ATINSKI TRG

GUBLJENJE KREATIVNOSTI

207 pregleda
Max Pixel

Čovek ima dva, mnogo više nego dovoljna, razloga koji počivaju na njegovom intelektualnom biću: da opstane kao čovek, kao intelektualno biće i isto toliko jak razlog – da opstane kao biće, jer je to moguće samo kroz saznanja i delanja koja proizlaze iz slobode misli.


Nikola Pilipović

Iako je sveprisutna pojava, učenje je izmaklo proučavanju, tek poneki paradoks ili čak apsurd ukazuje da taj, izuzetno značajan pojam, treba razumeti uopšte, to jest kao učenje imanentno svakom živom biću, ali i posebno kada mislimo o učenju čoveka. Jer čovek je posebno i veoma složeno biće čija filogeneza je nastavak Homo sapiens-a, ali on kao novo biće nastaje tek u ontogenezi u procesu učenja koji počinje prenatalno i traje sve do smrti stalno ga menjajući sa svakim novim saznanjem i svakim novim iskustvom. Tako nastaje ličnost, individua posebna i originalna različita od bilo koje druge.

Čovek kao pojam, kao ideja postoji samo u zajednici – biću civilizacije sakojim čini dve strane iste kovanice, niti je moguć čovek van bića civilizacije niti je moguće biće civilizacije bez ljudi. Ali ta dva pojma nisu ravnopravna jer sa nestankom bića civilizacije nestaje i čovek pošto on ne evoluira, dok biće civilizacije može evoluirati i može preći u drugu materijalnu formu bez čoveka. Čovek nije vrsta, jer ne nastaje filogenezom, njegov potomak nije čovek već Homo sapiens; štaviše on nije ni potpuno biće jer ne poseduje jedinstvenu volju, niti poseduje potpunu slobodu pošto je svoju volju i svoju slobodu potčinio volji i slobodi bića civilizacije. Njegova volja se prostire samo unutar njegovog organizma, dok je u komunikaciji sa okruženjem ograničena voljom bića civilizacije.

A komunikacija sa okruženjem, spoljašnji životni ciklus (SŽC) bića određuje i njegovu materijalnu strukturu i njegov unutrašnji životni ciklus (UŽC), kroz prirodno odabiranje, te čovek ne evoluira već se prilagođava biću civilizacije, što je lep primer razlike između evolucije i prirodnog odabira. Analogno socijalnim insektima koji su mnogo pre čoveka ušli u potpunu zajednicu i degenerisali toliko da su im i materijalna struktura (MS) i UŽC određeni funkcijom koju obavaljaju u socijetetu, što je mnogo dramatičniji primer. Čoveka ne čeka takva sudbina samo zato sto je biće civilizacije već došlo do saznanja nove materijalne osnove i uveliko zašlo u transformaciju na tu neorgansku osnovu, u kojoj će on nestati kao usputna šteta agresije tog bića na okruženje.

Učenjem nastaje čovek, a trebalo bi da on učenjem sazna i kako da opstane uprkos evoluciji bića civilizacije, jer to je najvažnije saznanje. Zato ne bi imalo nikakve svrhe razmišljati i tumačiti proces učenja na nivou na kome ni sami učitelji pojma nemaju kakva budućnost čeka čoveka, niti o tome razmišljaju jer u svetu kauzaliteta to nije ni moguće, a oni ne znaju ni da postoji svet slobode – života u kome su živa bića singulariteti čije ponašanje – što znači delovanje, postojanje, jer postojati znači postojati za drugog – ne podleže zakonima kauzaliteta te uzalud pokušavaju da ga uguraju u taj Prokrustov krevet.

Zato ni biologija, ni filozofija ne znaju ništa o predmetu svog učenja, te se biologija bavi fenomenima koji su u nadležnosti fizike, a filozofija i ne postoji kao nauka, već je skup proizvoljnih ideja koje jedna drugu negiraju, a fizika je, podstrekavana evolucijom bića civilizacje, izašla van iskustva i bavi se nagađanjima o prošlosti i budućnosti kosmosa i tumačenjem strukture materije” koju sama proizvodi, u čemu nadmašuje pisce SF romana. Kako bi se moglo i čemu bi služilo uređivati u smislenu i svrhovitu celinu besmisleni skup lutanja koja počivaju na neznanju filozofskog i naučnog mnenja.

Razumno se možemo baviti problemom učenja samo uz pretpostavku da su učitelji došli do saznanja evolucije materije i time i do saznanja sveta slobode – života, što je malo verovatno, ali nada umire poslednja. Sa tom pretpostavkom je moguće urediti sistem obrazovanja tako da on bude u korist čoveka, u njegovom stalnom i neizbežnom sukobu sa bićem civilizacije, jer sada obrazovanje čoveka uređuje i određuje biće civilizacije – država isključivo u svoju korist. Prvi korak na tom putu je da razjasnimo pojmove koji su predmet tumačenja: pojam učenja i pojam čoveka, i upravo tim redom jer učenje je pojam mnogo stariji od pojma čoveka.

Potom se možemo upustiti u pojam sintagme – učenje čoveka, u njenu svrhu i razlog, jer moramo razlikovati interes čoveka od njemu suprotnog interesa bića civilizacije – države:razlog i svrha bića civilizacije i razlog i svrha čoveka.Tek potom možemo preći na konkretno izučavanje materije učenja na:saznanje kao cilj po sebi, nauku, teoriju, paradigmu, koja je relevantna za konkretni predmet učenja i predmet učenja kao cilj po sebi.

Pri svakom učenju treba imati na umu da je ono moguće samo ako je postepeno, ako se nova saznanja temelje na postojećim, ako ona čine jedan logičan usponski niz koji počinje prenatalno pre samog rođenja Homo sapiens-a, koji je kao čovek tabula rasa. Ovo je osnova koju treba razraditi, dovesti je u odnos s postojećom praksom sa civilizacijom na kojoj se temelji, ali koju i temeljito menja.

Opet ukazujem na to da sva saznanja koja tumačim proizlaze iz teorije evolucije materije, čiji je osnov, tvrdo jezgro, apsolutno istinito, ali tumačenja su rezultat logičke dedukcije i time su podložna grešci, srazmerno udaljenju od tvrdog jezgra. Iz toga proizlaze dva zaključka: treba se truditi da svaki konkretan dedukcioni niz ima neposredan izvor u tvrdom jezgru teorije i da je svako tumačenje podložno kritici.

Počnimo od pojma učenja, kao procesa saznavanja okruženja, jer pod pojmom saznanja ne možemo misliti na ono što ne postoji, a ono što postoji, postoji samo kao iskušeno, te je sintagma – saznanja okruženja – jedan pleonazam, pošto ideju saznanja a priori prepuštam filozofima i vernicima. Na ovom osnovnom nivou, na kome mislimo na samu ideju znanja, a time i saznanja, potom i na ideju učenje, moramo poći od same ideje živog bića kao singulariteta u kauzalitetu, od onoga što čini da ono postoji, to jest od njegovog delovanja, njegove agresije koja je njegov SŽC, koji se ostvaruje kroz kauzalni krug (KK), kroz koji ono ostvaruje neophodnu dobit.

Pamćenje koje je imanentno svakom materijalnom objektu, kao osobina same materije kojom su mogući i materijalni objekti i ideja kauzaliteta, kod živih bića se iskazuje na dva načina: kao način postojanja, kao primena znanja i time i agresije, i kao uslov mogućnosti evolucije znanja, što je takođe pleonazam

jer evolucija je evolucija znanja,a znanje je ostvareno pamćenje.

Međutim, komunikacijom sa okruženjem kao širim pojmom, kroz koji i okruženje deluje na biće ono dolazi do novih saznanja. Pod pojmom saznanje moramo misliti na proces u kome se uspostavljaju odnosi, sudovi između novih informacija i već stečenih i sačuvanih u pamćenju koje zovemo znanje u najširem smislu, to jest ne samo ona znanja koja su iskustveno istinita već i mnogo veći skup znanja koja su iskustveno verovatna, koja se odnose na ponašanje živih bića.

Pamćenje koje je imanentno svakom materijalnom objektu, kao osobina same materije kojom su mogući i materijalni objekti i ideja kauzaliteta, kod živih bića se iskazuje na dva načina: kao način postojanja, kao primena znanja i time i agresije, i kao uslov mogućnosti evolucije znanja, što je takođe pleonazam jer evolucija je evolucija znanja, a znanje je ostvareno pamćenje.

Pojam čoveka je izuzetno značajan, ne samo po samom sebi, već mnogo više time što je suprotan onome što mni filozofsko, naučno i javno mnenje, koje ne zna da svet slobode – života postoji kao singularitet u svetu kauzaliteta, te pojam čoveka zasniva na pojmu civilizacije, koju zasniva na pojmu čoveka te u tom zatvorenom krugu postoje samo predrasude, tabui i verovanja koje proizvode samoproglašene lučonoše čovečanstva. Čovek je najsloženije biće, što je i neminovno kao posledica evolucije za naslednika Homo sapiens-a, ali mnogo više time što je nerazdvojiva celina s bićem civilizacije, koja je nastala revolucijom u evoluciji materije, koja ga je izopštila iz evolucije te on nije naslednik Homo sapiens-a već je to biće civilizacije.

To jeste bila revolucija, jer je nastalo potpuno novo biće, sa 6 životnih ciklusa i zasnovano na informacionoj komunikaciji što ga čini nevidljivim. Biće koje samo formira svoju materijalnu strukturu pod imperativom evolucije znanja koja postaje svrha kao prednost u kompeticiji s drugim bićima, da bi potom postala svrha sama po sebi, to jest kao osobina same materije. Čovek ne zadovoljava ni definiciju pojma vrste i u tom smislu je mnogo više degenerisao od socijalnih insekata, koje možemo definisati kao vrstu kod koje se jedinke razlikuju ne samo po polnom dimorfizmu već i po podeli poslova koja je nastala filogenezom.

Čovek nastaje tek u ontogenezi, na materijalnoj osnovi koja nastaje filogenezom. To je suština problema učenja, jer neraskidivo vezan za biće civilizacije čovek je raspolućeno biće pri čemu možemo misliti samo na njegov SŽC, jer njegov UŽC je u celosti određen filogenezom, pošto ontogeneza suviše kratko traje da bi unela promene u genetski materijal Homo sapiens-a. A SŽC čoveka je raspolućen na onaj deo koji mu obezbeđuje opstanak u okruženju koje nije priroda već biće civilizacije te time nije više slobodan i ne poseduje evoluciju što znači da degeneriše, što čini biološko biće čoveka. I na drugi deo, koji sam nazvao intelektualno biće čoveka, koje čini slobodna i oslobođena i kao takva i objedinjena misao koju zovemo civilizacija kao skup svih mogućih misli.

Slobodna i oslobođena misao je odrednica čoveka na dva načina: kao zajedništvo u mislima, kao zajedničko znanje i mnenje koje čini samu ideju čoveka kao pripadnog zajednici što čini njegovu etiku, koju sam izrazio filozofemom: čovek čoveka čini čovekom. I kao izdvojenost, distinkcija od civilizacije, individualitet koji čini ličnost, posebnost svakog čoveka svesnog svojih misli kao svojih odrednica, što nas opet upućuje na još jedno tumačenje Dekartovog Cogito ergo sum. Ali u tom skupu misli koje ga čine čovek ne razlikuje svoje misli od tuđih, stečenih, naučenih jer njegove su samo kompilacija tuđih uslovljena konkretnom situacijom u okruženju i njegovim prethodnim mislima, to jest njegovim obrazovanjem.

Tako se problem učenja, kojim nastaje čovek svodi na saznanje dostignuća civilizacije, ali istovremeno i na razlikovanje sopstvenih misli od preuzetih, što znači stvaranje sopstvenih – kao uslova svih uslova da bi uopšte mogle da se razlikuju – a to je stavaranje slobode mišljenja i to je ozbiljan problem jer sam proces učenja se zasniva na verovanju. Jer, ključno je razlikovati stepen istinitosti stepen, kauzalnosti koji se mora poštovati od slobodnih misli i ako su stekle konsenzus u nekoj meri, jer njih ima toliko mnogo da ne ostaje nijedan pojam, niti je to moguće i kao ideja, koji nije već prosuđen i time nametnut kao određujući, što je u stvari potpuno ukidanje slobode mišljenja. A bez slobode mišljenja nema ni intelektualnog bića čoveka, nema njegove odrednice, nema kreativnosti ni individualnosti u zajedništvu.

Intelektualno biće čoveka čini nepregledan skup misli, koji čini virtuelni svet, svet imaginacije u kome su senzacije neuporedivo intenzivnije, trajnije, lepše, svet koji potpuno određuje čoveka i kao pojam i kao individuu, kao ličnost. Ali, bez slobode misli, bez stalno prisutne distinkcije između znanja i verovanja, on postaje zamena za stvarni svet, tada se intelektualno biće čoveka svodi na jalovog potrošača tuđih misli. Time mu izmiče i najveći domet duha – kreativnost i on gubi samu odrednicu čoveka, etiku čoveka – da bude prepoznat, priznat, prihvaćen od drugog. Učenje je ontogeneza čoveka, njegovog biološkog i njegovog intelektualnog bića ali ono mora da očuva slobodu misli da bi očuvalo samu ideju čoveka.

U toj ontogenezi su u nepomirljivom sukobu razlog bića civilizacije i razlog čoveka. Jer razlog bića civilizacije – države je evolucija i time svođenje čoveka na njegovo biološko biće određeno nizovima podele poslova, podele dobiti i podele vlasti koji ga sve brže svode na nivo zombija osposobljenog za određene poslove. Suprotno tome, čovek ima dva, mnogo više nego dovoljna, razloga koji počivaju na njegovom intelektualnom biću: da opstane kao čovek, kao intelektualno biće i isto toliko jak razlog – da opstane kao biće, jer je to moguće samo kroz saznanja i delanja koja proizlaze iz slobode misli.

To razlikovanje razloga bića civilizacije od razloga čoveka je od presudnog značaja. Jer u beskompromisnoj kompeticiji svakoga sa svakim – prema kojoj je Hobsova filozofema naivno tumačenje solidarnosti u održanju vrste – opstanak biološkog bića čoveka je njegov neposredni imperativ, koji se svodi na distinkciju od razloga bića civilizacije, od pokoravanja njegovoj etici svedenoj na potrošačko – profitersku subkulturu u kojoj nema mesta za intelektualno biće čoveka. Iako toga nije svestan, pa ni budućnosti koja ga čeka, čovek oseća prazninu takvog života, oseća svoju neispunjenost ali se, u potpunoj prevlasti bića civilizacije, zadovoljava njegovim sjajnim danajskim darovima.

To je suština onoga što je uslov svih uslova da se od Homo sapiens-a izgradi čovek kao ličnost, kao intelektualno biće sposobno da obezbedi sopstveni opstanak. To je osnov na kome mora da počiva svako konkretno prenošenje znanja, tačnije rečeno trebalo bi, jer u u apsolutnoj dominaciji potrošačko-profiterske subkulture, pogotovo u demokratskoj državi za koju je čovek samo sredstvo, a cilj je prevazilaženje ograničenosti tog sredstva, to ostaje samo neostvariva ideja, jer ova saznanja dolaze suviše kasno i, što je još važnije, suprotna su filozofskom i naučnom mnenju na kojem počivaju autoriteti.

Ovo razmišljanje inspirisano esejem Sagorevanje nadarenih?” uvaženog matematičara Damnjana Krstajića ukazuje na dubinu problema koji je on uočio kao neočekivani i zbunjujući paradoks.

O autoru

administrator

Ostavite komentar