ARGUSOV POGLED

GOSPODARI I ROBOVI

397 pregleda

Ili je, opet, u pravu bio Žan Žak Ruso: „Čovek je rođen slobodan, a svuda je u okovima. Onaj koji poveruje da je gospodar drugih zapravo je više rob od njih”.

Ana Pavlović

U poređenju sa uslovima koje su imale kolege iz prethodnog veka, kompozitorima tzv. savremenog doba stvaralački uslovi su zbilja bili eldoradovski. Na raspolaganju im je, naime, stajao celokupan muzički materijal da njime raspolažu kako im je volja!

Nema više zabranjenih kretanja, nema propisanih oblika, uzmeš bilo kakav konsonantan akord (ili ne-akord) bez pripreme ili razrešenja; modulacije su nepotrebne (čak i između, primerice, Gis-dura i ha-mola), unakrsnica tušta i tma ‒ ne bi li se izbegao neukusni utisak (bože sačuvaj!) dvoglasa u istom tonalitetu; dočim se svim duvačima ispisuju kompletne hromatske skale.

Ko su onda ti kompozitori (ili bi ih
trebalo metnuti pod navodnike?) kojima
profesor Fakulteta muzičke umetnosti
citira jednog od autoriteta klasike: „Nauči
da pišeš fugu, a potom je nemoj pisati”?

Instrumentalisti, a i pevači, bravure starih solista doživljavaju kao eventualno dopadljive, premda čudnjikave beznačajnosti. A s onu stranu bine ‒ publika fakirskog strpljenja istrenirana da, gotovo ne trepnuvši, posle dva sata konačno dočeka savršenu kadencu.

Žan Žak Ruso (Vikipedija)

I sve to na polzu ne samo maestru čiji stvaralački dar prkosi svim pravilima, već i zanatliji kojem su bez pravila ruke praktično vezane. Činilo se da će uslediti prava poplava muzike, jer će se u ovakvim uslovima simfonijske poeme i(li) muzičke drame improvizovati na svakom ćošku.

I bilo je to interesantno, neko vreme. Podlegali su „đavoljem iskušenju” i najveći. Pentatonike, dodekafonije, atonalnost, elektronske i serijalne faze prošli su i jedan Stravinski, Šenberg, Prokofjev, Šostakovič, Bartok, Britn ‒ sa različitim zadržavanjem. I nekako se uvek vraćali u neoklasicizam i neobarok. Tih sedam belih, plus pet crnih dirki ostalo je neprikosnoveno, čini se.

No avaj! ‒ gospodar je okovan, a rob je na slobodi. Da li je književnost išta lakša danas, kada je svako (samo)prozvan piscem? Da li je vajaru konkursom za ,xy᾽ spomenik između redova propisano kakvu vrstu rada zahteva investitor? Je li danas lakše nabaviti recimo dobro ilustrovan „Stari zavet” nego vo vremja kada je čak i jedan Holbajn poslušno precrtavao konvencionalne crteže, i kada bi Dore i Tiso bili svakako na lomači spaljeni, zbog bogohuljenja?

Istina je da ukidanje pravila samo raščišćava put pravim teškoćama u muzičkoj kompoziciji. Ono vodi kompozitora in medias res, odričući mu svako priznanje ako se pridržava uslova kojih se više niko ne pridržava ex cathedra.

Ko su onda ti kompozitori (ili bi ih trebalo metnuti pod navodnike?) kojima profesor Fakulteta muzičke umetnosti citira jednog od autoriteta klasike: „Nauči da pišeš fugu, a potom je nemoj pisati”? Imamo li danas situaciju da, dok je svaki iole inteligentniji student svestan sine qua non-potrebe da nauči ono što je bilo urađeno, ne bi li iznašao šta on sam može uraditi ‒ dotle je paralelno otvoren put svakom (polu)amateru i polutanu nesvesnom da su ista dela (koja su ustanovila tu muzičku slobodu govora) upravo do nebesa digla nivo koji je potrebno dosegnuti za stvarnu veličinu?

Ili je, opet, u pravu bio Žan Žak Ruso: „Čovek je rođen slobodan, a svuda je u okovima. Onaj koji poveruje da je gospodar drugih zapravo je više rob od njih”.

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar