RASPINJANJE MUDROSTI

IGRA SVETLOSTI (I ČOVEKA)

2.134 pregleda

Zar sva ta svetlost i boja, materija koju vidimo, zar nije jedino to prava harmonija, sav zakon i poslednja istina, a ljudi i takvi političari nek’ me ostave na miru!

Milan D. Nešić

Milan D. Nešić

Na prvim vratima levo, prvim hodnikom levo u zgradi broj 19 na Kosančićevom vencu, sredinom sedamdesetih, pisalo je – Jovan Kukić. A otškrine li čovek oprezno ta vrata, prvo što će ugledati u desnom uglu prostorije i leti i zimi je – peć. Visoka, sa čunkom još višim, kraljica peći zapravo: od livenog gvožda, ravne plohe odozgo s blagim proširenjem i s poklopcem na sklanjanje da se po nuždi može mleko ili šta drugo skuvati. Potom će ugledati visoku hoklicu dugih, drvenih nogu i kožno jastuče na njoj, uz nju na podu šamlicu.

Otvori li sad vrata sasvim, videće veliko tronožno nogare, slikarsko nogare i stolicu ispred njega, klasičnu, onu mrku s izvijenim naslonom od kuvanog drveta. Na nogarima rozikasto crna, crna i pepeljasta boja, pa žućkasta i bledomrka – neki započeti portret. Na podužnom odlagaču ispod tuba boje tu i tamo, jedno parče sunđera, neka krpa i stari umrljani kist. A kad je čovek već u toj prostoriji, klasičnog hrastovog parketa potamnelog od vremena i bez ikakve zastirke, pravo pred njim je pod prozorom dugi, dugački sto, nije pisaći, nije stolarski, prosto ploha i niz tanušnih fioka pod njom. Na stolu s jedne strane par knjiga, jedna kartonska kocka, kupa, drvena lopta, uz sto ista onakva stolica, istog drvenog, mrkog, od upotrebe već uglancanog sedala. S druge strane je vaza sa cvećem, piksla, a na sredini slikarska paleta svih boja i svih mrlja. Tu je i stara konzerva i iz nje držala najrazličitijih debljina i dužina. Da li sam nešto zaboravio?

Ne beše li, čas ovde čas tamo, i flaše nekog žućkasto bistrog, žestokog pića? Ah, da, nekoliko šoljica za kafu sa ili bez tacne, jedna džezva – i maleni rešo. A levo od stola, bokom uza sami zid, otprilike na polovini tog zida postrance – orman za knjige, od visine ležaja do zida pa sve do plafona: knjiga do knjige svih formata, korice svih boja i nijansi. Ispred ležaja i jedino tu u celoj prostoriji – zastirka. Sam ležaj prepokriven ćebetom, po njegovim uglovima još nekoliko isto onakvih jastučeta.

Šta je s druge strane ormana, u tom kutku između stola i zida, da li ostava, odlagaonica, lična garderoba, to nikada nisam pouzdano znao, sem da je orman sa dva lica – i s druge strane su knjige. Kukić bi katkad zastao u razgovoru, mahnuo rukom, sačekajte, klimnuo bi glavom, pa bi iz tog kutka odnekud izvlačio kakvu vrednu slikovnicu ili pak knjigu.

– Što taj mnogo zna o slikarstu – rekao mi je jednom otac. – Istoriju slikarstva i svake boje čak, da, tehnologiju, sve. Razne pravce, sudbine slikara…

Otac je Kukića upoznao još kao student, kao golmana ondašnjeg prvoligaša „Jugoslavije”. U to vreme otac već nije igrao fudbal, bio je inače kao gimnazijalac u knjaževačkoj „Konkordiji” leva polutka, okretan i brz, pravo šilo, ali je tada za operaciju meniskusa trebalo ići čak u Beč. U Beogradu pak Kukić je upravo sazreo za prvi tim, visoka, lepa sportska figura, umeo je ne samo svaki udarac protivničkog igrača po lopti na vreme da proceni, nego i svaku takoreći šaru u driblingu – već onda se lomio između fudbala i slikarstva.

„Nešto tako jeste, međutim, to je u 13. veku tvrdio još Toma Akvinski. Samo! Bog je oduvek, zauvek i na hiljadu načina, tj. u večnom je

kretanju. On je svuda, te čim kažemo da je Bog beskonačan, rekli smo sve što se ima reći.”

Sprijateljila su se, u stvari, dva umetnika. Muzika i harmonija, pa to je spektar najlepših boja, oduševljavao se mladi Kukić. Otac bi s osmehom klimnuo glavom pa potegao gudalo, melodije Štrausa i Mocarta – a sve to s verom u novu, drukčiju, bolju i pravedniju budućnost. Mladi ljudi, a svet i jeste pun nepravdi, skoro da sam od sebe gnev izaziva i na zaveru poziva.

Otac ne zna kada je i da li je još pre rata Kukić stupio u Komunističku partiju. To se krilo, inače bi u zarobljeništvu već i njega po kratkom postupku likvidirali. Međutim, on to kao da je krio i posle rata.

Iskoreniti nepravdu i zlo u ovome svetu nije tako prosto, sve više je uviđao, sve više se povlačio u rad i slikarstvo – ali u čvrstu tačku, u pravdu i oslonac neprestance je verovao…

Zar sva ta svetlost i boja, materija koju vidimo, zar nije jedino to prava harmonija, sav zakon i poslednja istina, a ljudi i takvi političari nek’ me ostave na miru!

*   *   *

Sredinom sedamdesetih moj otac je već bio u penziji, vežbao je sad redovno violinu i po nekoliko sati na dan, išao na celodnevna ribarenja po Savi i Dunavu bar jednom nedeljno, a svoga druga iz mladosti i prijatelja, slikara Jovana Kukića posećivao je u ateljeu inače svako poslepodne: pokatkad šoljica kafe uz razgovor, razgovor intelektualni o svemu i svačemu i – Kukić je svome prijatelju radio portret. Ne skicu olovkom na papiru nadohvat, pa u pozi ovakvoj ili onakvoj s izrazom lica već prema temi razgovora u kakvom širem društvu, nego ovaj put pravi portret, uljanim bojama i formata velikog, 40 x 60, i to ne na platnu – na specijalno pripremljenom lesonitu. Voleo sam da posmatram taj Kukićev staloženi rad, potez, dva kičicom, pa komentar. Voleo sam da posmatram oca, tek samo povremeno u, takoreći, referentnoj pozi glave okrenute poludesno. Kukić je od oca bio stariji godinu dana, obojica dakle na samom pragu sedamdesete godine života, rekao bi čovek, dva krepka starca u naponu iskustva, misli i snage – šta konačno sa životom, šta sa smrću?

Portret oca

Jednom se i povede otprilike takav razgovor.

– De, Neško, glavu, ako hoćeš da te što lepši portret nadživi!

–       Hvala ti, Jovo, sad, a posle smrti ništa!

I otac ipak zauze pozu.

A ja upravo objavio svoj „Esej o Bogu”, tako kažem:

– Ništa ne postoji.

– Kako ne postoji?

– Uvek ima nešto.

– Materija je nešto, sve ostalo je ništa.

„Jer, nastavljao sam, ako nema Boga, a nema, tu

se, naravno, slažemo, onda nema ni materije,

te koju vidimo, tj. te kako je vidimo. I to baš

zato što je Lenjin rekao, jeste, to, materija

je objektivna realnost, a to je u dijalektičkom materijalizmu čak definicija!”

Otac je sedeo na stolici najbliže prozoru, glave u zahtevanom položaju, dobacujući mi reči skoro preko ramena. Ja sam bio na hoklici, izmestivši je uz Kukića postrance od nogara. Kukić je ćutke i predano povlačio kičicom, ipak na svaku moju reč uzdižući obrve.

– To kaže dijalektički materijalizam, Engels, niti je bilo niti će biti ičega drugog osim materije.

– Jeste.

– Nestvoriva je, neuništiva i u večnom kretanju, oduvek i zauvek.

– To i vidimo.

– Te čim o materiji kažemo da je beskonačna, sve smo rekli što se ima reći, i to je rekao Engels.

– Pa zar nije tako!?

– Nešto tako jeste, međutim, to je u 13. veku tvrdio još Toma Akvinski. Samo! Bog je oduvek, zauvek i na hiljadu načina, tj. u večnom je kretanju. On je svuda, te čim kažemo da je Bog beskonačan, rekli smo sve što se ima reći.

Tu se sad otac sasvim okrenu prema meni. A i Kukić odloži kičicu pa me stade upitno gledati, čas mene, čas oca. Obojica su znali da nisam religiozni zanesenjak.

Jer, nastavljao sam, ako nema Boga, a nema, tu se, naravno, slažemo, onda nema ni materije, te koju vidimo, tj. te kako je vidimo. I to baš zato što je Lenjin rekao, jeste, to, materija je objektivna realnost, a to je u dijalektičkom materijalizmu čak definicija! Dok u stvari ne drugo nego trik, psihološki trik da ljudi poveruju. Ti koji više vole da veruje u ono što se vidi, nego u ono što se ne vidi, što se samo domisli – materijalizam i idealizam, ceo spor je samo u tome. Pa naravno, objektivna materija, ali u odnosu na koji subjekt objektivna? Kad Boga već nema, u odnosu na šta ili na koga? U odnosu na Lenjina, koji je to rekao, he, smešno! Ili u odnosu na Vođu uopšte i Partiju kao avangardu, he, još smešnije, kao da su ljudi Prauzrok svega! U marksizmu je zbilja i bilo takve definicije: društvo, to je objektivna realnost!

„Uostalom, beskonačnost zato i jeste Beskonačnost što nikakve granice nema,
nije to samo odavde pa donde, te opet i opet
sve u istom pravcu do u beskraj. Beskonačnost
nema granice ne samo po pravcu, nego ni po čemu,
ni po kojoj dimenziji, osobini, stanju, ni po
kakvoj god određenosti. Ona je Beskonačnost
zato što je potpuno neodređena, dakle Ništa.”

– Znači ideologija?
– Da, baš tako kako je Marks rekao: iskrivljena svest o sebi samom, o svojoj važnosti, o svome značaju.
– Ali onda kako?

Tako što materija može biti samo metod, ja mislim čak, najzgodniji metod za početak razmišljanja o tim pitanjima. Treba poći zbilja od nauke, a to znači i od eksperimenta, pa naravno, eto, od objektivne realnosti i ovozemaljskog iskustva. A onda – sama te nauka tera da uvidiš, ako već nećeš da se večno vrtiš u krugu, kokoška ili jaje, šta je starije, tera te da uvidiš. Ni Materija sama, sada sa velikim M, nije baš tako čvrsto nešto, nije sve a s druge strane ništa, i Materija sama je tek samo Sve i Ništa.

Upravo zato i jeste nestvoriva i neuništiva što i ona sama nije baš nešto, nego je takva, i Sve i Ništa – sa aspekta svekolike prirode, vasione, baš te Beskonačnosti i sopstvene večnosti. Što, dakle, ništa ne postoji, tj. ne postoji drugačije ništa, što Ništa može da postoji samo kao Sveukupnost prirode, u smislu da samo sva beskonačna Priroda postoji bez razloga – kao Ništa, jer samo ničemu nikakav uzrok i ne treba. Uostalom, beskonačnost zato i jeste Beskonačnost što nikakve granice nema, nije to samo odavde pa donde, te opet i opet sve u istom pravcu do u beskraj. Beskonačnost nema granice ne samo po pravcu, nego ni po čemu, ni po kojoj dimenziji, osobini, stanju, ni po kakvoj god određenosti. Ona je Beskonačnost zato što je potpuno neodređena, dakle Ništa.

– Filozofija, dobro. Međutim, i ti kažeš Priroda, pa ostanimo kod Prirode sa velikim P! Pogledaj! Vidiš meteor, znamo, stena, materija. Vidiš, dakle, zvezdu padalicu, pada, pa je odjednom nema, naučnici kažu, izgorela, ništa.

– A pepeo i dim?

– I to je materija, tek ostatak materije zapravo. A od onolikog meteora, da ga čak sa Zemlje vidiš, sve ostalo ništa, ne ostade ništa.

– A video si ga?

– Jesam!

– Pa eto, nije ništa, nego svetlost.

– Poslednji trag, vidim je i više je nema.

„Priroda je savršeno objektivna, potpuno nepristrasna i pravedna, eto, da kažemo,

kao Bog! U samom Univerzumu nema razloga ni

za ovo ni za ono, sve zavisi od konkretne

situacije. A konkretno: brzina svetlosti je trista hiljada kilometara u sekundi, to

danas svi znamo – dokle god putuje. I tako,

putuje nešto kroz vasionu, zamislite,

a nema masu, kako to?!”

Međutim, nije baš tako! Jer šta je svetlost? Danas i običan čovek kaže: svetlosna energija. Dakle, energija koja putuje vasionom. Naravno, materijalna energija, iako, zamislite, nema masu – međutim, da materija treba da ima masu, i to je prećutni psihološki trik tih tzv. dijamat-filozofa kojima je u stvari jedino do toga da im ljudi poveruju, kao tobože u ono što se vidi. A baš svetlost po sebi nema masu, inače je i ima i nema, jer je u stvari dvojake prirode. Što bi svetlost bila samo, na primer, kontinuum, tj. talas, što pak isključivo diskretum, tj. čestica!? Priroda je savršeno objektivna, potpuno nepristrasna i pravedna, eto, da kažemo, kao Bog! U samom Univerzumu nema razloga ni za ovo ni za ono, sve zavisi od konkretne situacije. A konkretno: brzina svetlosti je trista hiljada kilometara u sekundi, to danas svi znamo – dokle god putuje. I tako, putuje nešto kroz vasionu, zamislite, a nema masu, kako to?!

I još čudnije, još čarobnije: putuje uvek istom brzinom, uvek istom relativnom brzinom, ma ti od te takoreći sudbine bežao makar i raketom ili joj pak jurio u susret – uvek će te stići istom brzinom. Kako tek to? Istom, c=const. A ovamo relativnom? Još jedna protivrečnost, paradoks, čarobnost. Ali dve protivrečnosti – čista logika! Prosto tako što ne samo da nema masu, nego po sebi ni određenu brzinu nema, jer nema ni određeno mesto, tek samo tu je negde. Jedan kvantum, jedno pakovanje energije svetlosti takoreći, veliko E, jedan foton postaje konačno čestica tek kad ga vidiš, tek u oku, u prijemniku. Tek ulovljen u atom foton postaje određene mase, malo m, tačno tolike da je E kroz m jednako c na kvadrat. To, međutim, ne znači da je on sad nešto, a da pre toga nije bio ništa. Nije valjda da samim tim što gledamo, mi stvaramo svetlost?!

– Sigurno ne!

Moj portret

Tu i Kukić klimnu glavom. Sedeo je sad sasvim okrenuvši se ka meni. Igra boja i svetlosti nadohvat, paleta, kičice, a sva trojica odvratili pogled, pa ko zna kuda, da bi ipak sve to, kao i smisao umetnosti i života, bolje videli.

 

„Beskonačna relativnost i beskonačna
simetrija. A da li će se kad koja mogućnost
i obelodaniti, drugo je pitanje. Ali je to gvozdena
logika: kad-tad, ili, s druge strane, jednom
obelodanjena mogućnost, njen trag zauvek…”

Šta, dakle, ako foton večno ostane da putuje po vasioni, vazda je u vakuumu i nigde nije viđen, nigde ulovljen, beskonačna projekcija po sebi takoreći. Sam vakuum, dakle, nije ništa. On nema masu, ali ipak nije ništa – uprkos tome, rekao bih čak, što on u svome integralu, u svome zbiru, ako se tako može reći, nema ni energiju: što je sam beskonačni Univerzum na taj način Ništa, nekako spolja, ako se tako može reći, nekako sam po sebi. (Te mu sebe radi nikakav uzrok i ne treba). A inače, vakuumu je dozlaboga inherentna mogućnost, čak nužno Svemogućnost takoreći. Putuju te mogućnosti po njemu, ne samo fotoni, nego, naučnici kažu, i gravitoni – a tek šta oni ne kažu jer ne znaju – putuju, dakle, u kom pravcu? Bog je, rekosmo, nepristrasan: u svim mogućim pravcima, odakle god, pa svuda. I tek kad se dve mogućnosti sudare, naučnici kažu, dva γ-kvanta na primer, rodi se masa, rodi se par elektron-pozitron, kao što, s druge strane, kad se par elektron-pozitron međusobno privuče, nestane mase, raziđoše se u večnost ili prosto do daljeg dva γ-kvanta bez mase. Ali kad je masa već tu, onda i laik veruje u materiju, onda svak oseća šta je inercija. Kaže se, masa je inertna.

To je, međutim, zato što je sama logika Univerzuma inertna, nema razloga ni za šta, sam vakuum je nula takoreći. Jer zašto bi ma šta, jel’ da? Gvozdena logika! A opet zašto bi i nula? I ona je kakvo takvo nešto, i ona je nekakva određenost. Što bi sad pa za nju bilo nekog razloga!? Po sili logike beskonačne pravednosti, ni za tako šta (za to stacionarno, statično stanje vakuuma i Univerzuma) nema razloga, te kako sad, hoće li ipak neko majušno Plus, a tad nužno i sasvim ravnoprvno, tj. simetrično Minus, jer zašto bi samo Plus!? I od te gvozdene a protivrečne logike sam vakuum nema kud, kao da sam Univerzum eksplodira – ma i slučajno gde, ovde, tamo, najzad – u bezbroj majušnih parova Plus-Minus, Da-Ne, Levo-Desno, Tako-Ovako… Danas je naučnicima poznato preko 150 tzv. elementarnih čestica, svejedno što su u ovakvoj konstelaciji naše vasione, jedne moguće vasione, ili bar viđene iz jednog mogućeg ugla, što su stabilni uglavnom samo elektron, proton i neutron, te atomi građeni od njih. I tako, sam vakuum, samo Ništa, nužno postoji jedino kao sve beskonačno mnoštvo tih tzv. elementarnih čestica, kao Sve-Ništa…

– Jer kad nema ni mase –  zaključivao sam — kad nema ničeg takoreći, ostaje ta gvozdena logika Svemogućnosti: nema razloga, a mora! Sve, baš zato što ni za šta nema razloga, pa ni za to da razloga nema, to jest, kad je nešto već nešto, što bi bilo drugačije? Beskonačna relativnost i beskonačna simetrija. A da li će se kad koja mogućnost i obelodaniti, drugo je pitanje. Ali je to gvozdena logika: kad-tad, ili, s druge strane, jednom obelodanjena mogućnost, njen trag zauvek…

Kukić je bio zamišljen:

– Eh, šta vredi kad nemam svest o sebi!

– Sad je imaš! – kazao sam i slegnuo ramenima. To je bilo sve što sam mogao iskreno da kažem.

Da kažem „Posle smrti, ko to zna?!”, kao što bi se s verom možda i moglo reći, to ja nisam mogao!

(Odlomak iz istorijsko-filozofskog romana „Priča o ovu i otačastvu”, glava tr eća dela „Istok, zapad i zalazak” 2001, a na tom zragu je nova knjiga „Univerzum kao reltivna nula”, sa ISBN-brojem 978-86-903845-8-7. Na istom tragu je i članak „Ni početka, ni kraja” (galaksijanova.rs).

©opyright: Milan D. Nešić (011/7704-599 ili 064/34 64 676)

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar