Veselin Gatalo
Irska je lijepa zemlja.
Gore, iznad rudnika, zelena su polja i prekrasna brda obrasla prastarim stablima i kao potkresanom svjetlozelenom travom. A oblaci… Oblaci na svjetloplavom nebu slijede neke svoje jednadžbe, prkoseći vjetru i nebeskim pastirima, idući nepredvidljivim putovima, igraju se klizeći tiho preko kao naslikanih planina.
Vode Irske su bistre i vesele. Kao da ih je Bog upravo prosuo iz ruku, kao da ih nijedna tvornica ili rudnik nikad nisu obeščastili svojim sivosmeđim nusproduktima.
Tako je mislio Rori O’Maligan, na dubini od hiljadu dvjesto i pedeset metara, tražeći po džepovima mrvice dvopeka.
Nadao se da će ga iskopati prije nego što umre od gladi. Doduše slabo, ali se ipak nadao.
Žedan nije bio. Voda je stalno kapala, čak povremeno curila, nekud odozgo. Mutna i bljutava, ali ipak voda, ništa bolja ni čistija od tečnosti koja je kolala Rorijevim tijelom.
Mrak ga je užasno mučio. Osjećao se kao onda kad je kao mali sam sebe nekako zaključao u ormar. Bojao se trošiti energiju iz svjetiljke na rudarskom šljemu.
Bez svjetla je teško. Ali je još teže bez nade da će ikad više vidjeti svjetlo. Zato je čuvao struju elektrolita lampe na šljemu, čuvao je od sebe i svog straha. Kao što je od siromaštva čuvao svoju ženu Alvu i njihova dva sina. Nadao se da će, ako on umre, barem Alva dobiti pristojnu penziju i šansu da se djeca iškoluju i ne završe u rudniku kao njihov otac.
Kapanje vode ga je izluđivalo. Pitao se da li je itko iz njegove grupe preživio obrušavanje čitavog spleta tunela u najniža tri nivoa. I kako to da je mišolovka oko njega ostala pošteđena.
Već je prvi dan bio odustao od pokušaja da se dokopa slobode. Bojao se da će, ako udari pijukom, strop jazbine u kojoj je bio zarobljen pasti ravno na njega. Pipao je i grebao po zidovima sve dok mu nije nestalo snage.
Sve je oko njega bilo ljigavo i vlažno. Leđa su mu stalno klizala sa stijenki rupe u kojoj se nalazio, ruke nisu mogle naći oslonac na sluzavom kamenju.
Rori O’Maligan je čekao. Satima. Sve više smrt, sve manje spasenje. Sve dok mu se to dvoje nije toliko zbližilo da je poistovjetio jedno sa drugim. I smrt postala jedino moguće spasenje. A spasenje samo smrt. Jer, bio je preduboko i prebeznadežno zatrpan.
Želja za hranom je iščezla poslije osmog dana. Sluz sa zidova koju je pokušao jesti, nije se mogla progutati. Povraćalo mu se od nje. Tog se dana definitivno pomirio s tim da nikad više neće osjetiti sunce na licu i vjetar u kosi.
Malo ga je čudilo što mu ne nestaje kisika. Ali, nije mogao dokučiti odakle zrak dolazi.
Svakih nekoliko sati je gledao u svoj ručni sat, pritiskao dugme koje je aktiviralo svijetlo. Roriju se taj sat činio posljednjim svjetionikom u njegovom teškom rudarskom životu. Pored lampe na šljemu, koju je smjerao ostaviti da gori dok bude trošio svoje posljednje trenutke, kad definitivno bude umirao.
Nije bio ljut na drugove koji nisu dolazili da ga spasu. Bio je dovoljno iskusan da zna kako treba kopati u konus, s početnim hodnikom velikog promjera, da bi došli do njega. Treba osigurati da pritom obližnje podzemne vode ne pohrle u okno. A to traje. Trajat će još tjednima. A Rorievo tijelo to neće izdržati. Samo da imadne snage i svijesti da na vrijeme osjeti da se smrt približava, da uključi lampu na šljemu, da bar dok bude umirao još jednom ugleda svijetlost.
I upravo dok je razmišljao o tome, začu se trenje plastike o tlo, dobro poznato Roriju a njegova vlastita lampa ga udari u lice snopom fotona. Kaciga nije samo svjetlila, nego se kaotično micala i bacala snopove već oslabljenih zraka koje su se Roriju činile jačim od sunca; čas u njega, čas svuda uokolo.
Prije nego što je smogao snage i vremena da se začudi, svjetiljka se okrenu i obasja stvorenje koje ju je držalo.
Ugao pod kojim su zrake pale na lice kreature, odnekud odozdo, činile su je još grotesknijom. A i bez toga je bila dovoljno groteskna.
Rori pomisli kako bi se bilo dobro uštinuti, da se uvjeri da ne sanja. Ali nije imao snage ni za šta drugo osim da povjeruje vlastitim očima.
Kad bi stvorenje stajalo, a ne čučalo, bilo bi visoko Roriju do pojasa. Ruke i noge su mu bile tanke, grudi disanjem nadimale mršava rebra koja su virila kroz dronjke. Činilo se da je zelen. Nos dugačak i povijen, čelo zborano, tjeme glatko i kao ulubljeno sa svih strana, oči sitne i nemirne. A uši… Uši su mu bile dlakave, šiljate i nesrazmjerno velike naspram sićušnog tijela.
Unatoč svemu tome, mali monstrum mu se činio jako poznatim. Kroz mozak mu je progalopiralo nekoliko irskih priča za djecu koje mu je baka Šined čitala pred spavanje, obično kad nije mogao usnuti preplašen sutrašnjim danom u školi. Valjda ga se zato Rori i nije uplašio kako bi trebao. Ili je naprosto bio previše iscrpljen za to.
– Ja sam Tlkenkot. Budi pozdravljen, čovječe! – procvrkuta stvor.
– Rori… Rori O’Maligan – odgovori tiho čovjek.
Zeleno biće nasloni svijetleći rudarski šljem tako da je snop iz lampe na njoj blijedo osvjetljavao skoro cijelu rupu u kojoj su se nalazili. Zatim iz rita koji su mu djelomično pokrivali tijelo izvuče sjajni zamotuljak i stavi ga Roriju na krilo. Odmah potom se brzo odmače.
Ovaj ga sporo uze i kratkovidno osmotri. Zatim pomirisa sadržaj srebrnaste folije.
– Čo… čokolada! Odakle ti!? – upita nervozno.
– Ukrao sam je gore, kod vas. Nekom debelom klincu. Mali je bacio čokoladu u travu i pobjegao glavom bez obzira… hi, hi, hi…! Pola sam je pojeo… Šta ću, volim Nestle… Hi, hi, hi! Niko nije, hi, hi hi, savršen. Hi, hi, hi, hi! Nego, imaš li cigaretu? Hi!
Ciktavi glas i djetinjasti smijeh su vrijeđali mir i tišinu rupe u kojoj je Rori ležao danima i noćima u mrklom mraku i još crnjoj tišini ozvučenoj samo kapanjem vode sa stropa.
O’Maligan osjeti u ustima mekoću kockice čokolade. Odmah zatim mu se vrati i čulo okusa, valjda da ga obavijesti da je tvar ukusna, hranjiva i slatka. I topla, vjerovatno od blizine malog tijela u čijim se dronjcima do maločas nalazila.
– Hej, veliki! Imaš li cigaretuuu…!? – upita ponovo.
Rori mu nije mogao odgovoriti. Usta su mu bila puna čokolade.
– Eheeej, polako, ugušit ćeš se…! – pokroviteljski primijeti kepec.
Čovjek zavuče ruku u radni kombinezon i iz džepa izvuče zgužvanu kutiju sa nekoliko cigareta koje nije popušio iz prostog razloga što nije mogao upaliti od vlage raspadnute šibice. Pruži je zelenku.
Smiješna kreatura halapljivo uze jedan iskrivljeni štapić, a ostatak pažljivo strpa nekud u dronjke na sebi. Sa istog mjesta izvuče mali plinski upaljač, pripali, te žudno povuče dim.
– Aaaaah! Danima nisam zapalio cigaretu. Hm… malo su vlažne… i stare… Normalno. Znaš, teško ih je ukrasti, a i sve manje vas puši… Nego, nisam zato tu…
Reče to između dimova. A on, dim, jezivo osvijetljen, davao je sliku koja je u kombinaciji sa bićem koje je pušilo, blijedom igrom njegove sjenke na zidovima i visokim glasom koji je ispunjavao prostor, davalo utisak nekog komercijalnog filmskog prepjeva kakve bajke za veliku djecu.
O’Maliganu se malo snage vratilo u tijelo kad mu je šećer iz slatkiša počeo kolati organizmom.
Rori se najzad sjeti onog što je bilo najvažnije u životu. Života samog.
– Hej, mali… Kako si ušao? Hoćeš li mi pomoći da izađem?
– Hoću! – odgovori zelenko važno. – i ne zovi me „mali”!
– Dobro. A zašto… A zašto nisi ranije došao?
– Ta nisam lud. Vi ljudi niste normalni. Da sam ti došao dok si bio jači, udario bi me krampom. Vi ljudi tako rješavate probleme. Silom!
Mali nervozno ugasi opušak cigarete o tlo. On zasikće u vlazi, a zelena ruka izvadi sljedeću iz dronjaka i zapali je. Tanka usta, poput proreza na zelenom platnu, počeše povlačiti dimove iz novog dimljivog štapića.
– Oprosti… Vjerovatno si u pravu – pomirljivo će Rori.
– Ne boj se. Izvući ću te. – reče gadni stvor. – Samo da ti nešto prije toga kažem. Hoću da to preneseš onima gore.
– Šta god hoćeš. Samo me izbavi odavde.
– Dobro – reče stvorenje i povuče dim od koga cigareta dogori do filtera.
Zatim duboko udahnu, pogleda nekud gore i stade govoriti kao da priča u školi naučenu lekciju.
– Zemlja je mirno trpila dok ste joj bušili i rovali po koži, crpili krv koju vi zovete naftom iz površinskih kapilara, rovali po njenoj kori, zakopavali u nju radioaktivno smeće. Ona vas voli, kao i nas Gnome, kao što voli jelene, ptice i mrave, svašta će otrpiti da vas usreći… Ali, ovaj put ste joj povrijedili unutrašnje organe kopajući ovako duboko. Reci onima gore da se smire dok se njihova i naša majka nije ozbiljno naljutila i progutala vaše gradove i betonske košnice. Zapravo, meni to i ne bi bilo mrsko, kad i mi Gnomi ne bismo stradali zajedno s vama. Eto…!
Zatim zeleni stvor povuče kramp s tla. Začu se Roriju poznati zvuk struganja čelika po kamenu. Potom Gnom na jedvite jade podiže alatku i mlako je zabi u zid rupe iz koga ispade ogromna stijena i otkotrlja se na sred jezive jazbine.
Čovjek osjeti prijatan mlaz svježeg zraka na licu. Ne bi se zakleo da je bio baš svijež, ali u usporedbi s onim unutra, bio je kao planinski vjetar.
– Ovaj otvor vodi u tunel… a tunel do površine… – vidljivo umoran reče Gnom.
Rori se pridiže. Pa opet leže i zajeca. Nije imao snage da ustane.
Mali stvor, opet iz dronjaka na sebi koji kao da su bili vreća bez dna, izvuče napola pojedenu teglicu maslaca od kikirikija.
Tužno je gledao staklenku, kao da mu se užasno teško rastati s njom.
– Na! – ljutito reče će mali. – Dužan si mi čokoladu i puter od kikirikija! Kad izađeš, fino to kupi i ostavi u napuštenom kopu ispod brda. Bilo gdje. A ja ću to već naći. A sad zbogom. I prenesi onima gore šta sam ti rekao!
To rekavši, izgubi se u dijelu pećine gdje svjetlo lampe nije moglo doprijeti.
– Ali… Trknute!!! Ili kako se već zoveš…Reči će da sam lud i…
Bilo je kasno. Malo biće više nije bilo u pećini, a čovjek nije mogao otkriti kuda je izašao.
Alvin pojede maslac od kikirikija a zatim i temeljito poliza teglicu i prste. Potom odleža oko jednog sata, da prikupi snagu za put kroz tunele koji bi odmornom, sitom i naspavanom čovjeku bio prilično lagan i trajao par sati.
Puzao je skoro dan i po. Odmarajući se usput.
Svjetiljka na šljemu mu je trajala još iznenađujućih dvadesetak sati, a zatim postala beskorisna. Na kraju je od njenog svjetla ostala samo ugrijana nit koja se žarila na šljemu napuštenom i ostavljenom u mračnom i uskom tunelu, kao opušak neugašene cigarete u samotnoj noći.
I negdje u zoru, Rori se našao na brežuljku iznad rudarskog naselja. Živopisne kućice su se jedva viđele od magle. Činilo mu se da nikad u životu nije vidio ništa ljepše.
Više se skotrljao nego sišao do Darenove trgovine mješovitom robom. Vlasnikova debeljuškasta prilika je već bila unutra.
Debeli Daren, jer tako su ga svi zvali, izašao je i više ga uvukao nego uveo u radnju i posjeo na neudobnu stolicu, izvadio odnekud telefon i počeo okretati brojeve. Od iznenađenja, jedva je mogao govoriti. Piskutao je nešto u slušalicu aparata.
– Kako… Kako si se…
– Ne pitaj – tiho će Rory. – Kako je Alva? Djeca?
– Mališani vjerojatno spavaju… A Alva već danima moli ispred rudnika. Kako si uspio izaći? Kuda? Svi su pred oknom…
Rori O’Maligan samo odmahnu rukom, kao da ga je Debeli Darren upitao kako je sinoć iskapio tri piva zaredom u Dezmondovom pubu.
– Duga priča… Nego, prije nego što se najedem i naspavam, a tako mi Bog pomogao, spavaću danima; reci da sazovu sastanak uprave rudnika… Uh… Imam nešto reći kurvinim sinovima prije nego što dam otkaz…!
– A što namjeravaš raditi?
– Ne briga te…
U daljini se čuo sve jači zvuk sirene kola hitne pomoći. Rori se namršti, kao da je zamalo zaboravio nešto vrlo važno.
– Dari… Imaš li maslac od kikirikija.
– Imam. Zašto? – Začuđeno upita prodavač.
– Sačuvaj mi sanduk… I… Imaš li Nestle čokolade…?
– Ne… Ali mogu nabaviti, dole u gradu.
– Sanduk… Ostavi mi sanduk čokolade… i veliki paket cigareta…Platit ću kad se probudim.
Jadni Rori. Mora da je potpuno šenuo. Tako je mislio Debeli Daren dok su ljudi u bijelom pažljivo stavljali već dobrano zaspalog rudara na bolnička nosila.
Ipak, dok su se kola hitne pomoći zavijajući udaljavala od radničkog naselja, prema gradu, Debeli Alvin zapisa u knjigu nabavke tri stavke. Osjećao je da mora nabaviti ovo što mu je ovaj čovjek rekao da treba. I znao je da će rudar platiti.
Jer, Rori O’Maligan je bio poznat po tome što je uvijek uredno plaćao svoje dugove.
