MENTALNA LOZINKA

DVA KRSTA ISUSA HRISTA

1.009 pregleda
Funšal (Vikipedija)

Sva muskulatura je bila minuciozno urađena, i čak su se nazirala i rebra ispod zategnute kože, ali nabori na belom suknu, pored desnog bedra, morali su znatno drugačije padati. Da li je majstor imao valjano opravdanje za napravljene propuste?

miodrag-ivanisevic

Miodrag Ivanišević

Na nagovor prijatelja, tog leta smo Nada i ja prvi put otputovali u Portugaliju. Funšal je prelep primorski gradić, prepun istorijskih spomenika i velikih parkova. Na svakom koraku se može videti grm divljeg kopra, pa otuda mestu i ime (port. funcho – komorač). Šetali smo ulicama ukrašenim crno-belim mozaicima, od muzeja do muzeja, od kafane do kafane, i tako došli do jevanđelističke crkve svetog Jovana, čiju su gradnju jezuiti započeli 1629. godine.

Objekat je završen tokom prve polovine osamnaestog veka, a zajedno s koledžom predstavlja celinu (Igreja do Colegio Sao Joao Evangelista), koju je Unesko 1987. proglasio delom svetske baštine. Prelepe ikone, pa vredna ulja starih majstora, pozlaćeni oltari i skulpture, te pocakljene keramičke pločice, predstavljaju portugalski barok u najboljem svetlu. Kažu da je ta crkva jedna od najbogatijih u Portugaliji, a na samom ostrvu Madeira s njom se nijedna druga ni u čemu ne može meriti.

Spolja je ukrašena brojnim statuama zaslužnih velikana iz samog reda, ali ja sam prepoznao samo Ignasija de Lojolu, osnivača Družbe Isusove, koji je bio potčinjen direktno papi. Jedino mi je njegovo ime nešto značilo, a za ostale nikada nisam čuo.

U njoj je, na kardinalskocrvenoj čoji,
ležao Isus Hrist, s nogama blago
savijenim u kolenima, valjda da bi mogao
stati u taj prostor. Bila je to sam
neka velika lutka, to je valjda svima
jasno, ali je prvi utisak bio nezaboravan.
Delovalo je nekako vanvremeno…

Crkva je bila prepuna radoznalih turista, Japanaca s najnovijim modelima kamera i fotoaparata, skromnih Kineza koji su sve radili u tišini, i izuzetno raspoloženih imućnih Rusa, u pratnji zgodnih, ali po svim kriterijumima, premladih devojaka. I nije u pitanju nikakva ljubomora, već samo moje objektivno zapažanje!

Dakle, imalo se šta videti, bilo je u crkvi za svakoga po nešto, ali težište je bilo na umetničkim vrednostima. Upijali smo svaku izgovorenu reč našeg stručnog vodiča, i uslikali sve ono što nije bilo izričito zabranjeno. Mada mi se par puta greškom omaklo.

Hodali smo, kao u čudu, tim ogromnim enterijerom, pitajući se kako je moguće da prostor, koji se neprestano prlja ulascima krajnje neurednih turista, s još neurednijom decom, i dalje odiše neverovatnim mirom i besprekornom, bolničkom čistoćom.

Kada smo se zasitili silnog fotografisanja po crkvi, izrazili smo želju da obiđemo i sam koledž, a vođa puta nam je odgovorio da imamo dovoljno vremena, ako baš insistiramo. Ostatak grupe je krenuo do prodavnice suvenira, a mi stepenicama, da vidimo šta to gore ima. Sprat po sprat, hodnik po hodnik, vrata po vrata.

Gledao sam jastuk i glavu stradalnika
na njemu, spuštene kapke i rasutu
kosu, i primetio da kosa malo
čudno pada po ramenima.

I tako smo se, u jednom trenu, našli ispred štafelaja s prigodnim tekstom. Pročitao sam ga na brzinu, a tada mi je pogled kliznuo na metalni krst, prislonjen uz zid s plitkom nišom. U njoj je, na kardinalskocrvenoj čoji, ležao Isus Hrist, s nogama blago savijenim u kolenima, valjda da bi mogao stati u taj prostor. Bila je to samo neka velika lutka, to je valjda svima jasno, ali je prvi utisak bio nezaboravan. Delovalo je nekako vanvremeno…

Prišli smo bliže i divili se toj neverovatno precizno urađenoj drvenoj skulpturi, tu i tamo više puta premazivanoj, jer se boja na nekim mestima skidala više nego na drugim. Mišići, rebra, kosa, brada, krv iz rana koje je naneo rimski vojnik Longin, sve je bilo savršeno urađeno do najsitnijeg detalja.

Kao da sam posmatrao jednu od brojnih varijanti „Skidanja s krsta”, nekog velikog starog majstora… I u toj tišini, probudilo mi se čudno, neverovatno osećanje – Onaj koji je na sebe primio grehe celog čovečanstva, ležao je tu ispred mene, nadohvat ruke. Kao da je najzad iznašao malo vremena da odmori um i telo, i meso i kosti, nakon svih teškoća kojima je bio izložen na Golgoti.

Prilazili smo eksponatu s vidnim strahopoštovanjem, još ne shvatajući zašto je izložen u koledžu, na spratu, a ne u samoj crkvi. Dole bi mu, po svemu, bilo logičnije mesto, zar ne?

I tada, kao po nekoj komandi, primakli smo se još bliže i počeli da dodirujemo, odnosno milujemo uglačana prsa, ruke, noge, čelo, kosu, bradu, vodeći računa da neko slučajno ne naiđe i uhvati nas na delu. Dame su morale, dakako, pipnuti i tu čistu „posteljinu”, besprekorno navučenu i zategnutu, da provere vrstu materijala. „Pliš? Da, jeste, ali nije kao onaj naš.”

Tako smo, iz prve ruke, došli do jedinog pravog odgovora na pitanje o razlozima sklanjanja svetinje od pogleda, i mnogobrojih suvišnih dodira radoznalih posetilaca. Ima raznoraznih vernika.

Prišao sam jastuku, da i ja, kao još jedan veliki poznavalac pliša i plišanih artikala, procenim da li je kvalitet zadovoljavajući. Gledao sam jastuk i glavu stradalnika na njemu, spuštene kapke i rasutu kosu, i primetio da kosa malo čudno pada po ramenima. Naime, ta kosa bi na ležećoj figuri morala padati iza ramena, i širiti se po jastuku, a ovde to nije bio slučaj. Zagledajući detalje, na samim ramenima, pored krajeva pramenova kose, primetio sam rascepe koji su pokazivali da su drvene ruke spojene s drvenim torzom.

Zagledao sam ramena, tražeći bilo
kakav, pa i najmanji znak klinovanja,
koji bi mi pokazao kako su ruke spojene
s telom, ali nisam našao nikakve
tragove. Ako ruke nisu prikovane, možda
mogu da se pokreću?

Baš kao na onoj prelepoj staroegipatskoj drvenoj skulpturi Ka-apera, seoskog kneza ili „visokog sveštenika i tumača verskih tekstova” – izaberite sami po svom izboru. Ali, setite se, te ruke se nisu mogle pokretati jer su ih drveni klinovi trajno fiksirali za drveno telo, praveći kompaktnu celinu. Da li je i ovo stara škola?

Zagledao sam ramena, tražeći bilo kakav, pa i najmanji znak klinovanja, koji bi mi pokazao kako su ruke spojene s telom, ali nisam našao nikakve tragove. Ako ruke nisu prikovane, možda mogu da se pokreću? Osim nas nema nikoga u hodniku? Probaću …

I ruka se pokrenula! Mislim, ja sam je pokrenuo.

Nastavio sam da širim obe ruke još malo, i još malo, i tada sam, po prvi put, primetio rupe na dlanovima! Kao da ih je neko na brzinu provrteo električnom bušilicom, burgijom prečnika 10 milimetara, a možda i nekom širom. Ako su sve rane, napravljene kopljem na telu mučenika, urađene do najsitnijeg detalja, kako je moguće da je majstor drvodelja „smlatio” rane na dlanovima kroz koje su prolazili metalni klinovi prilikom raspeća?

Najfiniji detalji i grubi radovi? Nešto mi se tu nikako nije uklapalo… Zurio sam u to napaćeno lice, i telo, nalazeći u njemu malo Rubensa, malo Rembranta, a bilo je i Mikelanđelovih poteza iz najboljih dana. Sva muskulatura je bila minuciozno urađena, i čak su se nazirala i rebra ispod zategnute kože, ali nabori na belom suknu, pored desnog bedra, morali su znatno drugačije padati. Da li je majstor imao valjano opravdanje za napravljene propuste?

Bože, znam, grešan sam, ali morao sam da proverim koliko se toj drvenoj skulpturi mogu raširiti ruke – bilo je to jače od mene. Ne mogu sada, pod stare dane, da se menjam.

Moji pratioci su, uvidevši šta radim, počinjali da se krste i u neverici vrte glavama, ali ja sam terao po svome. Razvukao sam drvene ruke do krajnjih granica i odmakao se da i to uslikam, nekoliko puta – za svaki slučaj, pa uzeo da proverim kvalitet snimaka i vidim na šta to sve skupa liči. Preskupi mobilni je odjednom počeo da luduje i obrtao je slike po nekom samo njemu logičnom „androidnom” sistemu.

Kada se najzad na jednoj zaustavio, shvatio sam, u čudu, o čemu se radi – to više nije bio čovek na ležaju, s jastukom ispod glave, već netom razapeti, izmučeni Mesija! Sada se sve uklapalo.

Rupe na dlanovima, i rupe na stopalima, nisu bile tu bez razloga – kroz njih su, po svoj prilici, morali proći gvozdeni klinovi. Onaj metalni krst, prislonjen uz zid, bio je nagoveštaj šta se čini s prelepom drvenom statuom, a ja sam ga ignorisao od samog početka. Tu negde, u blizini, trebalo bi da se nalazi odgovarajući drveni krst na koji se može namontirati ovo remek-delo! Kada sam već tu, a imam vremena, zašto ne bih malo pronjuškao?

Kada sam rekao odgovarajući, mislio sam na povelik krst! Moram ga naći – ta nije igla. Krenuo sam sâm, ubrzanim korakom, jer me moja grupa neće dugo čekati. „Samo pet minuta!” U redu, dovoljno mi je! Baš sam brzo gazio. U jednom momentu sam primetio da je sve pokriveno video-nadzorom, ali išao sam praznim hodnicima, još brže. Vojvoda Živojin Mišić je jednom rekao: „Ko sme, taj može, ko ne zna za strah taj ide napred!”

Ja sam sve svoje strahove odavno ispucao, pa sam nastavio dalje, ubeđen da je jedino što bi mi se moglo desiti neka benigna blamaža. Spremio sam par kratkih pitanja za čuvare, na koje bih eventualno naišao, a sva su se odnosila na moju želju da upoznam unutrašnjost najbližeg toaleta. Uz ono obavezno „Por favor!”

Na poslednjem spratu sam došao do otškrinutih drvenih vrata, koja su me prosto mamila da ih otvorim, ali silne žice i kutije s relejima govorile su mi da to ne radim. Tada sam prvi put pomislio na mogućnost bliskog susreta s portugalskom policijom. „Da, crvena lampica je blicala, ali ja više nisam mogao da trpim!”, tako ću im reći ako se upale sirene alarma. I otvorio sam vrata…

Našao sam se na uskoj drvenoj galeriji, koja je samo na prvi pogled bila prazna. Kada sam privirio iza vrata, pojavilo se ono što i vi možete videti na fotografiji – veliki drveni krst, kojem je svojom veličinom odgovarala ona „ležeća” skulptura Isusa Hrista, i na njemu tri crna metalna vijka prečnika 10 milimetara, s već postavljenim odgovarajućim navrtkama, bili su potvrda da sam došao do traženog cilja. Zbog nezgodnog ugla, i blizine ograde i vrata, nisam mogao napraviti dobar snimak, pa sam istrčao u hodnik, ne misleći više na senzore i releje, i ubrzo pronašao ulaz na susednu galeriju. Hm, pa ovo nije loše. „Škljoc!”

Prolazile su godine, ali dočekao sam da vidim kako izgleda i ta veličanstvena verska procesija, koja se održava na Dan dobrog gospoda Isusa (Senhor Bom Jesus). Tada birani pojedinci dobijaju retku čast da na svojim ramenima kroz Funšal pronesu statuu bogočoveka, razapetu na velikom drvenom krstu. Voleo bih da nekada saznam da li je to onaj isti, kojeg sam našao na galeriji, u crkvi svetog Jovana?

Iskreno verujem da jeste. Želim da verujem!

Tekst je preuzet iz knjige Miodraga Ivaniševića „Misterije i kako ih se rešiti”, koja je u završnoj pripremi. 

O autoru

Stanko Stojiljković

1 komentar

  • Ovo su veoma interesantni tekstovi: gdje je granica između stvarnosti i misterije?!! Gospodin Ivanišević ima dara da primijeti nešto što mnogi ne vide na “prvu loptu“. Naše okruženje krije mnoge interesantnosti i tajne, samo ih treba znati “pročitati“. Zato svaka čast g. Ivaniševiću!!!

Ostavite komentar