PETA DIMENZIJA

ČUDNI ZVUCI NA SEVERU

350 pregleda
Shutterstock

Velika misterija: Proizvodi li polarna svetlost zvuke koje ljudsko uho može čuti?

Postoji jedna misterija vezana za polarnu svetlost koja već dugo zbunjuje posmatrače tog fenomena: proizvodi li aurora borealis bilo kakve, čovekovom uhu, čujne zvuke?Aurore ili polarne svetlosti, na Zemlji se obično pojavljuju blizu polova, a rezultat su interakcije solarnih čestica s molekulima gasa visoko u atmosferi gde je Zemljino magnetsko polje najjače.

Slučajevi u kojima posmatrači prijavljuju zvukove koje proizvode aurore, vrlo su retki i dosad ih je naučna zajednica odbacivala kao neutemeljene.

Finska studija iz 2016. godine tvrdila je, ipak, da je napokon potvrđeno da polarna svetla doista proizvode zvuke koje ljudsko uho može čuti. Na snimku koji je napravio jedan od finskih naučnika, on tvrdi da je uhvatio taj zvuk na visini 70 metara od površine tla.No mehanizam iza tog zvuka i dalje ostaje misterija, jer se moraju ispuniti određeni uslovi da bi se mogao čuti.

Fiona Ejmeri, koja je na doktoratu iz istorije i filozofije nauke na Univerzitetu Kembridž, za Zhe Conversation iznela je detalje svojeg nedavnog istraživanja o povesti svedočanstava zvukova aurora koje nastoji razumeti, metode istraživanja tog zagonetnog fenomena i procesa utvrđivanja da li su ti prijavljeni zvuci bili objektivne, iluzorne ili umišljene prirode.

Svedočanstva su dolazila sa severa Evrope (Norveška, Ostrvlje Šetland) i iz Kanade, no naučna zajednica nije pridavala previše važnosti tim izveštajima, pogotovo zato što je malo koji naučnik tvrdio da je i sam čuo te zvuke.

U prvim decenijama 20. stoleća zvuci aurora bili su predmetom poprilično živahnih rasprava, nakon višestrukih slučajeva iz naselja na severnim zemljopisnim širinama koja su prijavljivala da aurore prate čudni zvukovi.Svedoci su opisivali tiho i gotovo nečujno pucketanje i zujanje ili fijukanje tokom posebno aktivnih polarnih svetala. Svedočanstva su dolazila sa severa Evrope (Norveška, Ostrvlje Šetland) i iz Kanade, no naučna zajednica nije pridavala previše važnosti tim izveštajima, pogotovo zato što je malo koji naučnik tvrdio da je i sam čuo te zvuke.

Kredibilitet tih zvukova iz navedenog vremena bio je usko povezan s visinskim merenjima polarnog svetla. Smatralo se da samo ona svetlost koja se spusti nisko u Zemljinu atmosferu može prenositi zvuk koji bi ljudsko uho moglo čuti.Problem je bio u tome što su se aurore početkom 20. veka uobičajeno javljale na visini od 100 kilometara iznad površine tla i vrlo retko ispod 80 kilometara. To je sugerisalo da bi bilo nemoguće nekom razumljivom zvuku iz polarne svetlosti da se prenese do Zemljine površine.

Ugledni fizičari i meteorolozi iz navedenog perioda odbacivali su izveštaje koji pominju zvuke polarne svetlosti kao deo narodnog folklora ili zvučne iluzije.Ipak, vodeći naučnik koji je proučavao polarnu svetlost u 20. stoleću, Karl Stormer, objavio je svedočanstva dvoje svojih asistenata koji su tvrdili da su i sami čuli zvuke aurora, što je na neki način doprinelo legitimitetu velikog broja svedočastava običnog sveta.Jedan od asistenata, Hans Jelstrup, opisao je zvuke kao vrlo zanimljiv i slab zviždući zvuk, izrazito talasaste prirode i, koji se činio da tačno sledi vibracije aurore”. Drugi asistent iskusio je zvuk nalik gorućoj travi ili spreju”.Koliko god uverljiva ta svedočanstva bila, ona i dalje nisu dala nikakav uvid u mehanizam po kojem nastaju ti zvuci.

Ono što je jasno jeste da aurore u retkim slučajevima proizvode zvuke koje ljudsko uho može čuti. Dakle, nije reč ni o iluziji, ni o nečijoj bujnoj mašti.

Prvi sugerisani odgovor na tu misteriju došao je 1923. godine, a predložio ga je ugledni kanadski astronom Klarens Čant. On je tvrdio da kretanje polarne svetlosti menja Zemljino magnetsko polje, uključujući elektrifikaciju atmosfere, čak i na značajnoj udaljenosti.Elektrifikacija proizvodi pucketajući zvuk kad dosegne objekte na tlu, poput statičkog elektriciteta. To se može dogoditi na posmatračevoj odeći ili na okolnim objektima, uključujući drveće.

Čantova studija bila je uveliko nezapažena u dvadesetim godinama proteklog veka, a priznanje je dobila tek u sedamdsetim godinama kad su dvojica fizičara ponovo proučili istorijske dokaze. Danas naučnici uveliko prihvataju Čantovu pretpostavku, iako još traje debata u vezi s tim kako tačno radi mehanizam za proizvodnju tih zvukova.Ono što je jasno jeste da aurore u retkim slučajevima proizvode zvuke koje ljudsko uho može čuti. Dakle, nije reč ni o iluziji, ni o nečijoj bujnoj mašti.

Kad biste i sami poželeli čuti te zvuke, morali biste provesti mnogo vremena u polarnom području, obzirom da se taj fenomen javlja samo u pet posto jakih aurora. Isto tako, najčešće se mogao čuti na vrhovima planina, pa stoga ne predstavlja baš pristupačno iskustvo za većinu ljudi.

(Izvor Zimo)

O autoru

administrator

Ostavite komentar