MENTALNA LOZINKA

ISKRENI SVEDENGROB

816 pregleda

Setio sam se velikog Emanuela Svedenborga, kojeg su veličali dok su ga mogli pratiti, da bi im se, u jednom trenutku, njegova misija, vezana za Novi Jerusalim ili Novu crkvu, učinila preterano drugačijom, pa su ga počeli posmatrati s rezervom. Tvrdio je da je upućen od strane Boga, Gospoda Isusa Hrista, da svetu najavi Njegov Drugi dolazak. Drugi dolazak nije bio svima najjasniji, a i zašto bi to, pitali su se, moralo ići baš preko tog Svedenborga. Verujem da je mudri Emanul odmah izvukao iz rukava latinsku izreku „Nomen est omen!” i tako im očas začepio usta, jer njegovo ime na hebrejskom znači upravo to – s nama je Bog, izbavitelj, odnosno spasitelj.

 miodrag-ivanisevic

Miodrag Ivanišević

Onomad je u jednom našem visokotiražnom tabloidu objavljeno da je rešena velika misterija i da se sada definitivno zna zašto se za nekoga kaže da „lupa kao Maksim po diviziji”. Bravo, svaka čast, i bilo je krajnje vreme da se konačno nađe odgovor. Dugo nas je mučila ta, definitivno samo naša, stogodišnja zagonetka.

Na dobro poznatoj fotografiji iz Prvog svetskog rata vidimo srpske borce na Solunskom frontu – bar je takva legenda vezana za ovo „mitraljesko gnezdo”. Pre nego što pređemo na tumačenje gorepomenute maksime, pronađite malo vremena za priču o mladiću koji se izdaleka, u trenucima kratkog zatišja, javio svojim roditeljima. I još nekome, ali da ne žurimo, sve će doći na svoje kada pročitate kako su Lepi Jova i njegova Zorka primili otvoreno pismo od svog sina jedinca. Dugo nije bilo nikakvog glasa od njega, a vreme je sporo prolazilo i dani su im se pretvarali u neizvesno iščekivanje dobrih ili loših vesti, koje su naizmenice stizale u selo. Sve ređe su razgovarali…

Sedeli su ispod stare čardaklije i ispijali odavno ohlađenu kafu. Jova je sporo pušio, ko zna koju po redu, nekako bezvoljno, kao da ga neko prisiljava na to. Prenuo ga je ženin glas:

„Ti bolje vidiš Jovo, reci de šta je no tamo – ono malo crno što skakuće gore-dole…”

„Biće da je Mića na svojoj bicikli. Nema ti te rupe koju on neće pogodit.”

„Koji Mića, jel onaj što je onu malu Marinu?”, upita Ruža pa pokaza prstom nešto nalik na mušku stvar u akciji.

„Nije taj pevac, nego poštar Mića! Naš Mića!”

„Pa reci odmah da je Mićko. Daleko je brate, ali ako ti kažeš…”

„On, i niko drugi!”

„A, gde je kreno vako rano?”

„Otkud ja znam ženo božija… Šta si se navila – diši malo!”

„Kakva ti je kafa? Da ti malo podgrejem? Hoćeš li da nam iznesem neke napolitanke?”, nervozno je zapitkivala.

„Ma jok bre, sedi gde si! Koji ti je?”

„Dobro de. Čekaj, ne vidim više Miću.”

„Pao je.”

„Kad pade čoveče? Video si to?”

„Nisam, ali znam Miću – uvek padne.”

„A ja sam tačno znala da ćeš prosut kafu na mamin stolnjak. To je sve što mi je ostalo od nje, baksuze nijedan. Ako se ne mogne skinut ja ne znam šta ću. Platićeš mi za ovo Jovane!”

„Znaš da hoću, može li u naturi?”, upitao je Jova i nasmejao se mangupski, prvi put posle toliko vremena. Sanjao je pismo. I eto ga…

„Vidi, stvarno Mića”, prebaci Zorka temu na čoveka koji im se primicao metar po metar, rupu po rupu.

„Pomaže Bog, domaćine!”

„Bog ti pomogo, Mićko. Kakav si?”

„Ko vreme, nako. A, gde ti je Zorka?”

„Sad će – otišla po kafu i rakiju… Kojim si dobrom?”

„Stiglo vam je pismo od sinčine – nije mala stvar!”

„Bogami si za muštuluka. Sedi! A šta piše moj mali?”

„I ti sve vidiš, Jovane. To ti je vojska otvorila kovertu, nisam ja, očiju mi. Znaš, rat je, moraju kontrolisat poštu da ne bi neko u nefali odo vojnu tajnu. Kažu cenzura, šta li je.”

„Ja, ja, cenzura. I šta piše?”, uključi se u priču pristigla Zorka.

Mića prihvati donesenu rakiju, prekrsti se i nazdravi. Srknu potom i gutljaj vrele kafe pa poče: „Piše da mu nedostajete, da jedva čeka da rat stane i da se vrati, da ima neke planove, i tako to…”

„Elem, živ je i zdrav – blago meni!”

„Ne bi trebalo da vam ovo kažem, ali odneo sam još jedno pismo u selo…” Tu Mića zastade i pokaza da mu je čašica prazna.

„A, kome si ga odneo Mićo? Ako nije vojna tajna…”

„Onoj mlađoj Vojkanovoj, i Ružinoj.”

„Maloj Milijani?”

„Pa nije ona ni tako mala. Kad ste je videli poslednji put?”

„E, pa moj Mićko, hvala ti na pismu. Hajde ti polako kreni. Rakiju si popio, kafu si popio, a dug je put pred tobom…”

 

„Da mi je ovo neko pričo ne bi verovo. Pa ti mi Zoro otera čoveka iz kuće. Sutra će selo da zna za ovo – ima da pukne bruka.”

„Hoće, hoće, sigurno. Da mi se to nećeš nasekirat?”, ne izdrža Zora, a da ga ne pecne. „Vidi, ima i neka slika u koverti.”

 

„Daj mi da vidim! Davaj to!”, viknuo je Jova i pružio ruku.

„Na, đavole!”

„Koji je naš Milanče, ne vidim baš najbolje?”

„Ti ne vidiš? Ti da ne vidiš? Ti koji si video Mićka na kilometar. Biće da ti magle oči? Da to nije od suza radosnica?”

„Ama, koji je naš junak? Ne razaznajem dobro – meni su svi isti. Mora da se mnogo izmenio inače bih ga ja odmah pozno.”

„Biće da je ovaj što je zalego, duša majkina. Nikad nije bio od velika posla. Ili mu je to taj njegov Maksim?”

„Kakav sad Maksim? Ko je Maksim?”, upitao je Jova u čudu.

„Imaš pozadi, na toj slici, levo pri vrhu – lepo piše pa čitaj.”

Prepoznao je odmah Milanov rukopis i njegovu tintoblajnku.

„O, Jovane, nađe li?”

„Ama, vidim ženo, nisam ćorav! Nego, tražim tog Maksima. Mora da mu je to najbolji drug. Drug iz vojske je nešto što vi žene nikada nećete moći da razumete. To su ti veze za sva vremena. Ja i moj Toza smo bili ko jedan. Eh, Tozo, Tozo, laka ti zemlja…”

„Pokojni kum Toza? Misliš na njega?”

„Jok, nego na… Pusti me sad Zorka, života ti!”

„Misliš da će Milanče uzeti tog Maksima za kuma?”

„Kakvog sad kuma?”, iskreno se začudi Jova njenom pitanju.”

„Mogo bi ti koji dan prohodat do Vojkana da vidiš je li čemu ta mala. I da se raspitaš okolo kakva je… Čim on njoj pismo piše to je nešto ozbiljno. Možda mu se obećala?”

„Ako je imalo povukla na majku – ta ga neće čekati.”

„Ja, ja… Peku stare rane. Ono kad je Lepog Jovu ostavila cura. A opet, da te Ruža sačekala ne bi te ja zapala.”

„E, baš sam se usrećio.”

„Jok ono, ko biva nisi? Živiš ko bubreg u loju!”

„De, živa bila, ne pametuj, nego čitaj to pismo! Naglas Zorka!”

„Evo, evo, sad ću. Počinjem. Draga moja bebo…”

„Šta!”, vrisnuo je Jova. „Beba? Kakva beba?”

„Sanjam te i mislim na tebe, i jedva čekam da ti se vratim… Ne bih ja dalje čitala Jovane, ovo nije pismo za nas. Znaš? Nije!”

„O, Mićko, Mićko, krvi ću ti se napit kad mi naletiš! Opet je balvan zemenio pisma… Pijana budaletina. Odo ja Zorka malo do Vojkana. Daj mi zamotaj flašu rakije!”

„Ne možeš takav među ljude. Obrij se malo, i obuci čisto. Sad ću ti ja doneti… I pazi tamo šta pričaš, ne pametuj mnogo! I ne pij ko što si naviko! Pet-šest rakija i dosta ti je! Nemoj sina obrukat!

Pročitali ste priču u kojoj su akteri priprosti ljudi sa sela, pa i ne čudi mnogo što su pomešali naziv mitraljeza s vlastitim muškim imenom. Mislim, dešava se to kod nas običnih smrtnika.

Ali, u tekstu „Zašto samo Srbi kažu lupa kao Maksim po diviziji”, M. Jovićevića, kojeg su preneli mnogi naši tabloidi, navode se reči Dobrivoja Stanojevića, profesora na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. „Koliko sam upoznat, izreka potiče iz Prvog svetskog rata, u kom je postojao neki artiljerac Maksim, koji je obimno, ali ne baš efikasno, ,tukaoʼ po neprijateljskim divizijama. Potpuno druga vrsta izreke je ,pijan kao majkaʼ, koja je vezana za nekadašnju tradiciju po kojoj su porođajni trudovi budućih majki ublažavani alkoholom, mada postoji i drugo tumačenje po kom primer za alkoholisanost postaje „majka Zemlja”, koja se, baš kao tipični pijanac, okreće oko sebe i oko Sunca, a pritom je i blago nakrivljena – tumači Stanojević.”

Šta reći, odnosno kako komentarisati ovo objašnjenje uvaženog profesora? Da li se samo našalio s novinarom, a samim tim i s brojnim čitaocima, koji je to primio zdravo za gotovo, i sve zapisao od reči do reči, ubeđen da je profesor bio potpuno ozbiljan? Po podacima kojima raspolažem, sve to je dotična agencija odmah nesebično razdelila, odnosno predala u razmenu – tekst je naišao na veliku potražnju te su usledila brojna preuzimanja. Kako i ne bi, ipak je reč o „našem” Maksimu. Bilo bi najbolje da pronađete ovaj tekst u nekom elektronskom izdanju, i pročitate sve dobronamerne komentare čitalaca, ali i one druge. Sa posebnim osvrtom na te druge, gde su neki sveznajući anonimci dali sebi oduška objašnjavajući profesoru kako on pojma nema.

Setio sam se velikog Emanuela Svedenborga, kojeg su veličali dok su ga mogli pratiti, da bi im se, u jednom trenutku, njegova misija, vezana za Novi Jerusalim ili Novu crkvu, učinila preterano drugačijom, pa su ga počeli posmatrati s rezervom. Tvrdio je da je upućen od strane Boga, Gospoda Isusa Hrista, da svetu najavi Njegov Drugi dolazak. Drugi dolazak nije bio svima najjasniji, a i zašto bi to, pitali su se, moralo ići baš preko tog Svedenborga. Verujem da je mudri Emanul odmah izvukao iz rukava latinsku izreku „Nomen est omen!” i tako im očas začepio usta, jer njegovo ime na hebrejskom znači upravo to – s nama je Bog, izbavitelj, odnosno spasitelj.

Bez obzira na sva neslaganja, uvek su se prema njemu, i njegovom radu, odnosili sa dužnim poštovanjem. Ne znam da li ste čitali Svedenborgova dela, odnosno šta ste sve pročitali, ali bez njega bi knjiga o misterijama imala veliku prazninu, jer upravo on, bar po meni, povezuje mistično i misteriozno. Emanuelov otac, Džasper Svedberg, luteranski sveštenik, dobio je 1719. godine, od švedske kraljice Ulrike Eleonore, titulu plemića, pa je porodično prezime promenjeno u Svedenborg. „Sveden” svakako mora imati etimološku vezu sa Švedskom, ali tako se zove i zemljište dobijeno paljenjem šume. Ne verujem da je cela Švedska jedna velika paljevina, ali vredi razmisliti.

Trebalo bi mi mnogo prostora da navedem čime se Emanuel Svedenborg bavio, šta je sve studirao, gde je predavao, gde su ga još zvali da predaje, kuda je putovao, s kim je vodio plodne prepiske ili šta je sve izumeo, ali pošto se te informacije nalaze na internetu, preskočiću najveći deo njegove biografije i reći samo to da je on bio jedna od onih velikih sjajnih zvezda, koje iza sebe ostavljaju neizbrisiv trag.

Napisao je tridesetak knjiga iz raznih oblasti nauke, a objavljivao je i zbirke pesama – neke od njih na latinskom. Međutim, posle iznenadnog susreta sa „Isusom”, u maloj londonskoj ulici 1744. godine, dešava se neverovatna metamorfoza, i školovani prirodnjak, svestrani naučnik i izumitelj, pune dve godine danonoćno uči hebrejski i u potpunosti se posvećuje religiji i mistici. Ta radikalna promena za sve je postala, i ostala, jedna velika misterija, pa i za one koji su ga dobro poznavali. I na to je imao spreman odgovor: „Gospod me najpre uveo u prirodne nauke i tako me pripremio…”

Za života je objavio još tridesetak knjiga od kojih je „Nebo i pakao”njegova „tamna strana Meseca”, odnosno ono što nikada ne možemo da vidimo, niti da proverimo. Govorim u svoje ime, naravno, ali znam ljude koji se kunu da je sve ono što je u njoj opisao gola istina, i samo istina…

Svedenborg nam knjigu otvara kao „NEBO sa svojim divotama I PAKAO prema onome što sam video i čuo”, a video je mnogo toga, i sve to detaljno opisao, da ne kažem dokumentovao. Razgovarao je direktno sa anđelima, đavolima i duhovima, penjući se na nebo i silazeći u pakao, i objasnio nam da čovek posle smrti ostaje onakav kakav je bio za života. Prepoznao je mnoge pokojnike, i gore i dole – nimalo se nisu promenili.

Tako je i lukavi Odisej, kada je sišao u Had, da bi razgovarao s prorokom Tiresijom lako razaznao duše mnogih slavnih muževa i žena, „i s njima se zadržao u dužem prijateljskom razgovoru”, a slepi pesnik poje da je kralj Itake čak razmenio i par rečenica sa svojom pokojnom majkom Antiklejom. Rimski pesnik Vergilije opisao je, u šestom pevanju „Eneide”, Enejev put u podzemni svet, i njegove doživljaje u carstvu senki, oslanjajući se, nekada i previše, na Homerov prikaz Odisejevog silaska u mračno podzemlje.

Taj isti Vergilije, kao predstavnik prosvetljenog čovečanstva, vodio je mladog Dantea, na njegovom imaginarnom putu, kroz tri kraljevstva onoga sveta. Posle prolaska kroz pakao i čistilište pred njim se pojavila „lepa i blažena”Beatriče, njegova neostvarena mladalačka želja, i odvela ga do desetog neba, gde boravi sam Gospod, da tu pronađe spokoj. „La commedia è finita!”

Dante Aligijeri je svoju „Komediju”, kojoj je Bokačo nadahnuto prilepio epitet „božanstvena”, pisao u prvom licu, pa nam tako, u stvari, on sam priča koga je sve sreo na svom putovanju u onostrano. I Homer, i Vergilije, i Dante su pisali o odlasku u pakao, a mi smo njihova dela uvek shvatali kao proizvode umetnika koji imaju pravo da do iznemoglosti koriste pesničku slobodu, i da napišu sve što im u trenucima inspiracije padne na pamet. Ali, samo je svestrani Šveđanin izričito rekao: „Ja sam bio tamo!”, i to nam naglasio na početku knjige „Nebo i pakao”.

Koliko ste puta u najavi nekog igranog filma videli napomenu „Rađeno prema istinitom događaju!”, koja mu daje ozbiljniju notu, i ubeđuje nas da se ta priča iz života lako može desiti i svakome od nas? E, na to me je podsetila Svedenborgova uvodna rečenica, kojom je pokušao da nas ubedi da je on zaista bio tamo dole, kao i gore. Ipak, izgleda da je kukuriknuo pre zore, jer je opisima svojih putovanja pokrenuo brojne rasprave, koje traju i dan-danas. Gde je granica između realnosti i mašte, i da li uopšte postoji? Da li je Svedenborg znao šta priča? Da li je bio „sav svo”j? Da li je bio „čist”? Može li se nekako rešiti ta „misterija”? Šta „kaže”internet?

„Ludak ne bi mogao da piše s takvom jasnoćom”, rekao je o Svedenborgovom delu Horhe Luis Borhes, ne zalazeći preduboko u analizu učenja, već više braneći pravo pojedinca da drugačije misli i drugačije piše. Koliko drugačije? Samo tumačenje ljubavi ne može se ukratko prepričati, ali postoji jedna pesma „Bitlsa”u čijem je naslovu sažeto kompletno novo učenje Emanuela Svedenborga. „Sve što vam treba je ljubav!”Znali ste? Svakako, to je ono: „Lav, lav, lav…”Ipak, stari lav se nikada nije ženio i umro je u dubokoj starosti.

Ha, šta sad reći i kakav zaključak izvući? Dakle, da vidimo, i Svedenborg je bio profesor. Iako često neshvaćen, iskreno verujem da je uvek znao šta govori. Možda je nekada i do nas?

Poznavao sam jednog Maksima…

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar