ARGUSOV POGLED

DUGO UMIRANJE FRANCUSKE

526 pregleda

Emil Sioran voli Francusku, jer je iz samosvesne veličine pala u sumnju i pesimizam sličan njegovom.„Njenom padu, očiglednom gotovo celo stoleće, nije se suprotstavio nijedan od njenih sinova, makar očajničkim protestom”.

 

Gijom Duroše

U mladom Sioranu (1911-1995) tridesetih godina prošlog veka planula je nada. Nada da se dekadenciji i agoniji Evrope može suprotstaviti snagom „novog varvarizma”, vitalitetom, uznesenošću, voljom, lepotom, krvlju koja pamti, carstvom koje diše svojom veličinom i narodom koji živi za svoje ideale. Gardom i vatrenim srcem. Od 1933. do 1935. on boravi u Nemačkoj. Nadahnut onim što vidi, sa „silovitom liričnošću” piše kolumne u listu „Vremea” i pred svoje sunarodnike stavlja izbor: misija ili očajanje, stvaranje istorije ili truljenje u pepelu, veliki preobražaj ili smrt, uspravan čovek ili rob lihvara, heroj ili miš… (Sve to možemo čitati u njegovoj knjizi Apologie de la barbarie, prvi put objavljenoj u Parizu na dvadesetu godišnjicu Sioranove smrti).

Posle strašnog sloma Evrope u podmetnutom bratoubilačkom ratu 1939-1945, Sioran se iz Rumunije trajno seli u Francusku. Od tada do smrti piše isključivo na francuskom, u znaku radikalnog „antropološkog pesimizma”. Sebe smatra „estetom sumraka kultura”, „stilistom katastrofe”, a Francusku prostorom dekadencije, potonuća i „mračne utehe”.

Ovo je čudna, prepredena, mala knjiga, kakvu je samo Sioran znao da napravi. Objavljena je tek nedavno, na izvornom rumunskom, a i u prevodu na francuski. Napisana je 1941. i ostavljena desetlećima u nekoj kartonskoj kutiji, u Sioranovoj ličnoj arhivi. Napisao ju je nakon patetičnog poraza Francuske 1940. godine, podstaknut svojim razgovorima u pariskim kafeima i na svojim vožnjama biciklom kroz francuska sela. Tada savremeni politički događaji tu su prilično potcenjeni; po Sioranovom mišljenju, propadanje Francuske trajalo je već mnogo vekova.

Sioran je mislio na nemačkom, poželeo da
bude Nemac, a pisao na rumunskom,varirajući
između očaja i lude nade da bi
novi varvarizam
mogao spasiti Rumuniju od beznačajnosti i
Evropu od dekadencije. Posle1945. Sioran se
nastanio u Parizu i od tada
piše isključivo
na francuskom, kao lucidni esteta
nihilizmai propadanja. Zašto bi neko
želeo takvu intelektualnu sudbinu za sebe?

Pročitao sam knjigu pre izvesnog vremena i nisam osetio ništa sem odbojnosti. Nedavno sam je čitao ponovo, ovog puta vodeći beleške. Kao i često sa Sioranom, kad skupim te svoje beleške, moja početna odbojnost uzmiče. Slika biva uveličana, pojavljuju se bljeskovi nade, i na kraju mi delo, na čudan način, postane drago. Ne znam da li je Sioran pomišljao da će ovaj tekst, pisan olovkom, ikada biti objavljen, pogotovu u ovoj formi koju sad vidimo. Čini se da je to napisao u nekoliko naleta nadahnuća svoje briljantne i mračne muze.

To je zapis o preobražaju. Pre 1941. Sioran je mislio na nemačkom, poželeo da bude Nemac, a pisao na rumunskom, varirajući između očaja i lude nade da bi novi varvarizam mogao spasiti Rumuniju od beznačajnosti i Evropu od dekadencije. Posle 1945. Sioran se nastanio u Parizu i od tada piše isključivo na francuskom, kao lucidni esteta nihilizma i propadanja. Zašto bi neko želeo takvu intelektualnu sudbinu za sebe?

Sioran, kao Niče, piše s nekom vrstom
unutrašnjeg poistovećenja sa ljudskom
istorijomi evolucijom naše svesti,
kao što je zabeleženou našoj
književnosti i filozofiji.

Možda njegov odnos prema Francuskoj to objašnjava. Ovo je produženo promišljanje o Francuskoj, njenoj veličini, taštini i propasti. Njen portret u prošlosti, slika veličanstvenog pada tog velikog naroda. Sioran se zapravo zaljubio u zemlju koja ga je usvojila; to je uistinu ljubavno pismo. Književnost njegova često je citirana i prilično pronicljiva: „Francusku s pravom vidim kao sazdanu od svega što je trulo u meni” (40). Francuska je dekadentna, beživotna i intelektualna, baš kao i on. Knjiga se otvara anonimnim citatom na francuskom jeziku: Collection d’exagérations maladives („Zbirka bolnih i opsesivnih preterivanja”). Budite sigurni da sve to ima smisla, ako ima veze sa Sioranom.

Sioran, kao Niče, piše s nekom vrstom unutrašnjeg poistovećenja sa ljudskom istorijom i evolucijom naše svesti, kao što je zabeleženo u našoj književnosti i filozofiji. Po Sioranu, kako bi neko uopšte mogao živeti a da ne bude deo velike nacije? Za njega je nacija društvena, jezička i etnička stvarnost koja vrhuni u zajedničkoj duševnoj stvarnosti; veliki narod utiče na tok ljudske istorije, a nije tek skup pojedinaca. Nacija je vrsta razgovora, zajednički um, koji se proteže kroz vekove; u isto vreme, nacije su jednako smrtne i umetne tvorevine. Otuda, za Siorana, „Francuska”, „Nemačka” i „Rumunija” jesu entiteti koji su istovremeno i konvencionalni; njihove mogućnosti ili nedostaci osećaju se duboko unutra, gde su ulozi najviši mogući.

Samozadovoljno aleksandrijanstvo

Sioranova stvarna razmišljanja o Francuskoj mogu biti stereotipna ili preterana, ali često pogađaju suštinu i daju uvid.

Francuska je bila suštinska nacija, istorijski uticajna kao nijedna druga, „nacija pogođena dobrom srećom” (28). Znala je za stabilan i pravilan razvoj (za razliku od stagnacije Balkana ili čudne istorije Nemačke i Rusije). Francuska je bila nacija koja nikada nije „ponižavana poređenjem”; nikada se njeni ljudi nisu osećali izopačenim od stranih uticaja, nikada nisu imali materijalnu ili psihološku potrebu da emigriraju (27). Francuska je bila svet za sebe, psihološki samodovoljan, istovremeno čudno provincijalan i merodavan za ceo svet: „Francuska, kao drevna Grčka, bila je univerzalna provincija” (24). Ta nacija je mogla srećno da se razvija u svom ležernom ritmu, jer je bila svet.

U tom smislu, cela Evropa i veliki deo sveta bili su u senci Francuske. Svim onim bezobličnim populacijama koje su čeznule da budu nacije Francuska je zadala meru šta je normalno. Francuska je bila „duša Evrope”, kulturni, pa čak i politički hegemon. Sioran se oduševljava padom Grande Nation: „Od Francuza iz Krstaških ratova, oni su postali Francuzi samo u kuhinji i bistrou: bien-être i dosada” (53).

Most Aleksandra III na Jelisejskim poljima

Nedavno sam imao razloga da primetim da ne znam kako je to biti rođen u drugorazrednoj ili propaloj naciji. „Normalnost” francuskog (i zapadnog) određivanja standarda zapravo je izuzetna pozicija. U vreme prosvetiteljstva, francusko samopouzdanje je takođe bilo utemeljeno na verovanju u razum i napredak. Bila je to „akosmička” kultura, nije se opterećivala uzvišenošću i strahom od metafizike, osećala se previše udobno u razumu, formalnom klasicizmu i „antidionizijskoj” kulturi (80) glave a ne srca, posvećena „sterilnoj savršenosti” pisanja (24). Francuzi su postali nacija samozadovoljnog aleksandrijstva.

Sioran, strasni čitalac sa ogromnom
intelektualnom kulturom, veoma je
kritičan prema francuskoj misli i
kulturikroz istoriju. Predviđa veliku
konvergenciju: francuska buržoaska
dekadencija ukazuje nato kuda idu
i sve druge nacije.

Sve je to završeno. U kasnom srednjem veku Francuska se potresala „između manastira i salona” (17), pre nego što se odlučno opredelila za ovo drugo. Francuzi su, još od prosvetiteljstva, a naročito tokom revolucije, bili savršen primer slabosti „razuma” kao vodiča za narod. Francuska se iz nacije izrodila u puku populaciju sebičnih individualista, dakle postala jalova, sklona brbljanju, preteranom intelektualizovanju i blagoutrobiju.

Francuzi nisu ostavili nikakvog prostora za nesvesno i tajnovito, izgubili su dubinu, postali skeptični, bez volje da se žrtvuju za ma kakav ideal (38). Sioran se tada brinuo samo za snagu osećanja i verovanja, pa zato jedinu preostalu vitalnost u Francuskoj vidi u komunizmu i radničkoj klasi (iako je njena „revolucionarna uloga” verovatno već bila završena, 73), kao i u slovenofilskim osećanjima (jer Sioran nikada nije zaista razlikovao Ruse i komunizam, 41).

Sioran, strasni čitalac sa ogromnom intelektualnom kulturom, veoma je kritičan prema francuskoj misli i kulturi kroz istoriju. Predviđa veliku konvergenciju: francuska buržoaska dekadencija ukazuje na to kuda idu i sve druge nacije. Kroz tu dekadenciju ona će zaista postati „normalna” zemlja, pogođena kompleksima sumnje i inferiornosti kao i svi ostali (45, 49). Sioran ovo smatra neverovatnim: „Njenom padu, očiglednom gotovo celo stoleće, nije se suprotstavio nijedan od njenih sinova, makar očajničkim protestom” (63).

Veličina ili smrt

Do ove tačke, sirotog Siorana mogli bi optužiti za sadizam. Neka deca vole da otrgnu krila od muha, a drugi samo žele da gledaju kako nekada lep cvet polako nestaje u plamenu. Sioran ima možda samo jedno nedvosmisleno pozitivno mišljenje o Francuskoj, jedan zagrljaj prolazne lepote: „Francuska božanstvenost: ukus. Dobar ukus. Prema tome, svet – da bi postojao – mora to da zadovolji, da bude dobro napravljen, estetski konsolidovan, da ima meru, da bude očaravajuća čarolija, slatko cvetanje [fleurissment] konačnosti (14-15).”

Sioran primećuje da je Francuska „zemlja pojavnosti same po sebi, utiska”, pre nego što doda: „Ako je pojavnost sve, Francuska je u pravu” (78). Baš zen i vrlo istinito, zar ne? Ako je život samo niz kratkotrajnih trenutaka, neka oni budu divni.

Sioran uživa u francuskom propadanju, a neki su (kako se žalio Alan Soral) uistinu odvratni u ulepšavanju duhovne i civilizacijske truleži: „[Francuska] može živeti samo od svoje prošlosti ako prihvati svoj kraj sa stilom, majstorski rafinujući svoju svetlu kulturu, gaseći se inteligentno i čak raskošno – ne bez kvarenja svojih suseda ili sveta kroz dekadentne infiltracije i opasne insinuacije. (47–48) (…) Postoje razgradnje ploda i postoje jalovosti. Velika civilizacija koja se provincijalizuje smanjuje svoj duhovni volumen. Ali, kada ona širi elemente svog raspadanja, kada univerzalizuje svoj neuspeh, taj sumrak zadržava neke simbole uma i čuva izgled plemstva.” (75)

Sioran takođe piše: „O sumraku Francuske možemo govoriti samo estetski; mi to ne osećamo, a ni Francuzi to ne osećaju” (59). Možda bi to neko ovako i mogao osetiti, ali ne i Francuz zanet spoznajom da je njegova zemlja bila među svetionicima sveta, velika nacija, i da nam se prenosila kao sveto nasleđe žrtvovanjem miliona francuskih vojnika i seljaka. Prisetimo se čuvenih reči Šarla de Gola:

„Celog života imao sam određenu ideju o Francuskoj. S razlogom sam nadahnut tim osećanjem. (…) Instinktivno osećam da ju je Proviđenje stvorilo za velike stvari i dostignuća, čak i ako se radi o nesrećama. Međutim, ako prosečnost obeležava njena dela i postupke, imam osećaj apsurdne anomalije koja se može pripisati manama Francuza, a ne genijalnosti otadžbine. Ali, isto tako, pozitivna strana mog uma uverava me da je Francuska uistinu jedinstvena samo kad je na prvom mestu; da samo veliki poduhvati mogu neutralisati fermente rasipanja koje nosi njen narod; da naša zemlja, kao i mi sami, mora – pod pretnjom smrću – da stremi i stoji visoko. Ukratko, po mom prosvetljenju, Francuska ne može biti Francuska bez veličine.”

Spomenik Šarlu de Golu u Parizu

Neka se kaže da je Šarl de Gol kroz taj mit, zbog svih svojih neuspeha, preneo ovo uverenje na najupečatljivije umove mlađe generacije – na one koji su u svojoj naivnosti uvažavali reči svojih predaka, i koji bi se stoga mogli samo šokirati razgradnjom nacije i srozavanjem u osrednjost. No da li su De Golove reči u velikoj meri istinite, za Evropljane uopšte, koji uvek žele da se posvete srcu i duši, velikom cilju, bez čega su skloni da žive kao psi? Ne mogu vam opisati koliko sam upoznao idealističkih mladih Evropljana, najboljih pripadnika naše rase, koji se okreću „trećem svetu”. Tamo se još uvek može naći borba, žrtva, emocionalna dubina i snaga, što je u velikom kontrastu sa površnošću, jalovošću i duhovnim samozaboravom ugašenog života u posleratnom Zapadu.

Mračni prostor utehe

Vidim tačku u Sioranovom razmišljanju, ali postoji i nešto odbijajuće, u nekim aspektima jednostavno štetno i za Francusku i za Evropu. Sioran, u stvari, izgleda nesigurno: uopšteno favorizuje veru i fanatizam kao antitezu dekadenciji (otuda njegove simpatije za hitlerizam i boljševizam), ali povremeno primećuje da Evropi možda treba i malo sumnje, koju bi mogla doneti Francuska (65).

Sioran je siguran da će iluzije „razuma” i „napretka” imati katastrofalne učinke. Ali ako bi Francuska, pionirska nacija prosvetiteljstva, prestala da veruje u takve ludosti… zapadni čovek bi svakako mogao da se konačno probudi iz tih samozadovoljnih, sterilizujućih slogana! Ili veruje da bi barem on, Sioran, kao „intelektualni vampir” (60), mogao u tome biti lucidan i opkoljen pisac. On preskače vekove istorije: „Polazeći iz primitivnih zemalja, vlaškog podzemlja, sa pesimizmom mladih, a zatim stižući u prezrelu civilizaciju, kakav je izvor drhtaja pre takvog kontrasta! Bez prošlosti, usred ogromne prošlosti… Od pašnjaka do salona, od pastira do Alkibijada!” (66)

Dakle, Sioran voli Francusku jer je iz samosvesne veličine pala u sumnju i pesimizam sličan njegovom. Dok je u svojoj iracionalnoj veri ranije voleo Hitlerovu Nemačku, sada kao ogledalo sebe predstavlja Francusku, celu tu nihilističku zemlju u kojoj bi mogao postići najveću lucidnost: „Čitava zemlja koja više ne veruje ni u šta, kakav uzvišeni i ponižavajući spektakl! Čuti ih, od najnižeg do najuzvišenijeg, kako odvojeno govore: La France n’exist plus, Nous sommes finis, Nous n’avons plus d’avenir, Nous sommes un pais en decadence… (Francuske više nema, Završili smo, Nemamo budućnost, Mi smo zemlja u dekadenciji…). Kakva poučna lekcija, kada više niste poklonik zabluda!” (69)

Francuska je „prostor utehe” za Siorana: „S kakvim nestrpljenjem sam očekivao ovaj ishod, toliko plodan za melanholičnu inspiraciju! (70)” Lutajući i skoro nepoznat, Sioran želi da se ograniči na određenu kulturu i mesto: „Onaj koji previše prihvata falsifikuje svet, ali u prvom redu sam sebe… Velika duša zatvorena u francuskim oblicima, kakav plodan tip čovečanstva! (87)” Ugodna dekadencija Francuske će štititi Siorana od njegovih sopstvenih izgreda: „Neka nas njena mera izleči od patetičnih i fatalnih lutanja (32).” „Nedostatak života zemlje će nas zaštititi od opasnosti života (88)”. Sumrak Francuske će konačno dati priliku Sioranu da bude u skladu sa svojim vremenom: „Aleksandrijac – to je razvratna erudicija kao sistem, teoretsko disanje u sumrak, stenjanje pojmova, i jedini trenutak kada duša može uskladiti svoju tamu sa razvijanjem kulture kao ciljem.” (70)

Esteta sumraka kultura

Ukratko, Sioran je iskoristio priliku da se pridruži dekadentnoj, visokointelektualnoj naciji, kako bi istražio dubine nihilizma i video gde se pojavljuje. Mogu da cenim ovu vrstu ličnog i filozofskog projekta. Sioran za sebe uzima ulogu plodonosnog crva u lešu francuske civilizacije. On, ne nezainteresovano, potvrđuje da se veličina nacije može meriti njenom sposobnošću da inspiriše metics da joj se pridruži i služi, što je, pretpostavljam, delimično tačno (92–94). Sioran tada predviđa svoju sudbinu u ovom novom domu:

„Šta bih uradio da sam Francuz? Odmorio bih se u Cinizmu. (40) (…) Francuskoj je potreban patetičan i ciničan Pol Valeri, apsolutni umetnik praznine i lucidnosti. (48)(…) Moja sudbina je da se umotam u talog civilizacija. Kako da pokažem svoju snagu osim ako se ne opirem usred truleži? Odnos između varvarizma i neurastenije uravnotežuje ovu formulu. A ja, esteta sumraka kultura, okrećem pogled na oluju i snove, na mrtve vode uma… (65) (…) Odbiti da se izumre, iako smo oduševljeni neizbežnim maršem ka izumiranju. (82) (…) Neka vrsta umirujućeg besa leži u estetama dekadencije.” (84)

Požar u katedrali Notr Dam u Parizu

Sioran potvrđuje da se dekadencija može prevazići, ne kroz sentimentalnu nostalgiju ili neiskreni konzervativizam, već beskompromisno ići dublje… možda će tada nihilizam biti prevaziđen? Ono što pada mora biti gurnuto, ono što nas ne ubije… i tako dalje. Čini se da je u Francuskoj filozofska vežba duga knjiga. U ovoj vrsti morbidne meditacije postoje uhodane tradicije u stoicizmu i budizmu, u školama koje su snažno rezonirale sa Sioranom. U stoičkoj analizi, čovek razgrađuje objekat prema njegovim najosnovnijim, neupadljivim formama kako bi objektivno prevazišao naše želje.

Danas niko ne može poreći da je čitava
Evropa dekadentna, nespremna za tu
nemoći posvećena najsiromašnijim
materijalističkim i humanitarnim
principima, usmerenim ka Ničeovom
poslednjem čoveku, i bez kraja na vidiku.

Kao što je u svojim „Meditacijama” napisao Marko Aurelije: „Kada imate pred sobom ukuse i fina jela, dobićete ideju o njihovoj prirodi ako sebi kažete da je to leš ribe, leš ptice ili svinje. Ili, opet, to fino vino je samo sok od grožđa, a ovaj ljubičasti ogrtač neka ovčja vuna umočena u krv školjki. A što se tiče seksualnog odnosa, to je trenje dela creva i, nakon neke vrste grčenja, istiskivanje neke sluzi. Misli poput ovih dopiru do samih stvari i udaraju u njihovo srce, dozvoljavajući nam da ih vidimo onakve kakve doista jesu. Dakle, pratite ovu praksu tokom svog života, i tamo gde se stvari čine najskupocenijim, ogolite ih i uvidite koliko su jeftine, i otklonite o njima izjave koje su toliko uzaludne.” (Marcus Aurelius, Meditations, 6.13)

Budisti pripisuju Gautami sličnu meditativnu vežbu: razmišljajući o različitim aspektima našeg bića (um, telo, akcije, uključujući veliku i malu nuždu), razlažući naše telo na delove, zaista posmatra naše telo pod različitim stepenima razlaganja (naročito u Satipatthana Sutta). Time se postiže određena objektivnost i nepropusnost, uči se da se gleda istini u lice bez trzanja. Čini se da je i Francuska plod ove vrste filozofske vežbe. Uklanjanjem Francuske iz njenih težnji, čak i uobičajenih dostojanstava neophodnih za naciju ili samopoštovanje pojedinca, Sioran objektivno vidi svoj novi dom. Ovo je uistinu jedna od Sioranovih „odbijajuće pesimističnih korozivnih knjiga”, izazov čije će nas prevazilaženje učiniti jačim.

Dvadesetih i tridesetih godina niko nije opovrgavao dekadenciju koja je već pogodila Francusku Treće Republike. Danas niko ne može poreći da je čitava Evropa dekadentna, nespremna za tu nemoć i posvećena najsiromašnijim materijalističkim i humanitarnim principima, usmerenim ka Ničeovom poslednjem čoveku, i bez kraja na vidiku. S obzirom na sve to, Sioranova zapažanja i njegov izazov ostaju duboko relevantni za nas. Sioran je rastrzan, ali ukazuje na potrebu za izrazito modernim varvarima: „Sanjam o kulturi proročanstava u logici, o lucidnoj Pitiji… i čoveka koji će kontrolisati svoje reflekse dodajući životnost, a ne kroz strogost” (89).

Na primer, zaključujem, sećam se reči Bude: „Baš kao što slatkomirisni i prijatni lotos raste na gomili otpadaka bacanih na visoki put, tako i učenik Potpuno probuđenog blista sjajan u mudrosti među slepim mnoštvom bezvrednih bića”. (Dhammapada, 58–59)

(Izvor Novi Standard)

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar