ARGUSOV POGLED

IZRANJANJE NOVOG SVETA

264 pregleda

Ako je Zapad posvađan oko sopstvenih vrednosti, šta onda te vrednosti preporučuje da budu osnov svetskog poretka?

Alister Kruk

Konflikti izbijaju na sve strane: Veliki deo turske vojske stoji spreman da izvrši invaziju na delove Sirije (mada je invazija možda za sada izbegnuta); premijer Modi je izgleda upravo potpalio sledeću rundu kašmirskih ratova sa Pakistanom svojim hindu „nacionalističkim” potezom usmerenim na aneksiju većinski muslimanskog Džamu-Kašmira; Japan je otpočeo mini-trgovinski rat protiv Južne Koreje, Turska se sprema za obračun sa Grčkom i Kiprom povodom eksploatacije energenata u Istočnom Mediteranu, jemenski rat se zakuvava i sve više se preliva na južnu Saudijsku Arabiju; američko-iranski i sirijski konflikti se krčkaju, a Hongkong je proključao u otvoreno nasilje.

Šta se dešava? Postoji li neka objedinjujuća nit koja povezuje ovu iznenadnu epidemiju globalnih tenzija? Naravno da svi ovi konflikti imaju svoje odvojene pozadinske kontekste. Ali otkud toliko njih istovremeno? Najkraće rečeno, sve se svodi na promene – tačnije, na svest o tome da se nalazimo na pragu velikih promena. Počinje pregrupisavanje sveta.

Pogledajmo, na primer, zaokret od 180 stepeni koji su napravili Ujedinjeni Arapski Emirati (inače jedan od vodećih agitatora za konfrontaciju sa Teheranom) pružanjem ruku Iranu. Žar za sukobom UAE sa Iranom najvećim delom bio je posledica reakcije na Obamine korake ka normalizaciji odnosa sa tom zemljom kroz JCPOA (Iranski nuklearni sporazum). Zalivske zemlje su se uplašile da će izgubiti kišobran američke protekcije, za koji su verovale da ih štiti ne samo od Irana, već i od unutrašnjih snaga koje žele promene. A onda, sa dolaskom predsednika Trampa, delovalo je da se pojavila nova prilika za cementiranje tih američkih garancija kroz podsticanje novog predsednika – ionako već opsednutog idejom iranske „malignosti” – na akciju.

 Znaci su jasni
No, iznenada je slika Trampa kako vraća probuđeni Iran u kameno doba (nanošenjem višegeneracijske štete raketnim udarima po njegovoj infrastrukturi) isparila na pustinjskoj vrelini. Kada je Iran preuzeo inicijativu svojim kontrapritiscima, SAD konačno nisu odgovorile, bilo u Ormuzu, bilo povodom gubitka svoje visokosofistikovane bespilotne letelice.

Radikalno jurenje američkih interesa do tačke nulte tolerancije za tuđe interese nameće pitanje: zašto nema „plana B ukoliko Kina, Iran, Rusija i Severna Koreja odbiju da kapituliraju? Da li to onda znači da težnja ka „dogovoru nikada nije bila cilj pojedinaca iz Vašingtona?

Još nije gotovo: Iran ostaje opasno žarište, ali je u regionu shvaćeno da Amerika nema ni političku volju, ni kapacitet za prolongiranu vojnu akciju (za razliku od brze varijante po principu „gađaj jednom i gotovo”, na šta je Iran obećao masivnu odmazdu). Ovaj osećaj „promene” dodatno je osnažio Trampov prošlomesečni ponovljeni poziv na povlačenje iz Sirije i njegova gotovo nepristojna užurbanost da se izvuče iz Avganistana. Znaci su jasni: Amerika se sprema da napusti Bliski istok.

Zalivske zemlje moraju da se pregrupišu – i to i čine. Premeštaju se u bezbednosnu arhitekturu koju grade Kina i Rusija. Pre deset dana, dokumentom koji su zvanično odobrile Ujedinjene nacije, rusko Ministarstvo spoljnih poslova je iznelo nov koncept kolektivne bezbednosti u Persijskom zalivu. Rusku inicijativu bi trebalo tretirati kao neku vrstu pratnje i dopune Šangajskoj organizaciji za saradnju, piše Pepe Eskobar.

Pepe Eskobar 

Tome treba dodati da se Kina zabavlja pružanjem mornaričke zaštite sopstvenim plovilima u Zalivu (kako bi ih zaštitila od otmica u anglo-američkom stilu), i da su se Rusija i Iran dogovorili da izvedu združene pomorske vežbe u Ormuzu (što će Rusiji obezbediti pristup lukama Bandar e Bušer i Čabahar), kako bi se shvatilo da ideja rusko-kineske bezbednosne arhitekture dobija na sadržini. Razumno je da zalivske zemlje potraže novog zaštitnika. I to i čine.

Naš interes ja opšti
Kako ove povezati sa onim drugim sukobima? Jedan aspekt tiče se evolucije Trampove teze „maksimalnog pritiska”: njen dosadašnji neuspeh da ostvari bilo kakav veći uspeh je već naširoko komentarisan. Odlučujući faktor je što u ovom pristupu „umetnosti pregovaranja” (aluzija na istoimeni naziv Trampove knjige) nedostaje bilo kakvo sredstvo za transformisanje tog američkog maksimalnog „pritiska” u smisleno političko ili strateško diplomatsko rešenje.

Sve se svodi na: „kapitulirajte, inače ćemo vam dodatno otežati muke sa kojima se već suočavate”. Ukratko, to je dodatna radikalizacija koncepta američke izuzetnosti. Džon Bolton je to formulisao na sledeći način: „Najveća nada za slobodu čovečanstva u istoriji su Sjedinjene Države. Zato je zaštita američkih nacionalnih interesa i najbolja strategija za svet”. Drugim rečima, vaši interesi su za nas nebitni.

Ono što je možda otpočelo kao strategija „umetnosti pregovaranja” vremenom je evoluiralo od „rivaliteta velikih sila” do otvorenog novog hladnog rata. Posledica ovog „dođavola s vašim interesima” pristupa je da sada verovatno i Kina, i Iran, i Turska aktivno odbijaju „dogovor” sa SAD.

Ovo je naročito relevantno u slučaju Turske. Kao ključna NATO članica, Turska je u kontekstu američkih interesa uzimana zdravo za gotovo; reciprocitet nije bio u ponudi. Naprosto se pretpostavljalo da Turska nema interese koje bi NATO ili Sjedinjene Države morali da poštuju. Samo članstvo u NATO-u dovoljno je priznanje. A sa turskim gnevom povodom pokušaja puča 2016. i zaprepašćenjem pred projektom Centralne komande SAD za autonomiju Kurda, NATO je prosto uzdigao status Grčke – drevnog neprijatelja Turske – koja je sve to prihvatila i više nego voljno.

Tako je svojeglava borba za američke interese (u Siriji) rezultovala uspostavljanjem novog žarišta između Turske i Grčke u istočnom Mediteranu, što preti da pocepa klimavi status dominantno grčke Nikozije. Ne iznenađuje što Turska ponovo otkriva svoju staru ulogu evroazijske sile, dok joj Kina i Rusija ukazuju prikladno poštovanje. Kao i drugi, izgleda da i Ankara prihvata kinesko-rusku arhitekturu.

Ovde ne impliciramo da su sebični trgovinski i geopolitički pristup SAD, ili njihovo izbegavanje ratova, jedini faktor koji je uticao na izbijanje mnoštva nabrojanih problema. Međutim, radikalno jurenje američkih interesa do tačke nulte tolerancije za tuđe interese nameće pitanje: zašto nema „plana B” ukoliko Kina, Iran, Rusija i Severna Koreja odbiju da kapituliraju? Da li to onda znači da težnja ka „dogovoru” nikada nije bila cilj pojedinaca iz Vašingtona? Da li je cilj od početka bio da se upotrebom tarifa preseku azijske linije snabdevanja – odnosno da se nametne njihovo rekonstruisanje u SAD? Šta ako „novi nuklearni sporazum” sa Iranom nikada i nije bio želja određenih donosilaca odluka u Vašingtonu? Šta ako se oduvek radilo samo o smeni režima?

Kulturna implozija
Drugi, širi faktor odgovoran za ovaj osećaj globalne metamorfoze jeste kulturna implozija Zapada, odnosno „Veliki preokret” (kako ga je osnivač Instituta Ruso nazvao). Pre tako malo vremena zapadna liberalna, kulturna i ekonomska vizija bila je u svom apogeju. Delovala je neizbežno. Delovala je neporecivo. Stajala je kao zapadni centar gravitacije. Ali kako je predsednik Putin skoro primetio (svega par godina kasnije), liberalizam i evropsko takozvano „prosvetiteljstvo” se tretiraju kao „prevaziđeni“ u najvećem delu sveta.

Ali istina je da više ne postoji nikakavrazlog za klanjanje zapadnjačkim moralizatorskim mantrama kad im se narod žestoko suprotstavlja čak i unutar samih citadela liberalizma. Ukratko, ako je Zapad posvađan oko sopstvenih vrednosti, šta onda te vrednosti preporučuje da budu osnov svetskog poretka?

Ovaj prilično iznenadni „Veliki preokret” ostavio je liberalni tabor – koji se veselio „na vrhu sveta” – zbunjenim, ljutim i prestrašenim. U podeljenim SAD i UK, ovi antagonizmi navode ljude da „vade oči” jedni drugima.

„Građanski rat” unutar zapadne paradigme pruža drugim (nezapadnim) zemljama novi prostor za iznalaženje sopstvenog puta. Ponekad ovaj put može biti potencijalno destruktivan – kao u slučaju Modijeve hindu-nacionalističke aneksije Džamu-Kašmira (tokom Bušove administracije Modiju je uskraćena viza na osnovu toga što je podržavao hindu ekstremizam tokom antimuslimanskih demonstracija 2002).

Ali istina je da više ne postoji nikakav razlog za klanjanje zapadnjačkim moralizatorskim mantrama kad im se narod žestoko suprotstavlja čak i unutar samih citadela liberalizma. Ukratko, ako je Zapad posvađan oko sopstvenih vrednosti, šta onda te vrednosti preporučuje da budu osnov svetskog poretka?

Sukob levičara i desničara u Šarlotsvilu

Zaista se nalazimo na raskrsnici. Neki zapadnjaci možda sanjare da se status quo ante nekako može vratiti (kad bi samo sklonili Trampa i „obuzdali” populiste). To je zabluda. Spoljni svet se transformiše. Kina, Rusija i Azija će zameniti hegemoniju SAD, i to ne drugom hegemonijom – nego labavom koalicijom država koje se zalažu za drugačije vrednosti i civilizacijski model. A budući da se njihove vrednosti razlikuju od protestantske paradigme Džona Loka, Džona Hjuma i Adama Smita, doći će do drugačijih ekonomskih perspektiva.

A status quo ante se neće vratiti ni kod kuće na samom Zapadu. Zapadni politički sistem se i sam nalazi u nepovratnoj transformaciji dok političari svih provenijencija pokušavaju da se prilagode društvenom životu u kojem je stari svet i dalje tu, a novi tek izranja. Posleratni politički sistem porodičnih i lokalnih veza sa levim ili desnim centrom (pri čemu nema velikih razlika između ta dva), umire u zapadnim demokratijama.

Rok trajanja levog centra ističe jer njegova izvorna misija više nije važna dovoljno velikom delu biračkog tela. Kakva je poenta stranaka koje su postojale da bi predstavljale interese sindikata i industrijskog proleterijata kad više nema masovnog zapošljavanja u teškim industrijama? Postindustrijske ekonomije su globalni fenomen.

 Veliki preokret u toku
„Narodna svest današnjice nije oblikovana mukom velikog broja radnika koje eksploatišu vlasnici fabrika. Nju u najboljem slučaju brine perspektiva zatvaranja fabrika. Stare levičarske bitke za uslove rada i plate su uglavnom gotove. Novi problem je daleko suptilniji i manje podložan socijalističkim rešenjima: kako održati industrijski sektor koji pruža masovnu zaposlenost, naročito za one sa niskim ili nikakvim veštinama. Globalizacija je u velikoj meri povezana sa svim ovim, ali je opadanje ekonomije koja gravitira oko fabrika u samoj srži problema (što snažno potvrđuje i Trampovo okretanje „bednicima” sa stanovišta nacionalističke desnice, a ne levice), piše Džanet Dejli.

 Tako dolazimo do zapadne dileme: umerene snage levog i desnog centra se i dalje nadaju da mogu da zastupaju ljude koje su oduvek zastupale – glasače srednje klase koji žele da pokažu svoju pristojnost glasanjem za stranku koja se zalaže za nekakvu ideju „društvene brige”. Ali, budući da se preokupacija elite – odnosno kosmopolitska svest – okrenula ka specifičnijim „zapostavljenim” grupama (etničkim manjinama, ženama i rodnim nekonformistima), manje su šanse da će ih se ticati, ili da će uopšte shvatiti posledice neuspele masovne imigracije i multikulturalizma na svakodnevne živote većine građana (na onih „šezdeset odsto”). I tako polarizacija raste, a svaka grupa se povlači u svoju enklavu. Partije centra blede, zajedno sa sve manjom, ekonomski upropašćenom srednjom klasom.

Tri vodeće političke snage prikupljaju moć u ovakvoj političkoj sredini u kojoj su globalno zagrevanje (za bivše centriste) i imigracija (za „šezdesetoprocentaše”) nova definišuća pitanja. Nacionalističke desničarske partije, koje su nekada bile marginalne, sada su strukturni element političkog pejzaža Evrope. Centar se muči svuda, a treća snaga postaje pokret zelenih. Njegov spektakularni uspon – dok glasači odbacuju tradicionalne stranke i pritiskaju lidere da urgentno deluju protiv klimatskih promena – uglavnom se može pripisati mobilizaciji mladih.

Upravo taj „mrtvi ugao” zatvorene elite, u kojem se ignorišu neželjeni efekti globalizacije na „šezdesetoprocentaše” zarad ostvarenja efemernih identitetskih preokupacija, jeste ono što je postalo toksično za ostatke stare radničke klase. Dejli smatra da je taj mrtvi ugao „verovatno koštao Hilari Klinton njenog predsedničkog mandata: žene u depresivnim državama „Pojasa rđe” (Rust Belt) nisu brinuli ,stakleni plafoni’ (nezvanične barijere za profesionalno napredovanje koje se naročito odnose na žene i pripadnike manjina), nego koliko će hrane moći da stave na sto i da li će njihovi muškarci ikada moći ponovo da se zaposle.

Šta se potom dogodilo? Izašle su na izbore – čemu su skloni oni koji su ljuti i obespravljeni – i glasale za demagoga koji ih nije tretirao sa prezirom, već je dao glas njihovim frustracijama”.

Donald Tramp sa pristalicama

Status quo ante više nije dostupan ni na domaćem planu, na Zapadu, a kamoli u ostatku sveta. U toku je veliki preokret. Društvo je izgubilo svoj kulturni centar gravitacije. Stari način života bledi i blizu je nestanka.

(Izvor Novi Standard)

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar