USHOĐENJE UOBRAZILJE

IGRA STAKLENIH NOTA

208 pregleda

 

Struktura današnje muzičke interpretacije ne samo da je otupela vlastiti kriterijum slušaoca, usmerivši ga u prvom redu na reproduktivni teren, već je u drugi plan bacila i krucijalno pitanje: šta je zapravo za nas muzika i šta se od nje očekuje?

Ana Pavlović

Preslušavanje dela klasika kao konstantne vrednosti koje treba samo otkrivati i doživljavati, a time učinivši svako sukobljavanje, svako zastajanje nad stvaralačkim prazninama, pa čak i revolt zbog neispunjenog očekivanja nepotrebnim – uticalo je na nekakvu atrofiju učestvovanja, uspavavši „zahtev za muziku” u našoj svesti.

Šta bi onda bilo potrebno da bi se jedan muzički horizont ukazao jasnijim, da bi neka samo nagoveštena kretanja postala reljefnija? Kakve se misli, snovi i strepnje mogu otkriti u današnjoj muzici ako argumente a priori temeljimo na negaciji? Do kakvih potvrda i uporišta vrednosti uopšte očekujemo da ćemo doći, ovim putem?

Muzika je, pre svega, način mišljenja. A to podrazumeva da je ona manje od ijedne druge umetnosti samo realizacija bogomdanog talenta, otisak emocionalnih mogućnosti, kao što je i u najmanjoj meri čin voljnog opredeljenja.

Preslušavanje muzike možemo stoga nazvati zanimljivom igrom istine. Ne uvek lepe, pa ni vesele, ali svakako konstruktivne.Kao isvaka igra, i ova nam dopušta slobodu opredeljenja, vođenja, pa čak i kršenja njenih pravila.

U muzici, s njenim dvostrukim zahtevom, racionalno-konstruktivnim te emocionalno-poetskim, dolazi do najvećeg iskaza celokupne ličnosti sa svim individualnim komponentama, ali i svim onim određenjima što ih je „razapela” kulturno-sociološka sredina u kojoj ona živi i stvara.

Pritom su često opredeljenja, namere ili želje manje bitne; po zakonu neumitne istinitosti realni lik muzičara (a time i sredine), njegovih odnosa prema spoljašnjem svetu, njegove misaone strukture – ukazuje se pre ili kasnije (najčešće vrlo brzo).

Dozvoljava slobodu opredeljenja

Preslušavanje muzike možemo stoga nazvati zanimljivom igrom istine. Ne uvek lepe, pa ni vesele, ali svakako konstruktivne. Kao i svaka igra, i ova nam dopušta slobodu opredeljenja, vođenja, pa čak i kršenja njenih pravila.

Pod uslovom da muzika ne odražava neke njoj nepripadajuće misaone premise, već da je ona po sebi način mišljenja, velikodušno će nam dopustiti da (čak i u našoj današnjoj kreativnoj konfuziji) primetimo konture određenja, te da  skiciramo neki kroki određenog muzičara.

I danas se muzika očajnički napinje da nešto kaže, u stalnom strahu da ostane neprimećena.

Pritom bi bilo koja vrsta klasifikacije bila osuđena na propast. Setimo se, primerice, da se kroz epohe sukcesivno navraćalo na folklorizam (spram kosmopolitizma), tj. kasnoromantizam (spram neoklasicizma) itd.

Uslovljena dabome okolnostima vremena, ova „predaja palica” je sa sobom (gotovo obavezno) prevlačila niz kompleksa i neiživljenosti iz prethodnog perioda (takođe opterećenog istim nerešenim problemom). I do današnjih dana, ostala nam je u amanet gotovo patološka potreba preterane sklonosti prema narativnosti.

I danas se muzika očajnički napinje da nešto kaže, u stalnom strahu da ostane neprimećena. Ta užasnutost je primorava da izlazi iz okvira vlastite mere i vlastitog mogućeg dometa, ne prezajući od posezanja za svim propratnim „alatkama” scensko-vizuelnog izraza, u večnoj žudnji za  formom spektakla.

Uverenje da muzika mora ispričati fabulu nabijenu što zametnijim sadržajem zapravo je relikt jednog romantičarskog načina mišljenja za koje (avaj!) mnogim stvaraocima (a i izvođačima) nedostaje snage, energije, talenta i zanatskog umeća, ne bi li takav poduhvat uspešno „izvezli” do poslednjeg takta.

Klasične kompozicione strukture, sva tematska preplitanja, sve razrade koje konstituišu velike forme devetnaestog veka izražavale su muzičke misli majstora toga vremena. Reprezentovale su, de facto, jedan način mišljenja oslikan i opričan iz vizure stvaraoca te epohe, tih istorijsko-umetničkih okolnosti i tog senzibiliteta.

Pokušaj da se tim načinom mišljenja služi (hajde recimo i izražava) u vremenu bitno izmenjenog misaonog habitusa, nonsens je koji mora uroditi estetskom nedonoščadi, sa svim pratećim komponentama i „opremom”.

(Izvor RTS)

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar