TREĆI SMER

GLIŠINOV INSTITUT

2.888 pregleda

Usuđujem se da predložim da se Istitut za molekularnu genetiku i genetičko inženjerstvo nazove po Vladimiru Glišinu. Kao svuda u svetu, da se ukrasi imenom svoga utemeljivača, pod čijom je dirigentskom palicom dosegao vrhove svetske genetike.

Stanko Stojiljković

 Do poslednjeg izdaha prof. dr Vladimir Glišin ostao je svojevrsna savest srpske akademske zajednice. Ili: da se poslužimo čuvenom francuskom sintagmom u novom značenju – enfant terrible. Samo su ljudi koji nisu uspokojili i upokojili svoju dečju znatiželju kadri da pomeraju granice saznanja. Nikad časa nije časio da svojom britkom rečju i oštrim perom osudi svaku nepodopštinu, pa je tako svojevremeno skovao izraz „naučno beščašće” kojeg se često prisetim.

Dragi profesore, znajte da ste bili u pravu. Boljka koju ste odavno imenovali uveliko je uzela maha u Srbiji, bojim se da joj leka nema. Ili, možda, da se pomenem lekariju koju ste mi u pero izgovorili: sve mora iz temelja da se pretrese, i to pod međunarodnim nadzorom. Ko će nas ubuduće opominjati?

Vladimir Glišin (IMGGI)

Dalekovid, pronicljiv i rečit, a iznad svega čestit naučnik, nije se libio da svaki put – kadgod su javna glasila smela to da obznane – poimence ukaže na nečasne rabote kojima se blatio ugled ovdašnjih istraživača. Ostali su u opštem pamćenju nekoliki juriši na vetrenjače ovog viteza poziva.

Naučio me je davne 1992. godine šta je to citiranje u nauci i zbog čega je toliko važno. Čak je ponudio da mi kao prvi čovek Instituta za molekularnu geetiku i genetičko inženjerstvo u tome pomogne. Tako je u novogodišnjem broju „Politike” 1993. osvanuo članak koliko je ko od tadašnjih vodećih naučnika u nas bio citiran.

Umalo da završim na ulici, jer su se na moje pisaninije, iako potkrepljeno podacima, obrušili Ministarstvo za nauku, SANU, a bogme i brojni uticajni pojedinci – što javno, što tajno. Usledile su dve sednice Međuakademijskog odbora, tri naučna skupa i 26 objavljenih mišljenja u „Među nama”, a stiglo ih je više od pedesetak u redakciju. Nisam godinama odao Vladimira Glišina, duboko uveren da mi je ukazao na najsudbonosnije nepočinstvo u domaćoj akademskoj zajednici s kojim se ona ni do danas nije izborila. Učinio sam to tek u svojoj knjizi „Srbija do Šangaja, i nazad”, objavljenoj 2016. godine, za koju je on napisao divan uvodni esej. Smatrao sam da javnost treba da sazna za najzaslužnijeg u najjačem posleratnom potresu koji je zadesio srpsku akademsku zajednicu.

Kao i uvek, iskreno me je podržao u mojem novinarskom vojevanju da Beogradski univerzitet uđe na Šangajsku listu, što se može smatrati nastavljanjem nikad završene bitke sa citiranjem.

Dozvolite mi sada da se podsetimo nemerljivog doprinosa Vladimira Glišina u višedecenijskom dočaravanju vrhunskih otkrića u genetici i molekularnoj biologiji, ponajpre na stranicama najstarijeg dnevnog lista na Balkanu i u drugim javnim glasilima. Ti opisi u svojoj upečatljivosti i živopisnosti nimalo ne zaostaju za najboljim kazivanjima u čuvenim svetskim novinama i emisijama, čime se isporedio s Ričardom Dokinsom, Karlom Saganom, Stivenom Hokingom i drugim velikanima. Gro tih napisa potpisano je mojim imenom i prezimenom, baš zahvaljujući Vladimiru Glišinu.

I kad spomenuh imenicu velikan, usuđujem se da predložim da se Istitut za molekularnu genetiku i genetičko inženjerstvo (IMGGI) nazove po Vladimiru Glišinu. Kao svuda u svetu, da se ukrasi imenom svoga utemeljivača, pod čijom je dirigentskom palicom dosegao vrhove svetske genetike. Sasvim je dovoljno da se setimo da se na izmaku minulog stoleća i hiljadugodišta rame uz rame utrkivao s nekoliko najčuvenijih međunarodnih ustanova u veličanstvenom poduhvatu odgonetanja ljudskog genoma. To je najmanje čime možemo da se odužimo ovom gorostasu srpske nauke, za koga su vrata Srpske akademije nauka iz objašnjivo-neobjašnjivih razloga zauvek ostala zatvorena.

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar