ARGUSOV POGLED

DEMIJURŠKI SINDROM

1.528 pregleda

Danas se suočavamo s mnoštvom objavljenih istina, koje nam ne objavljuju demijurzi ili njihovi proroci, nego brojni gnostici, samozvani proroci. To su samozvanci koji su, očigledno, opterećeni demijurškim sindromom. U kakvoj su sprezi teofanija, epifanija i isceliteljstvo?

Prof.dr. Ljubo Ristovski, ekspert Instituta za bioenergetska merenja i istrazzivanja

Prof. dr Ljubo Ristovski

Teofanija i epifanija, o kojima će biti više reči, jesu religiozni pojmovi sa kojima s operiše u teologiji, a isceliteljstvo, gde pod tim podrazumevamo bioenergetsko izlečenje, jeste pojam kojim se operiše u alternativnoj medicini (nadalje AM). Podaslov koji sadrži tri pojma (teofanija, epifanija i isceliteljstvo), sasvim direktno sugeriše cilj ovog kritičkog ostvrta. Naime, osnovni cilj jeste da se ukaže na kvazireligijsku zasnovanost mnogih doktrinarnih teorija, čije su pretenzije da (teorijski) objasne psihofizičke karakteristike iscelitelja i mehanizme energetskog delovanja isceliteljskih terapija.

Odrednica kvazireligijski implicira da se u tim teorijama iscelitelj (čovek) tretira kao biće, čija se duhovna struktura ne može racionalno pojmiti, jer ga odlikuju i neka specifična iracionalna (metafizička) svojstva. Pre svega, njih odlikuje tzv. ekstrasenzorna (nadčulna) percepcija. Ona se ispoljava, pre svega, kao sposobnost da se vide i osete suptilne, Božanske ili božanske, nefizičke energije, čije je delovanje presudno u procesu isceljenja, i sposobnost da se nefizičkom konekcijom sa zaumnim i nadčulnim izvorima tih energija one prenesu u telo pacijenta, gde iscelitelj ima ulogu prenosnika. Pored prethodno navedenog, cilj ovog članka jeste da ukaže i na kvazireligijsku zasnovanost doktrinarnih stavova o duhovnoj genezi iscelitelja, odnosno o duhovnoj praksi (trening), koja im omogućava sticanje i razvoj partikularnih isceliteljskih svojstava.

Objavljene istine se pojavljuju i u nauci,
ali ne u naučnim teorijama, nego u naučnim
hipotezama, koje uvek sadrže nešto što
pripada domenu nauke, što je eksperimentalno
verifikovano, i deo koji pripada
domenu metafizike jer se ne može verifikovati.

Istorijski gledano, do evidentno eksplozivnog razvoja AM terapija u modernom dobu, posebno u 20. veku, vekovima se smatralo da se iscelitelj rađa, tj. takvim na svet dolazi voljom nekog božanstva, ili isceliteljska svojstva stiče nekom religioznom natalnom ili postnatalnom inicijacijom. Iscelitelji su bili sveci, šamani, vračevi, koji nisu smatrani običnim ljudima, jer ih je božanstvo, ma kako ono bilo imenovano, obdarilo nečim, što običnom čoveku nije dato. Međutim, danas se promoviše ogroman broj kurseva, škola, pa i fakulteta, na kojima se specijalnom duhovnom edukacijom stiču isceliteljska svojstva. To je poricanje natalne i prenatalne inicijalizacije i priklanjanje shvatanju da je svako od nas potencijalni iscelitelj, ali neko uspeva da nekakvom duhovnom praksom (treningom) taj potencijal razvije, a drugi ne.

U AM praksi i teoriji suočavamo se s čitavom lepezom pretpostavljenih entiteta i objavljenih istina o njima. Ishodišta tih naučno neutemeljenih pretpostavki su religijska učenja ili pseudonaučne teorije. Najviše ih ima u alternativnoj energetskoj medicini, gde se pominje oko 100 različitih pretpostavljenih energija, tj. navodno nefizičkih energija (ći, prana, mana, sakti, psi…), koje su, zajedno sa opisom, nekritično preuzete iz tradicionalnih religijskih izvora. Raznih religijskih učenja ima koliko i različitih kulturnih tradicija, isto je toliko i različitih energija i metoda isceljenja njihovom manipulacijom.

Ovde će biti razmatrana hrišćanska kulturna tradicija, nefizičke energije koje se u njoj pominju i odraz hrišćanskih religioznih dogmi na doktrinarne teorije, koje se bave opisima mehanizama isceliteljstva i svojstava iscelitelja. Pritom, cilj tog razmatranja jeste da u religioznim dogmama prepozna ono što je u vezi sa ciljem ovog članka, ne zalazeći u njihove suštinske teološke interpretacije.

Nespoznate istine i samozvanci

U nauci (fizici) se za istinama traga i do njih se dolazi procesom spoznaje, tako da naučnici operišu spoznatim istinama koje su nezavisne od njih. U religiji (metafizici) demijurg (tvorac, bog) ili neki njegov glasnogovornik (prorok, svetac) istinu obznanjuje, tako da se u religioznoj praksi operiše objavljenim istinama. Na primer, spoznata istina je da se Zemlja obrće oko Sunca, a ne obrnuto, a objavljena istina je da je svet stvoren za šest dana. Međutim, danas se suočavamo s mnoštvom objavljenih istina, koje nam ne objavljuju demijurzi ili njihovi proroci, nego brojni gnostici, samozvani proroci. To su samozvanci koji su, očigledno, opterećeni demijurškim sindromom [1], koji je indikator da sebi pripisuju niz demijurških atributa. S takvim samozvancima, tj. sa njihovim praksom objavljivanja nespoznatih istina, susrećemo se u doktrinarnim teorijama mnogih AM sistema.

Osnovno svojstvo objavljenih istina jeste da se uvek odnose na nešto što je izvan dosega ljudskog iskustva, što se ne može naučno ispitatati (neizmerljivo, neproverljivo), jer ne pripada domenu spoznatljivog (nauke, fizike), nego domenu (metafizike), tj. onog što je na datom nivou razvoja nauke nespoznatljivo. Objavljene istine se pojavljuju i u nauci, ali ne u naučnim teorijama, nego u naučnim hipotezama, koje uvek sadrže nešto što pripada domenu nauke, što je eksperimentalno verifikovano, i deo koji pripada domenu metafizike jer se ne može eksperimentalno verifikovati. Ako se ovaj drugi deo vremenom eksperimentalno verifikuje, ta hipoteza postaje naučna teorija, u suprotnom ona nestaje iz naučnog vidokruga. Navedimo primer Ajnštajnove teorije relativnosti, koja je bila zasnovana na hipotezi o konačnosti brzine svetlosti, a svoju eksperimentalnu potvrdu dobila je par decenija nakon svog objavljivanja.

Slikovito rečeno, zahvaljujući naučnim hipotezama domen nauke se širi otimanjem od domena metafizike. Postavljanjem hipoteze, naučnik kao da se uspinje na stepenik kojeg čine naučni sadržaji, i zaviruje iza granica nauke u domen metafizike. Štaviše, nije teško uočiti da danas postoje izvesna preklapanja domena nauke i metafizike, na primer u kosmologiji, što ukazuje da nije moguće precizno odrediti granicu između njih. Ta preklapanja su neizbežna, tj. nauka ne može da izbegne suočavanje sa nadrazumnim kategorijama, odnosno transcendencijama. Pritom, transcendentno se nikad ne pojavljuje u naučnim eksperimentima, nego je skriveno u njenim (teorijskim) hipotezama. Iskaz da su transcendencije nadrazumne, označava da su one, u biti, iracionalne (metafizičke), a ono što razum ne može shvatiti nije moguće ni naučnim rečnikom opisati.

Kadgod se čovek suoči sa naizgled (ili
faktički) racionalno nespoznajnim
kategorijama, onda psihološku frustraciju,
s kojom ga one suočavaju, najčešće prevazilazi
njihovom mitološkom eksplikacijom, tj.
poimajući ih kao demijurške tvorevine,
opisive samo objavljenim istinama.

Mnogo je toga, zasad neobjašnjivog, u AM praksi, što nauku ostavlja bez reči, ali što se ne može nazvati nadrazumskim. U skladu s prethodnim, transcedentnog (nerazumskog) ne može biti u isceliteljskoj praksi ili njenim efektima, u isceliteljskim fenomenima, nego u njihovim objašnjenjima. Kadgod se čovek suoči sa naizgled (ili faktički) racionalno nespoznajnim kategorijama, onda psihološku frustraciju, s kojom ga one suočavaju, najčešće prevazilazi njihovom mitološkom eksplikacijom, tj. poimajući ih kao demijurške tvorevine, opisive samo objavljenim istinama. Stoga nije problem što se u AM teorijama pojavljuju objavljene istine, nego što je izuzetno mnogo samozvanih proroka koji ih objavljuju. Tamo gde svako može biti prorok, nema ni boga, ma kako se on nazivao, a tamo gde njega nema, nema transcedencija, a ni jasno određene granice između realiteta i čuda.

Čovek s bogom, bog u čoveku

Često se sreće definicija da je čovek živo biće koje se bitno razlikuje od svih drugih bića zato što ima razum, gde se pod njim podrazumeva čovekova sposobnost razboritog (logičkog) mišljenja, poimanja i rasuđivanja. Međutim, srednjevekovni filozof Toma Akvinski, kao i mnogi drugi filozofi, kao bitne čovekove odrednice definiše razum (racio), kojim čovek rasuđivanjem (diskurzivno) saznaje istinu, i um (intelekt), kojim čovek neposredno (intuitivno) dolazi do nje [2].

Čovek u sebi sadrži materijalno, što ga
čini racionalnim, ali i onostrano, što
ga čini iracionalnim, tj. transcedentnim.
Tvrđenje nema strogo religiozno ishodište,
jer se sreće i u naučnim razmatranjima.

Specifične duhovne odlike čoveka, posmatranog kao religiozno biće, nisu obuhvaćene prvom definicijom, ali jesu drugom jer religioznost (iracionalnost, metafizičnost) ne mogu biti predmet razuma, ali jesu predmet uma, bar u smislu prethodne definicije. Na to ukazuje i simboličko značenje krsta [3], hrišćanskog simbola raspetog Hrista, koji simbolizuje čoveka kao biće u kome se ukrštaju dva sveta: zemaljski, koji je predmet razuma, i nebeski, koji je predmet uma. Drugim rečima, čovek u sebi sadrži materijalno, što ga čini racionalnim, ali i onostrano, što ga čini iracionalnim, tj. transcedentnim. Ovo tvrđenje nema strogo religiozno ishodište, jer se sreće i u naučnim razmatranjima.

Karl Gustav Jung (Vikipedija)

Jung je transcendentnost ljudske prirode prepoznao u arhetipskoj strukturi najdubljih nivoa ljudske psihe [4]. Postuliranje postojanja te strukture, sa svim neiščitljivim simboličnim sadržajima koji je odlikuju, ekvivalentno je postulatu o nedokučivosti čoveka za čoveka. Posmatrano sa stanovišta nauke, Jungov prilaz se jednako može napadati i braniti kao i crkvene dogme, jer na skoro isti način zasniva učenje o postojanju transcendencija u nama. U oba slučaja se postulira prisustvo transcendencija u nama, na način koji a priori osporava mogućnost njihove potpune razumske spoznaje. To je, uostalom, jedini način suočavanja sa transcendentnim: nedostižnu i neprepoznatljivu transcendenciju, čije postojanje slutimo, proglasiti, eksplicitno ili implicitno, za nedostižan ali delimično prepoznatljiv apsolut.

Naša svest o vlastitoj transcendentnosti, ako ona u nama postoji, prevashodno je indukovana nekom vrstom religioznosti, ma kako se ona zvala, tj. verovanjem u božju prisutnost u nama ili izvan nas, ali nesaznatljivo gde. Ovo svakako važi za pripadnike hrišćanske civilizacije. Tako, Sveti Augustin [5] kaže da je bog smešten u najskrivenijim dubinama ljudske duše, a Maksim Ispovednik [6] da je čovek sličan organu kojim bog upravlja. S druge strane, Sveti Grigorije Palama [7] kaže da se delovanje nestvorenog i nesaznatljivog boga u čoveku ispoljava preko nestvorenih božanskih energija. Ovde pojam energije ne treba shvatiti na uobičajeni način, jer se ne radi o (stvorenim ) fizičkim energijama, nego o nadčulnim (nestvorenim) energijama, preko kojih se ispoljava božje delovanje u nama.

Sveti Grigorije Palama (Vikipedija)

Čovek ne može spoznati nespoznatljivu i nestvorenu božju suštinu, odnosno videti i spoznati boga, ma gde se on nalazio i ma kako se ispoljavalo njegovo delovanje. Međutim, naravno posmatrano sa stanovišta hrišćanske teologije, svako od nas (potencijalno) može doživeti potpunost delovanja  božanskih energija ili drugih božjih projava, jer rođenjem nam je data mogućnost da postanemo i sveci, ali svetost dosegnu samo oni koji su svojom duhovnom praksom (molitvama, isposništvom, pokajanjem) prešli put oboženja, odnosno bogoovaploćenja. To je proces neprekidnog duhovnog napredovanja, koji čoveka vodi ka jedinstvu s bogom (oboženju), kako jedni kažu, ili kojim on postaje ono što je Sin Božiji po prirodi (bogoovaploćenje), kako drugi kažu.

Epifanijom, tj. pojavom (dolaskom) Spasitelja Hrista, čovek je pozvan na taj put spasenja, sa Hristom u sebi, po jednima, odnosno sa Svetim duhom u sebi, po drugima. Konačan cilj bogoovaploćenja jeste upodobljenje u Hristu, nastanak novog čoveka – oboženoga u Hristu. Konačan cilj oboženja je bogoviđenje (teofanija), pri čemu videti boga, znači uvideti da je bog suštinski transcendentan – nespoznatljiv (nevidljiv za razum i čula). Istinsko bogopoznanje je neznanje, jer nesaznajni bog postaje poznatljiv u svetlom primraku, ostajući nesaznajan [7].

Iscelitelj s bogom, bog u iscelitelju

S obzirom na cilj ovoga članka, svrsishodno je ukazati na sledeći parafrazirani iskaz Sv. Grigorija Palame: ljudi koji su oboženi, na čudesan način vide čulom koje nadilazi svako čulo, i umom koji nadilazi svaki um, jer duhovna sila prožima njihove ljudske sposobnosti i omogućuje im da vide ono što je iznad nas. Lako je uočiti da su ova svojstva oboženih ljudi slična, prethodno pomenutoj sposobnosti ekstrasenzorne percepcije, koja se pripisuje isceliteljima, tj. koja oni sami sebi pripisuju. Štaviše, njihova duhovna geneza, koja ih dovodi do aktiviranja njihovih isceliteljskih sposobnosti, neodvojiva je od energija, uz koje često ide atribut božanska: božanska kosmička energija, energija Svetog duha, Hristova božanska energija, anđeoska božanska energija, Budina božanska energija itd.

Isceliteljska duhovna praksa koja je, u izvesnom smislu, substitut procesa oboženja, zasnovana je na molitvama, kao i kod oboženja, ali mnogo češće na meditacijama, mantrama, autogenom i drugim vrstama treningu i na inicijalizaciji, a vrši je neki duhovni učitelj. Pritom, cilj te duhovne prakse jeste dostizanje nekih viših stanja svesnosti, neka vrsta duhovnog prosvetljenja, koje rezultira aktiviranjem svih vlastitih energetskih potencijala, otvaranje energijskih kanala, na primer čakri, za unos i prenos božanskih energija i uspostavljanje direktne konekcije sa izvorima tih energija.

Po načinu na koji deluju, poimaju i objašnjavaju svoje delovanje, mnogi iscelitelji su se, praktično, uživeli u ulogu koju je Hrist primio aktom krštenja. Konačnim aktiviranjem svojih isceliteljskih potencijala, što se doima kao svojevrsna incijacija, takvi iscelitelji se ponašaju kao da je sišao neki samo njima znan duh, koji u procesu isceljenja izlazi da leči bolesne, kao što je to činio Sveti duh izlazeći iz Hrista. To je evidentno odraz postojanja demijurškog sindroma u nji-ma, odnosno samoprisvajanja nekakve uloge spasitelja, na koje se spustila neka božanska energi-ja, kao što se Sveti duh spustio na Isusa nakon krštenja.

Objavljena istina se prihvata intuitivno
(nerazumski – verujem ili ne verujem), jer u nju
treba verovati, dok se naučna istina prihvata
razumski (diskurzivno – razumem ili ne razumem).

U drugom poglavlju smo naveli da je jedini ljudski način suočavanja sa transcendentnim, nespoznatljivim, njegova mitološka eksplikacija. Ovo se, na izvestan način, odnosi i na ovakvo, kvazireligijsko poimanje fenomena bioenergetskog isceljenja. Pokušaji doktrinarnih teorija AM sistema da opišu ono što nije moguće opisati na ovom stupnju razvoja nauke, te teorije svodi na novokomponovane mitove, jer se u svakoj od njih nalazi neki apsolut, tj. nadrealan, razumu nedostupan entitet.

Međutim, efekti svakog fenomena, pa i fenomena isceljenja, ispoljavaju se na realan i eksperimentalno proverljiv način. Kliničkim ispitivanjima se uvek da potvrditi poboljšanje zdravlja isceljenjem, ako ono postoji, nezavisno od toga dali jesmo u stanju, ili nismo, da opišemo neurofiziološki mehanizam, na koji je to postignuto. Teorije o fenomenima se mogu poricati, ali se ne mogu poricati i sami fenomeni, zato što su te teorije neprihvatljive. Posmatrano sa stanovišta nauke, nismo u stanju da objasnimo fenomen nastanka živog, ali ne poričemo da život postoji. Slično, nismo u stanju da objasnimo fenomen beskontaktnog isceljenja (distant healing), ali ne poričemo da on postoji.

Albert Ajnštajn  (Vikipedija)

Kada je reč o odnosu nauke prema doktrinarnim teorijama AM sistema, koje se zasnivaju na objavljenim istinama, ne sme se ispustiti iz vida da objavljena istina ne može biti predmet naučne rasprave, jer je ona dogma (mit) i kao takva izvan i iznad svakog racionalnog promišljanja.

Prihvatanje ili odbijanje objavljene istine zasnovano je na intuitivnom (iracionalnom) izboru, uslovljenom samo unutrašnjim duhovnim potrebama ili opredeljenjima. Objavljena istina se prihvata intuitivno (nerazumski – verujem ili ne verujem), jer u nju treba verovati, dok se naučna istina prihvata razumski (diskurzivno – razumem ili ne razumem). Pomenimo na kraju da su u nekim doktrinarnim teorijama prisutne pseudonaučne reinterpretacije verifikovanih naučnih istina, kojima se one, arbitrarnim izvrtanjem, koriste kao potvrda neke objavljene istine. Primer za to su doktrinarne teorije nekih AM sistema koje polaze od postulata kvantne teorije. Neke od njih [8], kako se tvrdi, zasnivaju se na Ajnštajnovoj kvantnoj teoriji koja ne samo da ne postoji, nego je dobro poznato da Ajnštajn ne spada ni u pobornike, a kamoli u tvorce kvantne teorije.

Nakon jedne nepretenciozne i vrlo kratke analize nekih teoloških stavova o ispoljavanju i doživljavanju božanskih energija, ukazano je na kvazireligioznu zasnovanost mnogih doktrinarnih teorija AM sistema u energetskoj medicinu. Uočljiva je evidentna sličnost psihofizičkih sposobnosti oboženih (bogoovaploćenih) ljudi i psihofizičkih sposobnosti koje se pripisuju isceliteljima u doktrinarnim teorijama AM sistema. Pored toga, ukazano je i na činjenicu da iz opisa duhovne (spiritualne) prakse u tim teorijama, koja inače vodi ka aktiviranju isceliteljskih sposobnosti, sledi da je ona, u izvesnom smislu, substitut procesa oboženja u religioznoj praksi.

Pritom, cilj duhovne prakse iscelitelja je neka vrsta duhovnog prosvetljenja, koje dovodi do aktiviranja energetskih potencijala i kanala za unos, u biti, božanskih energija, i uspostavljanje direktne konekcije sa izvorima tih energija. To se formalno ne razlikuje od religiozne prakse koja vodi oboženju, ili bogoovaploćenju, ali postoje velike suštinske razlike.

1. Ljubo Malnik: Od fizike do Boga, Službeni list SRJ, Beograd 1996.

2. Branko Pavlović, Filozofski rečnik, Plato, Beograd, 1997.

3. J. Chevalier, A. Gheerbrant: Rječnik simbola, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1987.

4. K. G. Jung: Čovjek i njegovi simboli, Mladost, Zagreb, 1974.

5.Aurelije Augustin, Ispovijesti, Kršćanska sadšnjost, Zagreb, 1973.

6.http://www.verujem.org/maksim_ispovednik/sloboda_i_obozenje_po_sv m_maksimu.htm

7. J. Majendorf: Sveti Grigorije Palama i pravoslavna mistika, Kosmos, Beograd, 1983.

8. Stefanatos, J.: Introduction to Bioenergetic Medicine, Ch. 16 of Allen M. Schoen and Susan G. Wynn (eds.) Complementary and Alternative Veterinary Medicine: Principles and Practice, Mosby-Year Book, 1997.

 

 

 

O autoru

Stanko Stojiljković

1 komentar

  • Eseji prof. dr Ljuba Ristovskog predstavljaju vrhunac naučnog spisateljstva, naročito ovaj. Svaki put se obradujem kada ugledam da je nešto objavio u Galkasiji. Neka mi bude dozvoljeno da primetim da je rubrika Argusov pogled biser naučmno-filozofske publiscistike u nas, ne sećam se da i u jednom časopisu do sada na jednom mestu pročitao toliko dragocenih mišljenja istaknutih ljudi. Samo napred!

Ostavite komentar