ASIMOVLJEV SOJ

DOSADA

333 pregleda
Youtube


Veselin Gatalo

Nikolaj Jevtušenko je stajao ispred uličnog kompjutera i bezvoljno udarao po tipkama. Nisko, tik iznad njega, očigledno kršeći prostorne propise, proleti vozilo sa dva mladića i tri djevojke koji su se glasno smijali dok je iz auta treštao novotalasni elektronski pop.

Blago njima, pomisli Nikolaj. Sigurno imaju podebeo račun u banci. Dovoljno je da se spuste, ukucaju ime i naslone dlan na ekran za prepoznavanje. A zatim u otvor gurnu karticu sa biočipom, da im mašina ukuca nove impulse koje mogu potrošiti kako hoće.

Nikolaj iz unutrašnjeg džepa sakoa izvadi svoju karticu i ugura je u uski prorez. Ukuca svoje ime i nasloni ruku na ekran.

Žao nam je. Vaš račun je prazan – reče prijatan ženski glas.

Na ekranu se ispisa to isto, na što on udari šakom u bioplastiku koja se udubi i gotovo istog trenutka ispravi. A Nikolaj tiho jauknu bolno protrese ruku.

Nema nade, pomisli Nikolaj. Da dobije novac za trošenje, mora raditi. Ali kako da natjera sebe da šest sati dnevno čami na nekom poslu kad su odjeća, hrana i smještaj potpuno besplatni? Raditi je dosadno. I zamorno.

Polako odšeta ulicom. Mimoilazili su ga ljudi koji su, činilo se, svi nekud išli. Oni sa kojima se sudarao ne želeći im se maknuti ni centimetar, izvinjavali su mu se sa smiješkom.

Gornji nivoi anti-G polja su bili puni vozila i tramvaja koji su sigurno klizili magnetnim tunelima. Nikolaj pomisli kako bi morao mjesecima raditi da se više ne vozi besplatnim javnim prevozom, da ima svoja kola. Da, mjeseci bi mu trebali. Godina, možda.

Vrijeme je to bilo kad se ljudi vraćaju s posla. Kad se vozikaju autima na putu kući. A Nikolaju je bilo tako dosadno.

Zastade pored zida i pritisnu dugme automata za hranu. Ukuca dva naziva u tastaturu.

Zelene vratnice se digoše i na poslužavniku se pojavi biorazgradiva boca koka-kolei sendvič sa ćuretinom.

Uze to dvoje, zagrize sendvič, otpi gutljaj i… i baci oboje na pločnik.

Odnekud se spusti nasmiješeni policajac u zelenoj uniformi, nošen retrogravitacionim poljima policijskog opasača. Na traci iznad lijevog džepa jakne, pisalo je Sergej Sisojev”.

Uljudno se nakloni.

Dobar dan građanine. Moram vas upozoriti da je zabranjeno bacati otpatke hrane van prirode i reciklažnih otvora.

Znam, reče Nikolaj – i zaboli me neka stvar. Eto.

Policajac se sagne, uze bačenu hranu i ubaci je u obližnji reciklažni otvor.

Ovoga puta, u redu… Smatraću vas upozorenim. Sledeći put bićete kažnjeni sa dva sata društveno korisnog rada. Ugodan vam dan.

Reče to, diže se i nestade nekud gore, u trećem pješačkom nivou.

Nikolaj bijesno udari nogom u zid. Stopalo ga zaboli. Zaboli ga i gorak osjećaj nemoći.

Pogledom potraži nešto mekše u što bi mogao udariti. I šakom udari usamljenog prolaznika sa torbom za spise u ruci. A ovaj se bez glasa sruči na tlo. Udari ga još jedanput, ovaj put nogom. I još jednom. Udarao ga je dok se nije umorio.

Čovjeku na zemlji je kartica sa imenom visjela sa revera. Aleksej Stroganov. Nikolaj zaključi kako je tip koordinator prometa koji se upravo vraćao sa šestosatne smjene.

Mora da je bogato kopile, pomisli Nikolaj Jevtušenko. Zatim pogleda gore, lijevo, desno, svud oko sebe. Nije bilo nikog osim njega i čovjeka koji je nepomično ležao na pločniku.

Iz džepa izvadi laserski nožić. Uključi ga, koncentrira snop na rezanje”, sagne se i jednim pokretom odsječe čovjeku šaku te je stavi sebi u džep.

Pločnikom se poče razlijevati crvena lokva koja je isticala iz čovjekovog zglavka. A iz džepa usplahirenog Nikolaja Jevtušenka poče kapati ista takva tečnost, ostavljajući rijetki tačkasti trag za njim dok se, zvjerajući oko sebe, žurno udaljavao.

Građanine.

Glas ga ošinu poput strujnog udara. Natjera ga da poskoči.

Ispred njega je stajao policajac u zelenom, sličan onom od maloprije. Na grudima mu je pisalo Volođa Lavov”. Pokazivao je prstom u džep Nikolajevog krvlju umrljanog sakoa iz koga je upravo na pločnik bila pala jedna crvenosmeđa kap, kao tačka života koju nije trebalo preći.

Nije mi ništa – brzo reče vidno usplahiren, Nikolaj Jevtušenko. – Dobro mi je.

Već u sledećem trenutku, dva bolničara u bijelom se spustiše sa nosilima i aparatom za transfuziju, vjerovatno pozvani signalom upućenim čim je policajac uočio krv. Nikolaj se bezuspješno otimao dok su ga snažni momci u bijelom silom polagali na antigravitaciona nosila i vezali medicinskim fiksacionim poljima.

Suđenje je bilo kratko i brzo. Bio je to prvi slučaj ubistva u gradu u proteklih par godina.

Nikolaju Jevtušenku je oduzeto svo biotkivo i predato bolničkoj banci organa. Oduzeta mu je time sposobnost da bilo koga ubije ili povrijedi.

Svi su mu osjećaji i misli sačuvani u karbokristalu, jer smrtna kazna već odavno nije postojala.

Nikolaju su ostale samo njegove vlastite misli, osjećaji, uspomene… Samo je u njima mogao nastaviti živjeti. Nikad više ništa novo neće moći vidjeti, čuti, dodirnuti, pojesti, popiti, mirisati, govoriti.

Da čovjek poludi od dosade, zar ne?

Ah, da. Zaboravih vam reći. Nije više mogao čak ni poludjeti.

O autoru

administrator

Ostavite komentar