MENTALNA LOZINKA

DENIKEN POD KOPAONIKOM

743 pregleda

Meni je parče metala, pronađeno u podnožju, od prvog momenta zaista ličilo na slona, i svima onima koje sam upitao za mišljenje. Da ne bismo sutra negde čitali kako je tamo neki Miodrag Ivanišević, samozvani istraživač svega i svačega, napisao da su na Kopaoniku u srednjem veku živeli slonovi i da tvrdi da su za to pronađeni brojni dokazi, bolje je promeniti temu. A sada ozbiljno, još jednom, bez obzira na svu priču, na šta vama liči to parče zarđale, polomljene šarke?

miodrag-ivanisevic

Miodrag Ivanišević

Recimo, priča bi mogla ići ovako: Naučnik svetskog glasa, profesor, doktor Džon Smit, s prestižnog američkog univerziteta, osnovanog daleke 2012. godine, tvrdi da je posle višegodišnjeg istraživanja došao do neoborivih dokaza da se krajnje pogrešno koristi termin „globalno zagrevanje” jer, po njemu, ne samo da nije reč o zagrevanju naše planete, već je u pitanju spuštanje njene temperature. Potom predlaže da se uvede termin „nekontrolisano hlađenje” ili još bolje „planetarno leđenje”. Epskih razmera, verovatno?

I samo što mu je izašla dobro reklamirana knjiga, sledi novo, znatno skuplje, dopunjeno izdanje, pa promotivna turneja, a zašto ne i igrica „NLD, Novo ledeno doba” s 3D naočarima, simulatorom hladnoće u obući, specijalnoj jakni i rukavicama, te setom najmodernijeg naoružanja, i kompletom za preživljavanje u surovim polarnim uslovima. Tu bi bila i kutija prve pomoći s datumom proizvodnje odštampanim na vidljivom mestu.

Profesor bi se lako navikao na novi život i na sve ono što ide uz slavu. Kupio bi najluđi automobil i kuću na Beverli Hilsu, družio bi se sa poznatim imenima, odmah bi se rešio žene i stupio u vezu s onom malom što ima velike ambicije. Slava je opasna droga i ko je jednom okusi… Ne kaže naš narod bez razloga „Sve je dobro dok mu slava ne udari u glavu!” Vekovno iskustvo pretvoreno u kratke rečenice neprocenjivo je blago koje se, na našu veliku sramotu, iz hiljadu i jednog razloga neprestano smanjuje. Postoji i narodna poslovica: „Vreća u koju se ne primeće prazna ostaje!”

I tako dolazimo do pukovnika Vajza, bogatog naslednika, kojem su raznorazni poroci tako brzo praznili kesu da je to počinjalo i da se vidi. Njegova služba u Kairu primicala se kraju i čekao ga je povratak u Englesku, gde ni porodica, ni okruženje neće imati mnogo razumevanja za toliko rasipanje novca. Dok je imao trošio je nemilice. Šta je drugo preostalo sirotom pukovniku nego da pokuša da na brzinu postane slavan. Kako? Šta je mogao da izmisli, odnosno šta je mogao da pronađe? Sve piramide su već otkrivene, i sve te male i velike grobnice. Šta se još skrivalo u Kairu? Tada mu je na pamet pala genijalna ideja, pa se odmah bacio na realizaciju…

Ričard Vilijam Hauard Vajz (1784-1853) voleo je da ga zovu egiptologom, ali ostaće upamćen kao „barutni arheolog”, jer je u želji da što pre dođe do nekog otkrića, a zašto ne i do skrivenog blaga, eksplozivom raznosio kamene blokove i zidove. Na taj način je u Keopsovoj piramidi otkrio nekoliko novih komora (!), koje je nazvao po svojim najboljim drugarima. Bio je zadovoljan, ali to mu je bilo malo. Tada se dogodilo božansko davanje – pronašao je jedinstveni kartuš s imenom velikog faraona. Pukovnik Vajz se na kraju, ipak, dosetio kako da uspešno izađe iz finansijske krize.

S grupom najbližih drugova provukao se jedne noći u piramidu, i u maloj zapuštenoj odaji crvenom bojom nacrtao kartuš s Keopsovim imenom. Čim se boja osušila na sva zvona je razglasio pronalazak, i među bogatim skorojevićima počelo je pravo utrkivanje – svi su hteli da upoznaju novog junaka. Preko noći je postao neko i nešto, i šta da se dalje priča kada je sad sve jasnije. Falsifikatom je stekao slavu, bogato se oženio, dobio povoljne dugoročne kredite i vremenom dogurao do čina general-majora. Imao je i uspešnu političku karijeru, ali u to nismo ni sumnjali.

Da li ste obratili pažnju na informaciju,
koja je u kratkom roku obišla svet, o onom
besposlenom tinejdžeru koji je ubijajući
noćima vreme za svojim kompjuterom, a
koristeći ultimativni „Guglov” program,
s tek ažuriranom bazom, pronašao ostatke
aviona srušenog pre dve godine, a to nisu
uspeli ni Rusi, ni Amerikanci, ni Kinezi,
bogami ni momci iz regiona.

U pronalasku Keopsovog kartuša u Velikoj piramidi za nas više nema tajni, mada neki još ne shvataju kako ga je Vajz pronašao – ta odaja je više puta temeljito pregledana, ali nije bilo nikakvih rezultata. Znači, dobar egiptolog se ne rađa, već postaje!

Da li ste obratili pažnju na informaciju, koja je u kratkom roku obišla svet, o onom besposlenom tinejdžeru koji je ubijajući noćima vreme za svojim kompjuterom, a koristeći ultimativni „Guglov” program, s tek ažuriranom bazom, pronašao ostatke aviona srušenog pre dve godine, a to nisu uspeli ni Rusi, ni Amerikanci, ni Kinezi, bogami ni momci iz regiona. Dečko je strpljivo danonoćno češljao po kojekakvim džunglama, pustinjama, okeanima, morima… Imao je jasno zacrtan cilj i sve vreme sveta na raspolaganju te rezultat nije mogao izostati. Preko noći je postao slavan, i već su mu se javili brojni sponzori i menadžeri da mu ponude ugovore sa ciframa od kojih se vrti u glavi.

Život mu se preko noći promenio – zove ga rodbina, koja ga nikada nije nazvala, pozivaju ga najlepše devojčice koje ga do juče nisu primećivale…

A šta reći za onoga klinca što je posuđenim teleskopom i jeftinim fotoaparatom napravio neshvatljivo kvalitetne snimke dalekih nebeskih tela i zakačio ih na sajt s kojeg je dosad već bilo tri miliona preuzimanja, da ne kažem skidanja. Komentari su bili neverovatno oštri jer je većina shvatila da se i sa malo novca u astronomiji mogu postići veliki rezultati – nije neophodan veliki budžet. Izazvana tom provokacijom, NASA je brzo uzvratila udarac i objavila svoj najnoviji snimak (dole levo). Jupiterov mesec Jo, u visokoj rezoluciji, na sve nas je ostavio snažan utisak. Čuo sam raznorazne komentare, ali ne verujem da bi tako ozbiljna organizacija dala sebi za pravo da trikovima obmanjuje javnost. Hm!

U podnožju Kopaonika juče su pronađeni
brojni artefakti neprocenjive vrednosti,
koji po prvim analizama stručnjaka
najverovatnije potiču iz srednjeg veka.
Kako naš izveštač javlja, sve dragocenosti
su pohranjene na sigurno mesto, ali više
detalja o lokaciji nismo uspeli da dobijemo.
Za sada, ni slučajno, ne dolaze u obzir bilo
kakve analize koje bi mogle naškoditi
ovom čudesnom otkriću!”

Znamo da dobar poznavalac „fotošopa” i od skeniranog lista mortadele može napraviti čudesne „snimke”! Još ako uspe da ih za dobre pare proda nekom listu s velikim tiražom, tada će jednim udarcem ubiti dve muve. Hej, i slava i novac! Primamljivo! Samo je pitanje dana kada će neki novi pukovnik Vajz krenuti u akciju.


„EKSKLUZIVNO! NEVEROVATNO! FANTASTIČNO!

U podnožju Kopaonika juče su pronađeni brojni artefakti neprocenjive vrednosti, koji po prvim analizama stručnjaka najverovatnije potiču iz srednjeg veka. Kako naš izveštač javlja, sve dragocenosti su pohranjene na sigurno mesto, ali više detalja o lokaciji nismo uspeli da dobijemo. Za sada, ni slučajno, ne dolaze u obzir bilo kakve analize koje bi mogle naškoditi ovom čudesnom otkriću!”

Upravo tako. Zašto bismo sad proveravali ono što smo pronašli u netaknutoj prirodi, i za šta, bez kojekakvih suvišnih analiza, zasigurno znamo da je staro bog te pita koliko. Da oštetimo tako vrednu robu – ne dolazi u obzir! Setite se samo diska iz Festa, londonskog čekića ili mehanizma iz Antikitere, pa sami odlučite da li sam u pravu. Ako oni ne moraju da idu na detaljne analize, zašto bismo mi pristajali na stručan pregled naših „sekirica” i „papagaja”. A, opet, pitam se, otkud papagaji u to vreme u našim planinskim krajevima? Možda je to orao? Ko će smisliti najbolje ime za pronađenu metalnu ptičicu i osvojiti vrednu nagradu?

Lepi naš Kopaonik… Ko zna kakva sve bogatstva krije pod zemljom? Prolazili su narodi, trgovalo se i ratovalo, ali tamo odavno nije kopao niko – otuda verovatno potiče i samo ime planine.

Predmeti o kojima je reč zaista potiču iz podnožja Kopaonika, ali našao sam ih, sasvim slučajno, u pesku ispred neke zapuštene prodavnice nameštaja, dok smo drugar i ja čekali da naše dame obave omanji posao u obližnjoj kafani. Priču bi, uz medijsku podršku Turističkog saveza, valjalo progurati kao projekat koji može ostvariti dalekosežne pozitivne rezultate po našu zemlju. Međutim, iskreno rečeno, reč je samo o zarđalim šarkama sa raspadnutih vojničkih sanduka za municiju, a meni nije ni na kraj pameti da pokušam obmanuti naše i svetske istoričare umetnosti ili vredne turističke radnike – nisam ja kao tamo neki.

Svojevremeno je Bi-Bi-Si emitovao seriju u kojoj smo „iz prve ruke” mogli videti unutrašnjost mravinjaka, i šta se nalazi u košnici ili krtičnjaku, ili kako iz blizine izgleda kada divlja patka leti pored druge patke. Glava uz glavu! Nismo mogli verovati svojim očima i za nas je to bila nešto neshvatljivo. Neobjašnjivo!

Misterija je rešena kada su prikazali epizodu u kojoj su gledaocima objasnili neke trikove sa snimanja. Da, tako je, posao je odrađen minijaturnim kamerama najnovije generacije, a mi smo tada, za promenu, tehnološki kasnili za ostatkom sveta. „Non multa sed multum!”

U toj seriji smo prvi put čuli za mega-organizme, a čak smo ih mogli i videti. Ogromno jato skakavaca koje uništava sve pred sobom, bekstvo jastreba ispred mermuracije venecijanskih kosova, jato sitne ribe u spiralnom „napadu” na barakudu, strah u očima lava kada je ugledao stampedo gnu antilopa u punom trku ka njemu… Svašta smo videli, ali ništa se nije moglo meriti s tim prilogom o lukavstvu pojedinih životinja i glumi za „Oskara”.

Nebom krstari ogroman jastreb i skenira sve pod sobom. Na zemlji je panika. Sve ptice su se spustile na sigurnije mesto jer bi u vazduhu bile bespomoćne naspram gospodara visina. Ali, gde se sakriti? Pa prvo će pregledati krošnje drveća i grmlje. Ni tle nije sigurno jer predator je u stanju da uoči svaki pa i najmanji pokret. Kamera prati nekoliko divljih golubova i njihovu aktivnost nakon što su na nebu ugledali konture mrskog neprijatelja.

Bez neke velike žurbe izašli su na čistinu i formirali nešto što bi se moglo nazvati krstom. Tada su kao po komandi legli na leđa sa nogama podignutim uvis. Jastreb je strpljivo nadletao prostor, ali mu je posle izvesnog vremena sve dosadilo pa je otišao dalje.

Bili smo oduševljeni prilogom jer je on govorio o urođenoj, genetskoj, a možda i naučenoj sposobnosti malih divljih jedinki da se glumom bore protiv mnogo većih i jačih. Bila je to borba Davida protiv Golijata, ili nešto jako slično? Međutim, vremenom sam počeo da sumnjam u ono što sam video, pogotovo nakon jednog boravka na selu kada mi je veseli komšija pokazao svoj specijalni trik od milja nazvan „hipnotisano pile”. Sa obe ruke je uzeo manju kokošku, i pod krilo joj brzo zavukao iskrivljenu glavicu. Tada je s njom u rukama napravio desetak brzih kružnih pokreta i to je bilo to – hipnotizer je uspešno završio posao.

Ako ste gledali Zemekisov film „Povratak
u budućnost”, tada vam je jasno da se Endijeva
Merilin postepeno gubi sa fotografije
napravljene u Hilandarskoj ulici, u Beogradu,
za vreme jedne dobro posećene izložbe, jer se
nešto krajnje neočekivano poremetilo u
vremensko-prostornom kontinuumu.

Kada je spustio kokošku na zemlju ona nije davala znakove života. Stavljao ju je da sedi, da leži na leđima, dubi na glavi i ne znam šta mu sve nije padalo na pamet, a ona nije reagovala. Setio sam se tada onih divljih golubova i kako su lukavo virkali ispod svojih krila. Da li je moguće da je u pitanju bila prevara? Veliki Bi-Bi-Si? Našao sam načina da nedavno ponovo pogledam tu istu epizodu i uočio nešto na što prvi put nisam obratio pažnju – svi ti „divlji” golubovi su na nogama imali prstenove!?

Ako ste gledali Zemekisov film „Povratak u budućnost”, tada vam je jasno da se Endijeva Merilin postepeno gubi sa fotografije napravljene u Hilandarskoj ulici, u Beogradu, za vreme jedne dobro posećene izložbe, jer se nešto krajnje neočekivano poremetilo u vremensko-prostornom kontinuumu. Promenu sam napravio pomoću neizbežnog „fotošopa”, dobrim operaterima je efekat lako razumljiv.

Ali, na ovoj fotografiji je nešto čemu ne nalazim logično objašnjenje. Ama, ne nalazim nikakvo – ni logično, ni nelogično! Devojčica se naginje prema ocu koji sedi na stolici. Prelep je dan, oboje su nasmejani, i ona počinje da se topi od sreće. Bukvalno se topi! Nestaje…

Dakle, ne znam šta se desilo s tom digitalnom fotografijom, i ne samo da ja nemam objašnjenje, već ga nije imao nijedan od brojnih fotografa koje sam pitao za stručno mišljenje. Da je u pitanju snimak napravljen klasičnim foto-aparatom mogli bismo razgovariti o dvostrukoj ekspoziciji, o paralaksi, ili o refleksiji… Ali, ovaj snimak je napravljen savremenom digitalnom kamerom, u idealnim uslovima i bez pokušaja da se izvede bilo kakva montaža. Nešto neobjašnjivo možemo zvati misterijom, i zvaćemo tako do momenta kada se neznanju stane na kraj, a do toga mora doći kad-tad. Dete se prebrzo pomaklo? Da, mora da je to u pitanju.

Nagledali smo se i mutnih i oštrih snimaka tragova Jetija, krajnje sumnjivih fotografija čudovišta iz Loh Nesa, i udaljenih kosmatih šumskih ljudi, letećih tanjira raznih oblika i veličina, fosila pterodaktila, a pronalaženi su i ostaci divova i predmeti kovani od metala koji se ne mogu naći na Zemlji. Uglavnom su sve te „originale” stručne komisije redom odbacivale i proglašavale neuspelim falsifikatima. Želja pojedinca da postane slavan preko noći, tako što će otkriti ili rešiti ono što nisu uspele generacije pre njega, nisu neki novi izum – već smo to viđali. Svetske misterije su oduvek bile veliki izazov za neshvaćene genijalce, i još jesu.

„Misterija…” ne bi bilo bez ljubopitljivog
Eriha fon Denikena, jer se i moj način
razmišljanja godinama formirao zahvaljujući
njegovim brojnim knjigama, koje su objavljivane
širom sveta u milionskim tiražima.
Putovao je svetom i zapitkivao poznata imena
da mu objasne ono što mu dotad nije bilo jasno.

Ponovo ću se vratiti onom našem nalazištu i izložiti još jedan „dragoceni” predmet. Voleo bih da ga nakratko pogledate, i bez mnogo razmišljanja odgovorite na šta vas podseća…

„Misterija…” ne bi bilo bez ljubopitljivog Eriha fon Denikena, jer se i moj način razmišljanja godinama formirao zahvaljujući njegovim brojnim knjigama, koje su objavljivane širom sveta u milionskim tiražima. Putovao je svetom i zapitkivao poznata imena da mu objasne ono što mu dotad nije bilo jasno. Tu i tamo bi napisao da mu nešto liči na ovo ili na ono i da bi voleo da sazna pravu istinu. Napisao je i da mu linije na visoravni Naska, u Peruu, liče na aerodromske piste, a dežurni čuvari zemaljskog znanja su ne časeći ni časa skočili na njega: „Deniken je rekao da su se u pustinjama Perua spuštali vanzemaljci! Kakva neznalica!”

Pročitao sam mnoge njegove knjige, i još ih čitam, ali ga nikad nisam „uhvatio u laži”, jer nikada ništa nije striktno ni tvrdio. Uvek je decidno navodio svoje izvore, i još to radi. Istina, omaklo mu se jednom, i on se zbog propusta i izvinio, ali greška je registrovana. U svom velikom bestseleru „Sećanje na budućnost”, objavljenom 1968. godine, kojim se i proslavio, napisao je sledeće: „Svaki turista zna za ostrvo Elefantina sa čuvenim nilometrom u Asuanu. Već u najstarijim zapisima to ostrvo se zove Elefantina, zato što liči na slona. To je tačno: ostrvo liči na slona. Ali, odakle su to znali stari Egipćani kad se taj oblik može zapaziti samo iz velike visine ili neke letelice.Naime, nema nijednog brda odakle bi se moglo videti ostrvo i naslutiti njegov oblik!” (Elefantina je starogrčki naziv za grad Abu – što i znači slon. Na internetu se mogu naći neverovatni podaci, pa i taj da ostrvo liči na slona uronjenog u vodu).

Verovatno u brzini, i ne proverivši tačnost, Deniken je naveo ono što je negde pročitao, ili je od nekog nekada čuo. Valjda je svima jasno da oblik tog ostrva nema nikakve sličnosti sa ostacima zarđale šarke sa prethodne stranice. I to bi bila ta jedna jedina velika Denikenova „varka”, nehotična – koliko ja znam.

Meni je parče metala, pronađeno u podnožju Kopaonika, od prvog momenta zaista ličilo na slona, i svima onima koje sam upitao za mišljenje. Da ne bismo sutra negde čitali kako je tamo neki Miodrag Ivanišević, samozvani istraživač svega i svačega, napisao da su na Kopaoniku u srednjem veku živeli slonovi i da tvrdi da su za to pronađeni brojni dokazi, bolje je promeniti temu. A sada ozbiljno, još jednom, bez obzira na svu priču, na šta vama liči to parče zarđale, polomljene šarke?

Dakle, kada nam iz nekog razloga nedostaje samo još par koraka do realizacije teško ostvarljivog cilja, najbliži izlaz je prevara, pa ako prođe – prošlo je. Pokazao sam na nekoliko primera kako se to radi, odnosno kako je to već rađeno. I prošla baba s kolačima!

Poglavlje o svesnim i nesvesnim prevarama završavam ne baš preterano uspešnim pokušajem da vam dočaram izgled nedavno otkrivene planete, od milja nazvane Nova Mortadela. Ima tu još mnogo da se radi na plastici i senkama, ali princip je isti…

Lepo se vide brojne uvale i krateri, a sonde koje ćemo uputiti prema njoj, kada se za to „opet steknu uslovi”, doneće nam rezultate koji nas najviše intersesuju – ima li tu kiseonika i pijaće vode?

Da li moja netom izmišljena informacija, o novoj planeti, pije vodu?

Tekst je preuzet iz knjige Miodraga Ivaniševića „Misterije i kako ih se rešiti”, koja je u završnoj pripremi.

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar