ARGUSOV POGLED

HIRŠOV INDEKS PO MATEJU

1.299 pregleda

Prisutan je i tzv. Matejev efekat (Jevanđelje po Mateju, Mt.25:29): „Jer svakom koji ima, daće se, i pretećiće mu; a od onog koji nema, i šta ima uzeće se od njega”. U pogledu citiranosti on označava „lenjost” istraživača da potraže odgovarajuću referencu. Umesto toga citiraju referencu koja već ima najviše citata, smatrajući da će na taj način najmanje pogrešiti.

Akademik Zoran V. Popović

S obzirom na to da se u dnevnoj štampi u poslednje vreme pojavilo nekoliko natpisa u kojima se pominje Hiršov indeks i ukazuje na njegov značaj pri oceni kvaliteta naučnika, osetili smo potrebu da o ovom naukometrijskom kriterijumu kažemo nekoliko reči.

Istraživači za svoja najvažnija dostignuća obično dobijaju odgovarajuće nagrade i priznanja, postaju članovi nacionalnih ili strukovnih akademija nauka, učenih društava, strukovnih udruženja. Ova priznanja se ne dodeljuju na osnovu naukometrijskih (bibliometrijskih) pokazatelja (broj radova, broj citata, impakt faktor časopisa itd.), već na osnovu ekspertskog mišljenja pojedinaca ili odgovarajućih tela. Mada može da bude i subjektivno, ekspertsko mišljenje je najbolji način za ocenu kvaliteta i značaja naučnog dela.

Elegantno rešenje za ocenu naučnog
kvaliteta istraživača (njihove
produktivnosti i odjeka njihovih radova)
predložio je 2005. godine Horhe Hirš,
fizičar sa Univerziteta Kalifornija
u San Dijegu uvođenjem tzv. h – indeksa.

Kvalitet objavljenog naučnog članka u naukometriji (dakle kroz numeričke pokazatelje) određuje se prema faktoru uticaja časopisa u kome je članak objavljen – impakt faktora časopisa, i odjeka koji je članak izazvao u naučnoj javnosti, koji se kvantifikuje preko broja citata.

Naukometrijski pokazatelji i ekspertsko mišljenje su u relativno dobroj korelaciji. U prošlosti su predlagani različiti numerički kriterijumi za ocenu kvaliteta naučnika:

1.     Ukupan broj radova (meri produktivnost, ne meri važnost i odjek radova),

2.     Ukupan broj citata (meri ukupan odjek; može biti uzrokovan malim brojem „velikih hitova”, na kojima je teško proceniti doprinos kandidata koji je jedan od koautora na dugoj listi autora tog rada; ne razlikuje citiranost preglednih radova od citiranosti originalnih naučnih radova itd).

3.     Citiranost po radu (omogućuje upoređivanje istraživača različite starosti; nagrađuje nisku, a kažnjava visoku produktivnost).

4.     Broj „značajnih radova” (određen kao broj radova sa više od, na primer, 10 citata) eliminiše nedostatke prethodnih kriterijuma. Daje sliku širine odjeka rezultata istraživača.

5.     Broj citata, na primer, prvih pet najviše citiranih radova (eliminiše mnoge od napred navedenih nedostataka; nije jedan broj koji je lako utvrditi i upoređivati ga).

Za kratko vreme ovaj indeks postao je veoma
popularan među istraživačima u prirodnim
naukama, medicini, matematici i u
tehničko-tehnološkim naukama. Treba napomenuti da
je potpuno bez značaja za humanističke nauke
i veći deo društvenih nauka koje se definišu
kao „identitetske nauke”.

Elegantno rešenje za ocenu naučnog kvaliteta istraživača (njihove produktivnosti i odjeka njihovih radova) predložio je 2005. godine Horhe Hirš, fizičar sa Univerziteta Kalifornija u San Dijegu uvođenjem tzv. h – indeksa. Istraživač ima indeks h ako h radova od ukupnog broja njegovih radova N ima najmanje h citata svaki. Svaki od ostalih radova istraživača (N-h) ima manje od h-citata: h-indeks meri širinu odjeka naučnog rada pojedinca i uglavnom eliminiše napred navedene nedostatke numeričkih kriterijuma.

Zoran Popović i Horhe Hirš

Za kratko vreme ovaj indeks postao je veoma popularan među istraživačima u prirodnim naukama, medicini, matematici i u tehničko-tehnološkim naukama. Treba napomenuti da je potpuno bez značaja za humanističke nauke i veći deo društvenih nauka koje se definišu kao „identitetske nauke”. Hiršov predlog doveo je do pojave velikog broja drugih numeričkih pokazatelja ali nijedan od njih nije postao konkurencija h-indeksu. Od 2005. do danas ukupno je objavljeno 610 naučnih radova (prema WoS bazi) koji za ključnu reč imaju Hiršov indeks. U njima se ukazuje i na nedostatke h-indeksa, kao na primer:

·         H-indeks je samo broj, koji ne govori o veličini otkrića, originalnosti pristupa, autorskog doprinosa u slučaju koautorskih radova, čak ni o tome da li je rezultat tačan ili pogrešan, a što je moglo izazvati veliku citiranost;

·         H-indeks zavisi od oblasti istraživanja. Politika citiranja se razlikuje ne samo od oblasti do oblasti već i unutar pojedinih naučnih disciplina. Najveća citiranost je u oblasti molekularne biologije i genetike, a najmanja u oblasti matematike. Na primer, ako se uzme da jedan fizičar ima 1.000 citata, to odgovara broju od 2.272 citata istraživača u oblasti molekularne biologije i genetike, 1.785 citata u oblasti neuronauka, 625 citata u oblasti društvenih nauka, 588 u inženjerskim disciplinama (koje nisu interdisciplinarne) i 546 citata u oblasti matematike. Prema tome, veoma je pogrešno upoređivati istraživače iz različitih naučnih disciplina i oblasti prema vrednosti h-indeksa. Ako je u nekoj oblasti određena podoblast deo interdisciplinarnih nauka, numerički pokazatelji su daleko veći od proseka u toj oblasti;

·         H-indeks ne rešava pitanje podele zasluga kod članaka s više autora. Autori koautorskih članaka podjednako su vrednovani bez obzira na broj koautora i njihov doprinos objavljenom članku. To je posebno upadljivo u slučaju radova iz fizike elementarnih čestica gde pojedini članci imaju i 3.000 koautora, kao i u radovima iz medicinskih kliničkih ispitivanja koja po pravilu imaju veliki broj koautora (preko 100) i veliku citiranost.

Sam Hirš ukazao je na veliku slabost svog indeksa po pitanju koautorskih radova i 2010. godine predložio je h-indeks koji iz h – liste radova izuzima one koautorske radove čiji koautori imaju veći h indeks od razmatranog autora. Znači u brojanje se uzimaju samo oni koautorski radovi koji imaju koautore s manjim h-indeksom. I ovaj prilaz se pokazao kao nepraktičan u slučajevima kada su saradnici sa manjim h-indeksom prvi autori na članku, što znači da su gotovo ceo posao oko istraživanja i objavljivanja članka oni odradili, pa bi, na ovaj način, bili kažnjeni za rad uz naučnu zvezdu sa velikim h-indeksom. Još nije nađen način kako da se nagrade nosioci posla od onih koji su se tu našli. To će biti moguće tek kada se uvede praksa da se i procentualno iskazuje doprinos koautora svakom objavljenom radu;

·         H-indeks pokazuje naklonost prema starijim istraživačima (iskustvo – velika produktivnost), a ne ka sjajnim mladim naučnicima, ne ističe izuzetne istraživače koji su objavili mali broj članaka, a prikupili veliki broj citata.

Otkako su citiranost radova i Hiršov
indeks postali veoma rasprostranjeno
merilo ocene kvaliteta naučnika, primetan
je opšti porast (inflacija) citiranosti.

I pored toga, h-indeks može da ukaže na dobre naučnike pa se neformalno veoma široko koristi. Otkako su citiranost radova i Hiršov indeks postali veoma rasprostranjeno merilo ocene kvaliteta naučnika, primetan je opšti porast (inflacija) citiranosti. Tako ,na primer, maksimum raspodele h-indeksa nobelovaca koji su dobili Nobelovu nagradu iz fizike u periodu 1985-2005. kretao se između 35 i 39 kada je Hirš predložio ovaj indeks. Danas se ova vrednost h-indeksa sreće i kod istaknutih istraživača daleko od nobelovskog kvaliteta. Posebno je visoka vrednost ovog indeksa u biomedicinskim naukama gde h-indeks pojedinaca dostiže vrednosti i do 200.

Porast citiranosti nastaje i kao rezultat rasta samocitata (kojima se uvećava h-indeks), dogovora između „prijateljskih grupa” istraživača o međusobnom citiranju, insistiranja urednika časopisa na citiranju članaka objavljenih u njegovom časopisu, insistiranja recenzenata na citiranju njihovih objavljenih članaka.

Takođe je prisutan i tzv. Matejev efekat (Jevanđelje po Mateju, Mt.25:29): „Jer svakom koji ima, daće se, i pretećiće mu; a od onog koji nema, i šta ima uzeće se od njega”. U pogledu citiranosti on označava „lenjost” istraživača da potraže odgovarajuću referencu. Umesto toga citiraju referencu koja već ima najviše citata, smatrajući da će na taj način najmanje pogrešiti.

Na kraju, ističemo da je ekspertsko mišljenje nezamenljivo u oceni kandidata, jer ono podrazumeva i analizu liste publikacija i citata baš po pitanju manjkavosti ocene istraživača na osnovu h-indeksa, koja je najdrastičnija kod koautorskih radova.

Zahvaljujem se akademiku Stevanu Pilipoviću na dragocenim savetima i sugestijama.

Literatura:
Zoran V. Popović: „Kako napisati i objaviti naučno delo”, Akademska misao, Beograd 2014.
J. E. Hirsch: An index to quantify an individual’s scientific research output, PNAS, 102 (46), 16569 (2005).
J. E. Iglesias, C. Pecharroman: Scaling the h-index for different scientific ISI fields, Scientometrics, 73 (3), 303 (2007).
J. E. Hirsch: An index to quantify an individual’s scientific research output that takes into account the effect of multiple coauthorship, Scientometrics 85, 741 (2010).

(Izvor SANU)

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar