvod ljudske kognicije, pa bi kognicija trebalo da bude u stanju i da ga demontira. Ali ovo je puštanje mašti na volju. U stvarnosti, svest o tome da su naše raznovrsne društvene veze suštinski proizvoljne ima malo uticaja na njihovo slabljenje. Baveći se ovime tokom sedamdesetih, psiholog Henri Tajfel je to nazvao „minimalnom grupnom paradigmom”.

Posledice genocida nad Tutsima u Ruandi, 19. jul 1994.

Uzmite dve grupe prolaznika i proizvoljno ih podelite na dva tabora bacanjem novčića. Učesnicima je poznat besmisao ove podele. Ali bez obzira na to kroz par minuta če početi da pokazuju više ljubaznosti i poverenja prema članovima sopstvene grupe. „Glave ”neće hteti da budu u društvu „pisama”, i obratno. Privlačnost razmišljanja po modelu „mi protiv njih” je snažna čak i kada je arbitrarnost društvenih granica apsolutno transparentna, a kamoli kada je vezana za kompleksni narativ lojalnosti prema otadžbini. Ne možete racionalno iz ljudi izbiti stav koji nisu usvojili racionalnim putem.

Savremena društva pogađaju nacionalizam i mnoge druge varijante ljudske podeljenosti, pa bi možda bilo produktivnije da se ova dinamika stavi pod kontrolu, umesto što se protiv nje borimo i osuđujemo je. Umesto promocije džinogizma (britanska varijanta tzv. „ura patriotizma”, tj. arogantni šovinizam) i ksenofobije, lideri bi trebalo da ciljaju na urođene tendencije grupisanja na načine koji podstiču saradnju, odgovornost i brigu za druga ljudska bića. Zamislite nacionalistički zanos koji ne bi bio ukorenjen u vojnoj snazi zemlje ili njenoj etničkoj homogenosti, već u sposobnosti da se brine o starima, da odgaja decu koja će imati visoke ocene na testovima empatije ili koja će jednostavno garantovati visok nivo društvene mobilnosti. Takav progresivni nacionlaizam bi sigurno bio pogodniji od onog izgrađenog na mitovima žrtve i snovima o osveti.

Ali iz nagona da se ono što nam je poznato pomeša sa onim što je „superiorno”, koji je još usađen u ljudski um, ne bi bilo nezamislivo za ljudsku rasu da pokrene rat povodom pitanja u kojoj zemlji ljudi imaju najviše spontane ljubaznosti. Otuda, teško da će najgori oblici nacionalizma uskoro biti prevaziđeni.

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar