ATINSKI TRG

INDUKCIJA I SLOBODA

585 pregleda

Da bi se shvatio pojam indukcije, dovoljno je razumeti pojam slobode i postojanje sveta slobode – života, koji čine fenomeni nastali iz slobode, koje pokreće svako živo biće.


Nikola Pilipović

Moje divljenje pripada Hjumu (Dejvid), jedinom novovekovnom filozofu dostojnom velikana antičke Grčke, iako je jasno da bez njega ne bi bilo ni Kanta (Imanuel), a potom ni celog nemačkog idealizma, ili bar ne na osnovi poricanja slobode, koju je vitez zaštitnik proterao iz materijalnog sveta i smestio je u metafiziku zajedno s Bogom i besmrtnošću. Jer moje beznačajno mišljenje ne odmerava veličinu mislilaca prema njihovim teorijama, prema plodovima njihove mašte, već prema veličini problema koje su pokrenuli, a tu vidim samo Hjuma, svi ostali su kategorički dokazivali svoje maštovite ideje i teorije – po pravilu potpuno proizvoljne i pogrešne.

Hjum je ukazao na problem ideje slobode, na svet slobode – života, iako ne decidno, jer je bio daleko ispred svog vremena, i još uvek je, te su potonje generacije filozofa brižljivo utopile iskru saznanja u baruštinu mračnog srednjeg veka. Decidno postavljen princip kauzaliteta, Kant je probuđen iz svog intelektualnog dremeža”, drsko ignorišući svekoliko iskustvo, iskoristio da ukine ideju slobode, kao fizičkog pojma, i smestio je u metafiziku i time je ceo svet slobode – života ukinut.Rasel (Betrand) sasvim ispravno kaže da bez Kanta ne bi bilo ni Hegela, a ja dodajem da bez Hjuma ne bi bilo ni Kanta.

Drugi pojam, kojim je Hjum pokrenuo misao o slobodi, jeste indukcija. Potpuno ispravno i dosledno, zaključio je da je indukcija nepouzdana. Bio je u pravu, jer ni on, kao i svi ostali, nije razlikovao svet slobode – života od sveta kauzaliteta, koji je moguće saznati samo i isključivo kroz indukciju, a svet slobode – života ne podleže indukciji jer nastanak fenomena iz slobode ne podleže kauzalitetu, ne podleže nikakvoj pravilnosti i ponavljanju.

Fizičari su i dalje koristili indukciju u traganju za zakonima prirode, a filozofi nisu imali nikakvu osnovu, posle apsolutno nadmoćne Kantove egzekucije slobode, a očigledno ni razlog da se bave pojmom indukcije, te je on tavorio kao logički pojam: zaključivanje od pojedinačnog na opšte, to jest bez upotrebnog sadržaja. A onda je Poper (Karl) došao na ideju da saznanje napreduje kroz pretpostavke i pobijanja, a ne kroz indukciju, i toj ideji je posvetio najveći deo svog naučno-filozofskog umovanja. Tako je došao u sukob s većim delom filozofskog i naučnog mnenja, u besplodnim i gotovo smešnim diskusijama, primerene razgovoru gluvih. Jer, neznajući, ni jedni ni drugi, za svet slobode – života, a pošto nisu na nivou Hjuma, da shvate jednostranost svoga stava to jedni s Poperom na čelu misle na fenomene nastale iz slobode, i u svojim dokazima pozivaju se na njih, ignorišući kauzalno nastale fenomene, i poriču indukciju, a oponenti čine suprotno: misle na fenomene nastale kauzalno i pozivaju se na njih a potpuno ignorišu fenomene nastale iz slobode.

Tako je, u savremenoj filozofiji rođen problem indukcije, kao rezultat neznanja da postoji svet slobode – života, i ostaće nerazjašnjen sve dok filozofsko i naučno mnenje ne dostigne najniži prag znanja, dok ne shvati da ne zna osnovu problema kojim se bavi – pojam slobode. Da bi se shvatio pojam indukcije, dovoljno je razumeti pojam slobode i postojanje sveta slobode – života, koji čine fenomeni nastali iz slobode, koje pokreće svako živo biće. Naravno, potrebno je i elementarno znanje iz sveta kauzaliteta, znanje da se nalazimo u svetu posledica, čije uzroke možemo znati samo u izuzetnim slučajevima, kada posledicu možemo pripisati samo jednom uzroku, i to se podrazumeva ako znamo zakon promene fenomena.

Znači, svo naše tumačenje prirode, u domenu kauzaliteta, svodi se samo na nalaženje uzroka poznatoj posledici, što je nemoguć zadatak ali daroviti i uporni tragači, u trenutku nadahnuća iz više posledica uočavaju zajednički uzrok, i to je indukcija: od pojedinačnog zaključivati opšte. Naravno, zakon je formulisan tek kada je definisan njegov matematički izraz, koji naučnik menja, doteruje, dok ne dostigne potpuno poklapanje sa iskustvom.

Ajnštajn (Albert) je ostao u nedoumici o tenzoru momenta – energije za koji je smatrao da je slaba strana u njegovoj fundamentalnoj formuli u OTR (opšta teorija rlativnosti). Prema tome, nema drugog načina da se saznaju zakoni prirode, a koliko će obimno biti naučnikovo traganje, koliko posledica je morao da prouči, potpuno je nevažno za samu ideju, možda je imao sreću i lucidnost kao Plank (Maks), ili kao Ajnštajn sa STR (specijalna teorija relativnosti), ili je izgarao ne uspevajući kao alhemičar.

A u domenu sveta slobode – života, nijedan fenomen se ne ponavlja na potpuno isti način jer njegov nastanak ne podleže kauzalitetu,već ga proizvodi živo biće po svom razlogu i u različitim okolnostima. Samo dovoljno veliki broj istovrsnih fenomena, znači statističke verovatnoće bliske jedinici – koje sam nazvao relevantni fenomeni – podleže teoriji evolucije materije (TEM) sa apsolutnom istinitošću, ali ne i svaki od njih pojedinačno. Znači nema nikakve mogućnosti da se razmišlja o indukciji u svetu slobode – života, jer pojedinačni fenomen ne podleže zakonitosti svoga nastanka te ne postoji ni zakon, ne postoji predmet traganja, pa ni posledice nisu nikada iste. To je sve.


Karl Poper
(LSE Library)

U negiranju indukcije Poper se poziva na Hjuma, što nije isto kao kada je Kant negirao Hjuma, i to je jedna nedoslednost. Ni Poper, kao ni Hjum, nije znao za svet slobode – života, naprotiv očekivao je redukciju živog bića na mehanizam, te je neizbežno upao u istu grešku. U svojoj knjizi Pretpostavke i pobijanja”, u jednom kratkom pasusu,on se poziva na Hjuma da indukcija ne može biti logički opravdana, i da ne može biti valjanih logičkih argumenata koji bi nam dopustili da ustanovimo da će oni slučajevi o kojima nismo imali nikakvo iskustvo biti nalik na one o kojima smo imali iskustvo, čak i posle posmatranja česte ili konstantne povezanosti objekata mi nemamo nikakvog razloga da izvlačimo bilo kakav zaključak u pogledu bilo kojeg objekta izvan onih o kojima smo imali iskustvo”.

Ali Hjum greši, a Poper se nekritički poziva na tu kardinalnu grešku. Jer, imamo, kao i sva živa bića, najvažniji razlog za indukciju, to je opstanak. Biće opstaje na račun okruženja, tako što vršeći agresiju ostvaruje korist, a da bi ostvarilo agresiju ono mora imati veći potencijal od potencijala okruženja, znači mora poznavati okruženje, i živo i neživo, i mora znati zakonitosti koje njime upravljaju, a to može samo posmatrajući posledice. Jer, sav materijalni svet je posledica prethodnog. Te se samo iz posledice može nešto saznati i o uzroku, to jest o zakonitostima koje vladaju, a to je po definiciji indukcija, zaključivanje od pojedinačnog na opšte, koje ne može biti apsolutno istinito, ali ima izvesnu verovatnoću koja može, u postojećem iskustvu, biti jedan, i tada je to zakon prirode.

Poper ne uviđa grešku, jer misli da je njegova ideja pretpostavke i pobijanja neki novi odnos bića prema okruženju, to jest ne shvata da se indukcija zasniva na posmatranju posledice da bi se došlo do hipoteze o zakonu prirode, i da je to jedina mogućnost saznanja prirode. A naučna teorija je definisana zakonima, to jest njeno tvrdo jezgro čini skup saznatih zakona koji se odnose na te fenomene. Znači, naučna teorija ne proizlazi iz indukcije neposredno, već iz zakona a zakoni proizlaze iz indukcije, to jest teorija proizlazi iz indukcije, ali posredno – jer svako saznanje se mora zasnivati na iskustvu, na tome da nam je svet dat u posledicama, da je ovo stanje sada posledica događaja, fenomena neposredne pre njega. A to znači, da nemamo izbor već moramo iz posledica, iz pojedinačnog, tragati za zakonima fenomena, za opštim, što je indukcija po definiciji.

Svoj stav o indukciji Poper, u pomenutoj knjizi, izlaže u 6 zaključaka, od kojih, po mome mišljenju, samo prva dva zaslužuju našu pažnju:

(1) Indukcija, to jest zaključivanje zasnovano na mnoštvu posmatranja, jeste mit. On nije ni psihološka činjenica, niti činjenica običnog života, niti činjenica naučne procedure.

(2) Stvarna naučna procedura je operisanje s pretpostavkama: skakanje na zaključke – često nakon samo jednog posmatranja (kao što su primetili, na primer, Hjum i Maks Born).

Prvi zaključak je potpuno pogrešan:

Prvo, definicija indukcije je pogrešna, i to dvojako; indukcija je zaključivanje od pojedinačnog na opšte – znači broj posmatranja je nevažan, druga je stvar što je on vrlo često veliki, čak veoma veliki, definicija je pogrešna i kao ideja jer kada se kaže da je mnoštvo odrednica koja razdvaja indukciju od pretpostavke, onda se mora navesti i granični broj posmatranja, a to je i kao ideja nemoguće;

Drugo, netačna je i potpuno proizvoljna tvrdnja da to nije činjenica običnog života” , već je suprotno tome indukcija jedini način kojim biće saznaje svoje okruženje. Isto tako indukcija je neizbežna činjenica naučne procedure, ona je osnov, kamen temeljac za saznanje okruženja, prirode.

I drugi zaključak je potpuno pogrešan:

Prvo, Poper uvodi pretpostavku kao nešto samo po sebi, ignorišući nespornu činjenicu da se saznanje dobijeno indukcijom izražava kroz pretpostavku, ne postoji sinonim za pretpostavku koja proizlazi iz indukcije. Potom se pretpostavka prevodi u matematički izraz, kojim se indukcija proverava, ne pretpostavka, već sama indukcija. Druga je stvar, što se i u traženju odgovarajućeg matematičkog izraza operiše sa pretpostavkama;

Drugo, tačno je da je broj posmatranja veoma različit – zato se on i ne može ni uneti u pojam indukcije – ali je i kao ideja nemoguće da se skoči na zaključak” posle samo jednog posmatranja, jer se iz samo jednog posmatranja ne može zaključiti čak ni da li je to kauzalno nastali fenomen, niti je moguće apstrahovati sporedne, remetilačke uticaje. A Poper kaže da se to često dešava. Istina je da je potrebno mnogo posmatranja, mnogo truda i naročito mnogo intuicije i znanja, i zato je slava tih genija potpuno zaslužena.

Najzad smo došli do razloga koji motiviše Popera da negira ideju indukcije. To je ideja njegovog pronalaska – pretpostavke i pobijanja – citiraću karakteristične rečenice iz iste knjige – str 107:Jedno pitanje, koje bi moglo da se postavi, glasi: Kako mi stvarno skačemo od opservacionog stava na teoriju. … Pitanje koje smo imali na umu, sada se to pojavljuje, bilo je: Kako skačemo od opservacionog stava na dobru teoriju? Odgovor na to glasi: prvo skačemo na bilo kakvu teoriju, a onda je proveravamo da li je dobra ili ne…”

Prvo, moram da podsetim čitaoca da se indukcijom, odnosno posmatranjem ne može oformiti teorija već samo zakon, ali to je sitnica prema zaista komičnoj ideji skakanja na bilo kakvu teoriju. To je apsolutno neodrživa ideja jer takvih bilo kakvih teorija” ima beskonačno mnogo, te da svi ljudi neprekidno stvaraju bilo kakve teorije” ne bi nikada pogodili onu pravu. Poper je bio prisiljen na ovu ključnu grešku, jer pretpostavka proizlazi iz indukcije koju on odbacuje, te njegova pretpostavka nema nikakvu osnovu, ona je zaista bilo kakva”. Znači Poperov pronalazak” se sastoji u tome da saznanje prirode, kao niz postupaka kroz koje se od posmatranja stiže do teorije ne počinje od indukcije kojom se značajno sužava domen mogućeg rešenja, već se odmah, često čak i na osnovu samo jednog opažaja, pristupa nagađanju – pretpostavci moguće teorije.

U procesu koji sadrži 4 postupka u formiranju 4 pojma – indukcija, hipoteza, zakon i teorija, on izbacuje dva: indukciju i zakon. Verovatnoća takvog pogotka je ravna nuli, i ja sam čvrsto ubeđen da ne postoji nijedan takav primer. U procesu oblikovanja ideje – pretpostavke, treba razlikovati, početak promišljanja od trenutka nadahnuća kada genije saznaje rešenje, jer je to period prilježnog posmatranja, lutanja i promišljanja; to je period pravih porođajnih muka, koji je krunisan euforijom što daleko prevazilazi i svaku somatsku i svaku intelektualnu senzaciju, euforijom koju poznaje samo srećni stvaralac – pronalazač.

O autoru

administrator

Ostavite komentar